Dušan Pavlović
Radikalima je potrebna promena programa i
lidera
Srpska
radikalna stranka ostvarila je na nedavno završenim lokalnim izborima
loš rezultat. Ova stranka, u apsolutnom smislu, beleži loše rezultate
još od predsedničkih izbora u novembru 2003. godine. Tada je
kandidat radikala, Tomislav Nikolić, pobedio Dragoljuba Mićunovića
sa 46%:35%, skupivši 1,16 miliona glasova u prvom krugu. Već
nakon malo više od mesec dana, radikali su na parlamentarnim izborima
osvojili 1,07 miliona glasova. U prvom krugu junskih predsedničkih
izbora, Nikolić je skupio 954.000 glasova. Zbog toga što nema
državnog tela koje bi na nacionalnom nivou skupilo podatke za sve
lokalne izbore, nemoguće je precizno odrediti koliko su radikali
agregatno skupili na lokalnim izborima, ali pretpostavlja se da
je to znatno manje od najlošijeg rezultata koji je ovde naveden.
U relativnom smislu, Radikalna stranka, međutim, beleži prilično
dobar rezultat. Njen kandidat je u novembru 2003. god. skupio najviše glasova, ali nije postao predsednik. Na decembarskim izborima
iste godine Radikalna stranka je opet osvojila najviše glasova,
ali je uprkos tome ostala u opoziciji. U junu je u prvom krugu njen
kandidat bio ispred Borisa Tadića za 150.000 glasova, ali ga
je Tadić u drugom krugu pobedio. U mnogim opštinama su na lokalnim
izborima radikali dobili velik broj glasova, ali su samo u nekim
uspeli da naprave koalicionu vladu sa ostalim strankama. (Radikali
su, osim ulaska u vlast u nekim opštinama, dobili i jednog gradonačelnika,
kao i poziciju predsednika u 19 opština.)
Iako ostvaruju relativno dobre rezultate, radikali se i dalje,
u celini uzev, nalaze u opoziciji. Razlog tome je taj što radikali
imaju malu koalicionu sposobnost. Koaliciona sposobnost podrazumeva
veštinu jedne stranke da, ukoliko nije sposobna da sama formira vladu, napravi koalicionu vladu sa drugim strankama. Radikali
nisu sposobni da sami formiraju vladu, niti imaju dovoljno veliko
biračko telo koje bi njenog kandidata izabralo za predsednika.
Ako Srpska radikalna stranka ne želi da i dalje statira u politici
kao za vreme Miloševića, neophodno je da s nekim napravi koaliciju.
Čini se da radikali, međutim, ne žele da razmotre ovu
mogućnost i da čekaju na trenutak kada će biti sposobni
da na izborima osvoje više od 50%.
Radikalna stranka ostvaruje relativno dobar rezultat, ali, apsolutno gledano, njena popularnost opada. Njena koaliciona nesposobnost
je upravo jedan od ključnih uzroka tome. Naime, činjenica
da ta stranka već duže vreme ostvaruje relativno dobar rezultat
ali ne uspeva da to materijalizuje (ulaskom u vlast), stvorilo je
kod dela glasača Radikalne stranke rezignaciju. Otuda ova stranka
na svakim izborima od novembra 2003. godine, kada je bila na vrhuncu
popularnosti, dobija sve manje glasova. Ako radikali ne porazmisle
malo o ovom fenomenu, popularnost Radikalne stranke će i dalje
padati, pa će onda moći da se kaže kako ona loš rezultat
ostvaruje i u apsolutnom i relativnom smislu.
Podizanje koalicionog kapaciteta je, prema svemu rečenom,
ključ uspeha Radikalne stranke. Ali da bi se
on podigao, potrebna je promena programa i lidera. Ova stranka je
jedna nereformisana stranka koja manje-više liči na onu Radikalnu
stranku koja je tokom 90-ih sarađivala sa Miloševićem.
U suštini, Radikalna stranka se i dalje zalaže za Veliku Srbiju,
nacionalnu isključivost i negiranje etničkih identiteta
drugih. Njen predsednik je uoči predsedničkih izbora izjavio
kako na prostoru bivše Jugoslavije i nema drugih nacija osim Srba.
Gledano iz ugla promene koja se desila 2000. godine, to u ovom trenutku
nije politika koja može da sakupi većinu
Kada se to ima u vidu, deluje groteskno tvrdnja nekih
analitičara kako je SRS jedina reformisana stranka danas u
Srbiji. U programskom smislu od reformi u ovoj stranci nema ništa.
Kao ni od promene liderstva. Ljudi koji vode stranku se nisu promenili
od početka osnivanja stranke, a najvažniji deo njenog programa
je i dalje širenje nacionalne mržnje i njeno eksploatisanje. Pojedini
radikalni kandidati su doduše pokušali da malo promene svoj imidž
tokom kampanje na lokalnim izborima, ali promena imidža je promena
imidža a ne promena programa. Imidž može da istakne u prvi plan
nešto što postoji, ali ne može da istakne nešto što ne postoji.
(Reporter-315/9; 20. oktobar 2004)
|