Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Boško Obradović, Miloš Crnjanski i novi nacionalizam, Hrišćanska misao, Beograd, 2005.

   

 

Milosav Gudović

JEDNO NOVO ČITANJE CRNJANSKOG

(Boško Obradović, Miloš Crnjanski i novi nacionalizam, Hrišćanska misao, Beograd, 2005.)

Knjiga Boška Obradovića Miloš Crnjanski i novi nacionalizam predstavlja pregled dela srpske književne periodike tridesetih godina prošlog veka. Ono što taj period u istoriji Kraljevine Jugoslavije čini posebno zanimljivim jeste aktivno uključivanje velikog broja pisaca u ideološka previranja i pozicioniranja na kulturnoj i političkoj sceni. (1)

Obradović ne pristupa temi kao nepristrasni posmatrač, već kao neskriveni sledbenik Crnjanskog, u otvorenoj težnji da širu čitalačku publiku podrobnije upozna sa prećutanim aspektom njegovog dela. Iako žanrovski pripada istorijsko-književnim istraživanjima, knjiga Boška Obradovića je relevantna i za istoriju političkih ideja u Srba, jer iscrpno izlaže ideološke poglede jedne od centralnih ličnosti naše međuratne književnosti.

Veći deo Obradovićevog izlaganja posvećen je Idejama, časopisu koji je pod Crnjanskovim uredništvom izlazio od 1932. do 1935. godine, i u kome su sarađivali mnogi znameniti književnici toga doba. Polemika sa Miroslavom Krležom i “salonskim komunizmom”, započeta u dnevnom listu Vreme, dobila je u programskim tekstovima Miloša Crnjanskog konkretnije političke i kulturološke obrise, proširivši se u jedan obuhvatniji nacionalistički koncept.

Nakon čitanja Obradovićevog dela, kao i radova samog Crnjanskog, stiče se utisak da je većina tumača-polemičara neopravdano i brzopleto ocenila tadašnji piščev angažman kao fašistički i “gebelsovski”. Premda je teško poreći izvestan, pre svega žargonski uticaj nedemokratskih pokreta u zapadnoj Evropi na političke tekstove Crnjanskog, njih ne bi trebalo čitati, kako pokazuje Obradović, isključivo kroz prizmu tih uticaja. Ranije je Zoran Avramović naglašavao potrebu da se preciziraju i jasno odrede značenja pojmova kojima se obično etiketira delo ovog pisca. (2) Obradovićeva rasprava ide tom utabanom stazom, pokušavajući da Crnjanskovo političko štivo prikaže i oceni iz konteksta u kome je nastala, a ne iz spoljašnjih udžbeničkih klasifikacija političkih ideja i pokreta. Sam podnaslov dela - “ Kulturološka pozicija srpske književne ‘desnice' u tridesetim godinama XX veka” - upućuje na metodu pristupa i širi tematski okvir rada. Zato su veliki pasaži posvećeni (zbirno) i drugim književnicima, teolozima i filozofima koji su pripadali pokretu srpske međuratne nacionalističke inteligencije: Svetislavu Stefanoviću, Todoru Manojloviću, Vladimiru Velmar-Jankoviću, Vladimiru Vujiću, Stanislavu Krakovu, Dimitriju Najdanoviću, Momčilu Nastasijeviću, Đoku Slijepčeviću i drugima.

Obradović pojam “desnice” dosledno stavlja pod navodnike, uzimajući ga samo uslovno za zajednički imenitelj jednog meandrirajućeg toka srpske konzervativne misli. On radije koristi termin “neonacionalizam”, sledeći samog Crnjanskog i poziv na ujedinjenje “nacionalista svih nijansa”, te njegovo oštro upozorenje da je potrebno celokupnu političku situaciju razmotriti “sa nacionalističkog gledišta”. Po Obradovićevom mišljenju, izraze kao što su “desnica” i “desničarski” ne bi trebalo, u ovom kontekstu, uzimati zdravo za gotovo, bez obzira da li smo naklonjeni desnim političkim idejama ili ne. Ponikli na tradicijama vizantizma, autori srpske književne desnice i nisu desničari u pravom smislu, jer ne pripadaju korpusu demokratskih političkih snaga i nisu čeda Francuske revolucije i prosvetiteljske filozofije. (3)

Obradović nastoji da pokaže da je publicistička aktivnost Miloša Crnjanskog bila pokretač niza alternativnih idejnih pokreta, monarhističkih i antimarksističkih. Književno-ideološka polemika sa Krležom otvorila je frontalni rat pamfletima i porodila potrebu da se odgovori na snažan izazov komunistički orijentisanih pisaca. Tradicionalistički književnici nisu bili ujedinjeni, kao ni njihovi politički protivnici sa levice. Njihov odgovor se sastojao uglavnom u retoričkom zanosu odbrane svetlih ratničkih tradicija i monarhijskog poretka. U tekstovima Crnjanskog nalazimo reminiscencije na nemanjićko srednjovekovlje, sa naročitim akcentom na značaj Sv. Save za utemeljenje i osnaženje srpske crkve i države. Kako se približavamo poslednjim brojevima Ideja, uočavamo da se Crnjanski udaljava od pozicija državotvornog jugoslovenskog nacionalizma i sve češće govori o čisto srpskim interesima. Nekako u isto vreme, u taboru “desnice” javljaju se časopisi “Svetosavlje”, “Nova smena”, “Novi vidici”, “Hrišćanska misao” i drugi, čije su zajedničke programske odlike (jugo)slovenstvo, balkanska ideja, neotradicionalizam i neonacionalizam. Većina urednika i saradnika pomenutih časopisa svoj naglašeni antikomunizam dokazivaće iznova u ratnim uslovima, stavljajući se na raspolaganje generalu Nediću i preuzimajući kulturnu politiku okupirane Srbije u svoje ruke.

Zajedno sa emigrantskom literaturom druge polovine prošlog veka, međuratna i ratna književna ''desnica'' čini, po Obradoviću, jedan alternativni kulturni pokret, koji je dosadašnjim istoričarima književnosti izmicao iz vida, pre svega zbog ideoloških opterećenja i autocenzure.

Posebno je zanimljiv Obradovićev osvrt na stav srpskih i jugoslovenskih neonacionalista prema Zapadu. Najpotpunije analize ovog problema nalazimo u radovima špenglerovca i slovenofila Vladimira Vujića. Društva koja oponašaju inostrane kulturne modele, bez preoblikovanja i preosmišljavanja, bez vlastitog pečata, Vujić smatra istorijski sterilnim, mrtvim. Kao i Crnjanski, on je bio odlučno protiv “majmunisanja stranih pokreta” u umetnosti i politici, što ne znači da se zalagao za kulturnu izolaciju. Generalno gledano, pripadnici književne “desnice” tridesetih godina nisu bili skloni idolatriji “strane knjige”, ali ni slovenskoj getoizaciji. Umesto zatvaranja, oni hoće plodan dijalog. Umesto “filosofije palanke” traže reafirmaciju “zavetne filosofije”. U ponovnom prepoznavanju i razvoju vlastite tradicije nalaze jedini izlaz iz stanja duhovne potčinjenosti i porobljenosti, iz samozaborava i dobrovoljne kolonizacije. Sukob tuđinskog i narodnog u našem kulturnom izrazu je u krugu neonacionalizma prepoznat kao glavni uzrok duhovne stagnacije i neautentičnosti. Za jednog od naj već ih srpskih pesnika, učenog Momčila Nastasijevića, postdositejevski napredak srpske umetnosti samo je privid - neprekidno i žurno udaljavanje od stvaralačke snage rodnog tla. Stavove iz kulturoloških eseja i članaka, Nastasijević je na najbolji način ovaplotio u maternjoj melodiji svoje poezije.

Antagonizam između “naprednjaka” i “tradicionalista” trajno je obeležje ovdašnjih književnih, pa i političkih prilika, a teme ideoloških sporova tridesetih godina ne gube ni danas na aktuelnosti. Zbog toga Obradovićevo štivo nije puki arheološki poduhvat, nego svojevrsni doprinos uvek živoj problematici naše raspete kulture. Ona svedoči o tome da je jedan značajni period jugoslovenske publicistike, dalekosežno važan čak i za današnju kulturnu sliku srpskog društva, ostao nedovoljno istražen. Tek danas, poput ponornice, on izbija na svetlo dana, zahtevajući novo tumačenje i vrednovanje.

Fusnote:

1. Tekstove iz vremena predratnog književnog sukoba prvi je sakupio Gojko Tešić, u dvotomnom zborniku pod naslovom Zli volšebnici (Beograd-Novi Sad, 1983.)

2. Videti publikaciju: Avramović Zoran, Politika i književnost u delu Miloša Crnjanskog, Vreme knjige, Beograd, 1994.

3. Kao potvrda ovog Obradovićevog stava može poslužiti, na primer, poglavlje o demokratičnosti u Velmar-Jankovićevoj knjizi Pogled s Kalemegdana.

 

 

 
 
Copyright by NSPM