Tragom jedne neprevedene knjige

Dušan Babić

SUKOB CIVILIZACIJA – STVARNOST ILI FIKCIJA?

Još od pojave danas već kultne Hantingtonove studije “Sudar civilizacija”, vode se brojne i žučne polemike – da li je taj sukob stvaran, predimenzioniran, ili nešto između? Ili čak čista fikcija?

Nakon terorističkog napada na njujorške solitere blizance, mnoge umne glave, a tzv. šira javnost gotovo unisono, daju za pravo Hantingtonovoj tezi. Pod sintagmom “šira javnost” u pravilu se podrazumijeva javnost zapadne civilizacije. U međuvremenu je ispisano na hiljade knjiga, studija, eseja, komentara i drugih spisateljskih formi koji potvrđuju ili podupiru Hantingtonovu tezu o sukobu civilizacija. U tom kontekstu posebno zanimanje akademske i druge javnosti pobuđuju tekstovi koji nisu skloni kataklizmičnoj viziji savremenog svijeta. Pažnju posebno plijene tekstovi iz pera muslimanskih autora, kao što je upravo slučaj sa radom koji mi je nedavno došao do ruke, naslovljen: “Zapad i islamski svijet: muslimanska pozicija”, čiji je izdavač štutgartski Institut za inostrane kulturne odnose (Ifa).

Ovaj Institut je bio neposredno podstaknut događajima od 11. septembra 2001. godine, te je dao u zadatak šestorici autora da napišu svoje viđenje post-septembarskih refleksija na odnose Zapad – islamski svijet. Autori su: Salwa Bakr , rođen u turskom dijelu Kipra, živi i radi u Egiptu, posebno fokusiran na teme ženske obespravljenosti u islamskom svijetu, Basem Ezbidi , Palestinac, profesor političkih nauka na Univerzitetu Nablus, palestinska autonomna oblast, Dato' Mohammed Jawhar Hassan , Malezijac, direktor Instituta za strateške međunarodne studije u Kuala Lumpuru, Fikret Karčić, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu i na Fakultetu islamskih nauka, takođe u Sarajevu, pretežno fokusiran na istorijat islamskog prava i na islamske institucije na Balkanu, Hanan Kassab-Hassan, profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Damasku, Sirija, te Mazahar Zaidi, Pakistanac, novinar i filmski djelatnik, upamćen po vrsnim dokumentarnim filmovima o temi vjerske netolerancije i manjinskih prava u Pakistanu.

Indikativan je detalj iz predgovora izdavača ove trojezične publikacije (njemački, engleski i arapski), gdje se kaže kako je Ifa angažovala “šest intelektualaca iz zemalja pod snažnim islamskim uticajem”. Dakle, na djelu je jedan već raširen stereotip o post-Dejtonskoj BiH kao islamskoj zemlji!? U prilog rečenom stereotipu je i detalj nerealizovane posjete ambasadora islamskih zemalja danskom premijeru nakon objavljivanja karikatura Proroka Muhameda u jednom danskom listu. U delegaciji ambasadora bio je i Sead Maslo, ambasador BiH u Kopenhagenu. Audijenciju je navodno tražio mimo znanja nadležnog ministarstva, što je za ovu priču nebitno. Ostale su snažne rezonance o postojanju islamske zemlje u srcu sekularne Evrope.

Ovaj timski uradak, pored uvodnih napomena, zaključnih razmatranja i preporuka, sadržava osam kraćih poglavlja: (1) Razjašnjenje konteksta, (2) Nasljeđe prošlosti: konfrontacija kao tradicija, (3) Iskrivljena slika islama i muslimana, (4) Predstave i stereotipi o Zapadu u muslimanskom svijetu, (5) Srednji istok i palestinsko pitanje, (6) Vladavina i razvoj u muslimanskom svijetu, (7) Dvostruki standardi zapadne spoljne politike i (8) 11. septembar, međunarodni terorizam i ratovi protiv Afganistana i Iraka.

U “Razjašnjenju konteksta”, polazna premisa glasi – šta je to Zapad? Da li je riječ isključivo o Evropljanima hrišćanske tradicije, koji su suprotstavljeni etnički i religijski različitom muslimanskom svijetu? Zbunjuje što se u ovom dijelu teksta isključivo Evropljani identifikuju sa Zapadom, mada će u kasnijim elaboracijama oštrica kritike biti usmjerena na Amerikance, preciznije na sadašnju Bušovu administraciju.

Konstatacija kako nema jasno definisane kategorije “muslimanski svijet”, te kako su muslimani širom svijeta prihvatili brojne tekovine zapadne civilizacije, još više razvodnjava polaznu premisu.

O iskrivljenoj slici islama i muslimana se kaže kako svoje korijene vuče još iz vremena potezanja tzv. “istočnog pitanja” (18, 19, i 20. vijek), čemu su lavovski kumovali zapadnoevropski mediji, uglavnom stavljajući znak jednakosti između vjerskih i političkih autoriteta muslimanskog svijeta. Autori ovdje ipak prenebregavaju bitnu značajku islama kao totalne religije, koja doslovno pokriva sve sfere i aspekte života – privatno, društveno, kulturno, javno, političko i svako drugo djelanje i bitisanje, što je na crti temeljne dogme ove religije, po kojoj je samo Alah izvor prava, a ne čovjek i(li) društvo.

Najuvjerljivij dio ove studije predstavlja poglavlje o dvostrukim standardima zapadnog političkog svijeta, jer je to prosto nesporno. Dvostruki standardi zapravo predstavljaju konstantu zapadnih politika kroz vijekove, dok njenu savremenu paradigmu predstavljaju Sjedinjene Američke Države. Naravno, za ilustraciju dvostrukih standarda uzima se Izrael. Oštro se osuđuju unilateralne akcije Bušove administracije u Afganistanu i Iraku, uz najavu otvaranja novih frontova, uglavnom protiv islamskih zemalja, što razumljivo stvara snažan odium u islamskom svijetu prema Zapada generalno.

Zaključne napomene “Kuda dalje?” nude perspektivu prevladavanja stanja očiglednih animoziteta na crti: Zapad – islamski svijet. Naglasak je na partnerstvu dva ravnopravna i komplementarna svijeta, a nikako na dominaciji jednog nad drugim. Nažalost, u sadašnjoj globalnoj političkoj konstelaciji – Pax Americana – ovaj pledoaje ostaje pusta tlapnja.

(Autor je novinar i publicista, istraživač i analitičar medija iz Sarajeva)