Miša Đurković
Politika - Ima li Srbija pravo na
desnicu?
Linija podele levo-desno nema veze sa odnosom prema naciji i
nacionalizmu. U svim normalnim zemljama posvećenost nacionalnim
interesima jednako karakteriše i umerene konzervativce i socijaldemokrate
Pitanje
koje smo postavili u naslovu jedno je od najfundamentalnijih koje
treba postaviti domaćim i, posebno međunarodnim, akterima.
Na njega se svode neka prethodna pitanja kao što su: ima li Srbija
pravo na normalan politički spektar, ima li Srbija pravo na
liberalnu demokratiju, ima li Srbija pravo da sledi evropska iskustva,
i još osnovnije - ima li Srbija pravo da bude normalna evropska
zemlja.
Postoje dva konkretna povoda za pisanje
ovog članka. Prvi je zbornik Srpska konzervativna misao koji
je uredio Mirko Đorđević, a drugi je neprestano paušalno
ukazivanje na “opasnost od desnice” od strane mnogobrojnih
domaćih i stranih aktera, i permanentno zalaganje da se domaća
levica na silu, protivno izbornoj volji građana održi na vlasti.
Ciljevi ovog teksta su: 1) da se pokaže kako se nameće jedno
ograničeno i pogrešno shvatanje desnice u Srbiji, 2) da se
pokaže zašto su u Srbiji glasači većinski desno opredeljeni,
i 3) da se pokaže šta sve treba uraditi, kako osmisliti ceo desni
intelektualni i medijski prostor koji bi narodu ponudio adekvatne
odgovore na aktuelna pitanja.
Nedavno se u izdanju Helsinškog odbora
u Srbiji pojavio zbornik radova pod nazivom Srpska konzervativna
misao. Priređivač je Mirko Đorđević
koji je i autor uvodnog članka “Srpska organicistička
misao - izvori i značenja”. Zbornik o kome govorimo primer
je jedne ideološke kvazinauke zasnovane na stereotipima, nepoznavanju
i silovanju činjenica, materijalnim greškama i učitavanjima
ideoloških pojednostavljenja u složene istorijske procese, kakva
se nameće iz krugova naše ekstremne intelektualne levice. Ovo
je, međutim, sa stanovišta ideologije veoma zanimljiva publikacija
na koju se mora reagovati. Pri tome mislimo pre svega na Đorđevićev
uvodni članak koji je pun neznanja, materijalnih grešaka i
veoma opasnih ideoloških podmetanja, klišea i stereotipa koji se
neprestanim ponavljanjem usađuju kao koordinate naših političkih
i ideoloških rasprava. Baš zbog toga ne smeju ostati neosporene.
Svi problemi potiču od osnovne
Đorđevićeve teze da je konzervativizam jednak organicizmu.
Da se autor potrudio i upoznao sa bilo kojim ozbiljnijim savremenim
delom o konzervativizmu morao bi da uoči osnovnu razliku između
s jedne strane umerenih, liberalno-demokratskih pripadnika desnice,
i s druge strane radikalnih, organicističkih i često totalitarizmu
sklonih konzervativaca, odnosno desničara. To je osnovna
i fundamentalna podela koja počiva na tome da su oni prvi legitiman,
nužan, poželjan i često najpotrebniji deo političkog
spektra svake liberalne demokratije, a oni drugi, toleranciji i
parlamentarizmu neskloni, predstavljaju isti problem kakav i ekstremistička
levica. Linija podele levo-desno nema veze sa odnosom prema naciji
i nacionalizmu. U svim normalnim zemljama posvećenost nacionalnim
interesima jednako karakteriše i umerene konzervativce i socijaldemokrate.
Iz prve Đorđevićeve teze
proizlazi sledeće podmetanje i krivotvorenje: srpska konzervativna
misao svodi se isključivo na radikalne, antiliberalne
konzervativce kao što su Ljotić, mnogi pripadnici Crkve, antizapadni
slavenofili, zatim bizarni likovi poput Kalajića itd. Radi
se o osobama koje ni u kom slučaju ne čine mejnstrim srpske
istorije političkih ideja i istorije politike u Srbiji. Njihovo
predstavljanje kao jedinih i autentičnih srpskih konzervativaca
je identično pokušajima da se danas marginalna pojava kao što
je Obraz predstavi kao dominantna struja u srpskoj politici.
Ovom prilikom želimo samo da podsetimo
na izuzetno jaku tradiciju pravog, umerenog srpskog proevropskog
konzervativizma koju je Đorđević iz ideoloških razloga
potpuno ignorisao. Ova tradicija ide od samog kneza Mihaila i ekonomista
Koste Cukića i Čedomilja Mijatovića, preko Stojana
Novakovića, ranog Živojina Perića koji je čak 1914.
pokušao da osnuje Srpsku konzervativnu stranku, sve do Slobodana
Jovanovića. Ovo je najznačajnija državotvorna i istinski
reformatorska struja u srpskoj politici. To je struja
koja je bila svesna zaostalosti Srbije i okretala se zapadu da od
njega uči i postepeno gradi one institucije koje su jedine
mogle da uspostave stabilnost, poredak, trajnost i kontinuirani
napredak naroda i države. Ta struja je znala da se ništa ne postiže
na o-ruk, da nema brze i radikalne modernizacije maoističkog
tipa, već samo dugog i napornog individualnog i kolektivnog
rada koji koristi nasleđe i tradiciju kao stabilne osnove identiteta,
na koje nadograđuje nove elemente ali ih i stalno preispituje
kako bi ih očuvao živima. Evo šta Stojan Novaković kaže
o tome u delu O ulozi vladaoca u državnom organizmu: “Vi” , kaže
Novaković Periću, “mislite kao i ja da se država
ne može pravilno razvijati ni usavršavati, ako u njenom stvaranju
nema nikakva uticaja onaj duh čuvanja, održavanja i umerenosti
koji se tesno vezuje s konzervativnim idejama... U konzervativne
ideje ide poglavito čuvanje reda, pažnja na tradicije koliko
ih ima, strogo držanje zakonitosti, žrtvovanje sviju sitnih obzira
disciplini, odanost k svojoj službi, vernost k zadanoj reči,
k svome starijem i k zakonu, reforme evolucijom, iskrenost političkih
ubeđenja bez pretvaranja i bez špekulacija.”
Ova politička struja je i danas
izuzetno jaka na srpskoj političkoj sceni iako je medijski
i intelektualno gotovo nepostojeća, što predstavlja ogroman
problem. Politički programi i načela Srpskog pokreta obnove,
Demokratske stranke Srbije, svakako su na ovoj liniji, a veoma bliska
su im i načela G17 plus. Postoje naznake da i Srpska radikalna
stranka počinje da se kreće u tom pravcu.
Postoji još jedna bitna činjenica
u vezi sa Đorđevićevim zbornikom. Na koricama knjige
piše da je projekat finansirala Vlada SAD, izrazito konzervativna,
desna vlada. Pretpostavljamo da je u interesu te političke
opcije da se i u drugim zemljama promovišu vrednosti na kojima ona
počiva. Stoga je fascinantna činjenica da konzervativna
vlada najpre pomaže ekstremno leve političke opcije, a zatim
da pomaže projekte u kojima ekstremni levičari u najgorem mogućem
svetlu tumače same konzervativne ideje i navodnu konzervativnu
tradiciju jednog naroda.
No, ovo nije izolovan slučaj. Česti
su nastupi, izveštaji, pregledi i izjave raznih zvaničnika
pojedinih evropskih institucija, američke administracije, a
još više raznih međunarodnih nevladinih organizacija poput
Međunarodne krizne grupe, u kojima se paušalno upozorava na
opasnost od desnice u Srbiji. Dok je na vlasti bila dosadašnja leva
vlada to je bilo gotovo pravilo. Sada se trenutno odustalo od takvog
načina izražavanja jer je utilitarnija strategija “demokratskog
bloka”. Ova strategija, tako nepristojno nametana od delova međunarodne
zajednice, imala je za cilj da se protivno izbornoj volji građana
levica održi na vlasti u Srbiji. Gotovo od početka 2001, stalno
je bila u opticaju sintagma o reformskim (levim) snagama (DS, GSS,
u početku G17, LSD u Vojvodini) s jedne strane, i konzervativnim
(desnim, tradicionalističkim) snagama koje su navodno protiv
reformi a koje su se obično vezivale za tadašnjeg predsednika
SRJ Koštunicu s druge strane. Takva slika je naravno velikim delom
dolazila iz same zemlje, jer najveći broj “informatora” na
osnovu čijih analiza međunarodna zajednica pravi svoju
sliku o Srbiji je (ekstremno) leve provenijencije. Tako se ustalila
slika o “konzervativnoj” i “desnoj”, kao navodno antievropskoj i
nepoželjnoj Srbiji.
Vraćamo se na osnovno pitanje iz
naslova, ima li onda Srbija uopšte pravo da ima svoju desnicu kao
normalan i legitiman deo političkog spektra? Sudeći prema
ovakvim stavovima međunarodne zajednice, nema. Odavde bi im
izgleda jedino levica bila prihvatljiva. Međutim, na poslednjim
izborima, koji su bili prvi stvarno demokratski, videlo se da je
skoro osamdeset posto glasača podržalo stranke desnice. Time
su, po našem dubokom uverenju građani Srbije pokazali visoku
političku zrelost. Zašto? Zato što postoji čitav niz zadataka
za ovakvu zemlju za koje je desnica po svojoj suštini daleko pozvanija
nego levica: stvaranje čvrstog i stabilnog političkog
poretka; stvaranje realnog, na tradiciji i potrebama zasnovanog
ustavno-pravnog okvira; izgradnja jakih institucija, funkcionalne
podele vlasti, sa jakim, nezavisnim sudstvom; stimulisanje izgradnje
kriterijuma u svim društvenim oblastima; stvaranje osnova za društveni
konsenzus, toleranciju i prevođenje ideoloških rasprava sa
nivoa nezavršenog građanskog rata na nivo artikulisane političke
rasprave; određivanje jasnih i realno dostižnih društvenih
prioriteta i usmeravanje energije u tom pravcu; pospešivanje tržišne
privrede; i konačno, pronalaženje mere između čuvanja
dosadašnjih nacionalnih odlika i evolutivnog preuzimanja evropskih
i globalnih vrednosti.
Konačno, i iskustvo evropskih zemalja
govori da su zapravo u svim postkriznim društvima na vlast dolazili
konzervativci čiji je zadatak bio da obnove poredak i da uspostave
gore pomenute vrednosti. I sam projekat Evropske unije koji su konzervativci
napravili, po pravilu je bolje i sigurnije napredovao kad su desne
snage bile na vlasti u većini evropskih zemalja.
Sve ovo navedeno ne znači i da
će naši politički konzervativci biti sposobni da to urade.
To ćemo tek videti. Hic Rhodus, hic salta!.Činjenica je,
međutim, da ćemo imati prvu desnu vladu posle Drugog
svetskog rata i činjenica je da su vrednosti za koje se njeni
pripadnici zalažu u potpunosti proevropske. Nezavisno od toga da
li će ona uspeti da se za njih izbori, želimo posebno da istaknemo
da je nužno izgrađivati ceo prostor jednog savremenog političkog
konzervativizma. Evidentno, sada imamo umereno-konzervativan narod
i takve partije, ali ne postoji ništa između njih, što je jedan
od bitnih razloga zašto te partije još uvek nisu na visini zadataka
koje bi trebalo da ostvare. Ne postoji infrastruktura koja bi ih
nadgledala i podsticala da se pridržavaju tog sistema vrednosti.
Potrebno je stvaranje, osmišljavanje i punjenje celog jednog sistema
institucija, organizacija, medija, izdavačkih kuća, nagrada,
naučnih časopisa, magazina, knjiga, koji bi promovisali
vrednosti evro-američkog političkog konzervativizma. Ceo
taj prostor bi morao da bude dinamičan i da nosi inicijativu
za uspostavljanje odnosa sa srodnim grupama i partijama u Evropi
i Americi. Domaći levičari su toliko dobro umreženi, da
sarađuju i sa svojim ideološkim protivnicima na Zapadu, a desnica
je u velikoj pasivi na tom polju.
Konačno, moramo priznati i činjenicu
da još ne postoji jaka društveno-ekonomska osnova za potpuno oblikovanje
desnog prostora. Društvo još nije potpuno socijalno izdiferencirano,
sve stranke koriste socijalnu demagogiju u svojim nastupima, nema
još uvek jasnog sloja privatnih preduzetnika i magnata koji bi podržavali
konzervativni sistem vrednosti i omogućili stvaranje pomenute
infrastrukture, i pored toga ima mnogo prostora da se radi u tom
pravcu. Za početak bi bilo dovoljno da se prevede bar
desetak dobrih knjiga koje objašnjavaju o kojim se vrednostima radi.
Našu javnost treba upoznati sa radovima Rodžera Skrutona, Rasela
Kirka, Roberta Šjutingera, Majkla Oukšota, Klintona Rositera i treba
prevesti političke spise nekih starijih autora kao što su Hjum,
Berk, lord Sesil. Takođe bi bila od značaja jedna prava,
nelevičarska istorija konzervativizma u Srbiji koja bi
pokazala ukorenjenost i tradiciju vrednosti umerenog evropskog konzervativizma
u Srbiji. Time bi se i mnogi mladi ljudi koje danas radikalni levičari
i radikalni desničari zajedno guraju ka ekstremima, mogli približiti
umerenim i legitimnim političkim opcijama. Posao je naravno
ogroman, ali se sa njime mora početi.
Autor je istraživač Instituta za evropske
studije
(Tekst je preuzet iz časopisa
“Prizma”)
|
|