Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Slobodan Divjak, Problem identiteta (kulturno, etničko, nacionalno i indvidualno), Službeni Glasnik, Beograd 2006.

   

 

Ivan Milenković

Norma = Forma

Slobodan Divjak, Problem identiteta (kulturno, etničko, nacionalno i indvidualno), Službeni Glasnik, Beograd 2006.

Predanje kaže da je Hegelu, posle jednog od njegovih predavanja, prišla izvesna dama i obavestila ga kako njegova filozofija, eto, nije u skladu sa činjenicama. “Tant pis pour les faits, madame”, utoliko gore po činjenice, odvratio je Hegel ni malo potresen i time potpuno opravdao crne slutnje za-filozofiju-zabrinute-dame da filozofija nema veze sa stvarnošću. No, upravo taj jaz između stvarnosti i uma, emprijskog i racionalnog, sveta pojava i sveta ideja, između onoga što jeste i onoga što bi trebalo da bude, jedna je od osnovnih i nikada neumrlih filozofskih glavolomki. Svaka je (filozofska) epoha, još od vremena starih Grka, imala sopstveni odgovor na izazove tog rascepa, ali je tek sa klasičom nemačkom filozofijom problem doveden do paroksizma: Kant utvrđuje nemogućnost prelaženja ambisa između stvarnog i umnog, dok, tome nasuprot, za Hegela nikakav rascep ne postoji: što je stvarno umno je, što je umno stvarno je. Drugim rečima, za Kanta stvarnost jeste nesaznatljiva, ali zato barem imamo povlašćeni pristup samome saznanju, dok je kod Hegela na delu identitet stvarnog i umnog: stvarnost je prozirna, pa time i saznatljiva, zato što je logična, zato što je umna. Ove se dve, uzajamno suprotstavljene filozofske koncepcije, mogu nazvati formalnom (Kant) i supstancijalističkom (Hegel), a u svojoj knjizi Problem identiteta Slobodan Divjak upravo na njima, na mestu njihovog razlaza, na njihovoj razlici i zapletima unutar te razlike, ispisuje jedan od uzbudljivijih filozofskih tekstova na srpskom jeziku u poslednjih petnaestak godina.

Svojom prethodnom knjigom Tradicionalni esencijalizam i pluralizam (1999) Divjak je stvorio pretpostavke za iscrpnu analizu onoga što će, sa netipičnom neposrednošću ne samo za našu sredinu, u knjizi Problem identiteta nazvati ključnim događajem modernosti, njenom specifičnom razlikom u odnosu na predmoderno, ili čak i postmoderno doba: deontologizovanom (pravnom) normom. Nasuprot uobičajenom mišljenju po kojem pravne norme uređuju stvarnost koja tim normama prethodi ne samo vremenski nego i ontološki – da bi norme nešto uređivale to nešto mora najpre, na neki način, postojati –, deontologizovana (desupstancijalizovana, dekontekstualizovana) norma ne proističe iz iskustva, iz nekakve stvarnosti koja joj prethodi, ona nije vezana ni za kakav kontekst, ni za kakvu supstancu, ona je, budući logički (a ne empirijski) izvedena, naprosto čista forma. Kako je, međutim, to moguće i da li to ima ikakvog smisla? Kakvog smisla ima forma bez sadržaja? Predmoderne epohe nisu imale razvijen pojmovni aparat kojim bi normu mogle da misle kao čistu formu, nezavisno od njenog empirijskog sadržaja. Za predmoderno doba, dakle, forma i sadržaj prijanjaju jedno uz drugo, ali uz jasnu prednost sadržaja kao nečeg bez čega bi govoriti o formi bilo besmisleno. U takvom poretku stvari samorazumljivo je bilo da nekakva zajednica prethodi formalno-pravnoj, normativnoj mreži, što znači da je ta i takva zajednica, sa svojim običajima i svim svojim specifičnostima, diktirala prirodu pravne norme: norma je tu samo da bi učvrstila, osigurala, pravno obuhvatila način života specifičan za tu zajednicu. Norma je uređivala samo ono što je već bilo dato za uređivanje. Ponešto zaoštravajući, za predmoderno shvatanje norme bilo je potpuno opravdano da zajednica ljudoždera, recimo, svojim zakonodavstvom učvrsti mogućnost, ili obavezu, pridržavanja ljudožderskih običaja. U kanibalističkoj se zajednici ne može biti vegetijancem. Kulturno-gastronomska specifičnost bilo je ono što je određivalo normu. U suprotnom moglo se postati jelom.

No, sa modernim dobom na scenu stupaju Džon Lok i Emanuel Kant koji teorijski artikulišu prelomni momenat epohe i koje Divjak proizvodi u svoje povlašćene sagovornike. Izoštrenim ostrvskim, zdravorazumskim njuhom, Lok sledi zamisao koja potpuno preokreće dotadašnje shvatanje zajednice. On, naime, utvrđuje da se dete ne rađa kao podanik neke zemlje ili neke vlade, što će reći da sa punoletstvom čovek može da bira zemlju u kojoj će živeti, a to dalje znači da njegovo pravo izbora nije unapred određeno ni njegovim rođenjem niti ijednom posebnom tradicijom. Pojedinac, prema tome, ne postoji više zarad zajednice, već zajednica postoji radi pojedinca. Zajednica nije više uslov norme (prava), već je norma (pravo) uslov zajedenice. Kod Kanta je stvar kudikamo složenija i daleko je od ostrvske zdravorazumske virtuoznosti, premda se na kraju Lok i Kant susreću u istoj tački. Kako Divjak pokazuje – retkom elegancijom filozofskog izvođenja (videti odeljak “Neapologetska odbrana Kanta”) – iz Kantovog razlikovanja praktičkog uma i čistog praktičkog uma može se izvesti empirijski neuslovljena norma koja važi kao takva, dakle norma sa univerzalnim važenjem, norma koja nije vezana ni za kakvu partikularnu tradiciju, niti za bilo kakvu za kakvu kulturnu specifičnost. Na taj način izvedena i određena norma uslov je negativnog shvatanja slobode.

Kada neka zajednica izrekom kaže (propiše) šta je za nju sreća, odnosno šta se ima smatrati najvišim Dobrom – recimo: komunizam je najslobodniji od svih režima – te kojim se načinima do te i takve sreće ima stići (onto-teleologija), to se onda naziva pozitivnim shvatanjem slobode. Ko se s tim nije slagao, odnosno ko je imao drugačije ideje, a živeo je u rahmetli Sovjetskom Savezu, recimo, slobodan je bio otići u Sibir. (I Sokrat je, uostalom, bio ubijen zato što se pobunio protiv pozitivnog shvatanja slobode, naime nije poštovao bogove atinske koje su svi Atinjani dužni poštovati. U redu je ako hoćeš da obožavaš druge bogove, ali ne u Atini. Ovde valja dodati da se Divjak, što eksplicitno, što implicitno, stalno vraća starogrčkoj tradiciji, pre svega iskustvu grčkog polisa, a naročito aristotelovskom tumačenju polisa kao jedinstva kulturnog i normativnog. Utoliko je i Divjakova kritika Hegela, kao filozofa koji želi, preko pojma običajnosti, ponovo da uspostavi identitet politike i morala, politike i kulture, zapravo kritika svojevrsnog neoaristotelizma.) Negativno shvatanje slobode, tome nasurot, svakome pojedincu dopušta da se sam stara o sopstvenoj sreći kako zna i ume. Pojedinac je taj koji bira kulturni model kojem će se prikloniti, ili, ako je naročito inventivan, može da promoviše i potpuno novi, sopstveni obrazac života koji mu odgovara, a država samo stvara pravni okvir te mogućnosti. Doklgod u pitanje ne dovodi negativni princip, dakle istu takvu slobodu drugog, na pojedincu je da čini šta mu je volja. Drugim rečima: u liberalnom juridičkom modelu primarni identitet osobe je apstraktan, univerzalan, reč je o pravnom identitetu, pa je osoba, utoliko, individua. Njen identitet je in-dividualan, ne-deljiv. U modelima sa pozitivnim shvatanjem slobode, pak, primarni identitet osobe je kulturni, partikularan (a ne univerzalan), što znači nacionalno ili etnički određen, u svakom slučaju kolektivan. U takvim režimima osoba nije individua u jakom smislu, koji tom pojmu daju liberalna ustrojstva, nego je tek deo organizma, ili zajednice. Ne postoji zajednica osobe radi, nego osoba postoji zbog zajednice.

Ulazeći u ova pitanja Divjak se upušta u verovatno najvažniju filozofsku raspravu u poslednjih dvadesetak godina, u neprekinuti dijalog pristalica liberalizma s jedne i raznih oblika komunitarizama s druge strane: multikulturalizma, republikanizma i deliberativne demokratije. U najboljem hermeneutičkom maniru Divjak najpre ojačava “protivničku” poziciju do krajnjih granica, do detalja analizirajući stavove “tvrdih” multikulturalista poput Džona Greja ili Alisdera Mekintajera, da bi im potom suprotstavio liberalnu koncepciju koju i sam zastupa. Naročito je zabavna autorova polemika sa jednom od zvezda američkog teorijskog neba, Semjuelom Hantigtonom. Divjak ne samo da ukazuje na neodrživost Hantingtonovog tumačenja američkog političkog modela, nego pokazuje da ni sam Hantington ne zna baš tačno o čemu govori kada skače s jedne pojmovne ravni na drugu, brkajući u tim skokovima osobu kao nosioca univerzalnih prava i osobu sa svim njenim atributima (etničkim, kulturnim verskim...). Istovremeno, u odeljku koji posvećuje američkom identitetu Divjak dekonstruiše najsklerotičnija mnenja o Sjedinjenim Državama koja na ovim prostorima (a pretpostavka je i mnogo šire) dele prodavci rotkvica na pijaci sa preofesorima univerziteta. I tu je na delu govor koji meša različite perspektive, to jest ma koliko Amerika na spoljnopolitičkom planu pravila svinjarije, ne može se dovesti u sumnju njeno unutrašnje liberalno-demokratsko ustrojstvo.

Divjakova je knjiga gotovo potpuno lišena zamornog akademskog manira, a da, istovremeno, poštuje sve akademske uzuse. Autor je, naime, temeljno “prežvakao” čitave snopove različitih gledišta i tako prerađene inkorporirao ih u sopstvenu pojmovnu mašineriju. (Divjak se, naime, za pisanje sopstvenih knjiga priprema na način nečuven: on najpre prevede nekoliko knjiga, ne retko i “s protivničke strane”, e da bi tek onda prionuo na svoju). On piše bez ikakve mistifikacije, rečenicom potpuno prozirnom i sigurnom, zgusnutim stilom u kojem se motivi, u gotovo opsesivnom ponavljanju, lagano razvijaju u spiralnom kretanju. Posebna dragocenost ove knjige jeste autorovo istrajavanje na filozofskom diskursu. Naime, sve ono što ćemo pronaći u debelim knjigama koje je zamorno čitati kako zbog njihovog obima, tako i zbog mnogobrojnih socioloških, psiholoških, antropoloških, pravničkih ili etnoloških proteza koje bi, barem je takva pretpostavka, ideju knjige trebalo da načine jasnijom (takva je, recimo, dragocena knjiga Džona Rolsa Teorija pravde), Divjak beskompromisno prevodi, sabija u filozofsku terminologiju, što rezultira zapravo nevelikim, ali izvanredno usredsređenim, briljantnim tekstom od nepunih 230 stranica.

U drugom delu knjige od kojih četrdesetak stranica autor je doneo novinske tekstove koje je, hoteći da svoje teorijske uvide opravda i na konkretnom materijalu, objavljivao u štampi. Kao izazov javnosti i sebi samom ovaj gest svakako valja pozdraviti, ali sadržinski gledano neki od tih tekstova kvare utisak što ga ostavlja briljantna Divjakova studija.

 

 

 
 
Copyright by NSPM