Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Komentari: Srbija posle predaje Milorada Lukovića-Legije

   
glavni urednik EVROPE analizira posledice predaje Miorada Lukovića

IN VIVO

Željko Cvijanović

Legija: Nenaoružan i opasan

Ako je nekome od Koštuničinih zatreperilo srce na pomen Legijine predaje i ako je zažalio jedino zbog toga što crvena beretka nije postavila uslov da se preda Maršićaninu lično, valja mu da zna samo jedno: u dlaku je pred istim iskušenjem bio pokojni Đinđić verujući da je dobio saveznika koji će za njega učiniti sve samo ako ga bude držao podalje od Haga; u dlaku je bila ista slatka jeza Čedinog oduševljenja kad je počeo da se druži sa junakom svog omijenog stripa. Upravo takav Legija pokazao im je sopstvenim životom da su isti kao oni pre njih, da bi onoga dana kada je ušao na vrata Centralnog zatvora postavio pitanje Koštuničinima: «Hajde da vidimo, jeste li i vi isti?»

Ponekad zaista nije loše da te optužuju da si kilav. Ima li boljeg dokaza od toga što se Legija predao iznenada, brzo i lako da nije bilo nikakvog dila sa Jočićem i drugovima? Možda i nema, možda sve to govori da ona priča u kojoj je sporije brže i nije lišena svakog smisla. Ili je samo Đavo ušao u oblik u kome će ga Koštunica najteže prepoznati?

Ali ima tu i manje skolastičkih pitanja. Recimo, šta će se dogoditi ako se Legija iduće nedelje pojavi pred sudom i mrtav hladan kaže da je Đinđića ubio Zdravko Čolić. Prosto: koža Zvezdana Jovanovića u onom staklenom kavezu u tom trenutku vredeće bar za dinar više od kože Zdravka Čolića. Bar za neko vreme. Pitanje je, dakle, čime je to čovek toliko rđave biografije, koji se 14 meseci jednako krio i od pravde i od nepravde, zaslužio da njegova reč pred specijalnim sudom postane toliko vredna i snažna. Prosvetlio se? Ne bi to Legija. Iskoristio je noći skrivanja za suočenje sa sobom? Ne bi to mogli ni jači od njega. Pokajao se? Njega je u čistoj pameti za sve ovo vreme održalo uverenje da je samo malo bolje građen državni službenik, a države i službenici se, po definiciji, ne kaju.

Ništa od toga. Vrednost Legijine reči – a ona, kažem, neće biti mala – nije nikakva kategorija koja vredi po sebi. Ona je samo neumoljiva mera nepoverenja u institucije, mera koja pokazuje koliko Srbija, ni tri i po godine posle Miloševića, nije poverovala u zvanične verzije. Mera onoga koliko će javnost tog dana u sudnici verovati Legiji, bez obzira hoće li govoriti istinu ili će lagati, mera je vladavine onih koji su se s njim najpre družili, a potom hteli da se prave kao da se ne poznaju, ne znajući da su tada uboli jedini smrtni greh koji vredi u tom društvu.

RUSKI RULET

Šta su to, dakle, uradili i šta nisu uradili sa srpskim institucijama da u njihovom središtu više vredi reč Varave nego tužilaštva, jesu li tako mislili da prvo sprovedu reforme pa da onda sa preživelima podižu državu da bi danas Srbija više verovala legionaru nego tužiocu, kakva je to prljavština koju su čistili da im danas ruke budu krvave kao i njegove, koji je, dok su oni čistili, ubijao.

Zato je Legija danas veliki, zato je Legija značajan: ima li od njega boljeg dokaza koliko su prošli ličili na prošle prošle? Od čega je živeo pod Miloševićem? Od čega je živeo posle njega? Svega je tu bilo, jedino prekvalifikacije nije bilo.

Zato, ako je nekome od Koštuničinih zatreperilo srce na pomen Legijine predaje i ako je zažalio jedino zbog toga što «crvena beretka» nije postavila uslov da se preda Maršićaninu lično, valja mu da zna samo jedno: u dlaku je pred istim iskušenjem bio pokojni Đinđić verujući da je dobio saveznika koji će za njega učiniti sve samo ako ga bude držao dalje od Haga; u dlaku je bila ista slatka jeza Čedinog oduševljenja kad je počeo da se druži sa junakom svog omiljenog stripa. Upravo takav Legija pokazao im je sopstvenim životom da su isti kao oni pre njih, da bi onoga dana kada je ušao na vrata Centralnog zatvora isto pitanje postavio Koštuničinima: «Hajde da vidimo, jeste li i vi isti».

Apokrifna priča, u čiju autentičnost se jedan ozbiljan čovek kune, kaže da nije bio prošao ni ceo oktobar 2000. godine, kada je Jovica Stanišić savetovao Đinđiću da nije pametno što u miru računa na ljude koji su se istakli u ratu. Razgovarali su, kaže, o Legiji.

Šta bi, dakle, Legija mogao da kaže na sudu, da se prepoznati iz histerične reakcije Žarka Koraća, koji, kad ih je imao, ni četiri keca nije umeo da drži u ruci kao četiri keca, a o ovoj bednoj devetki danas da se i ne govori; da se čulo iz usta Rajka Danilovića, advokata koji će reći da nije važno šta će Legija reći na suđenju kad smo se već tako lepo dogovorili da su bila dva metka i deset hiljada uhapšenih. Kada je odbio da puca u masu 5. oktobra, Legija je zakucao sudbinu Miloševića, kada je odbio da se krije, zakucao je sudbinu njegovih naslednika.

Na Koštuničinima je, međutim, da izaberu između dve stvari: hoće li Legiju da iskoriste da se skine tama sa tako razarajuće afere kakva ni u onako oštroj konkurenciji Miloševićevih ljudi nije proizvedena. Ili će ga zamoliti da im pomogne da za ove što su ih smenjivali, što su ih krali, pretili im, zatvarali ih – da za njih otvori rupe kroz koje će ih pobacati kao u onom kvizu Ruski rulet, gde ljudi nestaju u rupama i gde pobednike niko ne pamti.

ĐAVO U PUSTINJI

Zato je Legija kao Đavo u pustinji – i nada i iskušenje; i šansa i pretnja; i onaj koji nudi i onaj koji otima; i onaj koji na sve stavlja tačku i onaj koji sve zatvara u beskonačan krug ponavljanja. Ako Koštunica sa svojim ljudima ostane pri uverenju da ovaj koji se predao posle nekoliko viskija palih na 14 meseci skrivanja sme da bude sve osim mač osvete, možda će tada otrov i lek da budu jedno isto. Ako, pak, poveruje u onu tezu na kojoj su napravljena tri Kuma, a ovde dva režima – potrebno mi je da samo još jednom budem gad da bih ostatak života bio pošten čovek - ne samo da će srpska politička scena biti scena istih i loše beskonačnosti, nego će se krug konačno zatvoriti. Tada će sledeću vlast Legija dočekati, recimo, kao kafedžija u Paraćinu, predvodnik jednog ludog pobedničkog slavlja. I svi će ga zapamtiti po ponudi koja se ne odbija: «Pijte, gospodo, ovde se plaća tek sutra!»

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM