Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Vojislav Šešelj: Rimokatolički zločinački projekt veštačke hrvatske nacije, SRS, Beograd, 2007.

 

 

ZORAN AVRAMOVIĆ

ŠTA JE INTEGRISALO HRVATSKU NACIJU ili NACIJA UTEMELjENA NA CRKVENOM NASILjU?

Prikaz knjige: Vojislav Šešelj: Rimokatolički zločinački projekt veštačke hrvatske nacije, SRS, Beograd, 2007.

Knjiga dr Vojislava Šešelja Rimokatolički zločinački projekt veštačke hrvatske nacije napisana je na 1045 stranica. Već tako veliki obim sugeriše zaključak da je problem kojim se njen autor bavi temeljno obrađen. Pred nama je naučni rad sa razvijenim kategorijalnim aparatom, brojnim činjenicama i relevantnim izvorima. U središtu Šešeljevog istraživanja je konkretna nacija, njeno stvaranje, širenje i uloga Rimokatoličke crkve u tom procesu. Ono što je karakteristično u ovoj knjizi i što je izdvaja iz mnoštva drugih napisanih na ovu temu, svakako je preplitanje planova vremena i istraživačkih strategija. Kompetentan čitalac će se odmah uveriti da Vojislava Šešelja ne interesuje isključivo teorija nacije, već i istorija prozelitizma na Balkanu, politička delatnost Katoličke crkve, razbijanje SFRJ od 1990. do 2000. godine („programirano rušenje Jugoslavije“), kritička analiza knjiga koje se bave ovim problemom, kao i retko obuhvatno i sadržajno istraživanje ideologa hrvatske nacije; sve je to protkano napomenom da pisac čami pet godina u haškom kazamatu bez suđenja i sudnice.

Svaki od navedenih pristupa temi zaslužuje poseban osvrt i analizu. U ovom radu, pozabaviću se teorijskim aspektima nacionalnog pitanja na Balkanu, tačnije, stvaranjem i širenjem hrvatske nacije. Šešelj tvrdi da su Hrvati „veštačka nacija“, da je u njenom uvećavanju presudnu ulogu odigrala Katolička crkva, i da je, u najvećoj meri, širenje hrvatske nacije obavljeno na štetu srpskog naroda, a i nekih drugih. Takva tvrdnja neobična je za teoritičare nacije, ali njene praktično-političke implikacije nisu beznačajne. Razmotriću najpre pojam nacije, Šešeljevu argumentaciju za njegovu teoriju nacije, a potom ću preći na iznošenje nekih kritičkih primedaba.

***

Socijalni i politički mislioci XVIII veka bili su zaokupljeni projektom naučne organizacije društva, u kome će istina, ljudska sreća i vrlina pobediti. Niko od tih profetskih mislilaca nije ni slutio da će jedna socijalna snaga, nacionalizam, postati dominantna u XIX i XX veku. Nacionalizam je kao koherentna doktrina oblikovan u Nemačkoj u XVIII veku. Herder je prvi napao ideje univerzalizma koje je iznedrila francuska revolucija i odlučno stao na stranu vrednosti pojedinačnih kultura, a protiv kolonijalnog brisanja istorijom izgrađenih duhovnih razlika (Berlin, 1993). Svaka nacija ima vlastiti izgrađeni kulturni obrazac, koji oblikuje fizički, emocionalni, moralni razvoj ljudske jedinke. Nacija živi sa svojom istorijom i tradicijom kao sudbinom, u predanju se nalazi kolektivni duh, legende, mitovi, priče i racionalne tvorevine stvaralačkog duha. Kao najviši kvalitet etničkih zajednica, posle plemena i naroda, istorija i tradicija evropskih nacija tekovina su XIX veka. U novovekovnoj istoriji dominiraju dva shvatanja nacionalnog bića: (1) zapadnoevropsko, koje posredstvom pripadanja državi naglašava zajednicu građana kao suštinsko obeležje nacije, (2) germansko, istočnoevropsko shvatanje, koje u prvi plan stavlja zajednicu jezika, zajedničku istoriju, religiju, kulturu, teritoriju, mitologiju.

Nezavisno od (1) ili (2), činjenica je da ovaj oblik zajednice najdublje integriše i mobiliše svoje članove. Romantičarska nacionalna duša, la nation , razlikuje se po istorijskim značenjima, ali ne i po integrativnim kapacitetima. Romantičari apeluju na emocionalne potencijale nacionalnih vrednosti, a političko-građanski mislioci na ulogu i svest nezavisnog građanina. Njihova ambicija da univerzalizuju vlastiti stav završava se kao svaka druga univerzalizacija – škodi realnosti i činjenicama. Niti su svi pripadnici nacije u vlasti narodne duše, niti je svaki građanin odvojen od nacionalne pripadnosti: mistifikacija je da građanin nije istovremeno pripadnik i nacionalnog kolektiva. On primarnom socijalizacijom u porodici i školi preuzima svesno i nesvesno neke vrednosti nacionalne zajednice.

Snaga nacije se ne proverava samo u iskustvu odbrane vlastite osobenosti već i u sposobnosti odbrane od unutrašnjih napada na nacionalno biće.

Najdublji koren integrativne moći nacije nalazi se u socijalnopsihološkoj sposobnosti nacije da neutrališe pojedinačne i grupne konflikte. Socijalni život je splet svakodnevnih problema i strukturnih sukoba pojedinačnih i grupnih interesa i vrednosti. Ukoliko se socijalni sukob odvija u višenacionalnoj državi, konflikt se rešava psihološkim argumentom, tako što se u jezičku igru uvodi pripadnost naciji. Pohvala i pokuda, krivica i pravda, najpre se interpretiraju u ključu nacionalne pripadnosti subjekta.

Postoje tri teorijske orijentacije u istraživanju nacije: prirodna zajednica (poreklo, osećanja, pripadnost), kulturna zajednica (jezik, običaji, vera), politička zajednica (moć, vlast, država). Ova poslednja teorija pojma kreće se u krugu države i nacije. Da li država stvara naciju ili obrnuto – nacija državu? Tokom XIX veka oba su gledišta bila aktuelna. Ideolozi italijanskog ujedinjenja govorili su: „Stvorili smo Italiju, sada moramo stvoriti „Italijane“. Vođa osloboditeljske Poljske, general Pilsudski, sličnim rečima je tvrdio da „država stvara naciju a ne nacija državu“.

Razlike u poimanju nacije ne mogu da mimoiđu njenu psihičko-moralnu supstancu. U stvarnom životu ljudi i društvenih grupa, nacija u najpotpunijem smislu reči obezbeđuje emocionalnu i socijalnu vezu pojedinca sa zajednicom (društvom). Veza o kojoj je reč obezbeđuje komunikaciju, moralna shvatanja, specifično osećanje solidarnosti, sećanje na prošlost, kulturu, religiju. U tom smislu nacija je više kolektivnopsihološka pojava nego pravno načelo. Maks Veber je u naciji video „zajednic u zasnovan u na osećanjima“. Neki savremeni teoretičari nacije podržavaju Andersenov u „zamišljen u zajednic u “ .

Nezavisno od objektivnih (organska datost) ili subjektivnih (dobrovoljna intersubjektivnost) shvatanja nacije, tokom dva poslednja veka nacija je bila praktično najvažniji socijalni temelj integracije pojedinaca i grupa, ali i organizovanja države. Vlast i organizacija države nezamislivi su bez nacije. Upravo takva suština nacije uslovila je različite odnose ili tumačenja nacionalnih vrednosti i interesa. Razuman odnos prema naciji jeste patriotizam, odnosno ljubav prema naciji i otadžbini u kojoj je pojedinac rođen. Međutim, istorijsko iskustvo je pokazalo da odnos prema naciji može da bude i dvostruko negativan. S jedne strane, reč je o odnosu između nacionalnih zajednica koje su prijateljske i neprijateljske, a s druge strane, o konfliktnim odnosima unutar nacije, koji se kreću od kritičke svesti o sopstvenoj naciji do nacionalne autodestrukcije.

Netrpeljivost ili potcenjivanje druge nacije vodi u nacionalizam, koji može izazvati blaže ili teže sukobe između nacionalnih zajednica. Krajnje negativni odnos prema drugoj naciji jeste šovinizam. To je otvoreno izražavanje mržnje prema jednoj naciji ili prema više njih. Politički sistemi zasnovani na tim vrednostima, fašizam i nacionalsocijalizam, postojali su u međuratnom vremenu (1918 –1941).

Značenje pojma nacije nije istorijski stabilno. Promene u razumevanju ovog pojma najčešće su bile uslovljene ideologijama modernog doba. Sa tog stanovišta možemo da identifikujemo nekoliko spoljašnjih i unutrašnjih ideoloških i praktično-političkih pretnji postojanju nacionalne zajednice. Ovde treba ukazati samo na ideologije anarhizma, komunizma, građanskog liberalizma, globalizma. Unutrašnje slabljenje integrativnih moći nacije dolazi od pounutravanja pomenutih ideologija, ali i od različitih pristupa moći, vlasti, određenim društvenim ulogama. Među savremenim pretećim ideologijama nacionalnih zajednica ukazujem na građanizam kao negaciju nacije.

Kako Vojislav Šešelj u svojoj knjizi razumeva ovaj vodeći pojam 19. i 20. veka? Šešelj naciju shvata drugačije od većin e drugih teoretičara . Ona uvek sadrži unutrašnji potencijal društvene integracije. U slučaju hrvatske nacije, taj integrativni faktor bio je antisrpski resantiman i politička uloga Katoličke crkve. Tu nema spoljašnjih „ napada “ na nacionalnu zajednicu, a forsirali su se napadi na srpsku.

Šešelj intenzivno koristi jedan argument – ulogu Katoličke crkve u stvaranju hrvatske nacije putem prozelitističke delatnosti, katoličenjem pravoslavnog srpskog naroda. Hrvatska nacija je proširena presudnom ulogom versko-crkvenog faktora. Ali nije to činilac koji konstituiše naciju. Ovde se radi o tome da je verskim i političkim nasiljem nad pripadnicima druge vere, tačnije, srpskog naroda, nacija konstituisana. Pokrštavanjem, prevođenjem u katoličku veru, ili istrebljenjem Srba, kao u ustaškom genocidu, Srbi su postajali pripadnici druge nacije, odnosno Hrvati.

Skoro 150 stranica svoje knjige (od 733 do 886 stranice) Šešelj posvećuje analizi antijugoslovenskog i antisrpskog delovanja Katoličke crkve. Njegovo interesovanje za Katoličku crkvu ograničeno je na 20. vek. Njen politički rad, naročito u vreme Drugog svetskog rata, kada je papa Pije XII (Euđenio Pačeli) pokazivao naklonost prema Hitleru i ustaškoj državi, on osvetljava posredstvom dela Džona Kornvela „Hitlerov pad“. Analizom relevantnih istorijskih izvora (Viktor Novak, Vladimir Dedijer, Vasilije Krstić, Milan Bulajić, Dragoljub Živojinović, Branimir Stanojević, Antun Miletić, Gojo Risto Dakina, Đoko Slijepčević, Dejan Lučić) Šešelj dokazuje ne samo antisrpsku delatnost Katoličke crkve i njenih sveštenika već, na posredan način, ogromnu težinu srpsko-hrvatskog problema, tačnije, strahovito veliki teret istorijskog dodira pravoslavne i katoličke crkve na ovim prostorima. A u osnovi tog sudara dve crkve nalazi se nastojanje Rimske crkve da se proširi na Istok, odnosno da vrati pravoslavlje pod papsku stolicu. „ Vatikan je, sa svoje strane, odmah posle formiranja Kraljevine SHS, počeo da podupire hrvatski i slovenački separatizam... “ (743). U toku Drugog svetskog rata „ planovi i ciljevi rimokatoličke crkve su se poklopili sa ustaškim režimom “ . (767) Viktor Novak navodi da se oko 2 000 istaknutih sveštenika uključilo u rad ustaškog režima. A posle 1990. godine, kada je SFRJ bila na rubu razbijanja, 29. juna 1991. javio se Jovan Pavle II podržavajući destrukciju jedne međunarodno priznate države, da bi u februaru 1992. Vatikan bio prvi u priznavanju nezavisne Hrvatske.

Kako to da vera ili pripadnost jednoj crkvi tako odlučujuće deluje na promenu nacionalne svesti i imena? U pojmu nacije se nalaze i drugi elementi – jezik, običaji, istorijsko pamćenje. Na jednom mestu u knjizi Šešelj tačno tvrdi da je jezik „ egzaktno, najdokazivije obeležje jednog naroda, s obzirom da krvno poreklo predstavlja biološku, a ne socijalnu kategoriju. “ (str 14) Otkuda onda vera, u formiranje nacionalne svesti, ima veću moć od jezika? Prednost vere nad jezikom Šešelj dokazuje samo na primeru hrvatske nacije i pri tom ne koristi argument vere nego praktičnu delatnost Rimokatoličke crkve. Rimska crkve je imala za cilj da širi hrvatsku naciju na Istok a vera je bila samo sredstvo.

U tom poslu su hrvatski ideolozi, prelati i političari koristili razna sredstva: falsifikate i lukave, lažne programe slovenske solidarnosti sa Srbima. Šešelj navodi primer falsifikovanja u oblasti arheologije, ali i otimanje kulturnog nasleđa. Posebno su zanimljive činjenice preuzimanja srpske književnosti i srpskih istorijskih junaka od strane Matice hrvatske.

Argumenti Vojislava Šešelja dobijaju na ubedljivosti u onim delovima knjige u kojima on mikroskopski tumači dela ideologa hrvatske nacije i njihove interpretatore. On se ne bavi stranim proučavaocima hrvatske nacije, već onim najznačajnijim hrvatskim ili pohrvaćenim ideolozima hrvatstva. Na velikom broju stranica ove knjige, čitalac može da se upozna sa idejnom, versko-crkvenom i političkom delatnošću Josipa Juraja Štrosmajera, Franje Račkog, Mihovila Pavlinovića, Anta Starčevića, Eugena Kvaternika, Vlatka Mačeka, Anta Pavelića, Franje Tuđmana. Celokupna njihova spisateljska i praktična delatnost bila je usmerena na 1) katoličko ujedinjavanje Južnih Slovena, 2) asimilaciju Srba. Njihov zajednički plan bio je da ciljeve rimokatoličkog klerikalizma ostvare političkim sredstvima.

S druge strane, ideološko politički antisrpski rad hrvatskih vođa naslanja se, tokom dva poslednja veka, na „ znanja “ hrvatskih istoričara. Kritičkim naučnim pogledom Šešelj razobličuje fantazmagorije hrvatskih istoričara. Predmet njegove kritičke analize jesu dela Vjekoslava Klaića, Ferde Šišića i, po njegovom sopstvenom sudu, „ najvećeg falsifikatora hrvatske istorije “, fratra Dominika Mandića, koji je pisao da su Hrvati i Nemanjići, i Tvrtko I , i Mehmed paša Sokolović, da su Hrvati i muslimani. Ako neko hoće tipičan primer zloupotrebe istorije u političke svrhe, naći će je u delima ovoga fratra, koji je živeo toliko dugo da je stigao da ublažava ustaško savezništvo sa Hitlerom i genocid nad Srbima. Sve hrvatske istoričare (izuzev Nade Klaić) odlikuje jasan antisrpski stav; oni prisvajaju srpski identitet, pohrvaćuju srpske ličnosti, preuveličavaju svoju vlastelu, umanjuju srpsku državotvornost i tradicije, kradu srpsku kulturu.

***

Na početku trećeg milenijuma možemo konstatovati da je nacionalno pitanje u svim njegovim aspektima značajno. Već dva veka, nacionalne razlike predstavljaju izvor društvenih i političkih sukoba. Može se tvrditi da su nacionalni sukobi nasleđe rasnih podela i sukoba. A koji su osnovni razlozi rasnih i nacionalnih sukoba? Istorijski koreni rasizma nalaze se u širenju evropskog kolonijalizma od XV do XX veka. U tom razdoblju iz Evrope se iselilo oko 100 miliona stanovnika.

Postoje i drugi uzroci međunacionalnih sukoba, koji se navode u teoriji. To su: 1) etnocentrizam, 2) nacionalna zatvorenost, 3) nejednakosti u pristupu vlasti, moći, društvenim položajima, 4) etničke predrasude, 5) kulturne razlike. Ovim teorijama treba dodati i Šešeljevu. Stvaranje nacionalne države u okviru višenacionalne države takođe je istorijski potvrđen uzrok nacionalnih sukoba. U tom poslu veliku ulogu može da odigra verska pripadnost, odnosno crkva.

U konkretnom ispitivanju nacionalnog sukoba Hrvata i Srba pokazuje se da je versko-crkveni faktor bio značajniji od lingvističkog. Dugo se smatralo da je nacija zajednica jezika. Kojim jezikom govoriš, takvo ti je i nacionalno ime i nacionalna svest. Šešelj, kao i veliki broj srpskih filologa, pokazuje da Hrvati preuzimaju srpski jezik kao maternji. Od Vuka Karadžića su prvo preuzeli srpski književni jezik, a potom su se svom silinom obrušili na reformatora srpskog jezika (str. 299).

Međutim, uzimanjem štokavskog narečja kao svog, Hrvati su završili samo jedan deo posla u širenju svoje nacije. Drugi je bio unijaćenje, ili katoličenje. Upravo se u toj tački prelama osnovni problem koji Šešelj istražuje. On razlikuje prošlost stvarnog hrvatskog naroda od onog hrvatstva koje je prošireno upotrebom raznih verskih, političkih, kulturnih sredstava. „ Sve do druge polovine 19. veka hrvatstvo nije uopšte postojalo u Dalmaciji, Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Boki Kotorskoj “ (str 17). Posle opsežne i široke analize delatnosti Ljudevita Gaja, Josipa Štrosmajera, Franje Račkog, Anta Starčevića, Eugena Kvaternika, zaključuje: „ Veštačka hrvatska nacionalna ideologija je kreirana i razvijena tako što je hrvatska nacionalna svest nametana Srbima katolicima. “ (886)

Šešelj svojom studijom odgovara i na jedan značajan problem u teoriji nacije, vezan za usklađivanje nacionalnih razlika. Postoje tri modela za usklađivanje nacionalnih razlika: 1) asimilacija manje nacije od strane veće, 2) američki „ lonac za mešanje nacija “ , 3) kulturni pluralizam i kulturna tolerancija.

Srpsko-hrvatski primer izmiče ovim modelima: niti je bilo asimilacije manje nacije, niti je Jugoslavija bila „ lonac za mešanje nacija “ , a od kulturnog pluralizma i tolerancije ničeg nije bilo. Desilo se nešto suprotno. Manja nacija je asimilovala delove veće nacije uz pomoć jedne verske institucije – Katoličke crkve. U tom pogledu je odigrana neverovatna prevara sa jugoslovenstvom, prevara u koju su Srbi ušli slepi kod očiju i raspamećeni. Jugoslovenska ideja je bila politička zamisao hrvatskih nacionalnih ideologa. Ona je bila uspešna zamena za neuspešni ilirizam. Pod jugoslovenstvom oni su videli svoj put ujedinjenja i proširivanja na istok Balkana. A kada je stvorena Kraljevina SHS, oni su uz snažnu potporu Rimokatoličke crkve krenuli u razbijanje upravo te države, da bi se pod kapom Vatikana i EU 1992. konačno izdvojili iz SFRJ. U međuvremenu, od 1945. do 1980. Tito „ kao zloduh nad Srbijom i celim srpskim narodom “ komunističkim sredstvima doprinosi ovim ciljevima hrvatskih separatista.

Sve ove činjenice Šešelj registruje u svojoj naučnoj studiji. Međutim, bez odgovora je ostalo jedno pitanje. Zašto su Srbi „ naivno naseli “ na takav hrvatski plan? Zašto su se „ okrenuli jugoslovenstvu, spremni da se za njegovu ljubav odreknu i slavnog srpskog imena “ ? (899) A neki srpski komunisti bili su i veći Hrvati od samih Hrvata. Razumevanje srpske tragedije mora se razmotriti i iz srpskog ugla. Retki su srpski ideolozi koji su zastupali koncept Velike Srbije. Ta ideja s početka 19. veka bila je slabija od projugoslovenskih. Danas je ona praktično politički neostvariva, ali zaslužuje pažnju kao ideja političke istorije. Šešelj je određuje na nacionalno-demokratski način. „ Velikosrpski nacionalni projekat nikada nije bio hegemonistički, sračunat na podjarmljivanje drugih naroda, jer su srpske političke ambicije uvek bile sračunate da se ujedine nasilno razdvojeni delovi srpskog naroda i teritorije na kojima Srbi vekovima žive kao većinsko stanovništvo. Postizanje srpskog nacionalnog i državotvornog jedinstva je temeljno nacionalno pravo. “ (887) Ideja Velike Srbije, tvrdi Šešelj, po svom osnovnom samoodređenju bila je „ isključivo emancipatorska i nacionalnooslobodilačka a nikada osvajačka i porobljivačka. “ (887)

***

Teritorijalna raspršenost srpskog naroda na Balkanu i etnička pomešanost sa drugima narodima (orijentalne, katoličke, srednjoevropske, zapadnoevropske, mediteranske tradicije) doprinosile su tragičnim razdobljima njegove istorije. Viševekovni uticaji katoličke i islamske religije doprineli su verskom konvertitstvu Srba u Bosni i Hrvatskoj, čime su se duhovne razlike unutar srpskog naroda produbile. Nastojanje pravoslavne crkve da poistoveti srpstvo i pravoslavlje stvara pukotinu u duhovnom konsenzusu srpskog naroda.

Sa gubitkom države u 14. veku, Srbi su svoje kolektivno mišljenje formirali pod uticajem religije, književnosti i seljačkih buna protiv turske vlasti. Ali, Srbi su jedan od retkih naroda od čijih su pripadnika stvarane i druge nacije. Dok su se vekovima borili da očuvaju svoje nacionalno i kulturno biće, da stvore svoju državu, morali su da se bore i protiv odnarođavanja, od pritisaka drugih država i crkava da ih preimenuju u druge nacije. Pravoslavna crkva je istorijsku patnju srpskog naroda podigla na nivo kulta. Ona je u javni život unosila specifičnu mešavinu molitve i aktivizma, otpora zlu.

Religija oblikuje jednu vrstu zavisnosti od volje Božije. Njen temeljni stav prema životu jeste molitva za spas grešne duše i tela. Bog je taj koji otkriva istinu i pravdu, a ne pojedinačni i grupni interesi. Ali, crkva može da koristi religiju za nemolitvene ciljeve. Sveštenici su posvećeni služenju Bogu i staranju o dušama, ali su neki od njih prihvatali oružje i druge oblike nasilja da bi prevodili druge narode u svoju veru. Katolička crkva je na ovim prostorima pokazala da nije posvećena jedino Bogu već i širenju jedne nacije na račun druge, pokazala je snagu prozelitizma, agresivno-osvajačke planove, imperijalne verske težnje. Ona je u svoje delovanje ugradila osnovni interes hrvatskih ideologa i mislilaca, da uz pomoć Katoličke crkve prevedu srpsko pravoslavno stanovništvo u katoličku veru a zatim i u hrvatstvo. Širenje katoličanstva na Istok – bio je njihov glavni cilj.

Nekoliko kritičkih primedaba. Teorijsko razmatranje problema nacije koncentriše se na pitanje njenog nastanka, osnovnih obeležja, konstruisanja tradicije, doprinosa istaknutih ličnosti itd. U tom pogledu, mogao je i naslov da bude „ mekši “ , na primer – Uloga Katoličke crkve u širenju hrvatske nacije. Kada je reč o Hrvatima, kojima je posvećena Šešeljeva knjiga, potrebno je ukazati na jednu pojmovnu nedoumicu: da li je reč o „ veštačkoj naciji “ ili jednom istorijski osobenom načinu širenja nacije. Asimilacija i amalgamisanje drugih nacija odvijali su se na dva načina – pohrvaćivanjem uglavnom pripadnika drugih nacija, ali iste, katoličke vere. Vodeći ideolozi hrvatstva bili su nehrvati po rođenju – Ljudevit Gaj i Josip Juraj Štrosmajer, a pisac August Šenoa predstavlja primer dobrovoljnog pohrvaćivanja (str. 55). Međutim, kada je reč o Srbima, onda je tu na delu mehanizam unijaćenja i katoličenja svim sredstvima – i milom i silom, ali i genocidom. Jedan polu-Srbin polu-Hrvat, Ante Starčević, biće najveći ideološki krvnik, tačnije, najavljivač ustaškog genocida.

U knjizi nema šire analize srpskog doprinosa širenju hrvatske nacije, ili srpskih grešaka kada je u pitanju odnos prema hrvatskoj naciji. Šešelj dokazuje da je teza o Srbima i Hrvatima kao jednom narodu sa dva plemenska imena došla sa hrvatske strane. Prvo su pokušali sa ilirizmom Ljudevita Gaja (Iliri su svi Južni Sloveni, koji su istorijom razdeljeni, a da bi se ponovo ujednili potrebno im je jedno ime i jedan književni jezik sa pravopisom, str. 500). Ilirizam nije uspeo, ali sledeća hrvatska podvala sa jugoslovenstvom jeste. Ove dve „ ujediniteljske “ ideologije imale su kod Srba svojih protivnika ali i pristalica. To se naročito odnosi na jugoslovenstvo ( „ većina srpskih intelektualaca, preokupirana srpskim idealizmom i romantizmom stalno je pravila ustupke hrvatskoj strani “ – str. 543). Šešelj u svojoj knjizi podseća na one koji su pokazivali rezerve i otpor prema hrvatskim političkim i ideološkim planovima (partijarh Rajačić, str. 512, Miletić kritikom Štrosmajerovog prozelitizma u „ Zastavi “ , str. 514, ili Jovan Radonić kritikom istorijskih radova Franje Račkog). Za dublje razumevanje hrvatskih „ uspeha “ u osvajanju srpskih prostora i srpskih duša potrebno je temeljno osvetljavanje i srpskih grešaka, ili „ doprinosa “ .

Jedna od grešaka srpske nacije, zapravo Srpske pravoslavne crkve, svakako je odbacivanje Srba katolika i Srba muslimana iz srpskog nacionalnog kruga (str. 55). To je najbolnije mesto srpske nacije. Njeni pripadnici su prevođeni u druge vere a potom su činili strašne zločine nad bivšom braćom. Šešelj pripada onim autorima koji ovu problematiku vrlo dobro poznaju. (Videti knjigu Ideologija srpskog nacionalizma.)

Druga fatalna srpska greška jeste pristanak na savez sa Hrvatima u jeziku. To je bila lukava igra ne samo hrvatskih lingvista da se preuzimanjem štokavskog narečja odbaci kajkavski (hrvatski) jezik i tako proširi populacija koja pripada Hrvatima. A pošto su Srbi štokavci i pravoslavci, preostalo je da se hrvatski štokavci preko Rimokatoličke crkve prevedu u Hrvate. Ta neverovatna greška vezana za jezik koštala je Srbe i populacijski i kulturno, i konačno na državnom planu. U tome je značajnu ulogu imao i Bečki dogovor 1850, po kome je srpski jezik bilo moguće nazivati i hrvatskim, čime se etnička razlika Srba i Hrvata svela na versku.

Šta je mogla da uradi srpska strana da do katoličenja ne dođe? Problem je istorijski: od jedanaestog veka (1054.) pravoslavlje se graniči sa katoličanstvom upravo preko leđa srpskog naroda. Ta borba katoličanstva protiv pravoslavlja najviše je koštala srpski narod. Oni su platili ogromnu cenu ne samo zbog odbrane svog nacionalnog identiteta već i zbog odbrane pravoslavne civilizacije.

Kada je reč o ratovima u bivšoj Jugoslaviji (1991-1999), Šešelj je nedvosmislen. Papa Vojtila je lično želeo rat antisrpskog karaktera. Ta teza se ponavlja na više mesta u knjizi. Ovaj argument je tačan ali nije dovoljan. U planu razbijanja i kažnjavanja srpskog naroda bili su upleteni razni igrači: političari i vlade zapadnih država, intelektualci, mediji. (O tome sam pisao u knjizi Drugo lice demokratije , 1998). Antisrpska delatnost je izvirala iz raznih delova Evrope i sveta. Pitanje je ko je vukao glavne konce, a da bi se došlo do odgovora, potrebna su dalja istraživanja.

Zaključak. Ova naučna studija dr Vojislava Šešelja bavi se istraživanjem istorije Hrvata i veštačkih Hrvata, ulogom Vatikana u širenju hrvatske nacije, delima hrvatskih nacionalnih ideologa, otimanjem srpske kulture.

U središtu temeljite analaze nalazi se delovanje Rimokatoličke crkve u širenju jedne konkretne nacije. Hrvatska nacija stvarana je na štetu srpske. Presudna je bila uloga crkve i vere, a ne jezik, koji je dugo smatran vezivnim tkivom svake nacije. Pokatoličavanje se odvijalo prevarom, zavođenjem ili silom, a i genocidom.

Knjiga je značajna za sve koji se bave proučavanjem društva, istorije, politike, kulture, crkve na prostoru Balkana. Pitak i odnegovan stil čini je dostupnom i široj čitalačkoj publici.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM