Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

Ljiljana Smajlović

Sudbina Kosova i demonizacija Srba

Progon u mikrodržavi
Zašto su Ramuš Haradinaj i Fatmir Limaj optuženi samo za ratne zločine iz 1998. godine

Suprotno onome što se čuje od domaćih političara na vlasti i u opoziciji, nesloga u srpskom političkom vrhu nije glavna prepreka koja stoji na putu uspešnoj srpskoj strategiji za Kosovo. Precenjivanje značaja “srpskog jedinstva” samo je naličje nečeg daleko važnijeg: potcenjivanja ranjivosti Beograda pred zapadnim javnim mnjenjem. Golem je teret godina koje su ostale iza nas, malo je sluha za srpske nacionalne interese preteklo, mnogo je velikih političkih, državničkih i diplomatskih karijera na antisrpskoj osnovici građeno. Postmiloševićevska vlast se na to ne žali, ali sa padom Slobodana Miloševića nije na Zapadu prestala navika da se o Srbima lakomisleno govori, katkad i lošije nego što su zaslužili. 

I ne samo lošije, već i sa nekom vrstom neosetljivosti, pa i pomanjkanjem intelektualnih skrupula. To nije ni nelečivo ni nerešivo, ali će gadno smetati i jako boleti dok se status Kosova bude rešavao. Primera radi, ovde je ostalo relativno neprimećeno da je najuticajniji list na svetu, “Njujork tajms”, početkom marta objavio važan redakcijski komentar o Kosovu u kojem se vrlo izričito usprotivio, ne samo nezavisnosti južne srpske pokrajine (koju, kako 3. marta tvrdi “Njujork tajms”, Kosovo “još nije zaslužilo”), već i propisivanju rokova za neku buduću nezavisnost. List je kritikovao Sorena Jesena-Petersena što ohrabruje Albance u uverenju da su se kvalifikovali za početak rešavanja statusa pokrajine, naglašavajući da bi bila “velika sramota” kada bi Kosovo, od regiona u kom su Srbi progonili Albance, postalo “nemirna mikrodržava” u kojoj bi Albanci progonili Srbe. “Njujork tajms” traži od Kontakt grupe da za Srbe na Kosovu nađe rešenje u vidu “poluautonomne zone”, pa makar autonomija bila samo privremena.

To je valjda i jedina podrška koja je sa Zapada došla zahtevu Vojislava Koštunice da Srbi na Kosovu dobiju “autonomiju unutar autonomije”, odnosno da decentralizacijom dođu do oblasti u kojima će praktično sami vršiti regionalnu vlast. Niko dosad nije pokazao ovu vrstu razumevanja za srpsko viđenje sadašnjeg kosovskog trenutka. Oni kojima je posao da štite interese manjina, visoki predstavnici Ujedinjenih nacija, na Kosovu su do sada kategorički odbijali svako vezivanje geografije i etniciteta kao “nedopustivo”.  

Sve što je “Tajms” 3. marta objavio u Beogradu bi se smatralo belodanim i jedino logičnim, ali ipak samo na prvi pogled protivreči ovde iznesenoj tezi da su predrasude koje o Srbima vladaju na Zapadu prepreka određivanju statusa Kosova u skladu sa međunarodnim pravom i srpskim interesom – bar u meri u kojoj se to dvoje poklapa. Objašnjavajući razliku između Kosova sad i onda, “Tajms” piše da na vlasti više nije tiranin Slobodan Milošević čijim je venama kolala strasna želja da “očisti sve etničke manjine”. Bez želje za umanjivanjem nesporne odgovornosti Slobodana Miloševića za proterivanje Albanaca, Muslimana i Hrvata koji su tokom građanskog rata prisiljeni da napuste svoje domove, uvaženom “Tajmsovom” uvodničaru ipak treba reći da Slobodan Milošević nije bio pristaša “ideologije krvi i tla”, bez obzira što je bilo žurnalistički zahvalno zvati ga “balkanskim kasapinom”. Tu motivaciju mu ne pripisuje nijedna od tri njegove haške optužnice. Osim toga, “krvna žeđ” za etničkim progonom, koju “Njujork tajms” pripisuje Miloševiću, američke će čitaoce lako navesti na pogrešan zaključak da je Slobodan Milošević za svog vakta iz Srbije kojom je vladao proterao sve što nije bilo srpsko.

A sve drugo što su vodeći svetski listovi proteklih nedelja objavili povodom Srbije i Kosova bilo je kudikamo nepovoljnije po nas. Ova zemlja stekla je pod Slobodanom Miloševićem moćne protivnike, a mnoge je od njih zadržala i po njegovom odlasku u Hag. Za samo šest nedelja, šest važnih i moćnih ličnosti velikog međunarodnog prestiža objavilo je u vodećim svetskim listovima mišljenja, pisma i komentare u kojima se energično zalažu, ili za brzu nezavisnost Kosova, ili za to da međunarodna zajednica zažmuri na albanski “razumljivi bes” prema Srbima i progleda im kroz prste. Sezonu je otvorio bivši australijski premijer Garet Evans, predsednik Međunarodne krizne grupe, u “Internešenel herald tribjunu”, a nastavili su u “Vol strit džurnalu” i “Njujork tajmsu”, te u britanskim listovima “Gardijan” i “Fajnenšel tajmsu” ljudi poput bivšeg glavnokomandujućeg NATO u Evropi, Veslija Klarka, bivšeg britanskog šefa diplomatije, Robina Kuka, bivšeg evropskog komesara Krisa Patena, te Frenka Karlučija, bivšeg Reganovog ministra odbrane i bivšeg zamenika direktora CIA, a sadašnjeg predsednika “Karlajl” investicione grupe, i Džona Norisa, specijalnog savetnika predsednika Međunarodne krizne grupe. “Karlajl” investicionu grupu u zapadnoj štampi nazivaju “klubom bivših predsednika”: to je zato jer su se tu okupili Juniorov otac Džordž Buš i njegov državni sekretar Džordž Bejker, zatim ljudi poput bivšeg britanskog premijera Džona Mejdžora, koji su otišli u biznis. Klark, Karluči, Paten, Evans, Noris mišljenja su da Kosovo treba da dobije nezavisnost, i da treba brzo da dobije nezavisnost. Varijacije na temu dolaze iz razlika u tajmingu, pa se Džon Noris, kao poslednji u nizu (njegov tekst objavljen je u IHT 12. marta) uglednih komentatora, osvrće i na optužnicu protiv Ramuša Haradinaja, za koga kaže da ga svi međunarodni faktori na Kosovu smatraju “najkompetentnijim, najozbiljnijim i najsposobnijim kosovskim političarem sa kojim su ikad radili”.

Ako je tako, ako je Haradinaj najbolje što Kosovo od političkog materijala ima, Srbi bi rezonovali, onda nema bojazni da bi pokrajina mogla biti proglašena nezavisnom, sa ili bez srpskog pristanka. Zar ne? Ne. Ko nije impresioniran karijerama i planetarnim političkim i finansijskim uticajem i moći gornjih komentatora, neka pročita bivšeg američkog ambasadora u Beogradu, Vilijema Montgomerija, koji u poslednjem vikend-izdanju “Danasa” piše: “Sa stanovišta praktično svih američkih nevladinih organizacija, i kongresnih službenika koji godinama prate Balkan, nema nikakve sumnje da je jedino moguće rešenje nezavisnost Kosova u sadašnjim granicama.” Bivši ambasador dodaje da stvari nisu bitno drugačije ni u krugovima sadašnje, Bušove administracije: ljudi koji se bave regijom misle da je nezavisnost “neizbežan ishod”.

Ponajmanje se tu radi o tome da ova ili prošla vlast u Srbiji, Koštuničina, Đinđićeva ili Živkovićeva vlada, nije učinila dovoljno da “pridobije” svetsko javno mnjenje, ili da smisli takav plan za Kosovo koji bi očarao međunarodnu zajednicu. Nikakva srpska sloga, nikakva “jedinstvena i obavezujuća” strategija, Koštuničina i Tadićeva zajednička politika, ne bi tu mogla mnogo. Nije realno očekivati da političari i vojnici koji su bez odobrenja Saveta bezbednosti bombardovali Jugoslaviju, na današnjem Kosovu pristanu da vide mnogo šta osim pobede njihove politike, odnosno sjajnog uspeha na terenu. Način na koji o srpskim pravima danas govore, međutim, upućuje na zaključak da su ili žrtve predrasuda koje su protiv Srba u poslednjih deceniju i po nikle, ili računaju s tim predrasudama u obraćanju javnosti. Dvostruki aršin je nešto što se tu gotovo podrazumeva. Džon Noris se tako u ime “mnogih međunarodnih zvaničnika” pita nisu li tužioci “od drveća prevideli šumu” kad su “baš u ovom trenutku” podigli optužnicu protiv Haradinaja, iako se sa većinom tih zvaničnika slaže da “verovatno nešto može da se prebaci Haradinaju”. Ni reči o strašnim zločinima za koje je optužen, ni reči o progonu Srba o kojem piše “Njujork tajms” u uvodniku, a ni nalik na način na koji se zapadni političari obraćaju Srbiji kad su srpski zločini u pitanju. Noris savetuje Albancima da “nastave da susprežu svoj bes” i da “izbegavaju napade protiv srpske manjine” jer će tako najbolje dokazati da su zreli za nezavisnost i suverenost. Završnica u kojoj ćete ostvariti svoje težnje je tu, obećava Noris.

Robin Kuk smatra da neće biti dovoljno što Milošević više nije na vlasti sve dok se Balkan “ne suoči sa nasilnom etničkom mržnjom koju je on promovisao”. Ta rečenica se očigledno odnosi na Srbe i Srbiju, iako Kuk priznaje da su pripadnici UČK “bili isto tako nemilosrdni kao bilo koja druga gerilska organizacija kroz istoriju”, i da bi bilo “naivno” očekivati da oni “prave razliku između srpskih civila i srpskih boraca”. Tim pre se on otvoreno divi Haradinaju koji se “od komandanta UČK na terenu pretvorio u zagovornika tolerancije”, i u istom dahu govori o “ironiji njegove optužnice”. Sve to u tekstu u kojem tvrdi da su se Slobodan Milošević i Radovan Karadžić upoznali tako što je potonji kao psihijatar lečio Miloševića. Ta sitna, bizarna glupost kojoj je teško pogoditi poreklo je možda i najbezazlenija u članku, ali svakako ukazuje samo na manjak ozbiljnosti, pa i respekta, kojom Kuk pristupa temi.

U tom svetlu se drugačije prikazuje i propust Haškog tužilaštva da Haradinaja optuži za zločine iz 1999. godine, dakle iz vremena kada je bio saveznik NATO-a na terenu. Uvidom u haške optužnice protiv kosovskih Albanaca (ne samo Haradinaja, već i Fatmira Limaja) stiče se utisak da su oni činili zločine samo do avgusta ili septembra 1998, da bi se do kraja NATO bombardovanja pobožno pridržavali Ženevskih konvencija. Da parafraziramo gospodina Kuka, nije li naivno tako nešto pretpostaviti? Jesu li paranoični oni Srbi kojima se čini da tolika naivnost gospodina Kuka i haških tužilaca nije realna, i da se zapravo radi o svesnoj kalkulaciji da bi za NATO bila prevelika blamaža ako bi se ispostavilo da su 1999. ratni saveznici Alijanse na terenu bili ratni zločinci, i to za vreme humanitarne intervencije izvedene bez blagoslova Saveta bezbednosti? I, što je možda još važnije, što bi optužnice UČK vezane za 1999. godinu bile smetnja da teritorije osvojene ratnim zločinima, uz vazdušnu podršku NATO-a, dobiju nezavisnost i suverenitet?

Robin Kuk ne mora preterano da brine o tome jesu li svi podaci iz njegovog teksta u “Gardijanu” tačni, jer je o Srbima ionako izgovoreno toliko prejakih i preteških reči da njegove deluju takoreći bezazleno. Prejaka reč se u ovom kontekstu inače zove demonizacija, a o demonizaciji Srba je pre mesec dana bilo reči i u haškoj sudnici, dok je Slobodan Milošević ispitivao svog bivšeg ministra spoljnih poslova Vladislava Jovanovića. Sudija Ien Bonomi usprotivio se 15. februara upotrebi ovog izraza u sudnici, odnosno Miloševićevom ispitivanju svedoka o demonizaciji Srba kao “obliku novog rasizma”, ali su ga nadglasala preostala dvojica sudija, Patrik Robinson i O-Gon Kvon, uz obrazloženje da je demonizacija Srba deo Miloševićeve odbrane, i da je legitimno da on pokuša da uz pomoć tog koncepta objasni akcije preduzimane protiv njegove zemlje. Bonomi je tvrdio da Milošević demonizaciji Srba pripisuje činjenicu da je optužen u Hagu, što se škotskom sudiji učinilo netačnim i irelevantnim.

Neće biti da je Milošević u Hagu bez ikakve lične odgovornosti, samo zato što neko preuveličava srpsku odgovornost za građanski rat, i njegov pokušaj da se sakrije iza Srba u Hagu verovatno neće uspeti ni politički, ni pravno. No to još ne znači da u poslednjih desetak godina nije bilo demonizacije Srba u zapadnoj javnosti, kao što ne znači da je etnička demonizacija nešto što su Srbi izmislili za svoje kratkoročne potrebe. Samo tri dana nakon sudskog neslaganja u Hagu, Bi-Bi-Si je u Londonu bio prinuđen da se javno izvini Izraelu zbog agencijske vesti koja je, po mišljenju britanske jevrejske zajednice, “demonizovala Izrael”. Bi-Bi-Si je preneo reči jednog svog saradnika, sveštenika Džona Bela, koji je tvrdio da mu je muslimanski vojnik u vojsci Izraela ispričao kako je uhapšen zato što je odbio da puca u palestinsku decu. Jevreji u Velikoj Britaniji pobunili su se da je to izmišljotina ispričana sa ciljem da se demonizuje Izrael: Bi-Bi-Si se izvinio kada se ispostavilo da ne može da dokaže navode sveštenika Bela.

Kad je Kosovo u pitanju, Srbija ima moćne i uticajne protivnike koji svoj sud više ne podvrgavaju nikakvoj činjeničnoj probi – odluku o tome na čijoj su strani davno su doneli. Iz tog ugla posmatrano, necelishodno je i smešno izlišno da se Koštuničini i Tadićevi savetnici u zemlji prepiru oko toga ko je prvi rekao autonomija ili decentralizacija. Ni udruženi neće moći mnogo protiv sto puta jačih od sebe. Ali bi bilo lepo da svest o tome podele sa građanima Srbije.

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM