Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Mile Savić: Politika filozofskog diskursa, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2004.

   

 

Dejan Vuk Stanković

OPROŠTAJ OD KRITIČKOG INTELEKTUALCA

Prikaz knjige: Mile Savić: Politika filozofskog diskursa, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2004.

U središtu ovog nagrađivanog dela, o kojem se, nažalost, u javnosti nedovoljno diskutovalo, razmatra se mnogo puta tematizovan i naširoko elaboriran odnos filozofije i politike.

Politika filozofskog diskursa predstavlja kolekciju eseja posvećenih nekim od ključnih figura savremene filozofske i društvene misli: Žaku Deridi, Fransoa Liotaru, Entoniju Gidensu, jednom od upečatljivih predstavnika intelektualne elite bivše SFRJ, savremenom hrvatskom praksis filozofu Milanu Kangrgi, ali i opštim temama filozofije i društvene teorije – osobenosti filozofskog pristupa i stila pisanja, postmodernoj i politici opstanka, tradiciji i ekonomiji konačnosti, angažmanu i epistemološkoj odgovornosti...

Iako na prvi pogled tematski heterogeni, Savićevi eseji se što direktno, što indirektno, nadovezuju na tematski okvir njegovog dela. Premda nema principa koji uspostavlja jedinstvo značenja svih pobrojanih tema, svaki esej ponaosob dovoljno je otvoren i jezgrovit tako da nudi nekoliko eksplicitnih ili implicitnih zaključaka koji se odnose na višeznačan, komplikovan, a ne tako retko i konfuzan odnos filozofije i politike. Ovaj odnos postavljen je u savremeni teorijski i praktično-politički kontekst, a autor ga, što je poseban kvalitet knjige, smešta kako na globalnu, tako i na lokalnu, postjugoslovensku, intelektualno-političku ravan.

Za potrebe ovog prikaza fokusiraću se samo na neke od mnogobrojnih autorovih ideja i stavova, bez pretenzije da dam celovit prikaz dela i njegovu potpunu evaluaciju.

Središna tema knjige, odnos filozofije i politike, posmatra se u kontekstu tematizacije i kritičkog preispitivanja širih praktičnih i političkih posledica filozofije. Dakle, nije reč isključivo o filozofiji kao jednom od mogućih oruđa ideološko-političkih sporenja u javnosti , već o filozofiji kao tipu znanja i duhovnosti koji tvori određene etičko-političke koncepte koji mogu, a nužno ne moraju, imati određene realpolitičke učinke.

Ako bi se gotovo doslovno protumačili duh i slovo Savićevog teksta, njegova knjiga se direktno bavi navedenim mogućnostima filozofije. Konkretno, autor nastoji da izloži da filozofija i društvena nauka, uprkos svojim uzvišenim teorijskim, a i praktičnim pretenzijama, mogu biti, a često i jesu shvaćeni kao vrlo moćno sredstvo u dnevnopolitičkoj borbi. Ovakav pristup filozofiji istu svodi na status medijski upotrebljivog resursa u dnevnopolitičkim borbama, dok filozofi i društveni naučnici, umesto poslenika znanja, dobijaju ulogu permanentnih ubeđivača i populizatora određenih ideološko-političkih koncepata.

Nasuprot ovoj i ovakvoj mogućnosti razumevanja smisla i značaja filozofije, postoji drugi, manje medijski atraktivan i politički upotrebljiv koncept. Reč je o tradicionalnom aristotelijanskom samo(razumevanju) filozofije kao najvišeg oblika znanja o realnosti, čiji je jedini i isključivi cilj otkrivanje istine , a zadatak kontinuirano preispitivanje, (auto)korekcija i usavršavanje čovekove saznajne sposobnosti. Upravo u posvećenosti svom predmetnom području i obavezi da se angažuje u ime „stvari znanja“ otkriva se epistemološka odgovornost filozofa i naučnika.

U svojim esejima Savić nam prikazuje suprotstavljenost dva tipa pristupa filozofiji i društvenoj teoriji. Jedan „praktični“, tačnije dnevnopolitički, a drugi teorijski sa posrednim praktičnim implikacijama. Insistiranje na ovom razlikovanju jedno je od ključnih za razumevanje ovog dela, budući da se na temelju ove razlike formiraju i ostala teorijska opredeljenja i sudovi autora.

„Praktičan“ pristup filozofiji i društvenoj teoriji vezuje se za njegovog glavnog tvorca i protagonistu – angažovanog intelektualca . Angažovani intelektualac proizvod je određenog pristupa filozofiji i shvatanja njene uloge na socio-političkoj ravni. U savremenom društvu, u kome jednu od dominantnih uloga igraju masovni mediji, angažovani intelektualac ima zapaženo mesto. Kao neko ko se bavi produkcijom semantičkog poretka i pojmovnog okvira za razumevanje društvene i političke realnosti, kritički intelektualac se pojavljuje kao posrednik između „sveta teorije“, dnevne politike i najšire javnosti. Postajući promoteri određenih filozofsko-političkih učenja, angažovani intelektualci se u javnosti najčešće predstavljaju kao svest i savest društva , rezervišući sebi ekskluzivno mesto neprikosnovenog teorijskog, moralnog i političkog autoriteta . Ono što valja primetiti je autorovo nastojanje da pronikne u korene ovakvog pristupa filozofiji i definisanja njene socijalne uloge. Ishodište kritičkog intelektualca nalazi se u večitoj filozofskoj pretenziji i opsesiji da stvori znanje koje će u potpunosti i nepogrešivo moći da spozna stvarnos t, kao i da rezultate sopstvenih istraživanja objavi u kategoričkom obliku . U platonističkoj tradiciji uzvišeni karakter filozofskog znanja predstavlja svojevrsnu preporuku za vrhovni status u političkom polju. Intelektualno moralna superiornost filozofije i filozofa omogućava neograničenu političku moć .

Ideal intelektualca je ideal političkog upravljača, vita speculativa je samo neophodna priprema za jednu izrazito političku vita activa .

Uz određene i ne tako nebitne istorijske modifikacije, inicijalno platonistička postavka o filozofu kao političkom upravljaču održala se kao jedan od centralnih motiva filozofije i političke teorije. Ipak, prevlast praktično-političkog nad teorijskim, svojevrsno narušavanje ravnoteže između teorije i prakse, dogodio se u epohi prosvećenosti, a posebno u okviru Marksove misli, čiji se moto može iščitati iz 11. teze o Fojerbahu „Filozofi su do sada tumačili svet, reč je o tome da se on promeni“.

Aktivistička, u značajnoj meri profetska dimenzija Marksove filozofije predstavlja ugaoni kamen koncepta angažovanog intelektualca. Doduše, koncept kritičkog intelektualca ne mora nužno biti levičarski. Filozofi, naime, ne moraju biti deo društvene avangarde koje društvo putem revolucije vodi do komunizma, već, takođe, mogu, kako to smatra Liotar, biti i „učitelji građanske vrline“ . Ipak, ma kojoj političkoj ideologiji i stanovištu pripadali, angažovani intelektualci u svom javnom delovanju preuzimaju ideju o nužnoj sprezi znanja, praktično-političkog delovanja i emancipacije društva i čovečanstva.

Mile Savić, s potrebnom dozom uverljivosti, primećuje da se intelektualno-politička figura angažovanog intelektualca u svojoj prikrivenoj ili eksplicitnoj formi zadržala i u delima dvojice, može se reći, ključnih predstavnika filozofske postmoderne – Žana Fransoa Liotara i Žaka Deride. Iako su i jedan i drugi mislilac dosledni demistifikatori intelektualnih tradicija, praktične konsekvence njihovih filozofija i angažmana u najvećoj meri su proizvoljne i konfuzne, premda se njihova intelektualno-politička aktivnost događala u horizontu zahteva za „novim početkom“ – oslobađanju onog “tradicijom potisnutog“ i u „legitimaciji malih priča“...

Pored Deride i Liotara, autor dužnu pažnju posvećuje još jednom značajnom društvenom teoretičaru – britanskom sociologu Entoniju Gidensu. Za razliku od pomalo „zamaskiranog “ političkog angažmana dvojice francuskih postmodernista, Gidens se u funkciji političkog savetnika britanskog premijera Tonija Blera i bivšeg američkog predsednika Bila Klintona pojavljuje kao akter u dnevnoj politici, i to posebno na globalnom nivou. Nasuprot kritičkim intelektualcima sklonim javnoj mimikriji i neretko agresivnom političkom narcizmu, Gidensova pojava interpretira se pojmom funkcionalnog intelektualca.

Cilj funkcionalnog intelektualca je da omogući fino podešavanje između opšte socio-političke teorije i realpolitičke odluke u datim okolnostima. Aktivnost funkcionalnog intelektualca je ili da ex post facto konceptualizije i opravdava određena realpolitička opredeljenja ili da stvara pojmovni okvir i sugestije za buduće odluke. „Slučaj Gidens“ autoru je poslužio da uvede jednu važnu distinkciju o merilu uspeha na intelektualnom i političkom polju. U duhu, nažalost često prenebregnutih zdravorazumskih zapažanja, Savić smatra da se uspeh na polju politike isključivo može procenjivati merilima politike, dok se uspeh u sferi intelekta evaluira kriterijumima struke i nauke.

Globalne intelektualno-političke i medijske tendencije Savić pažljivo analizira na lokalnom, postjugoslovenskom prostoru, čiji je, u istorijskom smislu, intelektualno-politički i filozofski horizont u dominantnoj meri određen praksis filozofijom, a aktuelni istorijski trenutak političkom, ekonomskom i društvenom tranzicijom. Kao reprezentativnog predstavnika praksis filozofije Savić uzima istaknutog hrvatskog filozofa Milana Kangrgu. Bivajući korifejem nedogmatskog jugoslovenskog marksizma, ovaj mislilac i javni delatnik nesumnjiv je primer kritičkog intelektualca. Savićev prikaz njegovog dela odiše analitičko kritičkom demistifikacijom i ironijskom deiluzionacijom njegovih praktičkih konsekvenci. Analiza koju Savić pruža ima karakter imanentne kritike. On ne prilazi Kangrginom delu polazeći od nekog gotovog teorijskog stanovišta, već uporno traga i uočava slabosti njegove argumentacije, prateći duh i slovo autorovog teksta. Iako Kangrgi pripisuje teorijsku doslednost i regionalnu teorijsku relevanciju, autor Politike filozofskog diskursa ne preza od otvorenih osporavanja njegovog kategorijalnog aparata, kao što i uočava strukturalnu srodnost u svim fazama razvoja Kangrginog mišljenja. Ma kako, na prvi pogled, izgledala intelektualno pošteno, Kangrgina doslednost može se pročitati kao izraz teorijskog hermetizma, diktirana potrebom očuvanja oreola angažovanog intelektualca u novonastalim istorijskim okolnostima. Biti „avangarda avangarde“, biti suvereni kreator utopije i neka vrsta „namesnika uma“, koji nepogrešivo dešifruje smisao istorije, ne zvuči neprimamljivo, čak i nakon nesumnjivog istorijskog demisioniranja socijalizma.

Postjugoslovensko, a naročito srpsko društvo Savić interpretira preko dva pojma – pojma istmoderne i objekta društva. Dok je istmoderna spoj aktuelne vesternizacije sveta i zatečenih kulturnih modela socijalističkih zemalja, dotle je objekt društva pojam društva sa narušenim političko-pravnim suverenitetom koje očekuje ključne odluke spolja. I jedan i drugi pojam dobili su osobenu recepciju i javnu eksplikaciju od kritičkih intelektualaca.

U njihovim nastupima gotovo da postoji konsenzus da se istmoderna shvata kao bespogovorno prihvatanje zapadnih političkih institucija i vrednosti, uz potrebu radikalne revizije kako tradicionalnih političkih koncepata, tako i kulturnih vrednosti. Istovremeno, sudbina objekta društva racionalno se opravdava tezom o istorijsko-političkoj „samoskrivljenoj nezrelosti“ političke elite i nacije u celini.

Očigledno je da najveći broj nekadašnjih predstavnika socijalističke istorijske avangarde usvaja drugačiji konceptualni okvir i retoriku, ali zadržava istovetan habitus i praksu. Verujući da su, da upotrebim Adenauerovu sintagmu, „na strani istine“, angažovani intelektualci nastavljaju svoju „emancipatorsku“ misiju bez ikakvih zazora. Kao protivtežu ovakvom stavu i držanju, Mile Savić zastupa tezu o filozofskom, sociološkom, politikološkom znanju kao stvari struke, koja nije lišena ni kritičkog naboja, a, u širem smislu, i praktičkih implikacija. Naime, filozofi i naučnici uvek će biti predodređeni da kritički preispituju socio-političke projekte, kao i da, kroz imaginaciju i refleksiju, stvaraju nove konceptualne okvire za razumevanje složene socijalne realnosti.

Svest o privremenom važenju pojmovnog aparata svake socijalne i političke teorije, imperativ da se istinskim ekspertskim znanjem doprinese promenama, bez pretenzije na moralno-političku ekskluzivnost, i iznad svega vedri skeptični duh, po Savićevom mišljenju, predstavljaju zamenu za autoritarni moralno-politički ekskluzivizam koji operiše sa pseudoteorijskim znanjem i „borbenom retorikom“. Centralni normativni pojam oko koga treba da se zasnuje promišljanje društvene stvarnosti jeste pojam dostojanstvene egzistencije . Ovaj pojam Savić ne tretira kao apstraktan, već ga istorijski kontekstualizuje, eksplicite smatrajući da ga treba razvijati polazeći od aktuelnih društveno-istorijskih i duhovnih ograničenja.

Politika filozofskog diskursa jedno je od kvalitetnijih dela u našoj ne tako bogatoj filozofskoj produkciji u poslednjih nekoliko godina. Tematika je kulturno i politički provokativna, a stilom kojim je napisana knjiga je razumljiva ne samo za ljude upućene u filozofiju već i za širu čitalačku publiku. Poseban kvalitet daje autorova recepcija postmodernih francuskih mislilaca koja nadilazi ograničenosti našeg lokalnog teorijskog konteksta u kome dominiraju ekstremi nekritičkog prihvatanja i banalnog podražavanja, odnosno radikalnog zanemarivanja i intelektualne defaminacije. Pristupajući ključnim protagonistima ove filozofske orijentacije – Deridi i Liotaru, Savić je uspeo da u značajnoj meri približi njihova učenja, kao i da ukaže na njihova praktična ograničenja.

Teorijski najprovokativnije zapažanje ove knjige je ono o angažovanim intelektualcima. Budući da je ovaj model intelektualno-političke aktivnosti bio, a značajnim delom i ostao dominantan u našem društvu, Politika filozofskog diskursa nudi nam jedan od mogućih načina razumevanja socijalno-političke i medijske situacije, kao i kulturno-obrazovnih tradicija koje su decenijama etablirane.

Ma kako bila provokativna po svom kritičkom naboju i zaključcima, Politika filozofskog diskursa nije političko-ideološki pristrasna knjiga. Jedini radikalno optužujući zaključak saopšten je kroz banalizaciju i zloupotrebu teorije u svrhe dnevne politike. U toj tezi nema ni ličnog, ni politički isključivog, jer je većina stavova jasno dokumentovana i prilično konzistentno logički izvedena. Oproštaj od kritičkog intelektualca sproveden je teorijski korektno, mada će verovatno mnogi u njemu prepoznati političku nekorektnost par excellance .

 

 

 
 
Copyright by NSPM