Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Branislav Milošević

Svađa oko haške senke

Tu nešto nije u redu: svi se slažu da je isporuka generala uslov da Srbija i Crna Gora krenu napred ( “put u Evropu vodi preko Haga ”), a niko da se stavi na čelo Saveta koji će taj napredak pokrenuti. Kakvi su to ministri, sluge narodne, koji neće ni toliko da učine za svoj narod? Podozrevaju li oni da od tog boljitka neće ništa biti, ni kad se generali nadju u Hagu, ili znaju neki drugi put do Obećane zemlje?

Bura u čaši prljave vode, u kojoj se ovde vodi politika, brzo će se stišati, žrtveni jarac, tj. onaj ko će, u svojstvu predsednika Saveta, potpisivati ateste da izručenje optuženih neće ugroziti nacionalnu bezbednost, svakako će se naći, i ne verujem da će tom rodoljubu pristajanje da odigra ulogu skretničara biti uzeto za zlo: svima je jasno da je nekome morao da zapadne taj potpis. Uostalom, onu prethodnu vladu, čiji se pojedini članovi sad junače, bili haški svesni, niko ne pominje po dobru zato što se uzdržala da isporuči generale: svi znaju da joj nije na kraj pameti bilo da zaštiti nekakve ‘nacionalne interese', nego da ublaži, ako već nije mogla da izbegne, nastupajući izborni poraz.

Dva aspekta. Nije lako razmrsiti taj koloplet laži, licemerja, lakomislenosti, potuljenosti i inata, koji se, ko zna koji put, obznanio povodom tzv. saradnje s Hagom. Najgorljiviji zagovornici te saradnje najradije bi je, govorima, ali nikako nekim ličnim činom, podržali, oni koji joj se iz dubine duše protive, pokušavaju da odnekud ‘kupe vreme', koje će njihov naknadni pristanak na saradnju učiniti nekako razumljivijim, ako ne i prihvatljivijim. Izlazi da bi sa Tribunalom najradije saradjivali oni koji od kojih se to ne traži i ne znam zašto taj volšebni Savet ne bi bio sastavljen od onih, po naravi kooperativnih, Srba i najgrlatijih predstavnika nevladinih organizacija, subvencioniranih za popularizaciju haške pravde - pa da svima već jednom svane?

Problem saradnje s Haškim tribunalom ima, dakle, najmanje dva aspekta: moralni, gde se isporukom optuženih namiruju neke najopštije moralne norme, koje nalažu da osumnjičeni za zločin ili njegov nalogodavac dokažu svoju nevinost, i politički, gde se od jedne države očekuje da ispunjava svoje medjunarodno-pravne obaveze, tako što će optužene obavezati da te dokaze pruže.

Niko medju onima kojima je zapalo da odlučuju o ispunjenju ovih obaveza, i ne pomišlja da bi politička obaveza prema Haškom tribunalu bila samo produžetak one moralne. Takva moralna neosetljivost navodi na dva moguća zaključka: ili malo njih veruje da su za zločine odgovorni oni koji su optuženi, ili mnogo njih ne misli da su odgovorni samo oni niti da bi, njihovim kažnjavanjem, pravda mogla biti zadovoljena.

S druge strane, opet, kakav može biti nacionalni interes da se štite ljudi koje traži medjunarodna pravda – što god naveli protiv njenog vršenja ili protiv legalnosti Tribunala, može biti samo zakasnelo i nesuvislo zanovetanje, kompromitantno za tzv. ugled zemlje u svetu?

Kule i gradovi. Ali, ne mislim da preovladjujuću većinu u političkom pogonu i javnosti preterano muče ove moralne dileme.

Odmah posle promene vlasti u Srbiji, oktobra 2000.godine, tzv. medjunarodna zajednica je novoj političkoj garnituri u Srbiji saradnju s Haškim tribunalom predstavila, i sladila, kao jedinstven izvozni posao: ako isporuči Miloševića, nova vlast će dobiti kule, ako, uz sultana, doda i njegove velike vezire i male buljubaše, biće i gradova.Tako su se, ne samo u političkom pogonu, nego i u javnosti, koju je taj pogon nastojao pridobiti za svoje trgovačke aranžmane, pojavila pregrejana očekivanja: da će svaki avion koji prebaci nešto optuženih u Sseveningen, u povratku, tek da ne leti prazan, biti natovaren lovom – ako ne u džakovima, onda bar u kreditima ili u obećanjima.

Saradnja s Haškim tribunalom postala je trgovačko, dakle, eminentno privredno pitanje i za to nije kriviti samo politički neiskusno, a beskrajno ambiciozno, post-autoritarno političko rukovodstvo. Oni koji su tu političku garnituru selektirali, a potom na vlast instalirali, procenili su, verovatno, da je tačka preseka ambicije i neiskustva želja za brzim uspehom i sve su učinili da ih uvere kako je, u njihovom slučaju, brzi uspeh zaista moguć..

U medjuvremenu, učeći uz vlast , izgleda da niko više u njoj nije zadovoljan visinom materijalne i politicke naknade što se isplaćuje za izvršavanje obaveza, koje se doživljavaju kao nametnute: ako isporučite dva šefa države zaredom, zatim i dva načelnika generalštaba - da sitne i krupnije donosioce političke i bojeve municije i ne pominjemo - onda, valjda, s pravom od svojih moćnih poslovnih partnera očekujete više od obećanja da ćete se za deset godina naći tamo gde su već danas oni koji su uvek bili deset godina iza vas.

Onog časa kad je postalo lukrativno, pitanje saradnje s Haskim tribunalom nije više moglo biti moralno. Kao u svakom poslu, oba partnera nastojala su da, pod najpovoljnijim uslovima,dobiju ono što im je potrebno: Tribunal šansu da dostigne ciljeve zbog kojih je osnovan, vlast u Srbiji sredstva da izvuče zemlju iz nesreće u koju su je optuženi pred Haškim tribunalom, ali i neki od njegovih osnivača, uvalili.

Učenje vrline .Ima jedna stara priča o zubaru Strutionu iz Abdere koji je, žureći da pomogne jednom nevoljniku, iznajmio magarca. Put je bio dug, a dan vreo, i zubar se, usput, sakrio u magarčevu senku da bi se odbranio od žege. Kad je trebalo platiti najam magarca, njegov vlasnik tražio je i dodatak za korišćenje magarčeve senke: senka, veli, nije bila u ceni prvobitne pogodbe. I tu izbi spor, koji zamalo ne dovede do gradjanskog rata.

Onaj ko se opredeli za saradnju sa Haškim tribunalom, da bi poništio (osnovanu) sumnju da je počinio zločine za koje ga optužuju, mora pristati i na senku, koju taj pristanak baca – a tu senku čini upravo obaveza da se Tribunalu isporučuju optuženi, koji su u prosečnih Srba, kao i u Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, mal' te ne, narodni heroji.

Drugo je pitanje može li imati stvarnog autoriteta sud koji ne sudi samo ološu, čiju je krivicu relativno lako dokazati (Kant navodi ciničnu misao ‘onog Grka' koji kaže da “rat ne valja zato što više ljudi pokvari, nego što pokvarenih uništi”), nego i ljudima koje njihov narod smatra junacima, a ne zločincima. A treće, i najmučnije pitanje, svakako: kako je nastala ta ogromna diskrepancija izmedju merila suda i osećanja pravičnosti običnih ljudi, koje je rat zavadio, a Tribunal trebalo da pomiri?

Stari su Grci, još pre Sokrata, verovali da se vrlina može dostići, štaviše, naučiti. Ali, liče li nekome američki podsekretar Grosman ili njegov kolega Prosper Rišar na putujuće učitelje vrline ili, ipak, mnogo pre, na viskokvalifkovane čistače smeća, zaostalog posle jednog rata rata u nastavcima, za koji ni njihova vlada nije nedužna?

Utoliko pre, tzv. saradnju s Hagom trebalo bi voditi bez uobičajenih, pratećih tirada o uspostavljanju pravde čiji će sadržaj, pa i oblik, biti, gle čuda, potpuno nezavistan od politike i interesa koji se njome žele zaštititi. Haški tribunal nije osnovan da bi promenio ili doveo u pitanje postojeći odnos snaga u svetu, nego da bi ga potvrdio.U njemu se ne destiliše čista pravda, nego ona koja može naći krajnjeg kupca.

Kad se sve to ima na umu, saradnja s Tribunalom nije provera moralne obdarenosti jednog naroda, nego ispit njegove političke zrelosti i sposobnosti da se vrati u svet koji ga je izopštio. Kad alternativnog puta nema, onda je haška džada, na kojoj osetljiva duša nacije svako malo izlazi na nos, jedini drum.Takoreći, carski.

Tekst je objavljen u Reporteru, 12. jul 2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM