IN VIVO
Željko Cvijanović
KOŠTUNICA I TADIC: Šta ako 72 sata postanu
72 dana?
Ako
postoji ijedan stvaran razlog da Koštunica i Tadic saraduju, to
još ne znaci i da ce saradivati; ako postoji ijedan stvaran razlog
da ne saraduju, stvar je mnogo izglednija. Dakle, svadjace se. Naravno,
nije to studija srpskih političkih mentaliteta, vec odnosa snaga
u ovdašnjoj političkoj areni. Ako ovaj poslanik koji je, kažu, primio
pare da bude s Tadićem i koji je, kaže, odbio pare da bude s Koštunicom,
ako on, dakle, pokaže na kraju na kako je tankoj žici stajao srpski
kohabitacijski izum, na tome ce profitirati gotovo svi ostali ucesnici
u areni. Izgubiće nekih milion ovdašnjih reformista i nacionalista,
takode nesvesnih na kako je tankoj kohabitacijskoj žici stajalo
to što se već neko vreme među sobom ne krljaju čim Miloš Aligrudic
počne da ubeđuje deesovce da priznaju kako im je stvarni šef Čeda,
a ne Boris. Ali dobro, razlika izmedu arene i ovih miliona što se
još ne krljaju je u tome što su prvi naučili da ne gube, a drugi
su navikli da ne dobijaju.
Naravno, ako onih 72 sata u kojima kabineti nisu bili na vezi postane
72 dana, između čega u srpskom računanju političkog vremena stoji
samo običan minut recimo nečije izjave u kojoj će im taj, je li,
pokazati šta misli o njima, tada će među prvima profitirati radikali.
Tomi Nikoliću će, naime, tada postati jasno da su se džabe trudili
sve ovo vreme da povećaju svoj koalicioni potencijal, i da se isti
njima diže zapravo jedino ako drugima pada, u ovom slučaju Koštunicinima
i Tadićevima.
Ako 72 sata postanu 72 dana, Tada Vuk nece biti jedini u ovom avionu
koji govori banzai, dok razmenjuje lojalnost svojih poslanika za
lojalnost novom direktoru Instituta za bezbednost. Taman onoliko
koliko se budu udaljavali Tadic i Koštunica, toliko ce se približavati
Draškovic i Tadic, i to na užas prvog, ravnodušnost drugog i oduševljenje
treceg jer u Srbiji se neprijatelji i dalje tako brižno biraju.
Prijatelji su oni koji preteknu izbor. Naravno, Vukova računica
jasnija je od svih onih koje ispoljava njegova iracionalnija polovina
glave: Približavanjem Borisu on spasava lojalnost svog poslanickog
kluba, ono dobrih ljudi koji su ostali s Vukom čak i onda kad su
socijalisti postajali dosovci i čiju je veru da on hoda po vodi
tako ozbiljno mogla da uzdrma samo pretnja da ce izaći iz vlasti.
Ako 72 sata postanu 72 dana, Dinkić i Labus neće morati da čitaju
sabrana dela Slobodana Jovanovića i Milana Grola da bi postali Koštunicino
reformsko krilo, što ovome pored živog Drakulića baš i nije neophodno,
ali će poslužiti protiv ovih Borisovih mađioničara koji svedoče
da će para biti samo ako bude njih. Sa druge strane, ma kakav savez
Koštunice i Tadića, Labusa i Dinkića svodi ne samo na neku vrstu
politickog viška u budućem odnosu snaga vec i na ekipu za koju će
se posle ove vlade svi - od arene do estrade - lako dogovoriti da
je kriva za sve, onako kako je nekada to bio JUL, a posle njih GSS.
Bogoljub Karić, čovek koji je svakim minutom istorijskog prekida
kohabitacije postajao sve utemeljeniji nosilac licence člana demokratskog
bloka, vec negde na 15. satu nikada nije bio Miloševicev ministar
iz njegovog najrepresivnijeg perioda, na 25. se nije obogatio u
najbezočnijem deranju države u celom prošlom veku, da bi negde na
isteku 72. sata dobio viziju i video sebe na mestu premijera («kad-tad»)
objavljujući to u jednom listu zaduženom za te stvari.
Na kraju, taj opasni plen koji ce pasti sa stola ako ga jednom
zauvek prevrnu Koštunica i Tadic po pravu najbližih podelice svi
oni u DSS koji veruju da je ova prica sa Drakulicem i Vladetom Jankovicem
samo deo prljave zavere onog Darvina, inace Cedinog druga, i podelice
ga svi oni u DS koji znaju da se u toj stranci pod Cedom živelo
bolje i bogatije, bar onoliko koliko se u to vreme vlast doživljavala
kao zavera cutanja sa svim onim što uz to ide. Ta partijska fauna
svoje je pozicije, novac i veru stekla u vreme tog užasnog sukoba
dve stranke, koji je srpsku tranziciju doveo pred vrata pakla, ti
šaptacki timovi nosilaca politike s mudima verovatno su danas najvitalniji
deo one družine koja profitira u svakom daljem sukobu. Tu je i politicko
krilo nevladinog sektora, koji je svoje kiselo poverenje letos uložio
u Tadicevu predsednicku pobedu da bi kasnije sve to strpao u jednostavnu
jednačinu o Koštunici kao Miloševicevom dubleru u svim staticnim
scenama, a o Tadicu kao nasmejanijem licu istog tog dublera Koštunice.
U svakom slucaju, ovoj dvojici koji su cutali 72 sata nisu potrebne
nikakve zavere, nikakvi debeovi, kosovi, nezavisne komisije, karle,
zavisni intelektualci, nikakvi batići, templari i ostale bebe da
bi ulaskom u konačan obračun bili potapšani po ramenima sa toliko
strana sa koliko im se to još nikada nije dogodilo; onako kako se
budu približavali izbori za jedan dobar sukob neće biti neophodno
da njih dvojica razmene uvrede, biće sasvim dovoljno da oćute svoja
72 sata pa da politička mera Vuka Draškovića postane jedini glas
Srbije van njenih granica, makar u tome morao da strada i Draža;
da radikali sa svojim istorijskim prtljagom, pre nego što su se
nadali, postanu najkonstruktivniji deo arene; da lobistički deo
ekipe G17 plus postane mera srpskih reformi; da Bogoljub svoje kad-tad
ostvari odmah; da Čeda postane deo srpske reformske nostalgije,
nešto kao Tito ili Ante Marković.
I da kohabitacija uđe u rečnik sa objašnjenjem: vreme pre nego
što smo konačno zapalili ono na cemu sedimo.
|