Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Polemika povodom izjave Dj. Vukadinovica NIN-u

   

Ivan Milenković

Nebriga o jeziku

 

Za razliku od g. Aleksandra Mandića, g. Đorđa Vukadinovića smatram vrsnim političkim analitičarem, verovatno najboljim na srpskoj političko-analitičkoj sceni. To, međutim, ne znači i da se slažem sa njim. U svom odgovoru g. Mandiću napravio je nedopustivo mnogo loših poteza. Dovođenje u vezu g. Mandića i Leni Rifenštal, makar i u ironično-negativnom obratu ("Mandiću... uopšte ne preti opasnost da postane L.R. DOS-ovog režima") naprosto je neumesno i to ne toliko zbog samog režisera Mandića, koliko zbog prirodne i, naravno, očekivane asocijacije DOS - nacistički režim. Izvan je svake zdravorazumske sumnje da je DOS pravio gluposti, budalaštine, čak svinjarije, naročito u vreme vanrednog stanja, ali uporediti ga, čak i u najnategnutijem slučaju, sa nacistima, naprosto izlazi izvan domena ozbiljne rasprave. Ne vidim kako je moguće smisleno uporediti najmoćniju mašineriju za industrijsko proizvođenje smrti od kako je sveta i veka, sa grupom manje ili više nesposobnih, manje ili više veštih, manje ili više sumnjivih političara regionalnog dometa koji su sačinjavali DOS? Ne vidim nikakav smisao toga poređenja, niti mu vidim razlog osim u pregrejanom temperamentu g. Vukadinovića. U tom se pogledu Vukadinovićevo poigravanje asocijacijama slabo razlikuje od nedavne izjave veselog Milorada Vučelića da je Goli otok u odnosu na DOS-ov režim bio banja (ili tako nekako).

Jednako je neobrazloženo i Vukadinovićevo uporno istrajavanje da je uvođenje vanrednog stanja bilo ne samo nelegalno (što je u redu), već i neopravdano (što nije). Kada bi me ubedio da je sve moglo da prođe i bez vanrednog stanja, odnosno da su loši učinci v.s. pretegli nad njegovim pozitivnim efektima, odmah bih se povukao. Plašim se, međutim, da bi takav pokušaj završio u najmanju ruku remijem: loše i dobre strane v.s. stoje, čini mi se, u nekakvoj ravnoteži, a kome ćemo se carstvu prikloniti zavisi od toga na šta ćemo da stavimo naglasak. Utoliko je potpuno proizvoljno reći da je Srbiji pretila "trajna suspenzija pravnog i političkog poretka". Ne sporim da je bilo onih koju su priželjkivali tako štogod, ali me priželjkivanja, kao nedokaziva, ne zanimaju. Šta dokazuje, osim sporadičnih lupetanja i grozničavih aktivnosti vladinog službenika Popović Bebe, da je postojala realna mogućnost produženja vanrednog stanja ad infinitum (setićemo se da su domaći mediji sami pobijali besmislice odveć prilježnih službenika Vlade)? 

Najzad, mislim da bi g.Vukadinović morao da uloži prilično energije kako bi pokazao da je, recimo, moje prisustvo u povorci iza Đinđićevog kovčega bilo učinak onog aristotelovskog uvida da se tuga prima na tugu, odnosno da je bilo izraz odsustva kritičke (samo)svesti, a ne čin građanske solidarnosti i jedini politički gest u tom trenutku kojim sam, kao građanin, mogao iskazati neprijateljstvo prema Đinđićevim ubicama. Kada je pre nekoliko godina ETA ubila jednog ministra vlade Hose Marija Asnara, na ulice Madrida izašlo je stotine hiljada ljudi. Povorku je predvodio sam Asnar. Da li bi g. Vukadinović bio sklon da i taj gest protumači kao medijsko-politiko zamajavanje i zloupotrebu smrti jednog takođe mladog čoveka? Kada je ubijena Ana Lind, švedska ministarka inostranih poslova, njena je sahrana bila detaljno medijski pokrivena, praćena snažnom političkom simbolikom, o emotivnim gestovima (hladnih?!) građana Švedske ni da ne govorimo. Da li, međutim, to znači da je Ana Lind u svojim rukama bila skupila previše moći, da je na medijima bila toliko zastupljena da je njena smrt otvorila prazninu i izazvala pre svega medijski šok, da su političke strukture švedske pokušale njenu smrt da zloupotrebe? Sa onoliko energije koliko pokušava da pokaže kako je u slučaju Đinđićeve smrti na delu bilo upravo to, mogao bi Vukadinović da dokazuje istu stvar i za hladne Švede. Uostalom, zar nije sumnjivo što se jedan tako hladan narod na tako vruć način oprašta od svoje ministarke? Čini mi se da sve ovo ukazuje barem na manjkavost Vukadinovićeve analize. Nije jasno zašto se čitava priča o Đinđićevoj smrti, naročito s obzirom na sav onaj svet koji je sporo i tiho hodao iza njegovog kovčega (uzgred, savršeno neuznemiren uvođenjem vanrednog stanja), ne bi mogla razumeti malo zdravorazumskije, malo manje grozničavo. Zar ta povorka nije bila izraz potpuno jasnog uvida da se ispod zemlje valja jedno veliko, užasno zlo, i da je upravo Đinđić bio taj koji je, nakon igre sa đavolovim repom, pokušao da mu stane na put, a da je manje izraz nesvesti o tome ko je, zapravo, bio Đinđić i šta je, zapravo, radio Đinđić i da ih je, zapravo, sve te ljude iz povorke, Đinđić preveslao žedne preko vode čak u svojoj smrti, te oni, kao stado ovaca koje ne shvata da učestvuje u još jednoj predstavi kimilsungovskog nadahnuća, mirno i dragovoljno idu na poslednju ispašu pre klanja?

Intonacija Vukadinovićevog teksta i neoprezna upotreba bajatih reči i potrošenih sintagmi, nagriza njegovu sadržinu, pa preplitanje lucidnih i hrabrih uvida (podsećanje na ubistvo Boška Paroškog, ukazivanje na "nosače kovčega", zloupotreba Đinđićeve smrti) sa sumnjivim asocijacijama i neopreznom retorikom naprosto kvari opći dojam. Zato je g. Vukadinović sam kriv što će se, verujem, mnogo više govoriti o njegovim neumesnim poređenjima, nego o onome do čega je njemu, zapravo, stalo.

Autor  je član uredništva časopisa "Nova srpska politička misao"

Ostali tekstovi plemike:

Aleksandar Mandic: Vukadinovic protiv stvarnosti

Djordje Vukadinovic: Zal za vremenom sablje

 
     
     
 
Copyright by NSPM