Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo NIN: Reagovanje na tekst Slobodana Antonića: Srpski Sen-Žist ...

   

Vesna Pešić

Ekstremisti su negde drugde

(“Sen Žist i petooktobarski montanjari, broj 2808, 21.10.2004 ) Da su u drugim istocnoevropskim zemljama, 1989. godine, slušali Antonica da se nikako ne smeju baviti “korenitim preobražajem celokupnog društva”, što je za njega smrtni, montanjarski, zlocinacki i ekstremisticki greh, ne bi one danas bile clanice EU i ugledne demokratske države.

Neki spomenuti “montanjari” (tj. “ekstremisti”) u mucnom clanku profesora Antonica vec su jednom ranijom prilikom pokušali da vode ozbiljnu raspravu s njim (Vojin Dimitrijevic, u listu Vreme). Pokazalo se da je to iluzorno, jer cim mu se spocitaju metodološki problemi, on nema odgovora, jer se u ta pitanja ne razume. Zato ja i ne bih insistirala na tome kako Antonic koristi metod analogije, kada neke gradane Srbije, zaista pojedince (grupu ne predstavljaju), preko ad hoc citata, uporeduje sa montanjarima koji su hteli korenite promene društva a završili u zlocinu.

I mene je Antonic, zajedno sa još nekim gradanima, spomenuo kao ekstremistu i totalitarca, odnosno “montanjarku”. Ja nikada nisam krila svoja politicka gledišta, ona su gotovo opšte poznata, pa ne vidim šta ima Antonic da me razotkriva i smišlja poredenje moje malenkosti sa montanjarima, izlažuci ruglu, na jedan podmetacki nacin, moje dugogodišnje zalaganje za demokratiju u Srbiji. Nju dosad niko nije sporio, ni moji politicki protivnici, ali spori je Antonic, implicirajuci da sam totalitarac, ekstremista, ubica i giljotinaroš (sve nam pricajuci o tome kako su završili “montanjari”, pri tom ne navodeci literaturu kojom se služio).

Usudujem se da ustvrdim da se Antonic sramno poneo u ovom tekstu, ne samo zato što je mene bez ikakvih argumenata svrstao u nekakve totalitarne grupacije, opasne po Srbiju, nego još više po tome što prikriva svoje politicko gledište, koje se ipak vidi na sto kilometara daljine. Neka izade i hrabro kaže kakvo je njegovo politicko stanovište, umesto što nas zamajava gresima drugih kvaziucenim poredenjima. Da se Vlasi ne dosete! Ovo kažem i zbog toga što se Antonic, i još neki “analiticari” pojavljuju u publicistici sa naucnim autoritetom, tobože neutralno, a to nisu, jer više nego ocigledno brane nacionalisticko-konzervativno stanovište, ono koje je sada na vlasti što je, naravno, svacije gradansko pravo.

Da su u drugim istocnoevropskim zemljama, 1989. godine, slušali Antonica da se nikako ne smeju baviti “korenitim preobražajem celokupnog društva”, što je za njega smrtni, montanjarski, zlocinacki i ekstremisticki greh, ne bi one danas bile clanice EU i ugledne demokratske države. Nego bi, po receptu Antonica, i dan-danas cuvale stari realsocijalisticki sistem, nikako ga ne bi korenito preobražavale jer je to, bože moj, nešto jako nedemokratski, gotovo zlocinacki.

Ja cu još jednom javno da priznam da sam se u borbi protiv bivšeg režima, autoritarne, nacionalisticke, ratne i zlocinacke mafije (koja i danas nije savladana), zalagala za korenitu promenu takvog režima i takvog nacina funkcionisanja naše države i društva. To što Antonic ne vidi ekstremizam u tom režimu, koji je ostavio more leševa i potoke krvi (ali i veoma “defektno društvo”), i što ga uopšte ne brine rast njegovog uticaja i posle odlaska Miloševica, pa i poslednja ubistva, nego ga brinem ja i još neki pojedinci, samo pokazuje o kakvom stanovištu je tu rec i o kakvoj vecini on sanja.

Nije mi cudno ni to što ga je jedna moja, prigodom izgovorena recenica, da ubice premijera Ðindica (koga sam okvalifikovala kao demokratu, modernistu i reformistu) treba da budu otkrivene i kažnjene, posebno iritirala. Ispada da je za njega, u slucaju ubijenog premijera, primena zakona neka veoma vanredna i revolucionarna mera, cim sam baš po toj recenici ubacena u revolucionarne redove.

Ono što posebno raduje Antonica, jeste to što je moje politicko mišljenje u manjini a njegovo u vecini. Ne sporim da su moja politicka ubedenja manjina, ali ne vidim zašto se Antonic toliko i vec duže vremena ustremio na jedno manjinsko mišljenje kao najvecu opasnost (kao da vece nema) i o kojem ga ne mrzi da piše te agresivne tekstove. Prema svim pravilima demokratske prakse i teorije, politicka manjina ima pravo da se cuje u javnosti, pa molim profesora da prestane da ruži manjinska gledišta, jer ona, zato što su manjinska, nikako ne moraju da budu ekstremisticka.

Jer, kako pokazuje novija srpska istorija, problem u Srbiji je bio baš suprotan. Naime, ekstremisti - komunisticko-nacionalisticki (nacionalisticko-antikomunisticki) imali su nespornu vecinu, pa i sada nastoje da ostanu na glavnom drumu. Antonic se izgleda boji da se naši ekstremisti nisu dovoljno ucvrstili, neskriveno se raduje što se DS “umerio” (koji je inace svrstavao u “ekstremnu levicu”, vidi Prizma, novembar 2003), pa za svaki slucaj nasumice udara po preostalim “neumerenim elementima” koji, eto, uporno “dižu glavu”, traže korenite promene, ne pristaju na ponovno jacanje ekstremizma i antievropskog nacionalizma, i ne misle da je to dobro za Srbiju.

NIN, 28.10.2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM