Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Milan St. Protić: Lica i naličja - Izneverena revolucija 2, Čigoja, Beograd, 2006.

   

 

Mario Brudar

Novi prilozi za istoriju 5. oktobra i šire

 

„Nije Koštunica pobedio zato što je bio jači,
  nego zato što su mu ostali to dozvolili“-

M. St. Protić

            Iako je Izneverena revolucija nastala kao posledica autorove namere da u „jednoj jedinoj knjizi“ kaže sve što ima, Lica i naličja su očigledan dokaz da je Protić imao još nešto da doda:  u neposrednoj vezi sa 5. oktobrom 2000. godine, Protić se, tako, priseća sastanka u Čovićevoj fabrici FMP na Čukarici na kome su, osim Protića i Čovića, bili i Đinđić, Zoran Živković i Dragoljub Mićunović. Tu je, nedelju dana pre 5. oktobra,   Đinđić izneo plan akcije u tri koraka: potpuna blokada važnijih gradova u Srbiji, priprema generalnog štrajka u Srbiji i veliki protestni miting u Beogradu. Ostvarenje tog plana dovelo je do odlaska Miloševića sa vlasti. Protić iznosi da mu je Mićunović posle sastanka rekao kako je lako Đinđiću: „on ima mogućnosti da utekne ili da se sakrije, a nas gura u prve borbene redove“(str.18). (1)

            Na sam dan 5. oktobra, tokom popodneva, kada su sukobi već počeli, lideri DOS-a okupili su se u sedištu Čovićeve stranke na Terazijama. Protić opisuje mučnu atmosferu jer, „niko nema nikakvih vesti o tome šta se događa na ulici“(34). O tome da su pobedili u sukobima sa policijom, Đinđiću je neko javio telefonom.

            Prvaci DOS-a sastali su se kasnije u zgradi Skupštine grada Beograda. Pošto su sve ključne državne institucije bile potpuno napuštene i prazne, Đinđić je predložio da „svaki od vođa koalicije uzme desetak ljudi i zauzme određenu instituciju. Čim preuzmemo medije objavili bismo da je DOS preuzeo ukupnu vlast u Srbiji“(39). Vladeta Janković koji je bio predstavnik DSS na sastanku, usprotivio se ovom predlogu i, kako navodi Protić, iako su se svi ostali saglasili sa Đinđićem, Jankovićev glas je pretegao. Kako je to bilo moguće, Protić ne objašnjava. Đinđić je, zatim, predložio da se „na juriš“ sazove sednica savezne skupštine i Koštunica proglasi za predsednika SR Jugoslavije. Janković je ponovo bio protiv, pa se i od toga odustalo. Đinđić je na kraju predložio da odmah bude izabran predsednik Skupštine grada Beograda. Ovo je prihvaćeno i Protić je izabran na to mesto u 23 časa i 15 minuta, petog oktobra 2000. godine.

            Tri navedena događaja govore da je vrh DOS-a imao plan kako da natera Miloševića i tadašnju vlast da prizna rezultate izbora (prvi događaj), ali da nije vladao situacijom u ključnim trenucima (drugi događaj) i da nije bio rešen da ide do kraja (treći događaj).

            Na ovo se nadovezuje pitanje zašto se nije išlo do kraja. Zašto nije bilo 6. oktobra, odnosno, zašto 5. oktobar nije bio revolucija već ipak samo prevrat. (2) Protićev odgovor glasi da nije bilo političke volje u vrhu DOS (46). A političke volje nije bilo zbog toga što je „negde i u nekom trenutku došlo do sjedinjavanja delova opozicionog vođstva i određenih poluga Miloševićevog sistema“(isto). Ključna ličnost te, kako je Protić naziva, nečasne rabote bio je Koštunica i „njegova krivica je nesumnjiva i najveća“(48). Protić, međutim, postavlja ključno pitanje: Zašto se niko nije otvoreno suprotstavio Koštunici i njegovoj politici? I odgovara: „Većini se vlast osladila već prvog dana. Pali su na najniža iskušenja života na visini“(48). Zvuči banalno, ali nije nemoguće, barem dok ne bude ponuđeno nešto drugo potkrepljeno novim saznanjima. „Nije 5. oktobar izneveren“ - zaključuje Protić - „samo zato što je Koštunica izdao, nego i zato što su ostali lideri znali i ćutali. Nije Koštunica pobedio zato što je bio jači, nego zato što su mu ostali to dozvolili“(49). (3)

            Nastavljajući postupak koji je primenio u Izneverenoj revoluciji (napisavši političke portrete Z. Đinđića, V. Koštunice, V. Draškovića i S. Miloševića), (4) u Licima i naličjima Protić posebno piše o Dragoslavu Avramoviću i Vilijemu Montgomeriju. Iznoseći nepoznate detalje iz života popularnog „deda Avrama“, Protić ocenjuje da je Dragoslav Avramović do smrti (2001.) bio, bez konkurencije, najomiljenija ličnost u Srbiji i „za koplje iznad svih drugih srpskih političara“. Otkriva da je spasioca srpskog dinara da dođe u Beograd iz Amerike i postane guverner Narodne banke pozvao Miloševićev pouzdanik akademik Kosta Mihajlović, poznanik iz mladosti; da Avramović   nije mario za Dinkića i bio protiv Koštunice kao kandidata za predsednika SRJ, kao i da je smatrao da Srbija, Crna Gora i Kosovo treba da čine labavu tročlanu federaciju.

            Važnija je, ipak, priča o bivšem američkom ambasadoru u Beogradu Vilijemu Montgomeriju. Protić ga određuje više kao obaveštajca i zaverenika nego kao ambasadora koji se, uz to, „nije dvoumio da čoveka slaže u lice ili namerno dovede u zabludu“(79). Taj „diplomatski opsenar“, „spletkaroš i verolomnik“ je, smatra Protić, „zacelo obavljao važne poslove i za druge mušterije“, pokazujući „naročitu osetljivost prema Zagrebu“(81). Ono što posebno zavređuje pažnju jesu Protićeve ocene da je Montgomeri „postao centralna figura ukupnog političkog života u Srbiji“(84) u vreme vlade Zorana Živkovića i da je preko njega „vukao sve konce srpske politike, i domaće i spoljašnje“(88). Protić odlazi i korak dalje pa zaključuje kako je politici SAD odgovarao Koštunica jer je Srbija pod njegovom vladom „dovoljno slaba da se ne može suprotstaviti ostvarenju inostranih planova“(86). No, Protić je siguran da niko od učesnika i vinovnika „prljavih događaja“ koji su se u Srbiji odigrali u godinama posle Miloševićevog pada, a čija je centralna figura Montgomeri, neće progovoriti o njima. Bilo bi dobro da Protić ne bude u pravu i da ono što je izneo izazove reakciju.  

            U trećem delu Lica i naličja , autor se bavi uzajamnim odnosima velikih sila (Rusije, Francuske, Velike Britanije, Austrije, Nemačke i SAD) i Srbije kroz istoriju i srpskim (samo)obmanama. Ne ulazeći u detalje međusobnih odnosa velikih sila i Srbije kako ih Protić predstavlja, treba ukazati na dva njegova stava: da se zrelost jednog naroda meri po sposobnosti da trezveno procenjuje svoje snage i mogućnosti i da je najbitnija veština malih naroda da velike sile pridobiju za sopstvene ciljeve.

            U Srbiji su pred kraj dvadesetog veka, prema Protiću, bila aktuelna dva mišljenja o odnosu Srba i velikih sila. O jednom, koga je nazvao srbokomunizam, pisao je i u Izneverenoj revoluciji. Zasnovano je na teoriji zavere, tj. zaveri zapadnih sila protiv Srba i potrebi oslanjanja na Rusiju kao jedini spas. Drugo gledište zasniva se na titoizmu, a njegove pristalice sebe vole da nazivaju mondijalistima. U najkraćem, zalažu se za Srbiju u Evropskoj uniji i NATO, a prvi uslov „za napredak Srba i Srbije jeste da se odreknu svoje istorije i običaja, ali i okanu politike koju su vodili poslednjih dve stotine godina“(171).

            Iako su ova dva mišljenja postala konkurentska, zajedničko im je što „igraju na osećanja a ne na razumnost. Prvo udara na tanane nacionalne emocije. Drugo na čežnju za materijalnim blagostanjem“(173). Ona su lice i naličje iste medalje iskovane u komunističkoj misaonoj presi.

            Izlaz iz ovog začaranog kruga Protić vidi u izlečenju od nacionalne megalomanije, bolesti od koje boluje srpska nacionalna elita duže od sto godina. Definiše je kao „stanje svesti u kojem se ukupna narodna veličina meri isključivo prostranstvom državne teritorije“(222). Nacionalna megalomanija ispoljila se stvaranjem Jugoslavije, 1918. godine, koja jeste bila velika, kaže Protić, ali nije bila srpska. Dalje, Titova Jugoslavija, ako je bila ičija tamnica, tvrdi Protić, bila je tamnica u kojoj je zatočena Srbija, ali „mučna istina leži u tome što je Srbija sama sebe u tu tamnicu zatvorila“(224). U bolesti nacionalne megalomanije upravo i leži razlog sukobljavanja Srba sa velikom silama. „Nisu Srbi smetali zato što su Srbi, nego zato što su hteli da imaju veliku državu. A zato nisu imali realnih uslova“ – zaključuje Protić. Slično Dušanu Mihajloviću   u Povlenskim maglama i vidicima (zalaganje za proces preumljenja) i Čedomiru Antiću u Nezavisnoj Srbij i (cilj Srbije jeste da svojim građanima pruži pravo na sreću, a svetu pruži naučni i kulturni doprinos), Milan St. Protić predviđa da će Srbi posrtati „dok ne budu shvatili da su prirodni opstanak i unutrašnje prosvećenje nacije važniji od svakog dela državne teritorije“. Da se ime i uvažavanje stiču „duhovnom, a ne fizičkom veličinom. Snagom misli, a ne udarcem batine“(231).  

            Poseban deo knjige Protić je posvetio epizodama iz svog političko-životnog iskustva - sa krunskim princom Aleksandrom Karađorđevićem, učešću na skupovima sa kosovskim političarima Albancima, razgovoru sa bivšim pripadnikom crvenih beretki, Kristijan Amanpur, generalom Pavkovićem, Muhamedom Šaćirbejom. Ove crtice nemaju širi značaj, osim za, možda, neke Protićeve biografe, kojih će biti ukoliko bude uspeo da igra značajniju ulogu u budućem političkom životu Srbije. Ipak, vredan spominjanja je detalj iz Protićevog kratkog gradonačelničkog iskustva. DOS je bio na vlasti manje od mesec dana, a Protićev „mladi prijatelj“, koji je „bio aktivan u političkom pokretu protiv Miloševića“(151), ponudio mu je 100 hiljada maraka da završi neki posao u Beogradu bez tendera. „Tek što smo preuzeli vlast, već je krenulo s podmićivanjem i nečistim radnjama“- zaključio je ovim povodom Protić (153).

            Iako na jednom mestu u Licima i naličjima Protić kaže da su „obelodanjene sve, ili skoro sve, činjenice koje osvetljavaju 5. oktobar“(43), već samo pojavljivanje ove knjige pokazuje da stvari ne stoje tako. Protić je, uostalom, čitaocima ostao dužan još iz Izneverene revolucije da otkrije imena Miloševićevih ljudi iz vojne bezbednosti, policije, finansija i politike koji su se okupili oko Koštunice kada je postao predsednik SRJ i „ stvorili nov centar moći “ . Nema ni imena „ sumnjivih bogataša i još sumnjivijih ljudi “ sa kojima se družio Đinđić u poslednjoj godini pred smrt. Da ne idemo dalje u prošlost, u vezi sa imenima članova „Ćosićevog klana“ koje je Milošević iskoristio za rasturanje DEPOS-a 1992. godine, a Protić ih ne navodi ni u jednoj ni u drugoj knjizi.

            Knjiga o 5. oktobru, u svakom slučaju, još nije napisana, kao što, uostalom, sve još nije rečeno ni o političkom životu u Srbiji pod Miloševićem. Milan St. Protić već drugi put daje svoj doprinos rasvetljavanju ovih tema, kao i čitavom periodu vladavine DOS-a (2001-2003). U prilog (ne)istinitosti njegovog viđenja, i drugih koji su do sada objavili knjige o ovim temama, najbolje bi govorila svedočenja i sećanja ostalih (važnijih) učesnika ovog perioda naše političke prošlosti. Dok se ona ne pojave (ako se pojave), možda se Protić još nečega priseti.

Fusnote:

1. Protić citira čitave dijaloge kao da je kasetofonom snimao susrete. Ova osobina njegovog stila doprinosi uverljivosti sadržaja i zanimljivosti knjige, bez obzira na to da li su citati u reč tačni, što je malo verovatno.

2. Termin prevrat Protić koristi   u podnaslovu prvog dela knjige (str.9).

3. Otuda se često od razočaranih protivnika Milošavićevog režima može čuti da je DOS bio gori od Miloševića jer je morao da bude bolji.

4. Prikaz Izneverene revolucije Milana St. Protića objavio sam u maju prošle godine na sajtu NSPM, a štampan je u broju 3 časopisa Analize (NSPM, januar 2006.)

(17.05.2006.)

 

 
 
Copyright by NSPM