Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo/Politički život

   

 

Željko Cvijanović

Koštuničina greška koja će koštati više od svih drugih

Netačno je da u Koštuničinoj Srbiji svaka pravda zauvek kasni i da se računi u njoj nikad ne namiruju; tačnije je da se do pravde ovde dolazi u sasvim malim krugovima, čak pre nego što se krivica koja joj prethodi sasvim razvije. Zato pravda u Srbiji nikad nije katarzično finale jedne tragične priče; ona ovde ima kvalitet one sitne vaspitne banalnosti kao kad slomijete vrat na kori od banane koju ste malopre sami bacili na ulicu; ona je ovde u najboljem samo da vas podseti na šanse koje ste propustili pre nego što ste konačno izgubili. Zato ovde nikad nije reč o božjoj pravdi, čak ni o ljudskoj, već samo o jednom bizarnom sledu događaja koji opominjujuće proviruju u fragmentima lišenim smisla, kao gola zadnjica kroz poderane pantalone.

Koštuničina kora od banane, njegova neljudska pravda i njegova rupa na pantalonama zove se Bogoljub Karić, najveća greška Vojine unutrašnje politike, njegov najveći greh prema Srbiji, koju je učinio nešto boljom nego što su mu je ostavili prethodnici, a koju svojim naslednicima ostavlja da je učine gorom i od one koju je zatekao. Zašto?

Kada je pokušao da Vojinu vladu sruši pred usvajanje prošlogodišnjeg budžeta, Karić je bio pljačkaški baron koji je hteo da svoje zlo imanje sačuva političkom pobedom; kada je to isto pokušao uoči usvajanja zakona o NIS, Bogoljub je bio očajnik u slobodnom padu koji otvara rezervni padobran pre nego što udari o brdo dokumantacije koju je o njemu prikupljala Koštuničina policija; kada to isto Karić radi danas, on je jači, ofanzivniji i gladniji nego ikad, njegovi motivi više nisu ni da obezbedi svoj novac ni da spase svoju glavu; njegovu poruku Koštunici kao da je u nedelju pisao Mario Puzo: Moraću da te ubijem jer ti, kad si mogao, nisi ubio mene, a to je stvar koja se među ozbiljnim ljudima ne prašta .

Svaki od ta tri Karićeva udara bio je jači od prethodnog; svaki sledeći vlada je preživela teže od onog pre njega; i, što je veoma važno, posle svakog od tih udara posezala je, da bi se spasila, za sve nelegitimnijim sredstvima. Drugim rečima, kad god Koštunica preživi Karića, razlozi za osećanje pobede izostaju jer, čak i ako se složimo da Bogoljub ne umanjuje Koštuničinu političku snagu, on krnji njegov politički kredibilitet. Juče se Koštunica spasavao političkom neprincipijelnošću, sada je posegao za policijom i okružnim tužiocem, možda će već sledeći put da naloži da se potkupljeni poslanici fizički zaustavljaju barikadama na Brankovom mostu da ne uđu u skupštinu i glasaju protiv vlade. Legitimitet je, naravno, vrsta političke energije; on se ne gubi obavezno, on ponekad šeta od aktera do aktera na političkoj sceni, i nema sumnje da iz svakog sudara s Bogoljubom Koštunica izlazi za nijansu sličniji autokrati, dok se Karić sve više približava idealu svojih kupljenih analitičara, zaduženih da kažu kako je Bogoljub oličenje ovdašnjeg evropejca i da se ta stvar zapravo uči jednako kao što se slon uči da pod šatrom hoda po zategnutoj sajli.

Kad se pogledaju svi ti kilogrami papira skupljenih protiv Bogoljubovog poslovanja u Mobtelu , kad se prelista cela ta fascikla pod radnim naslovom Sto godina robije , i kad se ona sravni sa objašnjenjem srpske vlasti – istina neformalnim – da se već godinu dana ne može u Srbiji naći dovoljno hrabar i stručan tužilac koji bi to uobličio u kriminalni proces veka i da se ne može naći isti takav sudija koji bi po tome presudio, tada je ono što nas čeka gušće od noći u Bogoti, utoliko gušće - i tu je Bogoljub potpuno nevin – što se isti taj tužilac nađe za jedan dan, i to u nedelju, da vidi ko to srpskim poslanicima daje lovu za mandate.

Taj tužilac u nedelju, nije, dakle, branio srpski parlament, nije branio ni državu kojoj zaista ne treba pad vlade uoči kosovskih pregovora, on je branio Koštuničin strah da odavno povuče potez koji je morao da povuče. Kad nije na vreme uhapsio Karića i tako pokazao koliko voli Srbiju, nije trebalo ni da pokazuje koliko je voli tako što je među poslanike pustio policiju; slaba je uteha Koštunici, čija kuraž, dakle, Srbiju ne voli, to što Karić Srbiju voli još manje. Slaba je uteha što će na taj način biti zadovoljena jedna mala pravda da Koštunicu u penziju pošalje onaj koga je on sam trebalo da po velikoj pravdi uhapsi.

Ako se pitate može li Koštunica da tu malu pravdu izbegne primenjujući ipak ovu veliku, odgovor je savršeno jasan: da je bilo moguće, već bi se dogodilo. Dakle, nije. Ali je moguće da u nastojanjima da spase vladu Koštunica izgubi dobar deo svog političkog legitimiteta, drugim rečima da Batić bude u pravu, a kad je Batić u pravu to ne znači da je postao pametniji, već da ni sudnji dan nije daleko; moguće je da usled toga Bogoljub Karić, koji se protiv takve vlade bori svom sredstvima, postane neka vrsta prvoborca, stožera za bar tajno okupljanje dela opozicije, čoveka koji će kroz tu borbu postati nekakva bedna vrednost; a tamo gde bude Karića, tamo će se vratiti i Čeda i svi oni koji veruju da Srbija mora da bude demokratska makar bez Srba: tada neće biti institucija; tada neće bit prava, ekonomija će biti tek goli profit zarađen u mrklom mraku u kojem će se nalaziti Srbija. Tada će radikali doći kao sam prst spasenja, ali ne optužujte za to Karića, on je takav po svojoj najdubljoj prirodi, on je takav samo zato jer drugačije ne može i kad bi hteo. Krivac neće biti on, već Koštunica. Jer, kad je mogao nije hteo, kad više ne bude mogao, biće sasvim nevažno da li je ikad hteo.

 
     
     
 
Copyright by NSPM