Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari: Odnosi na političkoj sceni

   

Igor Ivanović

 FAŠIZAM U NOVOM SADU

Tačno je ono što tvrde neki mediji u Novom Sadu posle pobede Maje Gojković da je fašizam stigao u njihovu varoš. Tačno je i ono što saopštava Čankova Liga da su maske najzad pale i da je sve na videlu. Ima samo jedan mali problem: oni su promoteri ove fašističke kampanje!

Još iz perioda miloševićeve ''industrije progona'' nisu se čule takve primitivne kvalifikacije za ljude drugačijeg političkog mišljenja i istorijsko-geografskih porekla. Lavinama poruge izvrgnuti su novi gradonačelnik, Radikalna stranka, DSS, Ravnogorci, monarhisti, tradicionalisti, a naročito ''dođoši''. Pod ovim poslednjima se podrazumevaju svi oni koji nisu ''pravi Novosađani'' i koji su sa blatom koje su doneli na cipelama sa svojih izbegličkih planina i kolonija ukaljali kulturni identitet ove lepe varoši. Oni su ljudi drugog reda, niže kulture, primitivnih osećanja, jednom rečju po svemu drugačiji narod. Biti ''rođeni Novosađanin'' znači ostvariti vrhunski ideal i popeti se na civilizacijski Olimp! Poznato vam je odnegde iz istorije?

Na ovaj sociološki rasizam ne reaguje novosadska ''intelektualna elita'', koja se godinama licemerno klela u zaštitu građanskih prava. ''Mudro ćuti'' i Demokratska stranka, koja u samom nazivu nosi moralnu obavezu zaštite demokratskih načela. Nema ni ''komesara nevladinog sektora'' koji se izgleda oglašavaju samo kao dušebrižnici nacionalnih manjina. Ili im je svima skupa draža Potemkinova demokratija od istine? Možda im odgovara samo ovakva crno-bela stvarnost, sastavljena od ''naših'' i ''njihovih'', gde će prvi biti na jednoj strani, drugi na suprotnoj i rovovi između njih. Oni isti rovovi koje su njihovi ideološki pretci iskopali 1945 i na kojima se vaspitavala ova ''treća generacija partizana'' kada je širom otvorenih očiju buljila u crtane filmove Veljka Bulajića. Iz takve polarisane estetike gajena je svest o nužnim podelama. Kako drugačije objasniti njihovu neslavnu reakciju na zaprepašćujuću izjavu Nenada Čanka, kada je rekao da Opačiću svaka čast za opozicioni staž, a da je nešto sasvim drugo ako je u kriminalnim radnjama. Ako je neko ''naš'', onda se toleriše i to što prodaje deci drogu! Zar u to vreme biti opozicionar nije bio prvenstveno moralni stav?!

U međuvremenu kampanja teče u kojoj radio ''021'' i donekle ''Dnevnik'' mašu zastavom hipokrizije u ime demokratije. Kao da Maja Gojković nije pošteno dobila demokratske izbore! Da li je demokratski nekome dati bar 100 dana? Ili se demokratija računa samo ako pobede ''naši''? Na žalost nije ovo jedini paradoks. Neupućeni građani bi, slušajući Ligu i njene satelite, pomislili da iza njih stoje generacije i generacije Vojvođana građanske tradicije. Situacija je upravo suprotna: stari Vojvođani, takozvani Prečani, najvećim delom priradaju umerenom nacionalnom korpusu, dok autonomaški korpus čine u velikom procentu potomci partizana-došljaka! Zato ovi ''kumrovački pitomci'' ostaju zarobljenici ideoloških matrica svojih očeva, oni mrze i stvaraju podele u društvu na isti način kao i njihovi pretci.

Paradoks je i u samim biografijama glavnih kandidata za mesto gradonačelnika, radikalka Maja je reprezent jedne utemeljene građanske advokatske porodice, dok je demokrata Bora porodično došljak iz Bosne. Njegova biografija je respektabilna, ima troje dece, živi kod tašte u stanu, magistar je sociologije i učestvovao je u ratu kao vojni starešina-heroj. Ali on kao da se u javnim nastupima ovoga stideo, o tome je ćutao. Pod kišobranom šminkerskog imidža politike njegove stranke u Vojvodini, vodio je infantilnu kampanju, sasvim suprotno od svoga intelektualnog potencijala. U prvom krugu kao da je ''izašao'' iz onog dale Balaševićevog opusa koji uz gitaru i logorske vatre kliče ''računajte na nas''. Kampanja u stilu ''ja sam vaš dobri dežmekasti komšija, koji srče na kazanu riblju čorbicu i pevuši šlagere uz gitaru'' ne motiviše pobednički kritičnu masu glasača. U drugom krugu, ovaj obrazovani političar shvata grešku i okreće kormilo svoje kampanje za 180 stepeni, ali opet pravi fatalni propust. Histerično poziva na ''odbranu Novog Sada'', ne videći da tako ne pridobija odlučujuće ''središnje'' glasačko telo, već još jače polariše postojeće. Za razliku od ''Solunske afere'' gde je morao da ćuti, sada ima istorijsku šansu da pozove na obustavu ovakve fašisoidne kampanje u Novom Sadu i da tako bude džentlmen kao i ono veče kada je došao da čestita pobedu suparnici.

Ugledni ljudi u Novom Sadu, kao i u celoj zemlji, moraju podići svoj glas protiv ekstrema svake vrste. Jer ako se ovakva prljava kampanja nastavi pitanje je trenutka kada će se radikalski blok domoći svog medija i kada će jednako uzvratiti. Izgubiće sigurno Novi Sad: u takvoj atmosferi isključivosti biće sve manje ''srpska Atina'', a sve više ravničarska palanka.

Evropa, 27.10.04.

 
     
     
 
Copyright by NSPM