Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRIKAZ

Prikaz knjige: Đorđe J. Janić, Po milosti Božjoj/Sveti Vladika Nikolaj o monarhiji, izdanje pisca, Beograd, 2005.

   

 

Dobrica Gajić

MONARHISTIČKI POGLEDI VLADIKE NIKOLAJA VELIMIROVIĆA

Poslednja k njiga Đorđa Janića (1) "Po milosti Božjoj/Sveti vladika Nikolaj o monarhiji", predstavlja zapravo odlomak iz veće studije o političkoj misli vladike Nikolaja. Za one kojima njegov rad nije dovoljno poznat, važna je informacija da ovo nije prvi put da Janić piše o idejama episkopa Nikolaja Velimirovića. Pre desetak godina, on je već objavio jednu obimnu knjigu eseja posvećenu misli ovog crkvenog velikodostojnika, danas već proglašenog za svetitelja Srpske pravoslavne crkve ( Đorđe J. Janić, Hadžija večnosti , "Hrast", Beograd, 1994) . Tu zbirku eseja Janić je napisao sa svešću da je vladika Nikolaj bio ne samo homo religiosus , nego i homo politikus (ibid, "Umesto pogovora", str. 235) . Njegovo delovanje on tumači kao apostolsko, svetootačko i svetosavsko, videći u Nikolaju Ohridskom i Žičkom «srpskog Svetog Savu 20. veka» (ibid). I zaista, nema sumnje da je vladika Nikolaj sa svojim bogomoljačkim pokretom bio zapažena pojava između dva svetska rata, o čemu je već pisano u našoj javnosti i što bi u svakom slučaju trebalo imati u vidu kad se govori o njegovoj ličnosti i pastirskom delovanju u srpskom narodu.

Za uvođenje u temu monarhije u delu vladike Nikolaja, od koristi je da navedemo Janićevo mišljenje o njegovom stvaralačkom putu i duhovnom sazrevanju koje on iznosi u već pomenutoj knjizi eseja. Naime, pišući o mestu i ulozi našeg naroda u istoriji, vladika Nikolaj je svoje razmatranje vezivao za probleme greha, kazne, ispaštanja i blagoslova, tj. oproštaja. "Kao i sve ostalo što je u njegovom stvaranju imalo višestruke izvore i ovi problemi, koji su ozbiljno zadirali u oblast istoriosofije, teologije, etike i dnevne politike, nose u svojoj interpretaciji ambivalentnost, koja je, i inače svojstvena vladikinim razmišljanjima" (ibid, str. 5), napominje Janić, uz obrazloženje da je takva kontradiktornost posledica Nikolajevog duhovnog i intelektualnog razvoja, što je normalno i što za celokupno sagledavanje njegovog dela nije toliko važno i ograničavajuće.

Bitnu odliku vladikine bogoslovske misli, koja ga je razlikovala od njemu savremenih teologa u našoj sredini, Janić vidi u aktuelizovanju svakog bogoslovskog problema i njegovom svođenju iz ravni apstraktnog bogoslovlja u ravan svakodnevnog ljudskog života. Takav pristup će, prema Janićevom mišljenju, izazvati mnoge nesporazume koji će potrajati sve do danas; ponekad će dovesti u pitanje čak i vladikinu pravoslavnost, ali će ga s druge strane učiniti sposobnim da oko sebe okupi širi krug bogomoljaca i pristalica njegovih ideja. "Po mnogo čemu on će se približiti načinu razmišljanja prvih hrišćana, hrišćana apostolskih i svetootačkih hrišćana, koji su bogoslovsku misao uvodili u svakodnevicu, koji ne samo da su živeli sa njom već su i živeli njome. Mnogo puta njegovi tekstovi podsećaju na prorokovanja starozavetnih proroka ili na propovedi Sv. Jovana Zlatoustog. Od školskih dana pa do kraja života, vladika je težio da hrišćanstvo izvuče iz oveštalog, knjiškog shematizma koji mu je nametnulo vreme, indolentnost i maloverje sveštenika, narodnih vođa i zavedenog naroda, te da ga vrati njegovom pravom putu, putu koji mu je odredio Gospod - živeti Bogom . Hristos je trebalo ponovo da ostane način života hrišćana. Ne više samo Hristos na jeziku već Hristos u srcu i na delu" ( ibid, str. 22-23) , primećuje Janić.

Osim toga, i time bismo da završimo ovo uvodno razmatranje, Janić, analizirajući vladikin stilistički i duhovni razvoj, zaključuje da su Ohrid i bogomoljci zatamnili one neslovenske i nehrišćanske nanose kakvih je nesumnjivo bilo u njegovoj misli, vezavši ga snažno za Hristosa, dok ga je sve vreme njegovog života svetlost krsta sa Golgote štitila od sablazni moderne kulture, stavljajući ga sa ocem Justinom u sam centar naše pravoslavne duhovnosti. Da bi objasnio kakav je to hrišćanin vladika Nikolaj bio, Janić citira ono što je u "Filosofskim urvinama" o hrišćanima rekao otac Justin Popović. "Hrišćani su time hrišćani što u vremenskom traže večno, u vidljivom nevidljivo, u ljudskom Božije. Hadžije večnosti, oni kroz vremensko putuju večnom, kroz čovečje bogočovečnom" ( ibid, str. 27) , napisao je ava Justin, drugo veliko ime Srpske pravoslavne crkve u 20. veku.

U stručnoj literaturi, pre svega pravničke prirode, mogu se naći kako dobre tako i slabe strane monarhističkog i republikanskog oblika državnog uređenja. "Teorijski posmatrane, i monarhija i republika imaju određene i pozitivne i negativne strane. Pored toga, istorija svedoči da se tokom vremena pojavljuju različiti tipovi kako monarhija tako i republika. I jedne i druge su bivale i mogu biti kako autokratske, vojničke, aristokratske i teokratske, tako i demokratske, laičke i građanske s njihovim pratećim pozitivnim i negativnim svojstvima; nasilničke i diktatorske kao i liberalne i demokratske", piše Božidar S. Marković u svojoj raspravi "Monarhija ili republika" ( Navedeno prema: Dr Dragan Subotić, Srpski monarhizam u prošlosti i danas, "Bina", Beograd, 1997, str. 235) .

U pozitivne strane monarhije Marković ubraja to što je monarh stabilizirajući faktor u jednoj državi, koji čuva jedinstvo naroda, njegove tradicije i državni kontinuitet, pri čemu svojim doživotnim vladarskim mandatom garantuje jednu čvrstu nacionalnu i političku liniju podložnu samo sazrelim promenama, smirujući u isto vreme strasti i sukobe između različitih političkih grupa. Uz to je on, kao ustavni činilac, posrednik između naroda i države, jer je u monarhijama vlast podeljena između krune i naroda, s tim što se kroz parlament izražava narodna volja, a preko krune volja vladaoca. Osim toga, kroz naslednost prestola se omogućava da se budući monarh na vreme i valjano pripremi za preuzimanje vladarskih prerogativa i uspešno obavljanje vladalačke funkcije. Negativne strane monarhije Marković je smatrao brojnijim od njenih preimućstava i u njih je ubrajao to što ona narušava načelo jednakosti građana, zatim što se presto preuzima po automatizmu bez dovoljno garancija o sposobnosti novog monarha, a vezanost za tradiciju zna da bude kočnica reformama, te zbog toga što je vladalački mandat doživotan iako monarh može da bude vladarski nesposoban, a njegova ličnost psihički nepostojana i s protekom vremena značajno izmenjena. Marković međutim ukazuje na to da nabrojani nedostaci monarhije mogu biti ublaženi, jer se prerogativi monarha u savremenim monarhijama toliko ograničavaju putem ustava da se njegova vlast faktički svodi na obavljanje jedne ceremonijalne funkcije ( ibid, str. 235-236) . Preferirajući lično republiku i smatrajući da ona kao oblik vladavine otklanja pobrojane nedostatke monarhije, Marković je ipak zaključio da je zbog političke nezrelosti srpskog naroda i poluvekovne komunističke diktature koja je napravila rez u normalnom demokratskom razvitku naše zemlje, Srbiji danas potrebnija ustavna parlamentarna monarhija od republike ( ibid, 237-238) .

Knjigu Po milosti Božjoj/Sveti vladika Nikolaj o monarhiji Đorđe J. Janić započinje ocenom da je vladika Nikolaj, posebno u vremenu posle pogibije kralja Aleksandra i stupanja Kraljevine Jugoslavije u dugotrajnu političku krizu, sve više počeo da ispoljava distanciran stav prema vladajućem poretku u zemlji, ali i prema dominantnim političkim tokovima u svetu. Razloge takvog pristupa Janić pronalazi u vladikinom sve intenzivnijem duhovnom sazrevanju, s jedne, i jačanju centrifugalnih sila unutar zemlje, s druge strane. "On je svoju opoziciju prema društvenom i političkom razvoju oblikovao zbog toga što su izvori tog razvoja bili u antihrišćanstvu, prosvetiteljstvu i revoluciji" ( Đorđe J. Janić, "Po milosti Božjoj"/Odlomak iz studije "Politička misao Vladike Nikolaja", str. 8) , smatra Janić. Vladika Nikolaj je bio ubeđen da su ljudi jednaki jedino pred Bogom. Otuda im ni građansko sekularno, ni komunističko društvo ne mogu dati stvarnu jednakost i stvarnu slobodu. U politici i državotvorstvu episkop Nikolaj je za osnovno uzimao uspostavljanje vladavine morala, i to morala baziranog na hrišćanstvu ( ibid, str. 16) . Janić navodi i to da je vladika Nikolaj bio protivnik političkih stranaka. Bez obzira na to što je u mladosti bio blizak liberalizmu, za njega su političke stranke bile predstavnici parcijalnih interesa i izvor društvene nesloge i razjedinjenja ( ibid, str. 30) . Prateći istorijske paralele i duhovne metamorfoze vladike Nikolaja, Janić uviđa da su do Prvog svetskog rata političke stranke bile ujedinjene u borbi za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje, ali da u novoformiranoj državi pod uticajem katoličkog Zapada na scenu stupaju centrifugalne sile koje kroz raspirivanje verske i nacionalne mržnje nastoje da tu državu totalno uruše. "Imajući to u vidu, vladika Nikolaj je zauzimao sve uzrazitiji antistranački stav i insistirao na narodnom okupljanju oko Kralja. Posle konkordatskih sukoba sve češće će u svojim govorima držanim raznim povodima, upotrebljavati pojam jedinstvo kao centralnu političku tačku koja je potrebna Srbima. Samo pak jedinstvo je implicitno isključivalo postojanje stranaka. U jedinstvenoj političkoj strukturi države, kako ju je on zamišljao, stranka je po svojoj prirodi asinhrona državnom biću i teži da je podvlasti" ( ibid, str. 32-33.) , beleži Janić. Međutim, Nikolajev vapaj za jedinstvom nije naišao na potvrdu u budućem istorijskom razvoju srpskog naroda, jer je umesto toga došlo do daljeg destruiranja našeg nacionalnog bića ( ibid, str. 34) .

Smatrajući da se do političkog napretka ne može doći kroz greh, vladika Nikolaj je isticao da je svako stvaranje državne zajednice bez Boga i Kralja na njenom vrhu, osuđeno na propast. Idealni vladari su za njega bili Nemanja i Karađorđe. U Karađorđu je on video žrtveno jagnje prineseno za slobodu srpskog naroda. Vožda Prvog srpskog ustanka cenio je zbog njegove pobožnosti, rečitosti, skromnosti i posedovanja ratnog morala ( ibid, str. 40) . O srpskoj političkoj, ekonomskoj i intelektualnoj eliti između dva svetska rata i njenoj brizi za nacionalnu sudbinu, vladika Nikolaj je imao veoma loše mišljenje, uočavajući da je nedorasla za ulogu koju je u životu nacije trebalo da odigra. U Kraljevini Jugoslaviji, u koju su se stopile dve nezavisne srpske države, jedini koheizioni faktor video je u Kruni. Ta država je predstavljala za naš narod "najsramnije poniženje", smatra vladika Nikolaj, i te njegove reči iz knjige Srpski narod kao teodul Đorđe J. Janić i navodi u svom tekstu ( ibid, str. 51) .

U nastavku analize Janić podvlači da se bez teocentrizma monarhistička državna zajednica ili monarhističko državno ustrojstvo ne može ni na koji način oblikovati ( ibid, str. 73) . Centralni čin u svemu tome, jeste čin miropomazanja. "U svojoj suštini, monarhija je vrhunac očovečenja jer uzdiže, kroz vladarevo miropomazanje, čoveka i njegovu vlast do božanstvenosti. Monarhija, čak i u svom najvulgarizovanijem obliku, jeste pokušaj da se uspostavi civitas Dei (država Božja). Republika pak, čak i u svom najspiritualnijem obliku, jeste pokušaj da se čovek svede na njegove biološke impulse. Iako izgleda, naročito u modernim vremenima, da je republika otelotvorenje čovekove racionalnosti, ona je, u stvari, put kojim se pokušava da se čovek vrati njegovoj animalnosti" ( ibid, str. 80) , konstatuje Janić. On uviđa da se hrišćanstvo od samog svog nastanka monarhistički opredeljivalo prema državi ( ibid, str. 83) . Da bi potkrepio taj sud, Janić daje pregled onih mislilaca iz hrišćanske tradicije čiji stavovi to najbolje objašnjavaju. Od stranih pisaca navodi istoričara Jevsevija i blaženog Avgustina, nastavljajući taj niz Danteom Aligijerijem, jezuitom Suarezom, biskupom Bosijeom, Žozefom de Mestrom, Lujom de Bonalom i Pjerom Simonom Balanšom. Od domaćih zastupnika monarhističkog državnog uređenja, Janić pominje Savu Dečanca, dr Stevana Sagadina, akademika Bogdana Popovića, političara Jovana M. Jovanovića i vođu Zbora Dimitrija Ljotića ( Nepotpun spisak ovih imena navodi i dr Đ. Vuković u svom prikazu Janićeve knjige, vidi tekst "Po milosti Božjoj", Pravoslavlje , 15. februar 2006, str. 32-33) .

"Hrišćanski vladar samodržac jeste vladar koji najviše odgovara onom Hristovom razdvajanju   Države i Crkve ( ' caru carevo, Bogu Božije ' ) jer to razdvajanje, iz aspekta pravoslavne državne ideologije, vodi simfoniji, jedinstvu Božanskog i ljudskog, kroz miropomazanje vladara" ( Đorđe J. Janić, ibid, str. 123) , piše Janić o odnosu državne i duhovne jerarhije, kada crkvena jerarhija, priznajući miropomazanu carsku vlast, priznaje i suverenost Boga, a sam car, priznajući jerarhiju, priznaje kroz nju isto tako i Božju suverenost. U produžetku teksta on navodi i problematične teze vladike Nikolaja, kao što je ona da će svetom vladati svetitelji, da će taj novi svet biti "raj na zemlji" i da će to društvo nastati drugim Hristovim dolaskom, da su socijalizam, masonstvo, filantropija rusoizma samo delići velikog bogatstva koje se nalazi u hrišćanskoj crkvi, a što će u svojoj zreloj fazi napasti (sem masonstva) kao inkarnaciju antihristovstva. Interesantno je da je veliki vremenski jaz između srednjevekovne Srbije i Srbije modernog doba, razmišljajući o vladaru-teodulu, vladika Nikolaj premostio konceptom naroda-teodula. Janić ukazuje i na zanimljive stavove vladike Nikolaja o grešnim vladarima i vladarima-pokajnicima u srpskoj istoriji, zatim na njegove stavove o dubokoj religioznosti srpskih srednjevekovnih vladara i njihovoj čestoj monaškoj posvećenosti. Značajno je naglasiti i Janićevo zapažanje da je još za vreme Prvog svetskog rata Nikolaj Velimirović shvatio da nasuprot raščovečujućem uticaju zapadne civilizacije na čoveka stoje tri principa koja čvrsto održavaju njegovu vertikalu, a to su Bog, Kralj i porodica. To trojstvo, Bog-Kralj-Dom, vladika Nikolaj će i kasnije razvijati u svojim spisima i obraćanjima narodu, naročito posle ubistva kralja Aleksandra u Marseju.

"Pokušaj ustavne monarhije da stvori dualistički oblik vlasti u kome će monarh imati ' suvladara ' u parlamentu, zadržavajući pravo konačne odluke, koje mu pripada iz samog porekla njegove funkcije, iz suverenosti koju mu je Bog dao, pokazao se kratkog veka jer sekularizovano društvo, želeći da proširi svoj legitimitet, odbilo je da prizna poreklo suvereniteta u Bogu" ( ibid, str. 156) , navodi Janić. Rusoova teorija društvenog dogovora ispustila je iz vida činjenicu da sve ima smisla samo ako postoji Stvoritelj i da čovekovo prirodno pravo može da postoji jedino ako mu je dato od Boga. Iz nečijeg pukog postojanja, piše Janić, ne proističe nužno nečije pravo na nešto, kao što ne proističu ni obaveze. U tom kompleksu ideja, pravo se ostvaruje borbom, a obaveze prihvataju pod represijom. Jer ako Bog ne postoji, onda je glas naroda samo grubi pokušaj mase da sopstvenu volju brojčano nametne i proglasi je suverenom.

Gubljenje srednjevekovne nezavisnosti i nestanak vladara nisu za vladiku Nikolaja sporni u smislu kontinuiteta, jer je narod predao Karađorđevićima, ali i Obrenovićima i Petrovićima suverenost koju je nakon propasti države vekovima čuvao. Državna i monarhistička razmišljanja vladike Nikolaja, podseća Janić, pitanje monarhije svode na jednu jedinu misao koja poreklo te vlasti izvodi iz čina Božje milosti. "Kralj je vladar po milosti Božjoj. Na tome će vladika insistirati. Time će mu dati oreol sakralnosti. Uzdići će vladarev položaj izvan i iznad svakog dnevnog uticaja. Kao i izvan pokušaja kontrole ili paralize kraljevskih suverenih prava od strane parlamenta ili neke političke stranke" ( ibid, str. 162) , objašnjava Janić vladikin stav, potencirajući njegov princip da ono što je božanskog porekla ne može da bude podređeno pravu koje proističe iz narodnog izbora, i kao takvo biti pod kontrolom politčkih stranaka i uticajem temporalnih sila. Koliko je ta dimenzija svetosti bitna za razmevanje monarhističkih načela, Janić pokazuje citirajući Nikolajev govor iz Žiče ( ibid, str. 164) , održan 24. oktobra 1940, a upućen kao pozdrav mladom kralju Petru Drugom. U tom govoru vladika pokreće pitanje Petrovog skorog stupanja na presto i potrebe njegovog krunisanja i miropomazanja u Žiči, čime bi postao prvovenčani kralj Jugoslavije iz loze Karađorđevića. Iako to nije izičito rekao, smatra Janić, vladika je svakako imao u vidu činjenicu da kralj Aleksandar Prvi nije bio krunisan i da je jedino bio kralj po volji naroda. Otuda je savetovao mladom Petru Drugom da i po volji Božjoj postane vladar, što je moguće samo kroz religiozni čin krunisanja u manastiru u kome su se, od Stefana Prvovenčanog pa do Petra Prvog, krunisali srpski kraljevi.

"Miropomazanje jače od svakog izbora ili detronizacije, čini kralja Kraljem. Njime se kralj izvlači iz uticaja dnevne politike ili istorijskih nedaća. On postaje vladar i to može da prestane tek voljom Božjom. Gubitak vlasti, zemlje, političke moći, za miropomazanog kralja, što se tiče njegovog legitimiteta, i legitimiteta njegovih potomaka, nema nikakav pravni značaj. Zbog toga je vladika Nikolaj i insistirao na kraljevom miropomazanju. Tim insistiranjem je otkrio da je, kroz svoju duhovnost pronikao u samu srž hrišćanske monarhijske misli" ( ibid, str. 165) , zaključuje na samom kraju svoje knjige Đorđe J. Janić.

Na samom kraju, mišljenja smo da se u knjizi Po milosti Božjoj/Sveti Vladika Nikolaj o monarhiji Janić dosledno nadovezao na ono što je već ranije kritički pisao o idejama vladike Nikolaja. On je blizak vladikinom obrazloženju same suštine monarhističke vladavine i ta bliskost je evidentna u njegovoj analizi. Ona proističe iz zajedničke pravoslavne utemeljenosti i kao takva je potpuno razumljiva, naporedo sa ozbiljnim ukazivanjima na ambivalentnost određenih teza u duhovnom sazrevanju oca Nikolaja. Očekujemo od Janića da u nekom drugom tekstu pozicionira vladikina razmišljanja o monarhiji u odnosu na njihovo tumačenje u savremenoj organskoj i bogoslovskoj misli, jer ta tema u svakom slučaju zaslužuje kritičku obradu. Janić je odličan znalac i originalan tumač Nikolajevog dela i ne sumnjamo da će njegovi uvidi mnoge stvari postaviti na pravo mesto u današnjem razumevanju političke misli i prakse vladike Nikolaja Velimirovića.

1. U srpskoj književnoj kritici, po onome što je dosad objavio, kritičar, esejista i knjževni istoričar Đorđe J. Janić (1941, Vlasotince), jedno je od njenih najuglednijih imena, iako o njegovim knjigama i uticaju u našoj javnosti nije dovoljno pisano. Ovaj podatak, između ostalog, trebalo bi shvatiti i u tom smislu da je Janić autor koji nije blizak nijednom lobiju na našoj književnoj sceni, a ta vrsta autonomnosti najčešće se plaća samo povremenim prisustvom u javnom životu, što za samo delo, na svu sreću, i nije najvažnija stvar. Njegove studije i oglede karakteriše jasan stil i lucidno tumačenje najsloženijih problema, dakle, sve ono što nedostaje našim mlađim kritičarima, pri čemu mu ogromna erudicija služi kao čvrst okvir u sagledavanju brojnih i različitih aspekata onog dela koje izabrao za predmet svoje, po pravilu temeljne analize. Bez obzira na to da li piše o nečijoj poeziji, proznom tekstu, filozofskoj ili religijskoj raspravi, Janić uvek ponire do najdubljih značenjskih slojeva i nudi mnoštvo ključeva za gotovo sveobuhvatno razumevanje određenog ostvarenja ili čak kompletnog stvaralaštva nekog pisca.

Primera radi, tako je pisao o poeziji Slobodana Rakitića u jednoj podužoj studiji, nastojeći da u Rakitićevim stihovima pronađe one stimulanse koje prateća književna kritika najčešće nije bila sposobna da zapazi i u potrebnoj meri istakne ( Đorđe J. Janić, Sve senka smrti biva , Sopoćanska viđenja, Novi Pazar, 1986) . U ogledima "Zatvoren krug pobune" i "Kod Tihona" ( Đorđe J. Janić, Savremenikovi zapisi , Novo delo, Beograd, 187, str. 59-99) , Janić je vrlo pronicljivo ukazao na to koji motivi su opsedali junake Zlih Duha , ne samo vernike već i bogoborce, jer kod Dostojevskog, kako smatra ovaj kritičar, nevernici ne postoje ( ibid, str. 62) . Pri tom mu je odlično poznavanje hrišćanskih tekstova i tradicije pomoglo da probleme destrukcije, grešnosti, samoubistva, sablazni i spasenja precizno uoči i vrlo kompetentno interpretira. Pošto tema ovog teksta nije Janićev celokupni rad, istakli bismo samo još to da se bavio i naročito zanimljivo obradio književnost negativne utopije (antiutopije), pišući obimne oglede ( Đorđe J. Janić, Svet straha , izdanje pisca, Beograd, 2001) o doprinosu koji su ovom naučnofantastičnom žanru dali takvi autori kao što su Džek London, Evgenije Zamjatin, Oldus Haksli, Karel Čapek i Džordž Orvel.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM