Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prikaz knjige: Herman Nojbaher, Specijalni zadatak - Balkan , Službeni list SCG, Beograd 2004, prevod Nikole Živkovića

   

 

Dobrica Gajić

HITLEROV LETEĆI DIPLOMATA

Za vreme Drugog svetskog rata Herman Nojbaher (1893-1960) bio je visoki funkcioner Trećeg rajha. Tridesetih godina prošlog veka ovaj Austrijanac važio je za ekonomskog eksperta, što će presudno uticati na njegovu kasniju političku karijeru i biografiju "ratnog zločinca". Nacističkoj stranci (NSDAP) pristupio je 1933. godine. Za gradonačelnika Beča izabran je 13. marta 1938, neposredno po izvršenom Anšlusu. Početkom 1940. Nojbaher postaje nemački poslanik u Bukureštu, s ciljem da obezbedi sigurno snabdevanje nemačkih jedinica rumunskom naftom. Naredne godine angažovan je u Bugarskoj, gde mu je zadatak bio da u sporazumu sa bugarskim vlastima osigura snabdevanje hranom armija generala Lista. Oktobra 1942. Nojbaher je zadužen za sređivanje privrednih i finansijskih problema u Grčkoj. Krajem avgusta 1943, po naređenju Adolfa Hitlera, postaje i specijalni opunomoćenik Ministarstva Trećeg rajha za Jugoistočnu Evropu, odnosno Balkan. U periodu oktobar 1942-oktobar 1944. Herman Nojbaher je stekao epitet "letećeg diplomate", obavivši na svom "hajnkelu 111" ravno 215 letova. Od decembra 1944. Nojbaher vodi Službu Ministarstva spoljnih poslova zaduženu za balkanske zemlje. Pre ulaska Crvene armije u Beč, povlači se u Kicbil. Poslednje zaduženje dobija od vlade admirala Denica, radeći kao spoljnopolitički savetnik general-feldmaršala Keserlinga na pitanju kapitulacije njegove armije, što je i učinjeno 6. maja 1945, dva dana pre opšte nemačke kapitulacije. Nekoliko dana kasnije Amerikanci interniraju Nojbahera u Kufstajnu, da bi ga u martu i aprilu 1946. izveli kao svedoka na Nirnberškom procesu.

Zbog svedočenja na procesu generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću, američke vlasti ga krajem juna 1946. isporučuju Beogradu. Od svedočenja nije bilo ništa, jer ono što je Nojbaher imao da kaže o vođi Ravnogorskog pokreta nije išlo u prilog novim komunističkim vlastima. Položaj mu se naglo komplikuje pošto je kao ratni zločinac osuđen na 20 godina robije. Zbog bolesti izlazi iz zatvora 1952. godine i napušta Jugoslaviju. Knjigu sećanja na svoje ratne dane napisao je 1953, posle sedam i po godina zatvora i jedne godine provedene na slobodi.

U opsežnom predgovoru za Nojbaherove memoare, dr Kosta Nikolić ističe u prvi plan njihovu verodostojnost, uprkos saznanju da je objektivnost veoma teško postići kada je reč o sopstvenoj odgovornosti i ulozi u prelomnim istorijskim događajima. Izuzetan značaj Nikolić pridaje onim segmentima u kojima Nojbaher opisuje niz ličnosti iz naše ratne prošlosti, pri čemu ti opisi odudaraju od uobičajenih stereotipa koji još uvek dominiraju našom istoriografijom. On tu, pre svega, misli na ličnost generala Nedića i Nojbaherov opis Nedićevog susreta sa Hitlerom, ali i na Nojbaherovo suprotstavljanje streljanju talaca i represalijama nad civilnim stanovništvom u Srbiji. "Nojbaherovi memoari vrlo ubedljivo razbijaju crno-bele predstave o tragičnim događajima iz perioda Drugog svetskog rata, u prvom redu stereotipna znanja o složenim i komplikovanim procesima koji su se ticali odnosa Nemaca i četnika sa jedne strane, i odnosa Zapada prema oba pokreta otpora u Jugoslaviji, sa druge strane. Nojbaherovo delo svakako će pomoći novoj generaciji srpskih istoričara da ovladavanjem znanja o prošlosti izgrade kritičko mišljenje, koje će uspostaviti novi identitet nauke, kako se ona više nikada ne bi doživljavala kao totalitarna propaganda koja služi određenoj ideološkoj matrici", piše Nikolić (Predgovor, Herman Nojbaher u Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, str. 30).

Prevodilac Nikola Živković smatra da je Nojbaher veoma zaslužan za spasavanje života mnogih talaca. "Memoari govore o tome da nije samo Nedić pokušao da spasava Srbe, nego su to čak, ponekad i na svoju ruku, radili i neki Nemci. Reč je ne samo o Nojbaheru, nego i o generalu Felberu, koji je, takođe, preuzeo na sebe veliku odgovornost jer je krajem avgusta 1943. odbio da strelja 850 Srba. To je bio samo početak. Koliko je srpskih života spasao Nojbaher? A koliko i drugi Nemci? Možda je vreme da se ti zaslužni Nemci barem popišu, ako im već nismo dali ime neke ulice u Beogradu. Ako je od ' narodnog izdajice ' Nedića moglo da se očekuje da spasava Srbe, niko to nije tražio od Nojbahera koji je od toga imao samo glavobolje i neugodnosti i, kao zahvalnost, ' sud u Beogradu' ga je osudio na 20 godina robije. Bilo bi dobro da se objavi optužnica protiv Nojbahera koju je dao Vojni sud u Beogradu. Iz Nojbaherovog prevoda delova te optužnice proizlazi da se Nojbaheru sudilo jer se protivio sprovođenju represalija. Da li su ga Tito i njegov režim osudili samo zato što je spasao živote nekoliko hiljada Srba?", pita se u jednom delu svog teksta Živković (Reč prevodioca, str. 202). Ne poričući da je Nojbaherovom zaslugom pošteđen jedan broj talaca, naš utisak je da je ovakvo prevodiočevo zapažanje ipak malo više prenaglašeno, jer je politiku odmazde za ubijene nemačke vojnike Nojbaher, kao iskusni diplomata i čovek koji nije odobravao tu vrstu ratnog ponašanja, smatrao pogrešnom i kontraproduktivnom u njegovom nastojanju da se pacifikuje okupirano područje.

U tekstu "Leteći diplomata o najvećem zločinu na Balkanu" (Nin, 15. 9. 2005), prof. Radoš Ljušić ocenjuje da zbog sažetosti i namere da se kaže samo ono što se želi, Nojbaherovi memoari po načinu pisanja pre pripadaju 19. nego 20. veku. Nojbaher ga je, priznaje Ljušić, "uverio da se Drugi svetski rat na Balkanu ili jugoistoku Evrope može predstaviti istinito ili savršeno sažeto", pa otuda u njima vidi dragoceno svedočanstvo za povest Srba u Drugom svetskom ratu. "Dragocenost njegovih kazivanja sastoji se u realnom sagledavanju prilika balkanskih naroda i država, ali i u retkim kritikama nemačke politike na Balkanu saopštene u blažoj formi čak i fireru", zapaža prof. Ljušić. Uzdržavajući se od komentara, uz napomenu da poglavlje o represalijama postoji samo u odeljku gde Nojbaher piše o srpskom narodu, Ljušić u središte svog prikaza stavlja Nojbaherove navode koji govore o tome da su Srbi postali "divljač za odstrel" koju svako može da progoni i nekažnjeno ubija i da je kompleks mržnje u Pavelićevoj NDH doveo do pokolja 750.000 pripadnika srpskog naroda. Ljušić navodi i deo u kome Nojbaher tvrdi da je Hitler pripadao onoj grupi Austrijanaca kojoj je Sarajevski atentat stvorio antisrpski kompleks i u nastavku iznosi podatke o ponašanju drugih balkanskih naroda tokom Drugog svetskog rata, sugerišući da bi Nojbaherove memoare i savete Arčibalda Rajsa trebalo obavezno svrstati u školsku lektiru. "Moramo svoj narod vaspitati tako što ćemo mu reći da je dušebrižništvo za druge dobra pojava, ali koja gubi smisao kada se u isto vreme ispoljava nebriga za sopstveni narod i njegovu tragediju. Šiptari su uvek sa Nemcima, Rumune zanima samo korist od Nemaca, Bugari su na strani Nemaca iako znaju da će prići Rusima čim se pojave na njihovoj granici, Grci se ne svete svojim izdajnicima, pa se u ovoj balkanskoj drami samo Srbi izlažu opasnostima, često nepotrebnim. Zašto? Neka nam kao uzor služi primer velikog engleskog naroda - pomagali su četnike dok je to bilo u njihovom interesu, da bi potom stali na stranu partizana kada im je njihova ratna politika bila korisnija, i tako su kapitalisti podržali ideološke neprijatelje - komuniste, bez griže savesti. I niko takav preokret ne naziva izdajom", ističe prof. Ljušić, napominjući da bi obilje sličnih primera trebalo da nas dovede do toga da preispitamo naš odnos prema sebi i prema drugima, kako prijateljima tako i neprijateljima.

Čitajući Nojbaherove memoare čovek stiče utisak da je njihov autor odlično upoznat sa političkim i ekonomskim stanjem u zemljama u kojima je delovao kao specijalni izaslanik Trećeg rajha. Njegov zadatak bio je diplomatski, ali nimalo nežan. U odeljku o Rumuniji, Nojbaher navodi da je rumunski Generalštab "milom ili silom" morao da postanje njegov saveznik (str. 58). Naravno, autoritet mu je ne samo u Rumuniji, nego svuda obezbeđivala ogromna vojna snaga Hitlerove Nemačke i to uvek moramo imati u vidu kad govorimo o njemu. Za istoričare je važno Nojbaherovo opisivanje savezničkih vazdušnih napada na Ploešti, a posebno zaključak izveden iz neumornih pokušaja da se obnove porušena naftna postrojenja: "Napori i rezultati nemačko-rumunske organizacije na terenu oko rafinerije Ploešti ubrajaju se u najsjajnija i najveća postignuća Drugog svetskog rata. Ovoj borbi između dve strane, gde jedna uništava a druga popravlja, trebalo bi neko sa spisateljskim darom da podigne spomenik" (str. 62). U odeljku o Bugarskoj, on ukazuje na nemačku grešku da Bugarima dozvoli okupaciju srpske i grčke teritorije, ali upire prstom i na prelazak Rumunije i Bugarske na stranu Crvene armije. "Rumunija i Bugarska bile su prisiljene da se bore protiv nas, i to uglavnom nemačkim oružjem. To, naravno, nije bilo lepo. Lepo i ružno, međutim, jesu kategorije estetike, a ne politike", piše Nojbaher. Koliki je stručnjak bio za ekonomske teme, on je najbolje pokazao u delu posvećenom Grčkoj, gde je opisao na koji način je nastojao da kontroliše inflaciju u uslovima velike nestašice i crne berze. Njegova uloga u Albaniji takođe je bila značajna i o toj zemlji i ljudima sa kojima je tamo sarađivao Nojbaher govori sa neskrivenim simpatijama. Pišući o svom delovanju u Jugoslaviji, on upozorava na činjenicu da se njegove kompetencije nisu odnosile na unutrašnje stvari u Hrvatskoj i Bugarskoj, što je samo opterećivalo njegov delovanje u Srbiji. Nojbaher je uveren da do 27. marta 1941. Hitler nije ni pomišljao da napadne Jugoslaviju i da ona nikada nije bila deo nemačkog osvajačkog plana. Njegova analiza balkanskih prilika je kratka i precizna, iako navodi da sećanja nije pisao na osnovu rokovnika ili dnevnika. Opisi susreta sa najuticajnijim ljudima balkanskih zemalja, pisani su zaista odmereno i pružaju istraživačima značajne uvide za sagledavanje važnih istorijskih ličnosti, od kojih je naveći deo likvidiran krajem Drugog svetskog rata.

U osvrtu na svoju presudu, Nojbaher je potpuno svestan činjenice da bi, u slučaju da je ona doneta 1945, konačan ishod za njega bio sasvim drugačiji i u to ne treba sumnjati. Pokušavajući da bude što objektivniji, on je imao snage da osudi ponašanje generala Majsnera, za koga kaže da ga je u očima srpskog naroda "bio glas krvavog dželata", jer je na bezobziran način sprovodio firerovu politiku odmazde na području Srbije (str. 143). Slična zapažanja o drugim čelnicima u vojnoj hijerarhiji Rajha nalaze se i na drugim mestima u knjizi i to je ono što u svakom slučaju zaslužuje priznanje. Njegovo viđenje četničkog i partizanskog pokreta takođe deluje prilično uravnoteženo. On konstatuje da je partizanski pokret postao uticajan zahvaljujući greškama nemačke i italijanske politike. "Partizani su tačno znali šta im je cilj: da pod plaštom i zastavom narodnooslobodilačke borbe protiv okupatora utabaju put koji će im doneti vlast. Na tom putu pobili su onoliko nacionalističkih boraca, koliko je to bilo moguće. Jer za komuniste, sadašnji i budući neprijatelj broj jedan bili su nacionalisti. Nacionalisti su na taj način bili gurani u ruke okupatora, protiv koga su godine 1941. digli ustanak i otišli u šumu. Tako je okupator za nacionaliste postao neprijatelj broj dva. Plan nacionalista bio je sledeći: dokle god su nemački i italijanski okupatori u zemlji, da se od njih na ovaj ili onaj način dobije što je moguće više oružja. To je bio jedini razlog zbog koga su četnici, povremeno, sarađivali sa okupatorom. Niko od nacionalista nije imao nikakve simpatije za ratne ciljeve okupatora i niko od četnika nije bio spreman da se bori za ratne ciljeve Nemačke ili Italije", ocenjuje Nojbaher (str. 149). Prema njegovom mišljenju, to se u potpunosti odnosi i na Dražu Mihailovića, koji se već razilazio sa Englezima kad je on stigao u Beograd. Nojbaherov plan da stvaranjem Velikosrpske federacije zaigra na srpsku kartu i zbliži Nedića i Mihailovića nije naišao na Hitlerovu podršku. Što se tiče Tita, Nojbaher ističe da je i on imao kontakt sa nemačkim generalom Glaize-Horstenaumom, ali da je praktična svha svega toga bila razmena zarobljenika, naročito ranjenika, do čega je dolazilo u više navrata. Ta saradnja je bila taktičke prirode i odvijala se u trenucima kad je Tito mislio da bi iskrcavanje saveznika na Balkan predstavljalo veliku opasnost za osvajanje vlasti od strane partizanskog pokreta i u tom vremenu on je u svojim budućim mentorima video ozbiljne neprijatelje.

Iako sam tekst Nojbaherovih memoara ukupno nema ni 200 strana, mora se reći da se oni mogu opširno analizirati i kritička istoriografija će to svakako činiti u narednom periodu. Reč je vrednoj knjizi koja daje mogućnosti za kompleksno sagledavanje događaja iz Drugog svetskog rata i autoru koji je sedam i po godina robije izdržao, kako sam kaže, vrlo uspešno jer je bio spreman da dobrovoljno preuzme na sebe "teret odgovornosti za veliko zlo" (Napomena uz prvo izdanje, str. 33). Šta to veliko zlo konkretno znači, teško je objasniti na osnovu njegovog svedočenja. Iako u nekoliko pasaža opisuje značajne detalje o susretima sa Hitlerom, činjenica je da Nojbaher ni na jednom mestu u svojim memoarima ne pravi distancu prema Hitleru i osvajačkoj politici Trećeg rajha. Temelje tog suludog projekta on nigde ne osporava i to je utisak koji se neizbežno stiče kad se ova knjiga pročita. Pred sobom, dakle, vidimo angažovanog operativca nacističke Nemačke, čije metode istina nisu represalije nad civilima, ali i diplomatu koji svoj zadatak obavlja što je moguće bolje, ne videći u samoj ideji te političke i vojne mašinerije ništa problematično i ništa loše.

 
 
Copyright by NSPM