Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kontroverze oko PDV-a

   

Danica Popović

Kratak kurs o PDV-u

Dodata vrednost predstavlja priznanje da živimo u kapitalizmu, da kapital prenosi vrednost u formi amortizacije, a da dodaje, dakle stvara novu vrednost, u vidu profita

Najpre da zaključimo - zar je stvarno neophodan taj PDV?

Jeste. Ne može se ozbiljna država graditi na sivoj ekonomiji, poreskim utajama i velikom budzetskom deficitu. Da bi se sve to izbeglo, zaista jeste neophodno da se porez na promet, u Srbiji osvedočeno neefikasan poreski instrument, zameni - porezom na dodatu vrednost. Tako se, po pravilu, obezbeđuje više poreskih prihoda, ali ne na račun urednih poreskih obveznika. To je, naravno, moguće jedino ako se porez “naplati” na većem broju adresa, a PDV to upravo i radi.

Kada bismo još znali šta je to dodata vrednost...

Setićete se, sigurno, izraza “novostvorena” ili “novododata” vrednost, koji smo učili još u Titovo vreme, a to beše ona vrednost koju stvara rad, dakle, to bi bile plate. Od kada je pao komunizam, osim plata, u dodatu vrednost spadaju i (1) amortizacija i (2) profit, zbog koga je posao i započeo, ako ćemo pravo. Dakle, u najkraćem, plate, amortizacija i profit bili bi sastavni delovi tzv. bruto dodate vrednosti (neto bi bilo bez amortizacije). Dodata vrednost predstavlja priznanje da živimo u kapitalizmu, da kapital prenosi vrednost u formi amortizacije, a da dodaje, dakle stvara novu vrednost, u vidu profita.

...i našta se ta vrednost uopšte dodaje...

Dodaje se na materijalne troškove (repromaterijal, struja, voda, zakup prostora, Internet, itd.) ... da bi se formirala prodajna cena. Dakle, kad kupim neki proizvod, ja samo znam njegovu prodajnu cenu, ali strukturu cene, dakle ni samu dodatu vrednost datog proizvoda, ne znam.

Kaže se da porez na promet ne valja zbog velikih utaja ...

Tačno. Uzmimo na primer zemlju u kojoj se proizvode samo tri proizvoda - žito, brašno i hleb, i gde svaki proizvod ima dodatu vrednost od 100 jedinica. Onda će žito koštati 100, jer, jednostavnosti radi, pretpostavljamo da ovde nema ulaznih troškova. Brašno će koštati 200 (repromaterijal je 100 plus sopstveni troškovi 100), a cena hleba biće 300 (200 za brašno plus dodata vrednost od 100). Ako porez na promet bude 10%, hleb će se prodavati po 330, dakle, država će prikupiti porez od 300+10%, to jest dobiće 30 dinara. No, u ovoj našoj zemlji - samo ako pekar proda hleb “na crno” - država ostaje bez prihoda!

Ali, ako neko do sada nije plaćao porez na promet, zašto bi isti taj od sada plaćao PDV?

Toga su se setili i kreatori PDV-a, pa se zato ovaj porez naplaćuje od svih učesnika u lancu, a ne samo od prodavaca u maloprodaji, kao što je do sada bio slučaj. Uz to, ovde su ugrađene dve “mine”. Prvo, ko ne plati PDV, neće imati pravo na poreski odbitak koji mu inače sleduje, što je ključna karika ovog poreskog instrumenta! Znači, ako ste “dobar” pekar, brašno plaćate 200, jer će vam država vratiti onih ekstra 20 jedinica koje ste u ovom novom sistemu platili mlinaru. Ako ste “loš“ pekar, platićete ga 220 i tačka. Kako to? Tako što jedino u poreskoj prijavi možete da tražite povraćaj poreza na troškove koje ste imali u svom proizvodnom lancu! Dakle, što bi rekli u reklami - nije svejedno! Druga “mina” je već opasnija - i mlinar je, vođen istom plemenitom željom da ostvari poreski odbitak, podneo račun poreskoj upravi, a tamo piše da je baš vama prodao brašno, te vas finansijska policija ima u evidenciji! Ako tu tonu kupljenog brašna niste pojeli, ni vi niti vaši prasići, pitaće se finansijska policija: šta je bilo s njom?

Dobro, u stvarnom životu biće sve složenije, seljaci uopšte i ne plaćaju PDV, te će prvi u lancu biti, u stvari, mlinar, ali to ne menja princip: svi učesnici će prijaviti porez, svima će finansijska policija biti za petama, svi će imati interesa da im država vrati višak uplaćenog novca, taj takozvani prethodni PDV.

Ko će od ovoga profitirati?

Načelno gledano, i PDV i porez na promet pri istoj poreskoj stopi donose isti poreski prihod. Dakle, osnovna razlika je u mogućnosti utaje, koja se ovde značajno smanjuje, što će za državu ovo svakako biti bolje. Ona, doduše, sada mora mnogo više da radi, te umesto da, kao u našem prvom primeru, jednokratno uzme 30 jedinica od pekara, sada isti taj iznos prikuplja u pet iterakcija - najpre oporezuje sve učesnike; dakle, najpre tri puta uzima, a zatim dva puta vraća onaj famozni “prethodni” PDV, na koji imaju pravo oni koji su kupljenu robu neposredno koristili u proizvodnom procesu. Ovo je toliko značajna stvar da više čak nije svejedno ni to da li ćete biti oslobođeni poreza (kada nemate pravo na odbitak) ili imate poresku stopu od 0%, a troškove smanjujete po stopi od 18%.

Kakva su iskustva?

Koliko god da se sporo uhodava, ovaj mehanizam veoma efikasno uvlači poreske obveznike u sistem. Tako su u prvoj godini poreski prihodi u Hrvatskoj porasli za 26%, u Makedoniji za 60%, a u Crnoj Gori su se udvostručili. Zvuči li vam to logično? Meni zvuči logično: ovaj instrument, jednostavnom naplatom poreza van buvljih pijaca, već uspeva mnogo da prikupi - a ostalo je dosta jednostavan posao finansijske policije, ako joj jednom stvarno date velika ovlašćenja i ako već više nemate ministre koji svoju robu “valjaju” na buvljaku. Ni tada, naravno, ne plate porez svi, ali to i nije pravo pitanje. Pravo pitanje je - da li je sistem obuhvatio kritičnu masu obveznika, funkcioniše li on uopšte, ili ne?

A problemi?

PDV postoji u skoro svim zemljama sveta, i svuda je uhodavanje bilo manje-više turbulentno. Naravno, dešavalo se i da stvari krenu dođavola, kao u Gani, gde je 1995. pokušaj zamene poreza na promet od 15% sa PDV-om od 17,5% sprečen u masovnim protestima, nešto kao kod nas u vreme izborne krađe iz 1996! Sumnjam da je baš zato ministar Dinkić odlučio da PDV bude za dva procentna poena manji od važećeg poreza na promet, no verovatno da će takvo rešenje imati i izvesnu, da kažemo, antiprotestnu komponentu. Ozbiljnija stvar desila se u Rusiji, gde su skoro pet godina stvari išle potpuno katastrofično, pre svega zbog loše napisanih zakona, zbog prevelikog broja izuzeća, kao i veoma loše poreske administracije. To samo potvrđuje da je PDV veoma složen instrument i da sve to ne mora ići glatko. Ko PDV olako shvati, ne prolazi baš najbolje.

Priča se da će sve poskupeti?

Hoće, jednokratno, ne mnogo i ne zadugo. Najpre, hoće zato što se po novom sistemu oporezuju i proizvodi koji se ranije nisu oporezovali: hleb, mleko, brašno, šećer, lekovi, dnevne novine, doduše po stopi od 8%, no svejedno, za toliko prodajne cene moraju porasti. Nadalje, svima će u prvom trenutku porasti troškovi - dakle, svim pekarima će brašno prvo koštati 220, a tek kasnije će taj novac biti vraćen - bilo direktno, bilo kao poreski kredit. U međuvremenu, svima će se troškovi uvećati za iznos PDV-a, dakle za 18%, a mnogi će verovatno pokušati da za toliko povećaju i cene.

Ali deo robe bi trebalo da pojeftini. Najpre stoga što će umesto 20%, koliki je bio porez na promet, PDV biti niži, iznosiće 18%. Nadalje, u našoj finalnoj potrošnji dominira uvozna roba - a tu se PDV obračunava na granici, niko u zemlji tu ne “dodaje” vrednost, te bi trebalo da i ti uvozni proizvodi pojeftine. Dakle, pojeftinjenja će verovatno i biti, kada se svi uvere da su ostali živi i da se može poslovati i u kulturnijem poslovnom ambijentu od ovog kakvog sada imamo.

I šta onda da radimo?

Najpre, da se smirimo i da ne kupujemo ništa što nije neophodno. Iskustva pokazuju da se prvih meseci po uvođenju PDV-a upravo to svuda i desilo: potrošnja se značajno smanjivala, jer je stanovništvo s pravom očekivalo da se inicijalno podignute cene stabilizuju ili ponovo smanje. U svakom slučaju nigde, pa ni u Crnoj Gori, ovakav rast cena nije izazvao inflatorni udar, pa svakako da neće ni ovde. Trenutno za to mogu da ponudim dva uporišta - jedno je guvernerovo obećanje da će ukinuti čekove na poček, što znači da građani neće moći da vrše sekundarnu emisiju novca i izazivaju inflaciju. Drugo uporište je čvrst stav MMF-a, kome se vlada ovoga puta ne suprotstavlja, a to je da se plate u javnom sektoru neće povećavati. Dakle, ako ne rastu plate i ne raste emisija novca, nema razloga da rastu cene. Kada prijave porez, svi privrednici će dobiti povraćaj “prethodnog” poreza i tako smanjiti inicijalno povećane troškove proizvodnje.

... I da slobodno, bez straha,

... Posle Makedonije, Gruzije, Jermenije, Crne Gore, čak i posle Albanije... U stvari, sem Bosne i Hercegovine, skoro da i nema nijedne evropske zemlje koja nije uvela ovaj instrument. No, kako reče jedan veliki ekonomista - tranzicija nije konjska trka, pa da bude važno ko će stići prvi na cilj. Jer, u ovoj trci jedino je cilj precizno definisan i izgleda baš kao Evropska unija.

(Autor je profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu)

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM