BiH - deset godina posle Dejtona
Dušan Babić
KRIZA IDENTITETA
Prikaz knjige: Nerzuk Ćurak: „Obnova bosanskih utopija“, Synopsis Sarajevo – Zagreb 2006.
Podnaslov ove knjige glasi: „Politologija, Politička filozofija i Sociologija Dejtonske države i društva“.
Uvodni pasus predgovora je doista depresivan: „Trilogija je završena. Nakon Geopolitike kao sudbine (2002) i Dejtonskog nacionalizma (2004), knjiga koja je pred vama zadaje završni udarac mrtvom dejtonskom kljusetu, naivno priželjkujući smrt tog žilavog protubosanskog konja.“
U stvarnosti, međutim, „dejtonsko kljuse“ je i žilavo i živahno, što priznaje i autor, „naivno priželjkujući smrt tog žilavog protubosanskog konja“.
Formulacija koja najviše zbunjuje glasi – šta je to danas „probosansko“ a šta „protubosansko“? Zbunjuje stoga što ni nakon jedanaest godina od zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma manjka minimum saglasnosti – šta je to BiH danas?
Nema asaglasnosti oko karaktera rata, mada sve strane kao argument potežu istinu kao“jednu i nedjeljivu“, što je kao sintagma pusta fikcija, a u bh. uslovima čista besmislica. Još je prije jednog vijeka Oskar Vajld rekao kako apsolutna istina ne postoji, jer je relativna i kontekstualna. Kontekst je upravo izvorišno i ishodišno mjesto svih sporova post-Dejtonske BiH.
Sa aspekta međunarodnog prava, na BiH kao međunarodno priznatu državu izvršena je agresija, ali se istovremeno zanemaruje širi kontekst kako je BiH sedam decenija bila integralni dio dvije Jugoslavije. Referendum o osamostaljenju sproveden je bez volje najvećeg dijela srpskog naroda u BiH, koji je želio ostati makar i u krnjoj Jugoslaviji. Otuda mantra o agresiji prosto ne pije vodu. A upravo odrednica „agresija“ predstavlja najveći kamen smutnje, ili prepreku bilo kakvom procesu pomirenja u zemlji.
U kontekstu rečene mantre, obje sintagme – „protubosansko“ i „probosansko“ predstavljaju šifru za prepoznavanje. „Protubosansko“ je sve što osporava akt agresije, a „probosansko“ je sve što zagovara unitarnu BiH, podupirući to drugom mantrom, o državi ravnopravnih naroda i građana.
Knjiga sadržava tri dijela: (1) ETNICITET-NASILJE, (2) REZULTAT:DISTOPIJA i (3) BLAGOSLOV ZEMLJE/RAZLIKA – ZAJEDNIČKI IDENTITET.
Prvi dio nudi korekrnu genezu jugoslovenskog raspada, etničko redukovanje višestranačja pod plaštom demokratije, proizvodnju ideologije nasilja kroz sukobe etnopolitika.
Drugi dio se pretežno bavi fenomenom građanskog u kontekstu odsustva identiteta, što je izazvalo polemike tokom promocije knjige, uz organizovan okrugli sto o temi:“Mogućnost i budućnost BiH“. O tome nešto kasnije.
Treći dio je u znaku postmodernog čitanja Kantovog republikanskog traktata. Naime, Kantov Vječni mir autor formulišu „nevjerovatnom klopkom“, citirajući uvodni dio velikog filozofa: „Nijedan ugovor ne treba smatrati mirovnim ako je sklopljen tako da prećutno sadrži povod budućeg rata“, što je jasna aluzija na Dejtonski mirovni sporazum. Otuda i autorova konstatacija kako je Bosna, „kao i vječni mir, latentna Utopija.“
Sam naslov knjige sugeriše otvaranje izvjesnih perspektiva i nada, čega je u tekstu malo, ali je rasprava na promociji knjige, a u kontekstu permanentne krize identiteta, zapravo potvrdila autorovu tezu o BiH kao uopijskom projektu.
U raspravi je ostao najupečatljiviji književnik Ivan Lovrenović, podsjećajući kako se tokom proteklih 200 godina bh. istorije nikad nije progovorilo o fenomenu različitosti kao o bh. identitetu, naglašavajući kako su nešto posve drugo floskule o bogatstvu u različitostima, ili čak jedinstvu u različitostima, što je drugi književnik u raspravi, Enver Kazaz, definisao kao oksimoronski, u smislu kako su komunisti koristili sintagmu „demokratski centralizam“.
Nerzuk Ćurak je deocent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i gostujući istraživač na ljubljankoj Univerzi (Fakultet za družbene vede ).
|