Dr Srđa Trifković
Potrebna je temeljna revizija
Ovako nejednak sporazum NATO nema ni sa jednom drugom državom. Za pandan dokumentu koji su potpisali Shefer i Drašković treba se vratiti više decenija unazad. Najbližu paralelu imamo u sporazumu koji je Velikonemački Rajh, u ličnosti opunomoćenog generala Edmunda Glez fon Horstenaua, sklopio 1941. godine sa Nezavisnom Državom Hrvatskom o pravima i statusu nemačkih trupa na teritoriji NDH. Uzgred dodajmo da je Sporazum sa NATO neuporedivo gori od odredbi o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu koje su potpisane u Beču 25. marta 1941. godine.
Krajnje je vreme da se trezveno i bez propagandističkog žara razmotre posledice potpisivanja Sporazuma Srbije i Crne Gore sa NATO o slobodnom kopnenom, vodenom i vazdušnom tranzitu trupa i opreme zapadne vojne alijanse preko teritorije SCG. Ozbiljna debata preko je potrebna jer sporazum koji su u Beogradu potpisali generalni sekretar NATO Jan de Hop Shefer i ministar inostranih poslova SCG Vuk Drašković predstavlja najvažniji i po implikacijama najdalekosežniji dokument koji je, zvanični Beograd potpisao od pristupanja Trojnom paktu 25. marta 1941. godine.
Analiza je preko potrebna i s obzirom na činjenicu da je jedan dokument od životne važnosti za nacionalne i državne interese SCG – za državnu zajednicu u celini, ali pre svega za Srbiju kao najdirektnije zainteresovanu stranu – pripreman krišom. O njemu su, navodno, četiri godine vođeni pregovori, ali iza zatvorenih vrata i bez ikakve javne debate. Sporazum je potom potpisan bez prethodnog informisanja stručnih krugova o tome šta se prema (o široj javnosti da ne govorimo), bez obaveštenja poslanicima republičkih skupština i parlamenta državne zajednice i bez ikakve debate u tim telima, a navodno i bez učešća vlade Srbije u čitavom procesu. Srbija i Crna Gora ulaze u obaveze sudbinske prirode, ravne radikalnoj izmeni svojih Ustava i Ustavne povelje državne zajednice, a taj se proces odvija netransparentno, nedemokratski, zakulisno, po principu svršenog čina.
Prvi član Sporazuma navodi da je cilj eventualnih operacija NATO, radi čijeg se sprovođenja ovaj ugovor zaključuje, podrška miru u regionu Balkana. Ovo je drastično šira i dvosmislenija definicija od usmenog tumačenja ministra inostranih poslova SCG Vuka Draškovića da je prvenstveni cilj Sporazuma da omogući brzo pojačanje snaga NATO na Kosovu i Metohiji u slučaju ponovne ugroženosti preostalih Srba u Pokrajini, dakle da spreče situaciju uporedivu sa tragičnim zbivanjima 17. marta 2004. Štaviše, podrška miru u regionu Balkana predstavlja daleko sveobuhvatniju definiciju i od formule ponuđene u čuvenom Aneksu diktata iz Rambujea.
NATO i 17. mart
U samom tekstu Sporazuma o navodnoj nameri dveju strana da prvenstveno zaštite preostale Srbe od novog pogroma nema ni pomena, a gene ralni sekretar NATO Shefer upadljivo se uzdržao da u svojoj medij skoj izjavi na ma koji način podrži Draškovićevo neobavezujuće tumače nje. Postavlja se više pitanja povodom tako dubokog jaza između usmene interpretacije ministra i sadržaja samog dokumenta:
1. Ako NATO želi da pomogne Srbiji da zaštiti srpske spomeni ke i svoje preostale građane na Kosovu i Metohiji, najjednostavnije rešenje bilo bi da se u ce lini ispoštuje Rezolucija 1244 Saveta bezbed nosti Ujedinjenih nacija koja predviđa učešće snaga SRJ (sada SCG) u obezbeđivanju srpskih spomenika i granice sa Albanijom. Pogrom od 17. marta 2004. delimič no je posledica nesprovođenja Rezolucije SB UN 1244, koja i dalje ostaje mrtvo slovo na papiru – prvenstveno vo ljom zemalja-članica NATO.
2. Ni postojeće snage NATO na Kosovu i Metohiji nisu adekvatno odgovorile na albansko divljanje 17. marta 2004, što drastično ilustruje kriminalna pasivnost nemačkog kontingenta u Prizrenu. Stoga je teško videti šta bi se iz menilo hitnim pojačanjem tih snaga u slučaju novog pogroma, ukoliko nije prethodno iskazana politička volja zemalja-članica NATO da bez oklevanja upotrebe sva sredstva radi sprečavanja nasilja nad preostalim Srbima.
3. Ako ni posle 17. marta 2004. vojno- obaveštajni i policij ski aparat NATO na Kosovu i Metohiji nije sposoban da blagovremeno otkrije pripremu novog pogroma i da ga osujeti već raspoloživim resursima, eventualno uz neop hodna pojačanja upućena na najbrži mogući način (vazduhom), teško je zamisliti kako bi se nasilju stalo na put upućivanjem snaga iz baza u Bavarskoj ili Baden-Virtembergu, maršrutom dugom hiljadu i više kilometara. Dok bi se konvoji pripremili i na odredište stigli evrop skim drumovima, i ono malo preostalih Srba bilo bi pobijeno ili proterano, a od Patrijaršije, Dečana ili Gračanice ostala bi samo zgarišta.
Ako je prvenstvena namera potpisnika sporazuma da spreče novi kosovski pogrom, iznenađuje nespremnost da se to izrazito navede u samom tekstu, pa makar i u okvi ru formule podrške miru u regionu Balkana.
Zlokobna formula
Nameće se zaključak da je Draškovićevo usmeno tumačenje netačno i da je imalo za cilj zavaravanje srpske javnosti, s obzirom na to da je bilo realno očekivati njenu nega tivnu reakciju na sporazum. Podrška miru u re gionu Balkana zlokobna je formula koja će dale ko verovatnije biti upo trebljena:
1. Da se spreči ma kakav pokušaj Srbije da upotrebi određena sredstva (npr. blokadu a dministrativne granice prema Kosovu i Metohiji ) kao odgovor na sada već sasvim izvesno proglašenje nezavisnosti južne sr pske pokrajine tokom iduće godine.
2. Da se tobožnji ne miri u Raškoj oblasti, uz inscenirane in cidente i propagandnu kampanju nevladinih aktivista, iskoriste za intervenciju NATO snaga, a sve radi podrške miru u regionu Balkana, narav no. Stratezima zapadne alijanse p odrška m iru u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Prijepolju i Novoj Varoši omogućava da se spoje kosovsko-metohijski i bosansko-hercegovački protektorati. Prekidanjem veze između Srbije i Crne Gore njihov geostrateški položaj bukvalno bi se vratio na pretkumanovski nivo, što bi dalo dodatni podstrek separatistima u Podgorici.
3. Da se na sličan način podržava mir ukoliko bude ugrožen u Preševskoj dolini ili severnoj Bačkoj, ili ma gde drugde u SCG. Time se daje snažan podstrek svima koji intervenciju NATO priželjkuju kao sredstvo ostvarenja svojih političkih ambicija što iziskuje dalju destabilizaciju Srbije i dalju parcijalizaciju srpskog etničkog i političkog prostora.
Prebacivanje u Brisel
Takve operacije NATO bi prema Sporazumu mogao da vodi na svoju ruku, bez saglasnosti Saveta bezbednosti UN. U Preambuli se jasno navodi da ope racije koje su predmet Sporazuma mogu da ustanove Ujedinjene na cije i druge međuvladine organizacije, tj. sam NATO. Zvanični Beograd je sada i formalno prihvatio da se međunarodno-pravno pokriće za sve buduće aktivnosti NATO u SCG prebacuje sa Ist Rivera u Brisel.
Umesto da doprinosi tzv, evroatlantskim in tegracijama Srbije. Sporazum će da ih odgodi. Premda ova konstatacija na prvi pogled deluje kontradiktorno, ona je savršeno logična. NATO sada ima sve šta mu od Srbije treba, a da p ri tom nije prihvatio ma kakve obaveze prema Srbiji. Puštanjem Srbije u Partnertstvo za mir (da o punopravnom član stvu u alijansi ne govorimo!) NATO bi prema Srbiji preuzeo i izve sne obaveze u pogledu poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, koje n isu prisutne u Sporazumu i koje bi samo remetile već uveliko zacrtano rešavanje kosovskog pitanja na način nepovoljan po Srbiju. Ovo objašnjava inače nejasan deo uvodnih napomena Sporazuma, gde se navodi poštovanje suvereniteta i teritorijalnog inte griteta Srbije n Crne Gore, shodno Rezoluciji Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1244 (1999), s tim što se podrazumeva da se od redbe ovog sporazuma ne primenjuju n a NATO.
Sporazum sa NATO pruža poslednju priliku premijeru Koštunici da nastupi odlučno i brzo u sprečavanju dalje destabilizacije i parcijalizacije srpske države i etničkog prostora. Makar i po cenu krize vlade i novih izbora, on mora da iznudi smenu ministara Draškovića i Davinića i da Sporazum podvrgne temeljitoj reviziji. To iziskuju nacionalni i državni interesi Srbije, poštovanje legalnosti i razvoj sada već opasno ugrožene demokratije u zemlji.
Autor teksta je spoljnopolitički urednik američkog časopisa "Kronikl"
Tekst je objavljen u Ve černjim novostima 25.07.05. |