Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
  PRIKAZI

Prikaz knjige: Mark Kurlanski, Nenasilje, istorija opasne ideje
 

 

Nemanja Džuverović

Prikaz knjige: Mark Kurlanski, Nenasilje, istorija opasne ideje

Prikaz knjige: Mark Kurlanski, Nenasilje, istorija opasne ideje (originalni naziv Non – violence, The History of Dangerous Idea), Jonathan Cape, London , 2007, str. 224.

Knjiga Nenasilje, sa intrigantnim podnaslovom i predgovorom Dalaj lame, Marka Kurlanskog predstavlja svojevrsni udžbenik za sve koji žele da se bliže upoznaju sa idejom nenasilja i njenim razvojem kroz istoriju. Istovremeno, knjiga može da služi kao korisna dopuna za one koji su već upoznati sa pojmom nenasilja jer nudi mnoštvo malo po znatih podataka.

Knjiga daje istorijski prikaz razvitka ideje nenasilja počevši od stvaranja prvih monoteističkih religija pa do završetka Drugog svetskog rata s ciljem da pruži odgovor na dilemu da li je upotreba nenasilnih metoda borbe adekvatnija od upotrebe sile koja je do sada bila dominantan obrazac rešavanja sporova. Uz upotrebu brojnih faktografskih podataka autor jasno pokazuje da je svaki primer upotrebe nenasilnih sredstava pokazao znatno delotvornije rezultate od upotrebe nasilnih u sličnim ili istovetnim situacijama. Kurlanski prati razvoj ideje i svoje polje istraživanja usmerava ka onim zemljama, regionima ili kontinentima koji su u tom trenutku imali presudnu ulogu u njenom razvitku. Prostorna premeštanja na liniji Stari – Novi kontinent omogućavaju nam uvid u “neeksluzivnost” pridavanja zasluga za razvitak nenasilne borbe i misli određenoj verskoj ili religioznoj grupi, narodu ili pak državi.

Na početku knjige autor daje interesantno morfološko tumačenje reči nenasilje koje, po njegovim rečima, nije adekvatno za posmatrani pojam jer u sebe inkorporira samo prostu negaciju nasilja, a ne uzima u obzir kompleksnost i obimnost pojave. Takođe, Kurlanski nam pokazuje da, iako izjednačavani pojmovi, nenasilje i pacifizam nisu jednoznačni i ne mogu se poistovetiti.

U prvom delu knjige autor analizira ulogu koju je ideja nenasilja imala u razvoju prevashodno hrišćanske i islamske religije od njihovih ranih početaka pa sve do kraja XVIII veka. Pored ovih dveju, autor izučava uticaj ideje i na ostale religije, a poseban akcentat stavlja na brojne verske i filozofske pokrete koji su nastali na teritoriji današnje Kine.

Centralni stav koji Kurlanski iznosi u ovom delu glasi da je povezivanje religije sa državom i njenim aparatom, koje se dogodilo u slučaju hrišćanstva i islama, dovelo do postepenog, ali sigurnog napuštanja osnovnih načela, koja su determinisala navedene religije, a koja su bila inspirisana idejom nenasilja. Kao posledica, došlo je do stvaranja neprirodne zajednice religije i države u kojoj je surovi državni aparat određen kategorijama nasilja u potpunosti prevladao. U prilog tome on prikazuje postepeni preobražaj hrišćanstva koji ide od apsolutnog negiranja svake vrste nasilja do opravdavanja krstaških ratova i ubijanja nevernika. Autor ističe da je džihad, u svom izvornom smislu, označavao težnju ka otelotvorenju “idealnog” muslimana putem pridržavanja pravila koja mu je Kuran nalagao, a da je tek kasnije, kao odgovor na krstaške ratove, dobio značenje koje poseduje i danas, a koje označava sveti rat protiv nevernika.

U svojim istraživanjima Kurlanski ispravno uviđa da nenasilni pokreti, poput Katara, koji su u jednom trenutku prihvatili nasilje bili uništeni za razliku od Kvekera i Menorita koji su ostali dosledni svojim izvornim načelima i ne samo opstali već i zadobili važnu političku ulogu u svojim društvima u određenom trenutku (primer Kvekera i njihove uloge u Pensilvaniji).

Drugi deo knjige prati razvoj ideje nenasilja u Novom svetu tj. današnjim SAD. Analiza obuhvata period od prvih aktivnosti Kvekera u državi Pensilvaniji, što se i uzima kao početak razvoja nenasilne misli na ovom kontinentu, do Građanskog rata, borbe za ukidanje ropstva.

Posebno treba istaći poglavlje koje analizira upravljanje Kvekera Pensilvanijom u XVIII veku koje je trajalo nepunih osam decenija. Iako je sistem koji je funkcionisao u tadašnjoj britanskoj koloniji bio u potpunosti zasnovan na principima nenasilja on nije mogao da opstane na duže staze jer su, po autorovom mišljenju, druge kolonije bile utemeljene na dijametralno suprotnim načelima što je dovelo do toga da Kvekeri izgube vlast u koloniji u kojoj su činili većinu. U navedenom slučaju, kao i mnogim drugima, brojčana nadmoć bila je dovoljna da uruši sistem koji se izdvajao primenom učenja inspirisanih idejom nenasilja.

Pored Kvekera, Kurlanski pokazuje da su prvi mirovni pokreti, koji svoje utemeljenje nisu imali u religioznim učenjima, nastali na tlu današnjih SAD početkom XIX veka. Nastankom tih pokreta ideja nenasilja se ukorenila i proširila u SAD u znatno većem obimu nego bilo gde drugde. Sekularizacija pokreta istovremeno je dovela i do njegove popularizacije i institucionalizacije. Bitno je napomenuti, što i autor navodi, da su mirovni pokreti, koji su u tom periodu delovali, bili istovremeno pokreti koji su se zalagali za ukidanje ropstva i da je ideja nenasilja bila ugrađena u borbu za njegovo ukidanje i kroz tu borbu se najočiglednije i iskazivala.

Glavni deo knjige predstavljaju poglavlja pod nazivima “Prokletstvo nasilja” i “Omiljeni pravedni rat”. U ovom delu knjige Kurlanski obuhvata period tzv. “real politike” koja je u Evropi bila dominantna od sredine XIX veka pa do završetka Drugog svetskog rata. On pokazuje da je period do Prvog svetskog rata bio ispunjen mnogim mirovnim aktivnostima poput osnivanja brojnih mirovnih organizacija, uključujući tu i Međunarodnu ligu za mir, aktivizmom intelektualaca toga doba: Viktora Igoa, Lava Tolstoja, Alfreda Nobela, Andreja Karnegija i dr., ali da taj talas mirovnih aktivnosti ipak nije uspeo da spreči izbijanje Velikog rata.

Period ratnih operacija obično označava i zamiranje svih mirovnih akcija. Ipak, Kurlanski nalazi brojne primere pojedinaca koji su se borili protiv Prvog svetskog rata (najpoznatiji među njima svakako je bio Bertrand Rasel). Oni su odbijali da uzmu učešće u ratu čime su izražavali svoj stav da pozivanje na opštu društvenu mobilizaciju u cilju pobede ne može biti valjani razlog za odustajanje od principa nenasilja.

Period između dva rata bio je, po autorovim rečima, ispunjem aktivizmom bivših boraca koji su pokušavali da prenošenjem svojih iskustava drugima pokažu sve strahote i užase rata. Remarkovo delo “Na zapadu nista novo” predstavlja najbolji primer za navedene tvrdnje. Ipak, ni sve žrtve Prvog svetskog rata, ni sva nastojanja mirovnih aktivista koja su se intenzivirala između dva rata nisu mogla da spreče najveću katastrofu ljudskog društva iskazanog u liku Drugog svetskog rata. Kurlanski iznosi na videlo da ratovi, a pogotovu oni svetski, bude najtamnije sile u ljudskom biću koje negiraju neprijatelju pravo postojanja isključivo zbog činjenice da se on nalazi sa druge strane. Svoje tvrdnje ilustruje poređenjem Gernike, čije je bombardovanje od strane Nemačke izazvalo zgražavanje zapadne Evrope, sa Drezdenom koji su saveznici, pred sam kraj rata, bombardovali isključivo gađajući civilne ciljeve i gde je poginulo 130 000 civila i Hirošimom i Nagasakijem gde je, od atomske bombe, poginulo 120 000 ljudi, a mnogo više nakog toga od posledica bombardovanja. Ovi zločini su od strane građana zapadne Evrope i SAD doživljeni kao opravdani, iako su u navedenim slučajevima, kao i u slučaju Gernike, prevashodno stradali civili.

Period nakon Drugog svetskog rata ne može se smatrati periodom u kome je mir kao najviša društvena vrednost nadvladao prvenstveno zbog niza ratova koji su usledili, poput onih u Koreji, Avganistanu, Vijetnamu ili Iraku, ukupnog broja žrtava koji je premašio brojku iz svetskih ratova kao i činjenice da su većinu tih žrtava činili civili, zaključuje Kurlanski.

Ipak, i pored svoje razornosti i pogubnosti, ratovi nisu uspeli da potisnu ideju nenasilja, koja je još uvek prisutna i nastavlja svoj život kroz mirovne pokrete koji su danas veoma brojni i čiji je krajnji cilj ukidanje rata kao obrasca ljudskog ponašanja. Uporedo sa opstankom ideje to je period koji je obeležen aktivizmom dvojce najvećih boraca i propovednika nenasilja, Mahatma Gandija i Martin Lutera Kinga. Autor sjajno pokazuje da su, poput proroka svetskih religija, i najveći borci za mir poput Gandija i Kinga morali da dožive nasilnu smrt da bi bili stavljeni na pijedestal besmrtnosti od strane ostatka čovečanstva i da bi njihova borba bila prihvaćena kao civilizacijski korak napred.

To je period u kome su pobede (nenasilne!) izvojevali pokreti u istočnoevropskim zemljama (Kurlanski interesantno tu ubraja i Perestrojku kao određeni vid pobede nenasilja), narodni pokret u Meksiku, „Majke sa Majskog trga“ u Argentini i Afrički nacionalni kongres u Južnoafričkoj republici.

Sam kraj knjige donosi nam dvadeset i pet teza koje istovremeno predstavljaju rezime knjige i osnovne principe, svojevrsne “zapovesti” nenasilja. Principi koji su dati kao i knjiga u celosti treba da posluže svima koji smatraju da je put nenasilja jedini ispravni put kojim se može ići u vremenu koje dolazi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM