Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikazi

   

 

Ivan Milenković

Kriza krize

Alpar Lošonc, Suverenitet, moć i kriza (Eseji o evropskom mišljenju), Svetovi, Novi Sad 2006.

Evropa je, nesumnjivo, jedna od najučestalijih reči u javno-medijskoj sferi, ali njena učestalost kao da je u obrnutoj srazmeri sa prozirnošću njenoga značenja: bilo iz koje perspektive da pokušamo odgovoriti na pitanje "šta je Evropa?" – geografske, istoriografske, kulturološke, psihološke, političke, sociološke, filozofske – suočavamo se sa evidencijom da ni u jednom od svojih određenja Evropa nije nedvosmislen, jednoznačan pojam.

Gotovo svaki pojam na koji bismo se oslonili u pokušaju da odgovorimo na pitanje o Evropi – granica: gde su granice Evrope?; duh: postoji li nešto poput evropskog duha?; mišljenje: kako misliti Evropu?; građanin: "da li je moguće biti građaninom Evrope? itd. – već je zahvaćen tipično evropskom komplikacijom, on, naime, nikada nije prost, on je uvek već refleksivan, on je evropski. Evropa kao da je prinuđena da sebe objašnjava sobom, a to je višestruko opasno. Evropsko drugo uvek je već nekako ona sama. Već prvi korak u pokušaju da odredimo šta je Evropa upliće nas u njenu lepljivu pojmovnu mrežu, teškoća da problemu uopšte priđemo ispostavlja se kao evropski specijalitet: suočiti se sa Evropom znači suočiti se neodlučivim, suočiti se sa krizom, to znači ušetati u minsko polje mogućnosti (i nemogućnosti), protivrečnosti, nedorečenosti, to znači dovesti u pitanje svakodnevne evidencije i večne istine, to, najzad, znači dovesti u pitanje onoga koji pita.

Zato novosadski filozof Alpar Lošonc, u tekstu inspirisanom češkim filozofom Janom Patočkom, piše: "Biti Evropljaninom, to znači nešto 'problematizovati', premašiti svet koji se daje kao samorazumljiv, to je otvaranje prostora upitnom hodu mišljenja (...) to je prepoznavanje egzistencijalnih značenja tajne da bi se prešlo preko evidencijama zakrpljenog sveta koji nude samo oslonce. (...) Potreba za osloncem je signatura slabosti, izraz straha da se izgubi u nečem drugom, naročito u onim moćima koje vladaju. Ne raspolaganje istinom, nego spremnost na njeno traženje, ne izvesnosti koje se nameću, nego slobodno praktikovanje odgovornosti, spremnost ka izlaganju riziku, budnost nad sobom, ponovno rođenje, sloboda drugačijeg viđenja, reorijentacija života (...). Evropa nije okamenjena tradicija koja je jednom za svagda ovekovečena, nego ponovno razumevanje potencijala institucije smisla" (str. 95). Već iz ovog odlomka jasno je šta Lošonc u svojoj knjizi nudi: filozofsko razumevanje Evrope. Na tragu fenomenološke škole, koja u metodološkom smislu zauzima središnje mesto Lošoncovog poduhvata, moglo bi se reći i nešto jače: samo nam filozofski pristup Evropi nudi Evropu i to ne zbog nekakve tajne koju filozofski diskurs nosi sobom, već, naprosto, zbog uvek već upisane samorefleksivnosti u svaki pokušaj određenja Evrope.

U citiranom odlomku implicitno nailazimo na sva tri pojma iz naslova Lošoncove knjige: suverenost, moć i kriza, ali iskrivljene u odnosu na tradicionalno shvatanje, pomerene u odnosu na ona značenja koja su im se, barem do postmodernih vremena, pridavala. U tvrdnji da je "potreba za osloncem signatura slabosti" prepoznaćemo svojevrsnu dekonstrukciju pojma suverenosti, u strahu od gubitka u nečem drugom, naročito u moćima koje vladaju, nailazimo na dekonstrukciju pojma Moći, dok u odbijanju izvenosti i slobodnom praktikovanju odgovornosti uočavamo pojam permanentne krize. Sva tri rečena pojma autor razume kao eminentno evropske pa se, utoliko, Evropa ni ne može misliti bez njih. Neko bi, međutim, zdravom razumu sklon, mogao da pita ko, zapravo, u ovoj igri identifikovanja, ima prvenstvo, ko je stariji: da li je najpre nastala Evropa koja je, potom, porodila ove pojmove, ili su se najpre ispilili ti pojmovi, pa su onda oni, kao takvi, kao već nastali, konstituisali Evropu? Da li postoji nekakva evropska stvarnost koja ne odgovara evropskim pojmovima, ili se Evropa, zapravo, da razumeti samo kroz pojmove? Najzad, šta bi značila sintagma iz podnaslova Lošoncove knjige "evropsko mišljenje"? Zar se u takvoj postavci problema ne krije već jedna pred-postavka, zar se već ne potkrada jedna logocentrična, evropocentrična struktura koja pretpostavlja ono što bi tek trebalo dokazati, naime zar se ovde već ne uvodi u igru nekakva Evropa, šta god u međuvremenu to značilo, uprkos tome što je upravo Evropa predmet ispitivanja? Da li se, naposletku, uopšte može govoriti o nekakvom evropskom identitetu?

Kao izrazito obrazovan filozof, jedan od najobrazovanijih na srpskoj filozofskoj sceni, Lošonc ne krije tragove po kojima se kreće i bez lažne skromnosti, bez napora, ali i bez ikakve pretencioznosti, pokazuje da su rečena pitanja kanonska pitanja mišljenja o Evropi. Ono, međutim, po čemu se Lošonc razlikuje od korektnog, ali neinventivnog tumača, jeste sposobnost pronalaženja manje prohodnih staza na putu do Evrope i evropskog mišljenja. Prvi esej svoje knjige, "'Dobri Evropljanin' i iskonska pluralnost", Lošonc posvećuje jednom po malo zaboravljenom, ali svakako samosvojnom filozofu, Maksu Šeleru, fenomenologu, i njegovim idejama koje su sabrane oko onoga što je Šeler nazivao ordo amoris, ljubavni poredak. Šeler je, pokazuje Lošonc, bio mislilac heterogenog. Iako odbija ucenu relativizma – koji se, što je bitno za filozofsku poziciju samoga Lošonca, odveć lako pripisuje takozvanim posmodernim misliocima – Šeler u osnovi evropskog mišljenja otkriva konstitutivnu heterogenost, nesvodivost na jedan obrazac, na apriorno Jedno. Istovremeno, Šeler ne odbacuje mogućnost nekakve zajednice koja će heterogenost držati na okupu, ali pod jednim važnim uslovom: ne pokušavati da se heterogenost ispegla, da se načini jednoobraznom, da se raznorodnost načini jednorodnom. Evropa, rekao bi možda Šeler, jeste raznorodnost. Evropa je ime raznorodnosti. Već u takvom postavu jasno se raspoznaje ono što će, dobrih pedesetak godina posle Šelera, da se rapoznaje kao problem multikulturalnosti.

Drugi, verovatno noseći esej čitave knjige "Evropa Trasimaha i/ili Sokrata" autor posvećuje Janu Patočki i pojmu krize. Opšte mesto evropske modernosti jeste da je permanentna kriza ono što odlikuje ovaj period. Zaoštrenije rečeno: upravo je Evropa izmislila krizu kao momenat istrajavanja u neodlučivosti. Kriza, koja povlašćenu upotrebu pronalazi u medicinskom diskursu, označava onaj trenutak u toku bolesti kada bolest kreće jednim od mogućih pravaca: ka pogoršanju i smrti, ili ka ozdravljenju. No (samo)proizvođenje krize pokazuje se upravo evropskim momentom. Kriza je konstitutivna za shvatanje Evrope, u onoj meri i sa istom količinom paradoksa koji nosi i konstituivni nedostatak u pojmu filozofije. Naime, ako je filozofija večita potraga za nekakvom mudrošću, ali nikada mudrost sama, u tolikoj meri je i Evropa večita scena krize koja se ne razrešava, ali u kojoj se i sa kojom se živi. No, Evropa danas živi jedan nov momenat, a to je upravo kriza same krize. Rezultat takvog stanja stvari nije, naprosto, formalno-logički izraz po kojem minus i minus daju plus (kriza krize upućuje na odsustvo krize), pa bi, utoliko, izlazak iz krize bio nekom vrstom povratka punoći smisla, već kriza krize ukazuje na lom struktura koje su, ma koliko kritične, održavale ravnotežu unutar neuhvatljivog evropskog identiteta.

Treći esej "Postevropske mogućnosti. Carstvo i suverenitet" koji direktno proizlazi iz prethodna dva, bavi se pojmom Imperija koji su inaugurisali Antonio Negri i Majkl Hart, pre svega se usredsređujući na pojam suverenosti. Lošonc, zapravo, ne prihvata koncepciju suvereniteta koju su predložili ovi autori naglašeno levog senzibiliteta, pokazujući da je njihovo razumevanje odveć slično klasičnim određenjima, pa čak, u određenoj meri, i nedovoljno osvešćeno. Naime, Negri i Hart ne uzimaju dovoljno u obzir upravo pojam krize kao "genuino evropski način samorazumevanja" (str. 157).

Glavni junak četvrtog eseja "'Divlja regija' ili šta ćemo sa međukulturnim značenjima" je Moris Merlo-Ponti, odnosno fenomenologija. U kojoj meri se u savremenom svetu vodi borba za smisao, te kako se tradicionalno shvaćeni smisao kao svojevrsni cilj svekolikog kretanja, kao unapred postavljena izvesnost sada menja u pokretljiv, pomičnu i daleko manje izvesnu nit vodilju, odnosno u kojoj meri je teleološka postavka sveta istrošila svoje mogućnosti, možda se ponajbolje da videti u fenomenološkim postavkama i onim izvesnostima koje fenomenologija nastoji da očuva, pa čak i očvrsne.

U petom ogledu "'Divlja' demokratija bačena u kovitlac protivrečnosti" nailazimo na rečenicu koja bi mogla stajati kao moto Lošoncove knjige: "Demokratija se opire razrešavanju vlastitih protivrečnosti" (str. 216). Slično pojmu "Evropa", koji je uhvaćen u inflatorne tokove (pa sada svako ima mišljenje o tome šta je Evropa), ni demokratija ne prolazi bolje. No, da je u pitanju složen, zanimljiv, teško uhvatljiv, tanan i robustan pojam istovremeno, Lošonc pokazuje upravo maestralnim prepletom tradicionalnih motiva i shvatanja sa veoma svežim probojima u političkoj filozofiji, u igru uvodeći i autore koji su na ovim prostorima gotovo potpuno nepoznati (Đorđo Agamben ili Žak Ransier recimo), a koji obeležavaju svetsku filozofsku scenu. U ovom ćemo ogledu pronaći mnoštvo motiva i više nego relevantnih za savremeno shvatanje raznih oblika suvereniteta, problem ljudskih prava, mesto društva u savremenom svetu, biopolitičke koncepcije politike... Možda će upravo u ovom ogledu Lošonc najubedljvije demonstrirati svoje temeljno filozofsko obrazovanje, vladanje ogromnom literaturom (autor citira literaturu sa engleskog, nemačkog, francuskog i srpskog), a naročito svežinu ideju u oblasti koja se čini toliko ispunjenom da, naizgled, u njoj više nema mesta za proboje.

Šesti ogled "Jedna kritika Levinasa: zašto bi Drugost bila evidencija", kako naslov sugeriše posvećen je Emanuelu Levinasu, dakle opet jednom fenomenologu. Misliti Evropu nemoguće je bez pojma stranca, a govoriti o strancu i stranosti, opet, gotovo je nemoguće bez poznavanja onoga što je Levinas rekao o tome. Suočavanje sa Levinasom i njegovim izrazito složenim mišljenjem neizbežno je, ali i rizično, naročito ako se suprotstavimo toj sugestivnoj i uticajnoj bujici. Lošonc, međutim, upravo dovodi u pitanje Levinasov pojam Drugosti, odnosno one njegove naslage koje ga dekontekstualizuju i, prema Lošoncovom mišljenju, bacaju ga u ralje biopolitičkih interpretacija politike. Opasnost od svođenja čoveka na njegov biološki potencijal, na njegovu biološku suštinu, krije se upravo u depolitizujućem potencijalu takvog svođenja. Jedna od posledica Levinasovog mišljenja, ne retko lišenog posredujućih političkih učinaka, jeste i to: opasnost od depolitizacije.

Sedmi ogled "Fenomenološki podsetnik: napetost između sopstvenog i stranog, napetost koaj ne prolazi", svojevrsni nastavak prethodnog ogleda, ubedljiva je studija o naizgled marginalnim motivima, poput gostoprimstva, koji, hteli mi to ili ne, sviđalo nam se to ili ne, snažno zadiru u ono što smo do sada smatrali svojim centrom, svojim identitetima i sopstvenim bezuslovnostima, a susret središta i margine, naravno, nikada ne prolazi bez lomova.

Najzad, u osmom ogledu "O upletenosti filozofije u 'postmodernu'" Lošonc izlaže poetiku sopstvene filozofske pozicije, namećući se kao jedan od najrelevantnijih tumača političkog trenutka u kome se nalazimo. Izbegavajući dvostruku ucenu, ucenu dana i ucenu večnosti, on se kreće filozofskim stazama koje, naravno, umeju da ne vode nikuda, ali i kada odvedu do samoga cenra pokazuje se da smo upravo tada, promašili sve ostalo.

U onoj meri, dakle, u kojoj je Evropa u previranju, a, mogli bismo reći, Evropa je uvek u previranju, previranje je u njenoj prirodi , Evropa ni nema prirodu (ukoliko bi se pod prirodom razumela nepromenljiva, previranju nesklona struktura; priroda kao mesto i čuvar identiteta, kao ono što svim promenama uprkos ostaje isto) – i ovi se pojmovi nalaze u krizi, ali ovoga puta s jednim bitnim dodatkom: i sama kriza je u krizi. Jer, ako je odlika evropskog duha upravo kriza, ako je biti u krizi normalno stanje evropskog duha, sa dovođenjem krize u krizu stupamo na tle nenormalnosti. U krizi je identitet ovih pojmova. U krizi je i sam pojam identiteta. Situacija je perverzna. No, do toga tek valja doći.

 

 
 
Copyright by NSPM