Die
Zeit, 5. 11. 2004.
Tomas
Klajne-Brokof
Predsednik ostaje, a zemlja je i dalje podeljena:
Amerika i njen kulturni građanski rat
Zahvaljujući
modernom grafičkom rešenju, prvi put na prošlim predsedničkim
izborima, a i sada ponovo, mogli samo da vidimo obrise dve Amerike
– crveno označava Bušovu teritoriju, a plavo Kerijevu. Svaka
američka savezna država je dobila boju svog pobednika. Ali
karta nije mnogo prošarana jer birači jednog kandidata zajedno
žive na velikim područjima. Zapravo, u Americi postoje dve
države, u jednoj vlada Buš, a u drugoj Keri. Demokratski birači
vole vodu, žive na obalama okeana i velikih jezera. Republikanski
birači vole prostranstva – oni žive u velikim južnim kontinentalnim
državama, na Stenovitim planinama i na žitorodnom srednjem pojasu
kontinenta.
U
odnosu na izbore 2000. godine slika se gotovo uopšte nije izmenila.
Iste države nose iste kostime, a politički pejzaž Amerike
kao da je okamenjen: plavo protiv crvenog, grad protiv sela, Keri
protiv Buša. Crvena Amerika je veća, a plava gušće naseljena.
Podela je tako čista da većine praktično nema.
Prvi put u američkoj istoriji dva puta za redom izbori su
odlučeni u foto-finišu. Presudnu reč je imalo nekoliko
država koje bi zapravo trebalo da budu ljubičaste. ...
Ne
glasa se o dva kandidata, već o dva pogleda na svet. Kako
je rekao kolumnista Harold Mejerson (Harold Meyerson), u pitanju
je »sudar dve kulture«. Istraživanja pokazuju da je tipični
»crveni Amerikanac« nešto stariji od proseka i oženjen, zatim,
ne pripada nijednom sindikatu, voli mačo-sportove i u kući
drži oružje. Živi na selu ili u malom gradu. »Plavi Amerikanac«
je žena koja živi u velikom gradu ili u predgrađu, mlađa
je od proseka, obrazovana i veruje da se treba boriti za ravnopravnost
različitih etičkih zajednica (ili pak sebe vidi kao
člana neke takve zajednice).
Pripadnike
ta dva tabora najviše odvaja odnos prema religiji. Istraživanja
(prema navodima Džona Zogbija (John Zogby)) pokazuju da 54 odsto
birača u »Bušovim državama« barem jednom nedeljno odlazi
u crkvu, dok u »Kerijevim državama« taj procenat iznosi samo tridesetdva.
Ali biračke kutije nisu govorile o toj vrsti šizme – svuda
u Americi većina (51 odsto u »Kerijevim« i 75 odsto u »Bušovim«
državama) želi religioznog predsednika, a prava razlika postoji
u načinu na koji birači gledaju na Boga. U crvenim državama
ogromna većina verije u »jednog dobrog Boga koji će
pobediti i kazniti zlo«, i svoja verska ubeđenja iznosi rečnikom
moralnog apsolutizma. Tome nasuprot, u plavim državama, kaže Zogbi,
vlada »moralni relativizam«. U njima birači govore o »Bogu
punom ljubavi«, Bogu koji »voli i grešnike« i prihvata princip
»živi i pusti druge da žive«.
Jaz
koji deli dve Amerike tako je veliki da postoji razlika i u načinu
života i u načinu potrošnje. Sociolog i novinar Dejvid Bruks
(David Brooks) je to detaljno analizirao i u eseju »One Nation,
Slightly Divisible« opisao kako je izgledao njegov dolazak iz
tamnoplavog Vašingtona u tajanstveni, crveni svet. Posetio je
zemlju u kojoj postoje drugačije prodavnice i druge institucije:
»Svuda okolo su crkve i tajlandski restorani. Ljudi se kuglaju
i idu u lov. U plavoj Americi imamo javne radio-stanice, stručnjake
za istoriju predsedničkog sistema i investicione fondove
koji vode računa o socijalno-političkoj situaciji. U
crvenoj Americi vladaju monstruozno veliki trgovački centri
i ogromna parkirališta koja pokrivaju površinu nekog omanjeg nacionalnog
parka. U plavoj Americi radnje su male, a cene visoke«.
Bruks
živi u predgrađu u kojem su demokrate dobile više od 60 odsto
glasova. Prosečna godišnja plata tamo premašuje 100.000 dolara.
Komšije su mu pravnici, lekari i berzanski stručnjaci. Kuće
imaju bašte i duple garaže. Voze se uvozni automobili, najčešće
Volvo i Folksvagen. Jede se uvozni sir, najčešće francuski,
i piju se vina. Sve se to kupuje u bio-prodavnicama s kojima se,
po kvalitetu robe i usluge, teško mogu meriti i najbolje evropske.
Međutim, kafei su najupadljivije obeležje područja u
kojima dominiraju Demokrate. Levičari su ljudi koji vole
da uživaju u životu. To su doneli iz Italije. Zato se Kerijeva
Amerika naziva i »latte-zemlja« i zapravo je, kako kaže Bruks,
»jedna ogromna mašina za espreso«.
Kada
dođete u Bušovu zemlju, tu postoji samo kafa koju sami skuvate.
»Neki od nas«, piše Bruks o plavima, »uopšte ne razlikuju fundamentaliste
od evangelista, mi pojma nemamo kako se puca i kako se čisti
puška, na polju ne umemo da prepoznamo zasađenu soju, i nije
nam dovoljno da pogledamo čoveka u uniformi pa da odmah znamo
koji čin ima«.
Naravno
da je ovakva podela na države isuviše gruba – svuda postoje džepovi
druge boje, i obično se poklapaju sa podelom selo-grad. Tamo
gde postoji ravnoteža, država postaje bojno polje – pa se tako
i naziva: Battlefield state – na kojem se sve prelama. Primer
Pensilvanije: plava država u središtu kontinenta, metropola Picburg
na zapadu i metropola Filadelfija na istoku, a između ogromno
prostranstvo ravnog zemljišta. Na kraju je odlučivala sasvim
mala razlika u glasovima. Pobedio je Keri. Primer Floride: crvena
država na jugu, ali zahvaljujući migracijama i urbanizaciji
situacija se polako menjala, da bi na kraju pobednik ipak ostao
Buš.
.....
Za
mnoge stanovnike Los Anđelesa ili Njujorka, ostatak Amerike
je područje koje preleću avionom i u kojem ima šest
vremenskih zona. Oni na tlu vide debele ljude obučene u preuske
pantalone, sa revolverom u džepu i molitvenikom ispod miške, vide
ih kao rasiste, homofobe ili ultranacionaliste. S druge strane,
stanovnici tih centralnih država sebe vide kao dobronamerne i
bezopasne ljude koji s obe noge stoje na zemlji. Oni veruju da se drže ispravnih vrednosti i da su
patriote – pravi Amerikanci. Stanovnici plavih država njima deluju
kao elitisti i materijalisti koji su zaboravili osnovne američke
vrednosti. Ti plavi se povode za svakom modom, danas veruju jedno,
sutra drugo, pa mogu i zastraniti i prihvatiti stvari kao što
su brak homoseksualaca, abortus ili uzimanje droge. Oni se mole
nasilnom svetu Holivuda, a ne dragom Bogu. Kroz čitavo ovo
tumačenje provejava i antievropski ton jer se podrazumeva
da plava Amerika uvozi, pored sira i automobila, i kulturni snobizam
i vrednosni relativizam Starog kontinenta. Na osnovu svega toga
crveni zaključuju da je levi liberalizam plavih država potpuno
neamerički.
Oba
izborna tima su s velikim uživanjem koristila ove groteksno pojednostavljene
slike kako bi kod svojih simpatizera probudile resantiman prema
suparničkoj strani. U crtanom filmu Bušovog tima Keri je
predstavljen kao bogati snob iz Masačusetsa, države leve
elite i raskalašnosti. Njegova politika govori kako je on nepouzdan,
“Francuz” koji drugim državama otkriva američke planove.
On, kako je na jednom predizbornom skupu rekao Buš, “ima malo
temeljnih ubeđenja”, a onda ih još i “menja kako vetar dune”.
Ukratko: tipičan vetropir s plave obale.
Karikatura
koju je ponudio Kerijev tim prikazuje Buša kao blago mentalno
zaostalog kauboja. Tokom kampanje Keri je namerno zamuckivao kada
je pravio šale na račun populističkih fraza koje Buš
voli da koristi. Buš je u Kerijevoj kampanji predstavljen kao
veliki vernik koji misli da mu dobri bog svoje zapovesti šapuće
direktno na uvo, vernik koji je ubeđen da je uvek u pravu
i koji je suviše sujetan da bi ispravljao svoje greške. Ukratko:
tipičan tvrdoglavac iz crvene pustinje.
Džordž
Buš je uspeo da svoju biografiju upotrebi u svoju korist. Obojica
su, i predsednik i njegov neuspešni izazivač, poreklom sa
severoistoka i iz bogate kuće, išli su u slične elitne
škole i univerzitete. Ali posle toga Buš je počeo da prati
putanju kojom se kretala i njegova zemlja – kako se centar moći
premeštao sa severoistoka ka jugu i zapadu, tako se selio i on.
U Teksasu je pronašao Boga i odrekao se alkohola. Njegov proces
“nalaženja samoga sebe” može da posluži kao snažna parabola za
izbavljenje same Amerike: Buš se napojio na večnom izvoru
u srcu zemlje i iza sebe ostavio sve grehe istočne obale.
....
Američka šizma
je izraz “velikog nazadovanja”, kaže Tomas Frank (Thomas Frank)
u studiji “What’s the Matter with Kansas?”. Još od
doba uvođenja građanskih prava konzervativci se predstavljaju
kao pokret otpora protiv liberalizacije društva. Oni
svoje birače uveravaju da se politički procesi više
ne tiču ekonomskih interesa, već odbrane tradicionalnih
vrednosti. To se može uočiti i na
političkoj karti. Granica između crvenog i plavog više
ne prati podele ekonomske moći, već označava mesta
na kojima se sukobljavaju različite vrednosti. ....
Samo
je privid da vlada ravnoteža moći. U poslednje vreme Amerika
se nalazi na kursu udesno. Od 1968. godine desnica je pobedila
na šest od ukupno devet predsedničkih izbora. Prvi put od
1946. godine Republikanci imaju većinu mesta u državnom parlamentu.
Ali, najvažnije je to što u društvu dominira konzervativizam.
Početkom devedesetih dve trećine Amerikanaca je podržavalo
zakon o prekidu trudnoće, a danas ga podržava samo polovina.
“Pozornica je spremna”, pišu Džon Mikletvajt (John Micklethwait)
i Edrijan Vuldridž (Adrian Wooldridge) u The Right Nation,
“da Republikaci zamene Demokrate na mestu partije za koju je sasvim
normalno da uvek vlada”.
Možda
su ovi izbori bili presudan trenutak. Crveno-plava mapa izgleda
gotovo isto kao pre, ali ipak skriva jedno jasno premeštanje moći.
Džordž Buš je dobio 3,5 miliona glasova više. Na položaj predsednika
dovele su ga biračke mase iz crvene Amerike, mase među
kojima je mnogo hrišćanskih desničara koji su na ranijim
izborima ostajali kod kuće. Provincija je pobedila gradove,
tradicionalno je porazilo ono što je moderno, religiozna Amerika
je nadvladala nad sekularnom – a to je pravi i veliki zaokret
u istoriji zapadne modernizacije koja je započela još u vreme
industrijske revolucije. Sada će Republikanci pokušati da
Demokrate pretvore u manjinsku partiju i da je ugura u geto od
tridesetak procenata stanovništva, liberalnih bonvivana koji se
skupljaju po kapućino-barovima. To bi bila prava pobeda u
kulturnom ratu koji se trenutno vodi u Americi.