Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Božidar Đelić, Kada će nam biti bolje, Službeni glasnik: Beograd, 2006.

   

 

Čedomir Antić

Prikaz knjige: Božidar Đelić, Kada će nam biti bolje, Službeni glasnik: Beograd, 2006.

Mr. Božidar Đelić kao ličnost možda najbolje simbolizuje reformsku Srbiju sa početka 21. veka (*). Školovan u prestižnim školama i na uglednim univerzitetima Francuske i Sjedinjenih država, Đelić je bio ono što je Srbiji posle pedeset godina komunističke diktatire i izolacije pod Miloševićevim režimom bilo potrebno. Srbiji je bio potreban čudotvorac: ličnost nesumnjivog stranog obrazovanja, neupitne stručnosti i što je najznačajnije nov čovek neutralan u sporu klanova koji u Srbiji nadilazi ideologiju, pravdu, inat, kapric i generacije. Razume se, ušavši prvo u tim potpredsednika Savezne vlade Miroljuba Labusa, a zatim i u Đinđićev kabinet, Đelić je ovu poslednju prednost izgubio. Ipak, i pored svih teškoća, nedostatka dovoljne demokratske podrške za potpune reforme i neusaglašenosti političke i ekonomske tranzicije, Božidar Đelić je zajedno sa nekolicinom ministara i stručnjaka iz vlade i Narodne banke sproveo teške i sudbonostne reforme. Danas, posle šest godina, pored svih sporova i raskola unutar demokratskog bloka, možemo reći da su ove reforme bile uspešne.

Danas, Đelić nastupa kao jedan od trojice ozbiljnih kandidata za stojedanaestog šefa srpske vlade. Knjiga koju je objavio pod naslovom Kada će nam biti bolje predstavlja njegov program.

Kakva je knjiga Božidara Đelića Kada će nam biti bolje? Kao najkraći odgovor na ovo pitanje učinila mi se jedna reč: „prosvetiteljska“. Knjiga je nastala na osnovama dugogodišnje svakonedeljne kolumne koju je Đelić pisao za tiražni beogradski dnevnik Blic . Prilagođene, ove kolumne čine šezdeset i pet poglavlja koja su grupisana u osam glava. U svojoj knjizi Đelić istupa kao demokratski političar. Željan da pomiri populističke želje prestarelog i slabo obrazovanog prosečnog građanina Srbije, sa zahtevnim izazovima napretka u Modernom dobu on je svojoj knjizi dao naslov po pitanju koje mu je najčešće postavljano prilikom susreta sa građanima. Ipak, sama struktura njegove knjige predstavlja Đelića kao izdanak ekonomista koji su tokom devedesetih godina reformisali istočnoevropske države. Prvi zadatak opisan u knjizi predstavlja sprovođenje uspešne ekonomske tranzicije, drugi stvaranje konkurentske privrede, tek na trećem mestu stvaranje valjane države, sledi priprema srpskog društva za 21. vek da bi, tek potom bio obezbeđen pristojan život. Knjigu zaključuju dva poglavlja, koja naizgled ne slede logično ovom nizu: jedno posvećeno međunarodnoj politici i drugo, zaključno, gotovo filozofsko razmatranje jedne nove Srbije izmenjene iz korena, politički stabilne, oslonjene na valjane medije.

Pošto sam pročitao Đelićevu knjigu na mene je utisak ostavilo nekoliko činjenica. Pre svega, velika je šteta, što ni Vlada Koštunica-Labus, niti Demokratska stranka, kao stranka čiji je Đelić član i kandidat za premijera, nisu od 2004. našli za shodno da iskoriste njegova znanja i zamisli. Propust je što Narodna skupština nije stvorila nekakav „Savet za reforme“ u koji bi ušli iskusni i uspešni ministri iz prethodnog razdoblja. Ako ovo već nije moguće u politici toliko antagonizovanoj kakva je srpska, postavlja se pitanje zašto onda Demokratska stranka nije stvorila vladu u senci iz koje bi Đelićeve zamisli čulo više građana Srbije, a možda ih potajno i usvojili njegovi protivnici. Što se tiče ekonomskih reformi i evropskih integracija, Đelićeve ideje su refomske, istina delom već dobro poznate, ali u svakom slučaju veoma dobro formulisane.

U političkom pogledu Đelić je nastavljač programa vrlo sporih promena, koje su u demokratskim uslovima kod nas verovatno jedino i moguće. Đelić, koji nije podneo ostavku kada je stvorena Državna zajednica ili potpisan katastrofalni sporazum o harmonizaciji sa Crnom Gorom, ova pitanja ne smatra za posebno važna. Danas, kada sta t us Kosova i Metohije predstavlja jednu od najznačajnijih kočnica daljem razvoju Srbije, ovom pitanju, izvoru tolikih nesreća i zabluda u našem društvu, nije posvećeno posebno poglavlje. Kad je reč o Vojvodini, Đelić se u knjizi založio za modernu evropsku autonomiju „koja ne ugrožava jedinstvo Srbije“. U predizbornoj kampanji njegova stranka zalagala se, međutim, da zakonodavna i sudska vlast budu predate pokrajini. Slično je i sa odnosima sa Haškim tribunalom. Kad je reč o beloj kugi, Đelić ne nudi ništa što nije već primenjeno u zapadnoevropskim državama koje ovaj problem većinom imaju i nisu ga rešile. Štaviše, pritom čak pravi i manju grešku pa spominje umanjenje nekakvog porodiljskog dodatka (reč je o smanjenim platama-nadoknadama osobama na trudničkom, a ne na porodiljskom bolovanju).

Ipak, namere Božidara Đelića su nesumnjivo ispravne i rodoljubive, a njegovi argumenti i ideje su prema mom sudu većinom ne samo ispravne, već suštinski inspirativne. Naročito je važno što je ova knjiga, i pored njenog naslova, predstavlja značajan doprinos borbi protiv populističkih ideja kojima su u srpskom društvu izjednačeni ravnopravnost i jednakost. Takođe, Đelić nastoji da ovom knjigom reformsku misiju definiše kao nadstranačku i patriotsku, što nažalost nije bila platforma većine naših reformista koji su paradoksalno ponekad bili u sukobu sa narodom koji su želeli da promene nabolje.

Čitajući knjigu Kada će nam biti bolje? razmišljao sam o tome kakva je istorijska pozadina političkih ličnosti kakva je Božidar Đelić. Setio sam se našeg znamenitog ekonomiste, istoričara i političara Čedomilja Mijatovića. Modernista, uvek drugi čovek politike, a prvi ekonomije ili diplomatije; neshvaćen, on ni sam do kraja nije razumevao sve stranputice i bogaze zaostalosti i nemodernosti jedne balkanske države u kojoj ne može važiti sve ono što je važilo za razvijene demokratije koje su joj uzor. Stvarajući novu Srbiju mi ne samo da ne možemo u potpunosti da zaboravimo staru, već ne smemo pomisliti da smo u stanju da stvorimo društvo savršenije i bolje od onih koja su nam uzor. Nažalost, većina naših refo r matora u protekla dva stoleća nastojala su da Srbiju učine jednakom i ravnopravnom sa društvima u kojima su sami uspeli ne samo da se pokažu dostojnim i ravnopravnim, već i da svojim ugledom proslave sopstveni narod i državu. Srbija se pokazala kao premala za sopstveni put u reformama, ali i prevelika da bi njene osobenosti bile zanemarene. Knjiga Božidara Đelića Kada će nam biti bolje predstavlja jedan doprinos u ovom pravcu.

Kratka biografija Božidara Đelića

Mr Božidar Đelić, ministar finansija i ekonomije od 25. januara 2001. godine do marta 2004. godine. branio oko pedeset zakona u Skupštini, sproveo korenitu reformu srpskih javnih finansija. Tokom svog mandata, sa svojom nepartijskom i profesionalnom ekipom, stabilizovao državu, institucionalno zaokružio i organizovao svoje ministarstvo na moderan način, pojačao i uredio finansiranje političkih stranaka, koordinirao borbu protiv šverca nafte i cigareta, učestvovao u više od šezdeset pregovora sa socijalnim partnerima (prosveta, zdravstvo, pravosuđe, javna preduzeća, Zastava, Bor, taksisti i autoprevoznici, banke u stečaju, itd.), obezbedio prelazak fiskalnih i trezorskih funkcija ZOP-a na Poresku upravu i Upravu za javna plaćanja, pregovarao sa međunarodnim finansijskim institucijama i poveriocima (MMF, Svetska banka, Evropska banka za obnovu i rekonstrukciju - EBRD, Evropska investiciona banka - EIB, Pariski i Londonski klub, Rusija, Kina), vodio lobiranje koje je obezbedilo Beogradu organizaciju godišnje skupštine EBRD u maju 2005. godine, sproveo program regulisanja unutrašnjih dugova, presekao nezdrave veze između banaka i države, formirao jedinicu za restrukturiranje javnih preduzeća, inicirao formiranje Saveta za borbu protiv korupcije, sa Ministarstvom trgovine uveo fiskalne kase, predsedavao Komisijom za privatizaciju Duvanske industrije Niš i Duvanske industrije Vranje, i pokrenuo proces privatizacije četiri banke (Jubanka, Novosadska, Kontinental, Niška), odbranio ugroženi interes države u DDOR-u Novi Sad, i pokrenuo povećanje učešća države u Nacionalnoj štedionici.

Guverner za Srbiju i Crnu Goru u EBRD, London, i zamenik guvernera za Srbiju i Crnu Goru u Svetskoj banci, Vašington. Predsednik Upravnog odbora Beogradske berze.


Tokom celog mandata u istraživanjima javnog mnjenja rangiran kao ministar Vlade koji uživa najveće poverenje građana. Proglašen za čoveka godine za 2001. godinu sa strane nedeljnika Vreme i drugih novina u 2002. godini. izabran za «Najevropljanina» u domenu ekonomije za 2002. godinu, od strane Evropskog pokreta u Srbiji. Izabran za jednog od sto «Globalnih lidera budućnosti». I za 2002. godinu od strane Svetskog ekonomskog foruma iz Davosa, Švajcarska. Izabran za jednu od «50 zvezda Evrope» od strane američkog nedeljnika Tajms u 2001. godini. Profil objavljen u Vol strit žurnalu (Wall Street Journal Europe), Mondu, Figaru, Handelsblatu, i drugim vodećim inostranim novinama i na vodećim televizijama (Si-En-En, Ej-Bi-Si, Frans 2, Bi-Bi-Si, itd.Od oktobra do decembra 2000. godine, šef ekspertskog tima potpredsednika Savezne vlade SRJ, prof. dr Miroljuba Labusa, zadužen za izradu ekonomskog programa.
Od 1993. do oktobra 2000. godine partner (suvlasnik) u vodećoj svetskoj konsalting firmi McKinsey and Company u Parizu i u Silicijumskoj dolini, Kalifornija. Specijalizovan u domenima finansijskih institucija, medija i Interneta. 1996. godine, savetnik rumunskog premijera Viktora Čorbee na programu ekonomskih reformi.

Od 1992. do 1993. godine savetnik v.d. predsednika Vlade Ruske Federacije Jegora Gajdara, potpredsednika Vlade i ministra privatizacije Anatolija Čubajsa, kao i ministra finansija Borisa Fjodorova.

Od 1991. do 1992. godine direktor programa masovne privatizacije Poljske, savetnik ministra finansija Lešeka Balceroviča i direktora varšavske berze.

Zajedno sa svojim bliskim dugogodišnjim saradnicima 2004. godine osnovao je Altis grupu, koju čine „Altis Capital“, vodeća investiciona banka u Srbiji, i „Altis Consulting“, firma za strateško savetovanje. Ova grupacija savetovala je sve najveće i najuspešnije firme u Srbiji, a od osnivanja učestvovala je u transakcijama vrednim preko 500 miliona Evra.

Magistar državne uprave Fakulteta Dž.F. Kenedi, Univerzita Harvard (Master of Public Administration, J.F. Kennedy School of Government, Harvard University, Cambridge, MA, USA, 1991), magistar poslovne uprave Harvard biznis škole (Master of Business Administration, Harvard Business School, Boston, MA, USA, 1991), magistar ekonomije Visoke škole društvenih nauka u Parizu (Diplôme d'Etudes Approfondies en Economie, Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales, Paris, 1988), diplomirao na vodećoj francuskoj biznis školi HEC (Hautes Etudes Commerciales, 1987) i pariskom Institutu političkih nauka (1987) među 5% najboljih studenata, dupli pobednik na nacionalnim takmičenjima u ekonomiji i geografiji.

Rođen 1. aprila 1965. godine u Beogradu. Otac Milene (7) i Alme (4). Govori francuski i engleski, dobro znanje ruskog, poljskog i nemačkog jezika.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM