Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - Prenosimo NIN

   

 

Marijana Milosavljević

Amerika na prvi pogled

Čitava Amerika, zemlja neumoljivo veselih ljudi, u službi je slike koju je stvorila sama o sebi. A ovozemaljski raj treba zaštititi. Zbog toga ćete, radi vlastite bezbednosti i bezbednosti čitave Amerike, morati da se izuvate pred carinicima na pragu “obećane zemlje”

Stampedo sportski odevenih turista halapljivo guta NJujork. Naoružani video-kamerama i fotoaparatima usisavaju grad u nameri da ga po povratku kući natenane vare. Videli su Ameriku. Nije to samo ovdašnji san. Glad za boljim životom koji personifikuju Amerika i NJujork. Kao (samo)proglašeni pupak moderne civilizacije, oni se zaista majčinski i domaćinski ponašaju u želji da impresioniraju.

Najmoćnija zemlja savremenog sveta uz to miriše na bakinu kuhinju. Turisti nervozno žvaću da bi mogli da izdrže samonametnuti pakleni tempo, a ljubazni domaćini uz specijalitete svetske kuhinje serviraju još i umorne konje, koji jedva vuku čeze, i još umornije bicikliste, koji vrte pedale tegleći rikše u kojima zabezeknuti posetilački par ne krije zadovoljstvo što se odmara zavaljen na tuđoj grbači. Oni su se dokopali Amerike. Isto će poželeti njihovi unuci čim budu videli fotografije ili video-snimke.

OSMESI: Osim na hranu, centar NJujorka, zbog želje da udovolji turistima, zaudara na konjsku balegu. Iscrpljeni konji deluju kao da bi im bilo draže da su već završili kao obrok u tanjiru nekog poštenog farmera iz Jute. Vozači rikši, često sluđeni od umora, završavaju pregaženi na nekoj raskrsnici. Nervozni vozač udobnog američkog automobila–lađe više nije imao živaca da sa ljubaznim osmehom propušta reku turista. Možda je dobio otkaz, a biciklisti su odavno zakazali refleksi... I, zaista, ko još primećuje domaćine. One što se neprestano smeškaju izvinjavajući se što nisu dovoljno na usluzi. Čim vam se pogled sretne sa domorodačkim, domorodac će se automatski nasmešiti. Dobrodošlica se podrazumeva. I ko vam je kriv što biste vi i još nešto iza osmeha koji ne nudi ništa više. Osim što je spreman za sledeći osmeh, sledećem znatiželjnom turisti.

Čitava Amerika je u službi slike koju je stvorila sama o sebi. A ovozemaljski raj treba zaštititi. Zbog toga ćete, radi vlastite bezbednosti i bezbednosti čitave Amerike, morati da se izuvate pred carinicima na pragu “obećane zemlje”. Kolevka i izvoznica demokratije traži da joj oprostite što na vas gleda kao na teroristu. Osećaju da nisu voljeni koliko očekuju, hvaljeni koliko zaslužuju. Pogotovo od 11. septembra...

E, sada, ako dolazite iz poražene balkanske zemlje gde građani uredno reže jedni na druge, gde je običaj da se turisti varaju i čerupaju, naravno da besmislene osmehe primate sa zahvalnošću. Znate da ste ih gledali zahvaljujući tome što ste u inostranstvu, da ćete po povratku kući možda i ostariti pre nego što doživite reprizu.

RITUALI: Kao moderna zemlja, Amerika ne robuje ritualima. Institucija porodičnog ručka gotovo da više ne postoji, prevaziđeni su stolnjaci, porcelansko posuđe i metalni escajg. Ruča se na brzinu, iz plastičnog pribora. Kafa se pije iz kartonskih šolja. Oni koji se nisu opametili, posle ručka mogu da zapale cigaretu, ali samo ispred restorana. U Americi su dozvoljena samo dva užitka: uživanje na radnom mestu i uživanje u kupovini.

GOJAZNOST: Nacija se bori protiv gojaznosti. Vlada prava pomama za tzv. organskom hranom. Onom koja je pošteđena prskanja i hormonskih dodataka. Podrazumeva se da je dva puta skuplja od uobičajene. Rađa se crv sumnje kada vidite da se prodaju i organski orasi. Zajednica, međutim, pokazuje spremnost da preduzme sve što je u njenoj moći da se građani što bolje osećaju. Tako na javnim mestima – u prodavnicama i hotelima – ogledala skidaju najmanje pet, a neka bogami i više kilograma. Verovatno zbog toga i najdeblji Amerikanci žive u uverenju da su samo malo punački.

DOLAR: Dolar se teško zarađuje i ceni se. Prosečni Balkanac se zaprepasti kada ga domaćin posle ljubaznog poziva na ručak ili večeru upita koliko para može da potroši da bi ga, u odnosu na cifru, izveo u restoran prikladan njegovim platežnim sposobnostima.

Niko se ne razbacuje. Ne pamti se kada je kolega kolegu častio kafom, osim ako nije neki interes u pitanju.

Ako je za utehu, evro je jači od dolara, tako da se Evropljani osećaju prilično komotno. Hrana i garderoba su jeftini – pogotovo firmirana odeća. Amerikanci su zabrinuti zbog recesije. Nije lako zadržati posao. Ali, oni su vredni radnici i ne beže od usavršavanja. Svi poboljšavaju svoja znanja – i stručna i tehnološka. Naviknuti su na konkurenciju, da najbolji pobeđuju.

RODITELJI: Deca se rano osamostaljuju i ne stižu da brinu o roditeljima. Armija starih ljudi godinama nije videla decu i unuke. Uglavnom završavaju u državnim domovima za stare, jer su prosečne penzije male. Socijalna pomoć je pod sve žešćom državnom restrikcijom, čak i za samohrane roditelje. Atmosfera u društvu je poslednjih godina takva da se smatra sramotom ako ste na socijalnoj pomoći. Država sve glasnije tvrdi da joj je teško da izdržava neradnike. Ako se razbolite, na teretu ste porodice i društva. Mnogi brakovi u ovim slučajevima pucaju jer ljudi finansijski ne mogu da izdrže troškove lečenja.

TUGA: I pored nabrojanog, od prosečnog Amerikanca neuvijeno se traži da demonstrira sreću i zadovoljstvo svojim životom. Reklame prikazuju neumoljivo vesele ljude. Zato profitira farmaceutska industrija. Kao bombone se troše pilule koje obezbeđuju optimizam i samouverenost. S druge strane, istraživanja beleže epidemiju depresije. Amerika kao zemlja prestiža ne priznaje tugu i očajanje. Qudi se brzo iscrpljuju, pa je ponovo u modi napuštanje velikih gradova i odlazak u provinciju. Naročito za ljude između 30. i 40. godine.

RED: Ima mnogo stvari koje impresioniraju. Na primer, red u saobraćaju i čistoća. Po metrou u NJujorku i Vašingtonu može sat da se navija. Na ulici kazne su tolike da vozači voze mirno i disciplinovano. Niko ne trubi i ne psuje. Prolaznici ne bacaju smeće na ulicu, niko ne pljuje, niko ne koristi priliku da to učini samo zato što policije nema u blizini. I turisti se brzo navikavaju na ovako demonstriranu pristojnost.

Uprkos predrasudama koje smo pokupili gledajući filmove, Njujork je u poslednjih deset godina jedan od najmirnijih gradova u Americi. I danju i noću. Njujorški plavci gotovo su nevidljivi, a upućeni kažu da su izuzetno efikasni. Na vratima policijskih automobila piše: profesionalnost, ljubaznost...

PUŠENJE: Čuveni Central park prerastao je u pravu oazu lepote. Drveće i cveće besprekorno su negovani, a veverice krckaju iz ruku šetača. Park je pun umetnika i zabavljača. U Vašingtonu priroda i zelene površine zauzimaju još značajniji prostor. Grad se cakli od čistoće, ko ima baštu predano je neguje. Zanimljivo je da je Vašington mnogo tolerantniji prema pušačima od NJujorka. Pogotovo je tako u Džordžtaunu, ekskluzivnom naselju i univerzitetskom centru. NJujorčani sa zavišću primećuju restorane u kojima može da se puši i unutra i napolju...

MEDIJI: Najzanimljivija priča o Americi je priča o njihovim medijima. Sve je podređeno reklami. Pinku i još ponekim našim televizijama treba sve oprostiti. Kukamo što nekoliko puta prekidaju film blokovima reklama od po 20 minuta. Američki kanali koji emituju filmove to čine i češće i duže. U meri da za one koji zbog toga zaborave šta su gledali puštaju skraćenu prethodnu verziju kako bi mogli da se uključe, i tako po pet-šest puta.

Što se informativnih kanala tiče, oni u potpunosti odslikavaju američko društvo. A ono je duboko polarizovano. Mediji samo pojačavaju podeljenost, suočavaju ekstremne demokrate i republikance. Ne ostavlja se prostor za politiku koja nije potpuno crno-bela, nema prostora za nijanse.

U međuvremenu se kultura medija u Americi značajno promenila, tako da je jedan od najuglednijih listova, Vašington post, za poslednjih deset godina izgubio 100 000 čitalaca. Internet se proglašava glavnim krivcem i sve ubrzaniji život koji ne ostavlja dovoljno prostora da se uz jutarnju kafu natenane prelistavaju novine. Sudbinu Vašington posta dele svi štampani mediji, a gore nego ikad prolaze politički nedeljnici tipa Tajma, NJuzvika... Situaciju pogotovo komplikuje što je više izazova pred novinarima istraživačima nego pre 11. septembra. Kolege iz nabrojanih medija poverile su nam da se zaposleni u Beloj kući i Pentagonu povremeno podvrgavaju detektoru laži, a jedno od važnijih pitanja glasi: da li sarađujete sa novinarima?

Ipak, listovi sa dugom tradicijom još uvek uspevaju da svoj posao obavljaju visokoprofesionalno. Mnogo je diskutabilniji rad uglednih televizijskih kuća. NJihove političke i analitičke emisije više liče na propagandni servis nego što se ozbiljno bave problemima zemlje. Od kraja aprila do polovine maja danima je udarna vest na svim TV kanalima bila ona o suđenju pop pevaču Majklu Džeksonu, kao i o Amerikanki koja se uplašila venčanja i pobegla javljajući roditeljima da je kidnapovana. Danima su psiholozi i sociolozi iz svih uglova osvetljavali ove priče. Ozbiljno se analizira i nova ljubavna romansa između glumaca Anđeline Žoli i Breda Pita.

Naravno, pažljivo se dozira i strah od novih terorističkih napada. Predsednik Džordž Buš prilikom svakog nastupa podvlači kako mere bezbednosti mora da budu još rigoroznije. Suđenje rezervisti Sabrini Harman zbog zlostavljanja iračkih zatvorenika u bagdadskom zatvoru Abu Graib išlo je pred kraj vesti, u trajanju od jedne minute. Pristalice teorije zavere mogle bi da zaključe kako je nekom u interesu da građani Amerike raspolažu sa što manje informacija vezanih za spoljnopolitičku aktivnost svoje zemlje.

SVET: I, zaista, preopterećene Amerikance malo zanima šta se u njihovo ime dešava širom sveta. U metrou, na ulicama, barovima i restoranima nećete čuti nikoga da zapaljeno raspravlja o potezima vlasti i globalnoj politici. Intelektualce koje to još zanima, u Americi smatraju čudacima. Koliko male države zavise od američke politike i upijaju svaki mig njenih visokih funkcionera, toliko su građani Amerike nezainteresovani za događaje koji se ne odražavaju na njihovu ličnu sudbinu. Ipak, najnovija istraživanja javnog mnjenja pokazuju da 52 odsto Amerikanaca smatra da se “Amerika kreće u pogrešnom pravcu”. Uostalom, Dejvid Kaplan, jedan od najnagrađivanijih novinara u Americi, dobronamerno je skrenuo pažnju kolegama iz jugoistočne Evrope: “Kad ne pucamo i ne bacamo bombe mi smo, uverićete se, ljubazni i simpatični ljudi.”
(NIN, Broj 2839, 26.05.2005)
 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM