Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

   

Željko Cvijanović

Trebaju li Srbiji izbori?



Pitanje je, dakle, hoce li, ako ovo sa Hagom potraje, socijalisti imati šta da ruše i hoce li Boris Tadic imati šta da sacuva od rušenja.
Novost je da u Srbiji gotovo da nema nikoga ko nije za saradnju s Hagom i izrucenje cetvorice generala, samo uz skroman uslov svakoga ko o tome govori da to ne uradi baš on, vec bi mogao leda da podmetne i neko drugi. Najbolje bi bilo, svi se slažu, kada bi sami generali primenili toliko hvaljeni hrvatski model i sami o svom trošku poslali patriotsku razglednicu iz Haga u kojoj bi stajalo da Otadžbinu oslobadaju svog spornog prisustva. Ali generali iz razumljivih razloga nisu skloni toj vrsti samoorganizovanja. Naravno, ni hrvatski model nisu projektovali hrvatski generali, vec hrvatska država, koja je napravila haški konsenzus, u kome je samo krajnjim marginalcima bilo u pameti da bi mogli da profitiraju na haškoj prici.
Sa druge strane, u srpskoj vlasti postoje bar tri modela saradnje s Hagom. Prvi zagovara Vuk Draškovic, cija teza je da u Hag treba slati sve što je pod optužnicama, cak nije ni obavezno da sve bude po zakonu ako se prihvati da su se on i Velja vec ranije dovoljno žrtvovali; G17 je isto za to, s tim što se oni, je li, bave ekonomijom; dok bi DSS radio sve po zakonu, ali uz povratnu saradnju iz Haga, s tim što nije precizirano da li to podrazumeva da mi njima pošaljemo cetvoricu generala, a oni nama Karlu del Ponte, kojoj bi se sudilo ovde za sve ove godine mucenja.

HAŠKA EROZIJA
Ne radi se, dakle, o tome što Srbija kao država i dalje nema definisan i obavezujuci stav o Hagu, cak i onda kada kaže da ce sa sudom saradivati, cak i onda kada ima ceo zakonski okvir za taj posao; ne radi se o tome što bi svaka država koja drži do sebe imala stav da u Hag ne može da ide niko ili da idu svi koje Karla del Ponte zatraži. Radi se o necem trecem, važnijem cak i od surovog haškog pitanja. Naime, Hag, dakle, nije u vezi sa opstankom Koštunicine vlade na nacin hoce li je srušiti Vucelic ili neki drugi Ce Gevara, Hag bi mogao da pokaže da ce ti generali, ili bar vecina, otici tamo, ali ce stvar opet biti završena tako traljavo i ponižavajuce da bi se moglo pokazati da je Vlada Srbije zapravo vec pala i da se oko Haga sada ne tuku vlast i opozicija, vec struje unutar vlasti koje su ožalile vladu i vec duboko ušle u izbornu kampanju.
Uostalom pogledajte, iako vlada radi i ne racuna na skore izbore, gotovo da vec sve znamo o tome da ce na parlamentarne izbore zajedno izaci Bogoljub i Velja, da bi Vuk sa Tadicem voleo da ponovo napravi koaliciju Zajedno, ali da Tadic ne zna šta bi s tim, da bi G17 takode sa demokratama sledeci svoje decembarske birace, ali da ni tu Tadic nije omekšao srce pred verolomnim Labusom. Ovde se ozbiljno govori o koalicijama, ovde se Hag ponovo ozbiljno koristi u izbornoj prici, što jeste legitimno, ali to govori o jednoj vladi koju niko, cak ni njeni clanovi, ne smatra previše ozbiljnim mestom za bilo kakvu dugotrajniju racunicu, kako državnu, tako licnu. Odatle bi G17 mogla da bude u pravu kada zove Tadica u vladu na nacin kako se u vladu ovde vec zove, što ce reci da ga zovu da propadne zajedno s njima. Tadicu, naravno, ne pada na pamet: on ovde uvodi novi nacin razmišljanja da vlast, cak i kad se valja ulicama, ne treba uzimati onda kada daje malo, vec onda kada daje više.
Pitanje opstanka vlade, dakle, nije, kao što tvrdi Tadic, pitanje stabilnosti do vremena kada ce Srbija doneti novi ustav; pitanje vlade jeste u ovom trenutku stvar njenog rastakanja i otvaranja prostora u buducnosti za destruktivne demagoge koji mašu salatom. Cak bi se moglo reci da je vlada napravila jedan korak u formiranju institucija, da je bila prva u istoriji koje se niko nije plašio, ali da je ona, pre svega delovanjem manjih stranaka, rastocena iznutra i da svako odlaganje izbora, makar se oni dogodili i posle ustava, može da ima teške posledice.
Drugim recima, vlada koja po cenu samoubistva i teških predizbornih sukoba u njoj treba da završi svoj tužni posao nije mera stabilnosti, vec mera dalje erozije politicke scene. Hajde da vidimo kome odgovaraju izbori tek pocetkom iduce godine. Boris Tadic verovatno misli da je on taj buduci da ce za koji dan onako lep da sedne na mesto na kome ima sve mogucnosti za promociju, i nikakvu odgovornost: gladni radnici i dalje ce sa svojim protestima ici pred vladu, Karla del Ponte nece tražiti Mladica na Andricevom vencu, seljaci sa istrulelim malinama nece blokirati Stari dvor. Ali Tadic u široj izbornoj ponudi, koju nose parlamentarni izbori, ima svoj limit, i DS nece moci broj svojih glasaca ozbiljno da povecava u odnosu na ono što bi uzela sad. Sa druge strane, Koštunicin politicki trend u ovoj vladi i u ovim uslovima jeste trend pada i gotovo da je sasvim jasno da on u svojoj partiji nece praviti tu vrstu reza koji bi mu obezbedio da tocak srece okrene. Na kraju, bice kriv za sve a, sudeci po tome kako se ponaša prema medijima, cak i za ono što se nije ni dogodilo. Brzi izbori omogucili bi mu da u svakom slucaju osvoji više glasova nego što ce ih osvojiti pocetkom iduce godine jer je beznadežno padu sklon.

TOMA ILI BOGOLJUB
Kome brzi parlamentarni izbori ne odgovaraju: malim strankama u vladi koje su, sa jedne strane, preživele svoj vrhunac i sada tonu (G 17 plus), tako da im svaki dan na vlasti mnogo znaci, ili onima koje ce svoje male brodove verovatno vezati za veliki Bogoljubov. Jer Bogoljub je taj kome najviše odgovara da se vlada slupa na svim mestima gde treba da se slupa i da on bude taj koji ce na kraju parade mahnuti glavicom salate i pokupiti sve ono vladinih biraca koji nemaju stomaka da glasaju za Borisa ili Tomu. Drugim recima, tajkunski novac koji ulazi u politiku veca je opasnost danas za Srbiju od bilo cega o cemu novine objavljuju velike naslove. Posebno u uslovima u kojima je vlada pomešala pojmove na nacin da je, odbijajuci da vrši pritisak na javnost, odbila i da preuzme prerogative moci, koji sleduju jednoj vladi.
Zato bi brzi parlamentarni izbori još i mogli da sacuvaju nešto stabilnosti u Srbiji buduci da bi mogli da preseku trend velikog pada (Koštunica) i trend velikog uspona (Karic). Osim ako ne mislite da ce posle zimskih izbora stabilnost u Srbiji biti pitanje Tadiceve odluke o postizbornom koalicionom partneru. Bogoljub ili Toma.

Evropa, 8. jul 2004.
 
     
     
 
Copyright by NSPM