Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

Uoči početka pregovora o konačnom statusu Kosova

Ivan Ahel

Zašto Srbija treba da se odrekne južne pokrajine


U toku su razgovori o izgradnji strategije Srbije u vezi s konačnim statusom Kosova. Većina političara zastupa stav: "Kosovo je pokrajina Srbije" i u njoj ono može da ostvari samo visoki vid samostalnosti. Međunarodna zajednica kaže: Kosovo je samostalni deo nove državne zajednice i ono se u ovu državu ugrađuje kao republika (to je već ostvareno stanje); oblik složene zajednice može da bude konfederacija, unija ili federacija. Postavlja se pitanje koristi i šteta koje Srbija dobija od ovakvog složenog povezivanja. Kratki pregled osnovnih pokazatelja eventualne nove državne zajednice koju bi Srbija i Crna Gora izgradila sa Kosovom pokazuje sledeću sliku: u novoj zajednici Albanci bi činili 20 odsto populacije, imali bi isto toliko poslanika u saveznom parlamentu; bio bi to drugi po veličini narod u državi i albanski bi bio drugi jezik po važnosti u javnoj upotrebi. Zbog mladosti svoje populacije, Albanci bi učestvovali u armijskom sastavu sa cca 30 odsto, a to znači i u istom procentu i u komandnom sastavu vojske. Veliki broj ministarskih mesta zauzimali bi Albanci. U ovim okolnostima ime države bilo bi sporno: Albanci će tražiti da se i njihovo ime javi u nazivu države i da bude SCGK. U ovom slučaju Srbija kao država nestala bi sa političke pozornice Evrope. Nesumnjivo, to je velika cena za zadovoljstvo koje donosi zajednički život sa albanskom zajednicom. Svake treće ili šeste godine Albanac bi bio predsednik države, ministar inostranih poslova itd.

Pod uslovom da je ovakva situacija za Srbe prihvatljiva (a što je upitno) važno je saznati šta bi Srbima doneo zajednički život, kada već plaćaju ovako visoku cenu. Kosovo nema ekonomski vredne resurse; eksploatacija uglja je jedva komercijalno isplativa, a eksploatacija olovo-cinkane rude isplativa je samo u rudnicima Ajvalija i Belo brdo (srpska enklava) i trajaće relativno kratko (to su iscrpivi resursi). Poljoprivreda je primitivna i jedva zadovoljava potrebe ishrane gusto naseljenih oblasti Kosova. Demografska eksplozija Albanaca preti da popuni prazne prostore centralne Srbije i to bi se dogodilo brzo u toku jedne do dve decenije. Nakon ovih promena slika centralne Srbije bila bi bitno izmenjena.

Za razjašnjenje ove dileme korisno mogu da posluže statistički podaci vezani za zajednički život srpske i albanske zajednice u okviru bivše SFRJ. Standardni međunarodno prihvaćeni kriterijum za poređenje nivoa privreda pojedinih regiona je bruto domaći proizvod - BDP per capita. Prema dostupnoj literaturi (Petar Bjelica, Selo Srbije i njegove perspektive, Ekonomski institut Beograd, 2000), Jugoslavija je spadala u deo grupe srednje razvijenih zemalja, čiji se per capita bruto domaći proizvod 1988. godine kretao u granicama od 761 do 3.030 američkih dolara. Prema publikaciji "Sistem nacionalnih računa" BDP SRJ u 1994. godini iznosio je 1358 američkih dolara. U 1998. godini BDP je povećan na iznos od 1742 dolara. Krajem 2004. BDP Srbije iznosio je cca 2000 dolara. Poređenja radi, Slovenija je ostvarila BDP od cca 18.000 dolara, a Hrvatska od cca 6.000 dolara. Očigledno je enormno zaostajanje Srbije.

U bivšoj SFRJ BDP je iznosio cca 3000 dolara, a Srbija je imala BDP od 2.560 dolara. U toj godini Vojvodina je imala BDP od 3666 dolara, a Kosovo je imalo BDP od 732 dolara. Ako se industrijska proizvodnja Srbije u 1990. godini označi indeksom 100 odsto, u 1993. ona pada na nivo od 40 odsto. Tek u 1997. godini ona dostiže nivo od 50 odsto. Ratom na Kosovu ponovo se smanjuje na nižu vrednost od cca 37 odsto. Ako se označi BDP Srbije u 1990. godini sa 100, tada on u 1993. pada na iznos od 43 odsto. Proces porasta BDP je veoma spor; u 1998. godini on se podiže na iznos od 54,9 odsto, s tim što se zbog rata na Kosovu vraća 2000. godine na nivo od 47,4 odsto. Nakon oktobarskog prevrata 2000. godine oseća se lagani rast BDP; on u 2003. godini dostiže nivo od 52,5 procenta u odnosu na nivo iz 1990. To su zabrinjavajući trendovi jer je ubrzanje razvoja jako sporo. Zaostajanje Srbije u ratnim i poratnim godinama bilo je izuzetno. Istovremeno, u društvu je carovalo razorno zagađenje nastalo u sukobu sa albanskom zajednicom. Mržnja između srpske i albanske zajednice je izuzetna, parametri njihovih sistema su enormno devastirani, nestabilnost će biti redovni pratilac života nove zajednice. Posledica će biti smanjena efektivnost Srbije i mogući skok u katastrofu.

Uporedna analiza nivoa razvijenosti pojedinih delova Srbije merenog preko BDP per capita u periodu 1980-1990 godine pokazuje da je u centralnoj Srbiji bruto nacionalni dohodak iznosio 112,1 odsto u odnosu na republički prosek, u Vojvodini 144,1 odsto i na Kosovu i Metohiji 28,3 odsto. Odnos je 4 ili 5 prema 1 u korist Srbije. Ratne okolnosti donele su Kosovu još nepovoljniju poziciju. U zajedničkoj državi Vojvodina i centralna Srbija morali bi da izdržavaju dva miliona siromašnih i proizvodno neproduktivnih ljudi albanske populacije, a takva prelivanja novca dovela bi do velikih problema Srbiji. Četiri do pet puta siromašnije Kosovo bilo bi velika kočnica u njenom razvoju.

U ovom slučaju radi se o parametarskim karakteristikama sistema centralne Srbije i Kosova koje su konstante i sporo se menjaju u vremenu. U ratnim godinama teško je oštećena poljoprivreda, energetika, rudarstvo i metalurgija Srbije i Kosova. S. Petrović tvrdi da se samo u toku prve tri godine uvođenja sankcija iz poljoprivrede odlilo oko četiri milijarde dolara, a iz energetike i rudarstva znatno više. To je dovelo do bankrota ovih privrednih grana koje se teško mogu oporaviti. Bor i Trepča su potpuno devastirani i male su šanse da se u njima obnovi eksploatacija. Energetika se obnavlja uz enormno veliku cenu, posebno na Kosovu, koja usporava celokupni razvoj. Ko će finansirati obnovu ovih sistema na Kosovu - danas je nepoznato. Privredne grane kao što su trgovina, mašinogradnja, elektro industrija, građevinarstvo padaju na tako niske nivoe da postaju komercijano neprofitabilna preduzeća sa enormnim dugovima koja su veća od raspoložive imovine. Turistički potencijali su zamrli i teško se mogu brzo obnoviti. Ukupni gubici procenjuju se na iznos od cca 150 milijardi dolara. Po svim ovim pitanjima Kosovo je u višestruko gorem stanju od Srbije. Deagrarizacija i nekontrolisana divlja industrijalizacija postali su totalno nesinhronizovani, što je dovelo do velike nezaposlenosti. Bez posla je više miliona ljudi, bez ikakve perspektive da se dođe do posla.

Demografski podaci unose još veću zabrinutost. Statistički podaci pokazuju da na Kosovu demografski tokovi prosto bujaju. U kosovskim opštinama naseljenim albanskim življem, ruralno stanovništvo povećano je od 1948. godine do 1991. za 85 odsto, a danas prelazi 100 procenata. Urbano stanovništvo je više nego udesetostručeno i traži prostor za golu egzistenciju. Suprotno ovom trendu, sela srpskog stanovništva na Kosovu enormno brzo se prazne. Centralna Srbija ima izrazitu depopulaciju i ona se takođe prazni enormnom brzinom. Kako se Kosovo direktno oslanja na centralnu Srbiju, u zajedničkoj državi gde bi Kosovo bilo srpska pokrajina, odnosno, u složenoj državi tipa unije, ili federacije došlo bi do preplavljivanja juga centralne Srbije albanskom populacijom. Najgora solucija je da Kosovo postane Srbija; tada bi se zakonom omogućilo masovno, brzo i nesmetano zauzimanje centralne Srbije od strane Albanaca. Po zakonu spojenih sudova naglo bi došlo do pražnjenja Kosova i popunjavanja centralne Srbije. Da su demografski tokovi u periodu 1948-1991. godine, na području centralne Srbije i Vojvodine bili tako eksplozivni kao na Kosovu i Metohiji, na području centralne Srbije i Vojvodine živelo bi 1991. godine 20.885.000 stanovnika. Danas bi taj broj iznosio cca 26 miliona stanovnika. Ako bi se u zajedničkoj državi nastavili isti demografski trendovi, za narednih 40 godina u centralnoj Srbiji, Vojvodini, Kosovu i Metohiji živelo bi cca - osam miliona Albanaca. To bi bila srpsko-albanska (ili albansko srpska) u svemu neproduktivna, civilizacijski krajnje zaostala država; to očigledno nije u interesu srpskog naroda i srpske države.

Centralna Srbija ima intenzivnu depopulaciju; u selima ostaju da rade stara lica preko 60 godina. Mladih je svakim danom sve manje. Aktivno poljoprivredno stanovništvo centralne Srbije smanjeno je sa 2.563.000 u 1948. godini na 1.040.699 u 1991. godini. Za 2004. nema tačnih podataka, ali su procene veoma depresivne. U centralnoj Srbiji seosko stanovništvo je sve starije, manje obrazovano, zato je i manje ambiciozno, praktično, nesposobno za ubrzane visokoproduktivne poljoprivrede aktivnosti. Vlasti Srbije ništa ne preduzimaju da se ova demografska katastrofa spreči. Prazan prostor centralne Srbije čeka albansku populaciju da je u masovnom stampedu osvoji. O tome treba da razmišljaju, pre svega, vlasti Srbije kada se bave konačnim statusom Kosova.

Suprotno ovim tendencijama, na Kosovu traje pravi bum albanske populacije. Broj seoskih naselja sa preko 1000 stanovnika iznosio je 1948. godine 99, a 1991. godine 443; samo sedam seoskih naselja imalo je 1948. godine preko preko 2000 žitelja, a 1991. godine 115; samo dva seoska naselja imala su 1948. godine preko 3000 stanovnika, a 1991. godine bilo ih je 39. Suprotno tome, sela sa manje od 100 stanovnika locirana su u oblasti Kosovske Mitrovice i naseljena su nealbancima, uglavnom Srbima.

Na Kosovu se i gradsko stanovništvo vrtoglavo povećava, bez elementarnih infrastrukturnih uslova. Danas se procenjuje da samo Priština ima više od 500.000 stanovnika, a mnogi gradovi su udvostručili svoje stanovništvo. U tim haotičnim gradskim aglomeracijama vlada haos. I seosko stanovništvo pokazuje veliku prenaseljenost koja ometa egzistenciju (Kosovo je najgušće naseljena oblast Evrope bez uslova za život). Najpogodnije rešenje za Albance je povezivanje sa Srbijom i naglo popunjavanje demografski ispražnjenog prostora centralne Srbije. Zbog svoje nacionalne zaslepljenosti oni ispuštaju za njih životno najvažniju šansu da ostanu u sastavu Srbije. Posmatrano sa aspekta interesa Srbije, ona bi ovakvim usmerenjima bila opasno ugrožena; kod razmatranja konačnog statusa Kosova o tome srpski političari, ali i srpski narod ne vode računa. Boreći se za teritorije u stalnom sukobu sa nadirućom albanskom populacijom, Srbija ne bi mogla da se usmeri ka razvojnim ciljevima i tranzicionom prestrukturiranju. Posledica je sve veće udaljavanje od svog okruženja koje napreduje, a to znači i udaljavanje Srbije od EU. Ovo su samo neke kratke slike iz studije "Sistemski prilaz kosovskom problemu", koju radi Forum za etničke odnose, a koje ukazuju drugu, ružni sliku zadržavanja Kosova. O konačnom statusu Kosova treba da odluči razum, a ne mitologija i emocije.


Autor je ekspert za teoriju sistema i teoriju upravljanja

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM