Ivan
Milenković
Nebriga
o jeziku
Za razliku od g. Aleksandra
Mandića, g. Đorđa Vukadinovića smatram vrsnim
političkim analitičarem, verovatno najboljim na srpskoj
političko-analitičkoj sceni. To, međutim, ne znači
i da se slažem sa njim. U svom odgovoru g. Mandiću napravio
je nedopustivo mnogo loših poteza. Dovođenje u vezu g. Mandića
i Leni Rifenštal, makar i u ironično-negativnom obratu ("Mandiću...
uopšte ne preti opasnost da postane L.R. DOS-ovog režima")
naprosto je neumesno i to ne toliko zbog samog režisera Mandića,
koliko zbog prirodne i, naravno, očekivane asocijacije DOS
-
nacistički režim. Izvan je svake zdravorazumske sumnje da
je DOS pravio gluposti, budalaštine, čak svinjarije, naročito
u vreme vanrednog stanja, ali uporediti ga, čak i u najnategnutijem
slučaju, sa nacistima, naprosto izlazi izvan domena ozbiljne
rasprave. Ne vidim kako je moguće smisleno uporediti najmoćniju
mašineriju za industrijsko proizvođenje smrti od kako je
sveta i veka, sa grupom manje ili više nesposobnih, manje ili
više veštih, manje ili više sumnjivih političara regionalnog
dometa koji su sačinjavali DOS? Ne vidim nikakav smisao toga
poređenja, niti mu vidim razlog osim u pregrejanom temperamentu
g. Vukadinovića. U tom se pogledu Vukadinovićevo poigravanje
asocijacijama slabo razlikuje od nedavne izjave veselog Milorada
Vučelića da je Goli otok u odnosu na DOS-ov režim bio
banja (ili tako nekako).
Jednako je neobrazloženo
i Vukadinovićevo uporno istrajavanje da je uvođenje
vanrednog stanja bilo ne samo nelegalno (što je u redu), već
i neopravdano (što nije). Kada bi me ubedio da je sve moglo da
prođe i bez vanrednog stanja, odnosno da su loši učinci
v.s. pretegli nad njegovim pozitivnim efektima, odmah bih se povukao.
Plašim se, međutim, da bi takav pokušaj završio u najmanju
ruku remijem: loše i dobre strane v.s. stoje, čini mi se,
u nekakvoj ravnoteži, a kome ćemo se carstvu prikloniti zavisi
od toga na šta ćemo da stavimo naglasak. Utoliko je potpuno
proizvoljno reći da je Srbiji pretila "trajna suspenzija
pravnog i političkog poretka". Ne sporim da je bilo
onih koju su priželjkivali tako štogod, ali me priželjkivanja,
kao nedokaziva, ne zanimaju. Šta dokazuje, osim sporadičnih
lupetanja i grozničavih aktivnosti vladinog službenika Popović
Bebe, da je postojala realna mogućnost produženja vanrednog
stanja ad infinitum
(setićemo se da su domaći mediji sami pobijali besmislice
odveć prilježnih službenika Vlade)?
Najzad, mislim da
bi g.Vukadinović morao da uloži prilično energije kako
bi pokazao da je, recimo, moje prisustvo u povorci iza Đinđićevog
kovčega bilo učinak onog aristotelovskog uvida da se
tuga prima na tugu, odnosno da je bilo izraz odsustva kritičke
(samo)svesti, a ne čin građanske solidarnosti i jedini
politički gest u tom trenutku kojim sam, kao građanin,
mogao iskazati neprijateljstvo prema Đinđićevim
ubicama. Kada je pre nekoliko godina ETA ubila jednog ministra
vlade Hose Marija Asnara, na ulice Madrida izašlo je stotine hiljada
ljudi. Povorku je predvodio sam Asnar. Da li bi g. Vukadinović
bio sklon da i taj gest protumači kao medijsko-politiko zamajavanje
i zloupotrebu smrti jednog takođe mladog čoveka? Kada
je ubijena Ana Lind, švedska ministarka inostranih poslova, njena
je sahrana bila detaljno medijski pokrivena, praćena snažnom
političkom simbolikom, o emotivnim gestovima (hladnih?!)
građana Švedske ni da ne govorimo. Da li, međutim, to
znači da je Ana Lind u svojim rukama bila skupila previše
moći, da je na medijima bila toliko zastupljena da je njena
smrt otvorila prazninu i izazvala pre svega medijski šok, da su
političke strukture švedske pokušale njenu smrt da zloupotrebe?
Sa onoliko energije koliko pokušava da pokaže kako je u slučaju
Đinđićeve smrti na delu bilo upravo to, mogao bi
Vukadinović da dokazuje istu stvar i za hladne Švede. Uostalom,
zar nije sumnjivo što se jedan tako hladan narod na tako vruć
način oprašta od svoje ministarke? Čini mi se da sve
ovo ukazuje barem na manjkavost Vukadinovićeve analize. Nije
jasno zašto se čitava priča o Đinđićevoj
smrti, naročito s obzirom na sav onaj svet koji je sporo
i tiho hodao iza njegovog kovčega (uzgred, savršeno neuznemiren
uvođenjem vanrednog stanja), ne bi mogla razumeti malo zdravorazumskije,
malo manje grozničavo. Zar ta povorka nije bila izraz potpuno
jasnog uvida da se ispod zemlje valja jedno veliko, užasno zlo,
i da je upravo Đinđić bio taj koji je, nakon igre
sa đavolovim repom, pokušao da mu stane na put, a da je manje
izraz nesvesti o tome ko je, zapravo, bio Đinđić
i šta je, zapravo, radio Đinđić i da ih je, zapravo,
sve te ljude iz povorke, Đinđić preveslao žedne
preko vode čak u svojoj smrti, te oni, kao stado ovaca koje
ne shvata da učestvuje u još jednoj predstavi kimilsungovskog
nadahnuća, mirno i dragovoljno idu na poslednju ispašu pre
klanja?
Intonacija Vukadinovićevog
teksta i neoprezna upotreba bajatih reči i potrošenih sintagmi,
nagriza njegovu sadržinu, pa preplitanje lucidnih i hrabrih uvida
(podsećanje na ubistvo Boška Paroškog, ukazivanje na "nosače
kovčega", zloupotreba Đinđićeve smrti)
sa sumnjivim asocijacijama i neopreznom retorikom naprosto kvari
opći dojam. Zato je g. Vukadinović sam kriv što će
se, verujem, mnogo više govoriti o njegovim neumesnim poređenjima,
nego o onome do čega je njemu, zapravo, stalo.
Autor je
član uredništva časopisa "Nova srpska politička
misao"
Ostali tekstovi
plemike:
Aleksandar
Mandic: Vukadinovic
protiv stvarnosti
Djordje
Vukadinovic: Zal
za vremenom sablje