Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Milan N. Jovanović: Oblikovanje izborne demokratije (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska, Rumunija, Rusija, Ukrajina), Beograd: Institut za političke studije i Službeni list SCG, 2006, 252 str.

   

 

Dijana Vukomanović

Prikaz knjige Oblikovanje izborne demokratije

Milan N. Jovanović: Oblikovanje izborne demokratije (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Bugarska, Rumunija, Rusija, Ukrajina), Beograd: Institut za političke studije i Službeni list SCG, 2006, 252 str.

Izborni sistemi i izborni inženjering svakako su najizazovniji za politikološku analizu budući da je reč o najegzaktnijim temama u oblasti društvenih nauka. Studija prof. dr Milana Jovanovića jedinstvena je u domaćoj političkoj literaturi pošto analizu izbornih sistema postkomunističkih država stavlja u najširi mogući istorijsko-kontekstualni okvir. Autor analizira proces oblikovanja izbornih sistema ukazujući na faktore uticaja koji su opredelili odabir različitih modela izbornog sistema. Jovanović, dakle, ukazuje na istorijske faktore, strane uzore ili uticaj, društveno-politički kontekst, te percepciju interesa političkih i partijskih elita koji su presudno uticali na izborne sisteme u svakoj od osam postkomunističkih zemalja: Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rumuniji, Rusiji i Ukrajini.

Jovanović ističe da su na odabir izbornih sistema presudno uticala dva razloga: prvo, budući da politički akteri nisu imali dovoljno informacija i znanja o konsekvencama pojedinih tipova izbornog sistema, posezali su za kopiranjem čitavog institucionalnog mehanizma nekog izbornog uzora-modela. Drugo, kada su politički akteri bili «dobro informisani» koristili su svoje znanje za promociju i konstituisanje onog izbornog sistema za koji su verovali da će uvećati njihove šanse u izbornoj utakmici. Uostalom, Sartori je ukazao da se izborni sistemi mogu smatrati najmanipulativnijm sredstvom politike i najznačajnijim delom političkog, partijskog i predstavničkog sistema.

Jovanović, stoga, izbornu problematiku posmatra kroz prizmu politike racionalnog izbora, tj. daje odgovore na niz pitanja koja proističu iz izbora dva temeljna modela izbornog sistema – većinskog ili proporcionalnog. Analizirajući primere zemalja tzv. «prvog talasa» tranzicije, autor predočava situaciju u svakoj od osam zemalja kroz odgovore na sledeća pitanja: čime su se rukovodili dizajneri izbornog sistema; kojim informacijama i znanjima su raspolagali; ko ih je savetovao; kako se odvijao proces oblikovanja izbornog sistema; kako su sprovedene reforme izbornog sistema? Autor je naročiti naglasak stavio na prve višestranačke izbore, i proces pregovora oko odabira modela izbornog sistema, u onim zemljama gde su takvi pregovori održani (Poljska, Mađarska, Bugarska).

Autor na početku analize ukazuje na sučeljena mišljenja klasika-teoretičara koji su se takođe bavili i izbornim sistemima postkomunističkih država: Lajpharta, Sartorija, Nolena ... S jedne strane, Đovani Sartori je mišljenja da je politički i ustavni inženjering, odnosno institucionalni dizajn u kontekstu transformacije postkomunističkih društava bio loše osmišljen, budući da su projektanti izbornih sistema jedva usmeravali pogled na spoljne modele, ili da su jedva tražili savete stručnjaka, i na kraju usvajali model koji će im doneti najneposrednije koristi, uz jedno zbogom istoriji, društvenim determinantama i plemenitim tradicijama. S druge strane, Diter Nolen, smatra da je pitanje izbornog sistema uvek i pitanje moći i rezultat nagodbi između partija, te da stoga treba insistirati na induktivnom, istorijsko-emipirijskom shvatanju geneze izbornih sistema kao mnogo primerenijem za proučavanje konstituisanja izbornih sistema u postkomunizmu. Jovanović, pak, ističe da ova sporenja neospornih autoriteta iz sveta nauke, u stvari umnožavaju konfuziju i stvaraju lažnu sliku o mogućnosti politikologa-savetodavaca ili političara-konstruktora izbornih sistema. Autor, naime, ukazuje da čak i da su dizajneri izbornog sistema sve znali, sve razumeli i sve uzimali u obzir, njihove dileme ne bi tim bile manje – šta izabrati, čemu dati prioritet, koji izborni sistem koristiti na predkonstitutivnim, a koji na konstitutivnim izborima?

Jovanović stoga ukazuje na ključni značaj pitanja: šta dizajneri izbornog sistema moraju da znaju? Autor nudi ekspertski odgovor na postavljeno pitanje, navodeći listu praktičnih smernica - saveta Instituta za demokratiju i izbornu asistenciju (IDEA) iz Stokholma, koje se, ukratko, mogu sažeti u sledećim preporukama: pojednostavljujte; inovirajte; obraćajte pažnju na okruženje i vreme; uvažavajte biračko telo; omogućite participaciju manjina; vodite računa o načinu odabira izbornog sistema; gradite legitimitet i prihvatanje među svim ključnim akterima; maksimizirajte uticaj birača; balansirajte u smeru koherentnih političkih partija; imajte na umu da su stabilnost i kratkotrajna prednost nespojive; ne smatrajte izborni sistem za univerzalni lek; ne potcenjujte uticaj izbornog sistema; poštujte volju birača da (ne) prihvate reforme; ne robujte izbornim sistemima iz prošlosti; procenite uticaj novog izbornog sitema na društvene konflikte; zamišljajte neobične, neželjene i nepredvidive situacije. Autori ovih saveta – Rejnolds i Rejli naposletku upozoravaju na to da su efikasni i održivi samo oni izborni sistemi koje razumeju i birači, i političari, i partije.

Ipak, kako ističe Jovanović, prvi koncepti izbornih sistema u postkomunističkim državama, nisu bili pisani na praznom listu papira. Autor naglašava da je konstituisanje kompetitivnog izbornog sistema bilo pod snažnim uticajem izborne prakse u doba komunizma i uzora demokratskih država sa višedecenijskom ili viševekovnom izbornom tradicijom. Autor stoga daje prikaz izborne prakse u doba komunizma, da bi potom ukazao na karakteristične faktore postkomunističke reforme koji su uticale na redizajniranje izbornih sistema u konkretnim studijama-slučajima osam postkomunističkih zemalja.

U studijama slučaja autor potanko izlaže kontekstualne faktore (pre)oblikovanja izbornih sistema svake od posmatranih država: rasprave o reformi izbornog sistema do kolapsa komunizma i nakon njega; glavne aktere diskusija; informisanost i uključenost građana-birača. Jovanović je uspeo fokusirano da prikaže razvojnu putanju izbornog sistema – kada, gde i kako su se donosile ključne odluke o uređenju izbornih institucija i koliko su bila čvrsto pozicionirana izborna pravila. Autor je osvetlio pojedine aspekte izbornog zakona - kroz izbor opcija, diskusija o izbornom sistemu i kroz strateške nagodbe među akterima koji su presudno uticali na konačni ishod (re)dizajniranja izbornog sistema u postkomunističkim državama.

Autor posebno naglašava karakteristike «prvog» i «drugog» talasa oblikovanja izbornog sistema u postkomunističkim državama. U početnoj «nultoj» fazi «osnivački» izborni sistem dizajniran je preko ekstraustavnih institucija. Autor ističe tri faktora koja su oblikovala institucionalni okvir za dizajn izbornog sistema: okrugli sto za kojim su vođene debate komunističke elite i opozicije (Mađarska i Bugarska); neformalne diskusije u kojima je izborni zakon konstituisan dekretom (Rumunija i Rusija) i regularne parlamentarne debate (Čehoslovačka, Ukrajina i Poljska). Reforme izbornog sistema u «drugom talasu» uglavnom su vođene u parlamentima, što je omogućilo, kako ističe Jovanović, i uticaj drugih državnih struktura koje su se uključivale u proces preoblikovanja izbornih institucija. U nekima je taj uticaj nastojao da vrši jaki šef države koji je svojim vetom sprečavao ili usmeravao izborne reforme (u gotovo svim državama osim Mađarske), a u drugima je uticaj bio rezervisan za ustavni sud koji je svojim odlukama direktno uticao na karakter izbornih zakona (u Češkoj, Slovačkoj, Rusiji, Ukrajini i Bugarskoj).

Kako proizlazi iz Jovanovićeve detaljne analize, osam posmatranih postkomunističkih država bazirale su dizajn izbornih sistema na proporcionalnom predstavljanju. Češka, Slovačka, Rumunija i Poljska najviše su se udaljile od većinskog izbornog sistema odnosno sovjetskog modela. Mađarska je usvojila mešoviti izborni sistem kompenzatorskog tipa, a Rusija i Bugarska mešoviti izborni sistem paralelnog, rovovskog tipa. Samo je Ukrajina u početnoj fazi zadržala većinski princip u raspodeli mandata putem jednomandatnih izbornih jedinica, da bi posle nje prešla na mešoviti izborni sistem po ugledu na Rusiju i Bugarsku. Izborni sistemi Mađarske, Rusije i Rumunije pokazali su se stabilnim što se tiče osnovnog zakonskog okvira. Mađarska se kasnije pridružila Rumuniji, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, koje su često menjale dizajn izbornog sitema prvrenstveno kroz promenu izbornog praga. Najradikalnije promene posle tri izborna ciklusa desile su se u Bugarskoj i Ukrajini. U zaključnom delu ove studije, autor daje naročito interesantne tabelarne prikaze osnovnih karakteristika izbornih zakona, ukazujući na varijacije u modelima izbornog sistema, zahtevima za nominaciju kandidata, te dizajnu izbornih jedinica i formulama za transformaciju glasova u mandate.

Uz knjigu je autor priredio i CD koji sadrži oko 650 strana aktuelnih izbornih zakona osam postkomunističkih zemalja koje su bile predmet analize. Naročito je značajno istaći da su svi ovi zakoni prevedeni na srpski jezik, tako da je u realizaciji ovog hvale vrednog poduhvata autor uključio i tim prevodilaca. Time je ostvaren značajan doprinos komparativnoj analizi izbornog i političkog inženjeringa u regionu i kod nas, i uveliko olakšan pristup izvornim zakonskim dokumentima sadašnjim i budućim studentima izbornih sistema, kao i ekspertima i partijskim i političkim elitama koji učestvuju u kreiranju modela izbornih sistema.

Naposletku, potrebno je naglasiti da je Jovanović autor čije je glavno polje istraživanja izborna problematika – pred nama je treća u nizu njegovih sveobuhvatnih i minucioznih studija izbornih sistema postkomunističkih država, uključujući i našu zemlju. Ono što hoću da naglasim jeste da kompleksnost problematike izbornih sistema zahteva svu analitičku energiju istraživača, i da ne dozvoljava uzgredno tretiranja ove tematike, koje može da dovede do površnih zaključaka, i konfuznog tumačenja uzroka i posledica izbornog sistema na partijski i politički sistem, a time i na proces konsolidovanja demokratije u postkomunističkim zemljama. Objedinjujući teorijsko znanje eksperta sa praktičnim iskustvom u oblikovanju izbornog sisetma, profesor Jovanović se svojom najnovijom studijom potvrđuje kao vodeći komparativni analitičar izbornih sistema u našoj zemlji.

(Autorka je saradnica Instituta za političke studije)

 

 

 
 
Copyright by NSPM