glavni urednik
EVROPE analizira posledice predaje Miorada Lukovića
IN VIVO
Željko Cvijanović
Legija: Nenaoružan i opasan
Ako je nekome od Koštuničinih zatreperilo srce na pomen
Legijine predaje i ako je zažalio jedino zbog toga što crvena beretka
nije postavila uslov da se preda Maršićaninu lično, valja
mu da zna samo jedno: u dlaku je pred istim iskušenjem bio pokojni
Đinđić verujući da je dobio saveznika koji će
za njega učiniti sve samo ako ga bude držao podalje od Haga;
u dlaku je bila ista slatka jeza Čedinog oduševljenja kad je
počeo da se druži sa junakom svog omijenog stripa. Upravo takav
Legija pokazao im je sopstvenim životom da su isti kao oni pre njih,
da bi onoga dana kada je ušao na vrata Centralnog zatvora postavio
pitanje Koštuničinima: «Hajde da vidimo, jeste li i vi isti?»
Ponekad zaista nije loše da te optužuju da si kilav. Ima li boljeg
dokaza od toga što se Legija predao iznenada, brzo i lako da nije
bilo nikakvog dila sa Jočićem i drugovima? Možda i nema,
možda sve to govori da ona priča u kojoj je sporije brže i
nije lišena svakog smisla. Ili je samo Đavo ušao u oblik u
kome će ga Koštunica najteže prepoznati?
Ali ima tu i manje skolastičkih pitanja. Recimo, šta će
se dogoditi ako se Legija iduće nedelje pojavi pred sudom i
mrtav hladan kaže da je Đinđića ubio Zdravko Čolić.
Prosto: koža Zvezdana Jovanovića u onom staklenom kavezu u
tom trenutku vredeće bar za dinar više od kože Zdravka Čolića.
Bar za neko vreme. Pitanje je, dakle, čime je to čovek
toliko rđave biografije, koji se 14 meseci jednako krio i od
pravde i od nepravde, zaslužio da njegova reč pred specijalnim
sudom postane toliko vredna i snažna. Prosvetlio se? Ne bi to Legija.
Iskoristio je noći skrivanja za suočenje sa sobom? Ne
bi to mogli ni jači od njega. Pokajao se? Njega je u čistoj
pameti za sve ovo vreme održalo uverenje da je samo malo bolje građen
državni službenik, a države i službenici se, po definiciji, ne kaju.
Ništa od toga. Vrednost Legijine reči – a ona, kažem, neće
biti mala – nije nikakva kategorija koja vredi po sebi. Ona je samo
neumoljiva mera nepoverenja u institucije, mera koja pokazuje koliko
Srbija, ni tri i po godine posle Miloševića, nije poverovala
u zvanične verzije. Mera onoga koliko će javnost tog dana
u sudnici verovati Legiji, bez obzira hoće li govoriti istinu
ili će lagati, mera je vladavine onih koji su se s njim najpre
družili, a potom hteli da se prave kao da se ne poznaju, ne znajući
da su tada uboli jedini smrtni greh koji vredi u tom društvu.
RUSKI RULET
Šta su to, dakle, uradili i šta nisu uradili sa srpskim institucijama
da u njihovom središtu više vredi reč Varave nego tužilaštva,
jesu li tako mislili da prvo sprovedu reforme pa da onda sa preživelima
podižu državu da bi danas Srbija više verovala legionaru nego tužiocu,
kakva je to prljavština koju su čistili da im danas ruke budu
krvave kao i njegove, koji je, dok su oni čistili, ubijao.
Zato je Legija danas veliki, zato je Legija značajan: ima
li od njega boljeg dokaza koliko su prošli ličili na prošle
prošle? Od čega je živeo pod Miloševićem? Od čega
je živeo posle njega? Svega je tu bilo, jedino prekvalifikacije
nije bilo.
Zato, ako je nekome od Koštuničinih zatreperilo srce na pomen
Legijine predaje i ako je zažalio jedino zbog toga što «crvena beretka»
nije postavila uslov da se preda Maršićaninu lično, valja
mu da zna samo jedno: u dlaku je pred istim iskušenjem bio pokojni
Đinđić verujući da je dobio saveznika koji će
za njega učiniti sve samo ako ga bude držao dalje od Haga;
u dlaku je bila ista slatka jeza Čedinog oduševljenja kad je
počeo da se druži sa junakom svog omiljenog stripa. Upravo
takav Legija pokazao im je sopstvenim životom da su isti kao oni
pre njih, da bi onoga dana kada je ušao na vrata Centralnog zatvora
isto pitanje postavio Koštuničinima: «Hajde da vidimo, jeste
li i vi isti».
Apokrifna priča, u čiju autentičnost se jedan ozbiljan
čovek kune, kaže da nije bio prošao ni ceo oktobar 2000. godine,
kada je Jovica Stanišić savetovao Đinđiću da
nije pametno što u miru računa na ljude koji su se istakli
u ratu. Razgovarali su, kaže, o Legiji.
Šta bi, dakle, Legija mogao da kaže na sudu, da se prepoznati iz
histerične reakcije Žarka Koraća, koji, kad ih je imao,
ni četiri keca nije umeo da drži u ruci kao četiri keca,
a o ovoj bednoj devetki danas da se i ne govori; da se čulo
iz usta Rajka Danilovića, advokata koji će reći da
nije važno šta će Legija reći na suđenju kad smo
se već tako lepo dogovorili da su bila dva metka i deset hiljada
uhapšenih. Kada je odbio da puca u masu 5. oktobra, Legija je zakucao
sudbinu Miloševića, kada je odbio da se krije, zakucao je sudbinu
njegovih naslednika.
Na Koštuničinima je, međutim, da izaberu između
dve stvari: hoće li Legiju da iskoriste da se skine tama sa
tako razarajuće afere kakva ni u onako oštroj konkurenciji
Miloševićevih ljudi nije proizvedena. Ili će ga zamoliti
da im pomogne da za ove što su ih smenjivali, što su ih krali, pretili
im, zatvarali ih – da za njih otvori rupe kroz koje će ih pobacati
kao u onom kvizu Ruski rulet, gde ljudi nestaju u rupama
i gde pobednike niko ne pamti.
ĐAVO U PUSTINJI
Zato je Legija kao Đavo u pustinji – i nada i iskušenje; i
šansa i pretnja; i onaj koji nudi i onaj koji otima; i onaj koji
na sve stavlja tačku i onaj koji sve zatvara u beskonačan
krug ponavljanja. Ako Koštunica sa svojim ljudima ostane pri uverenju
da ovaj koji se predao posle nekoliko viskija palih na 14 meseci
skrivanja sme da bude sve osim mač osvete, možda će tada
otrov i lek da budu jedno isto. Ako, pak, poveruje u onu tezu na
kojoj su napravljena tri Kuma, a ovde dva režima – potrebno
mi je da samo još jednom budem gad da bih ostatak života bio pošten
čovek - ne samo da će srpska politička scena biti
scena istih i loše beskonačnosti, nego će se krug konačno
zatvoriti. Tada će sledeću vlast Legija dočekati,
recimo, kao kafedžija u Paraćinu, predvodnik jednog ludog pobedničkog
slavlja. I svi će ga zapamtiti po ponudi koja se ne odbija:
«Pijte, gospodo, ovde se plaća tek sutra!»
|