Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo NIN br. 2777

   



Miša Đurković


Politika - Ima li Srbija pravo na desnicu?


Linija podele levo-desno nema veze sa odnosom prema naciji i nacionalizmu. U svim normalnim zemljama posvećenost nacionalnim interesima jednako karakteriše i umerene konzervativce i socijaldemokrate

Pitanje koje smo postavili u naslovu jedno je od najfundamentalnijih koje treba postaviti domaćim i, posebno međunarodnim, akterima. Na njega se svode neka prethodna pitanja kao što su: ima li Srbija pravo na normalan politički spektar, ima li Srbija pravo na liberalnu demokratiju, ima li Srbija pravo da sledi evropska iskustva,  i još osnovnije - ima li Srbija pravo da bude normalna evropska zemlja.

Postoje dva konkretna povoda za pisanje ovog članka. Prvi je zbornik Srpska konzervativna misao koji je uredio Mirko Đorđević, a drugi je neprestano paušalno ukazivanje na “opasnost od desnice” od  strane mnogobrojnih domaćih i stranih aktera, i permanentno zalaganje da se domaća levica na silu, protivno izbornoj volji građana održi na vlasti. Ciljevi ovog teksta su: 1) da se pokaže kako se nameće jedno ograničeno i pogrešno shvatanje desnice u Srbiji, 2) da se pokaže zašto su u Srbiji glasači većinski desno opredeljeni, i 3) da se pokaže šta sve treba uraditi, kako osmisliti ceo desni intelektualni i medijski prostor koji bi narodu ponudio adekvatne odgovore na aktuelna pitanja.

Nedavno se u izdanju Helsinškog odbora u Srbiji pojavio zbornik radova pod nazivom Srpska konzervativna misao. Priređivač je Mirko Đorđević  koji je i autor uvodnog članka “Srpska organicistička misao - izvori i značenja”. Zbornik o kome govorimo primer je jedne ideološke kvazinauke zasnovane na stereotipima, nepoznavanju i silovanju činjenica, materijalnim greškama i učitavanjima ideoloških pojednostavljenja u složene istorijske procese, kakva se nameće iz krugova naše ekstremne intelektualne levice. Ovo je, međutim, sa stanovišta ideologije veoma zanimljiva publikacija na koju se mora reagovati. Pri tome mislimo pre svega na Đorđevićev uvodni članak koji je pun neznanja, materijalnih grešaka i veoma opasnih ideoloških podmetanja, klišea i stereotipa koji se neprestanim ponavljanjem usađuju kao koordinate naših političkih i ideoloških rasprava. Baš zbog toga ne smeju ostati neosporene.

Svi problemi potiču od osnovne Đorđevićeve teze da je konzervativizam jednak organicizmu. Da se autor potrudio i upoznao sa bilo kojim ozbiljnijim savremenim delom o konzervativizmu morao bi da uoči osnovnu razliku između s jedne strane umerenih, liberalno-demokratskih pripadnika desnice, i s druge strane radikalnih, organicističkih i često totalitarizmu sklonih konzervativaca, odnosno desničara.  To je osnovna i fundamentalna podela koja počiva na tome da su oni prvi legitiman, nužan, poželjan  i često najpotrebniji deo političkog spektra svake liberalne demokratije, a oni drugi, toleranciji i parlamentarizmu neskloni, predstavljaju isti problem kakav i ekstremistička levica. Linija podele levo-desno nema veze sa odnosom prema naciji i nacionalizmu. U svim normalnim zemljama posvećenost nacionalnim interesima jednako karakteriše i umerene konzervativce i socijaldemokrate.

Iz prve Đorđevićeve teze proizlazi sledeće podmetanje i krivotvorenje: srpska konzervativna misao svodi se isključivo na radikalne, antiliberalne  konzervativce kao što su Ljotić, mnogi pripadnici Crkve, antizapadni slavenofili, zatim bizarni likovi poput Kalajića itd. Radi se o osobama koje ni u kom slučaju ne čine mejnstrim srpske istorije političkih ideja i istorije politike u Srbiji. Njihovo predstavljanje kao jedinih i autentičnih srpskih konzervativaca je identično pokušajima da se danas marginalna pojava kao što je Obraz predstavi kao dominantna struja u srpskoj politici.

Ovom prilikom želimo samo da podsetimo na izuzetno jaku tradiciju pravog, umerenog srpskog proevropskog konzervativizma koju je Đorđević iz ideoloških razloga potpuno ignorisao. Ova tradicija ide od samog kneza Mihaila i ekonomista Koste Cukića i Čedomilja Mijatovića, preko Stojana Novakovića, ranog Živojina Perića koji je čak 1914. pokušao da osnuje Srpsku konzervativnu stranku, sve do  Slobodana Jovanovića. Ovo je najznačajnija državotvorna i istinski reformatorska   struja u srpskoj politici. To je struja koja je bila svesna zaostalosti Srbije i okretala se zapadu da od njega uči i postepeno gradi one institucije koje su jedine mogle da uspostave stabilnost, poredak, trajnost i kontinuirani napredak naroda i države. Ta struja je znala da se ništa ne postiže na o-ruk, da nema brze i radikalne modernizacije maoističkog tipa, već samo dugog i napornog individualnog i kolektivnog rada koji koristi nasleđe i tradiciju kao stabilne osnove identiteta, na koje nadograđuje nove elemente ali ih i stalno preispituje kako bi ih očuvao živima. Evo šta Stojan Novaković kaže o tome u delu O ulozi vladaoca u državnom organizmu: “Vi” , kaže Novaković Periću, “mislite kao i ja  da se država ne može pravilno razvijati ni usavršavati, ako u njenom stvaranju nema nikakva uticaja onaj duh čuvanja, održavanja i umerenosti koji se tesno vezuje s konzervativnim idejama... U konzervativne ideje ide poglavito čuvanje reda, pažnja na tradicije koliko ih ima, strogo držanje zakonitosti, žrtvovanje sviju sitnih obzira disciplini, odanost k svojoj službi, vernost k zadanoj reči, k svome starijem i k zakonu, reforme evolucijom, iskrenost političkih ubeđenja bez pretvaranja i bez špekulacija.”

Ova politička struja je i danas izuzetno jaka na srpskoj političkoj sceni iako je medijski i intelektualno gotovo nepostojeća, što predstavlja ogroman problem. Politički programi i načela Srpskog pokreta obnove, Demokratske stranke Srbije, svakako su na ovoj liniji, a veoma bliska su im i načela G17 plus. Postoje naznake da i Srpska radikalna stranka počinje da se kreće u tom pravcu.

Postoji još jedna bitna činjenica u vezi sa Đorđevićevim zbornikom. Na koricama knjige piše da je projekat finansirala Vlada SAD, izrazito konzervativna, desna vlada. Pretpostavljamo da je u interesu te političke opcije da se i u drugim zemljama promovišu vrednosti na kojima ona počiva. Stoga je fascinantna činjenica da konzervativna vlada najpre pomaže ekstremno leve političke opcije, a zatim da pomaže projekte u kojima ekstremni levičari u najgorem mogućem svetlu tumače same konzervativne ideje i navodnu konzervativnu tradiciju jednog naroda.

No, ovo nije izolovan slučaj. Česti su nastupi, izveštaji, pregledi i izjave raznih zvaničnika pojedinih evropskih institucija, američke administracije, a još više raznih međunarodnih nevladinih organizacija poput Međunarodne krizne grupe, u kojima se paušalno upozorava na opasnost od desnice u Srbiji. Dok je na vlasti bila dosadašnja leva vlada to je bilo gotovo pravilo. Sada se trenutno odustalo od takvog načina izražavanja jer je utilitarnija strategija “demokratskog bloka”. Ova strategija, tako nepristojno nametana od delova međunarodne zajednice, imala je za cilj da se protivno izbornoj volji građana levica održi na vlasti u Srbiji. Gotovo od početka 2001, stalno je bila u opticaju sintagma o reformskim (levim) snagama (DS, GSS, u početku G17, LSD u Vojvodini) s jedne strane, i konzervativnim (desnim, tradicionalističkim) snagama koje su navodno protiv reformi a koje su se obično vezivale za tadašnjeg predsednika SRJ Koštunicu s druge strane. Takva slika je naravno velikim delom dolazila iz same zemlje, jer najveći broj “informatora” na osnovu čijih analiza međunarodna zajednica pravi svoju sliku o Srbiji je (ekstremno) leve provenijencije. Tako se ustalila slika o “konzervativnoj” i “desnoj”, kao navodno antievropskoj i nepoželjnoj Srbiji.

Vraćamo se na osnovno pitanje iz naslova, ima li onda Srbija uopšte pravo da ima svoju desnicu kao normalan i legitiman deo političkog spektra? Sudeći prema ovakvim stavovima međunarodne zajednice, nema. Odavde bi im izgleda jedino levica bila prihvatljiva. Međutim, na poslednjim izborima, koji su bili prvi stvarno demokratski, videlo se da je skoro osamdeset posto glasača podržalo stranke desnice. Time su, po našem dubokom uverenju građani Srbije pokazali visoku političku zrelost. Zašto? Zato što postoji čitav niz zadataka za ovakvu zemlju za koje je desnica po svojoj suštini daleko pozvanija nego levica: stvaranje čvrstog i stabilnog političkog poretka; stvaranje realnog, na tradiciji i potrebama zasnovanog ustavno-pravnog okvira; izgradnja jakih institucija, funkcionalne podele vlasti, sa jakim, nezavisnim sudstvom; stimulisanje izgradnje kriterijuma u svim društvenim oblastima; stvaranje osnova za društveni konsenzus, toleranciju i prevođenje ideoloških rasprava sa nivoa nezavršenog građanskog rata na nivo artikulisane političke rasprave; određivanje jasnih i realno dostižnih društvenih prioriteta i usmeravanje energije u tom pravcu; pospešivanje tržišne privrede;  i konačno, pronalaženje mere između čuvanja dosadašnjih nacionalnih odlika i evolutivnog preuzimanja evropskih i globalnih vrednosti.

Konačno, i iskustvo evropskih zemalja govori da su zapravo u svim postkriznim društvima na vlast dolazili konzervativci čiji je zadatak bio da obnove poredak i da uspostave gore pomenute vrednosti. I sam projekat Evropske unije koji su konzervativci napravili, po pravilu je bolje i sigurnije napredovao kad su desne snage bile na vlasti u većini evropskih zemalja.

Sve ovo navedeno ne znači i da će naši politički konzervativci biti sposobni da to urade. To ćemo tek videti. Hic Rhodus, hic salta!.Činjenica je, međutim, da ćemo imati prvu desnu vladu posle Drugog  svetskog rata i činjenica je da su vrednosti za koje se njeni pripadnici zalažu u potpunosti proevropske. Nezavisno od toga da li će ona uspeti da se za njih izbori, želimo posebno da istaknemo da je nužno izgrađivati ceo prostor jednog savremenog političkog konzervativizma. Evidentno, sada imamo umereno-konzervativan narod i takve partije, ali ne postoji ništa između njih, što je jedan od bitnih razloga zašto te partije još uvek nisu na visini zadataka koje bi trebalo da ostvare. Ne postoji infrastruktura koja bi ih nadgledala i podsticala da se pridržavaju tog sistema vrednosti. Potrebno je stvaranje, osmišljavanje i punjenje celog jednog sistema institucija, organizacija, medija, izdavačkih kuća, nagrada, naučnih časopisa, magazina, knjiga, koji bi promovisali vrednosti evro-američkog političkog konzervativizma. Ceo taj prostor bi morao da bude dinamičan i da nosi inicijativu za uspostavljanje odnosa sa srodnim grupama i partijama u Evropi i Americi. Domaći levičari su toliko dobro umreženi, da sarađuju i sa svojim ideološkim protivnicima na Zapadu, a desnica je u velikoj pasivi na tom polju.

Konačno, moramo priznati i činjenicu da još ne postoji jaka društveno-ekonomska osnova za potpuno oblikovanje desnog prostora. Društvo još nije potpuno socijalno izdiferencirano, sve stranke koriste socijalnu demagogiju u svojim nastupima, nema još uvek jasnog sloja privatnih preduzetnika i magnata koji bi podržavali konzervativni sistem vrednosti i omogućili stvaranje pomenute infrastrukture, i pored toga ima mnogo prostora da se radi u tom pravcu. Za početak  bi bilo dovoljno da se prevede bar desetak dobrih knjiga koje objašnjavaju o kojim se vrednostima radi. Našu javnost treba upoznati sa radovima Rodžera Skrutona, Rasela Kirka, Roberta Šjutingera, Majkla Oukšota, Klintona Rositera i treba prevesti političke spise nekih starijih autora kao što su Hjum, Berk, lord Sesil. Takođe bi bila od značaja jedna prava, nelevičarska  istorija konzervativizma u Srbiji koja bi pokazala ukorenjenost i tradiciju vrednosti umerenog evropskog konzervativizma u Srbiji. Time bi se i mnogi mladi ljudi koje danas radikalni levičari i radikalni desničari zajedno guraju ka ekstremima, mogli približiti umerenim i legitimnim političkim opcijama. Posao je naravno ogroman, ali se sa njime mora početi.



Autor je istraživač Instituta za evropske studije

(Tekst je preuzet iz časopisa “Prizma”)

 
     
     
 
Copyright by NSPM