Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Annie J. Rendall, Music, Power, and Politics, Routledge, New York & London 2005.

   

 

Jovana Papan

MUZIKA, POLITIKA, I MOĆ

Prikaz knjige: Annie J. Rendall, Music, Power, and Politics, Routledge, New York & London 2005.

Samo naizgled himerična i bezinteresna kategorija, semantički autonomna i začaurena u sopstvenom kodu, muzika je kroz istoriju pretrpela bezbroj primera (zlo)upotrebe u službi vanmuzičkih ciljeva. Očigledna sposobnost muzike da ubeđuje i zavodi, artikuliše, kontroliše i transformiše društvena kretanja, da anticipira ili dijagnostikuje društvene potrese i lomove, nije mogla ostati nezapažena i neiskorišćena, pa je muzička praksa oduvek predstavljala važan deo ideološkog aparata svakog ljudskog društva – od drevnih civilizacija, preko antičkih polisa, pa do savremenih nacionalnih država.

Upravo se ovom temom - muzikom, i diskursima o muzici, u funkciji posrednika političke, ekonomske ili društvene moći, bavi nedavno objavljeni zbornik “Music, Power, and Politics”, priređen od strane američkog muzikologa Eni Rendal (Annie J. Randall). Zbornik okuplja radove trinaest autora poteklih iz oblasti etnomuzikologije, muzikologije i srodnih društvenih disciplina, koji kroz niz (više ili manje) interdisciplinarnih eseja, problematizuju složeni proces materijalizacije značenja kroz muziku, u svrhu oblikovanja identiteta društvenih grupa, ili sprovođenja ideološke indoktrinacije. Bazirajući svoja istraživanja na teorijama nekoliko seminalnih mislilaca dvadesetog veka – Gramšija, Adorna, Fukoa, Bodrijara i Atalija, autori pod lupu stavljaju sasvim vremenski i prostorno udaljene kulture i muzičke fenomene, baveći se muzikom kao strategijom otpora, instrumentom spektakla u totalitarnim režimima, kao oruđem propagande, predmetom cenzure, kao lokusom savremenog „povratka korenima“, sredstvom socijalne kohezije, kristralizacije polnih i rasnih identiteta, te oruđem nadzora i demonstracije moći.

Temat otvara esej sa aktuelnom problematikom: “A Censorship of Forgetting: Origins and Origin Myths of “Battle Hymn of the Republic” (Annie J. Randall). Autorka analizira proces nastanka vladajućeg mita o poreklu uticajne američke pesme “ Battle Hymn of the Republic ” – pesme koja je od panegirika terorističkom činu radikalnog abolicioniste Džona Brauna iz 1859, tokom 150 godina zataškavanja, zaboravljanja i preznačavanja, prerasla u himnu savremenog američkog otpora terorizmu, u kontekstu opšte ideološke mobilizacije posle događaja od 11. septembra, i u instrument intenzivne državne medijske propagande nastupajućeg „strašnog mača osvete“.

Viktorijanska muzička praksa pevanja u horovima, angažovana u procesu kolonizacije Južne Afrike, tema je poglavlja pod nazivom “Discipline and Choralism: The Birth of Musical Colonialism“ (Grant Olwage). Koralizam, kao institucionalizovana praksa „disciplinovanja“ masa kroz organizovanje horskih društava, pod okriljem Anglikanske crkve (prethodno uspostavljena i razvijana-testirana i na matičnom tlu Velike Britanije), pokazao se i kao veoma delotvoran ideološki aparat i podrška procesu kolonizacije Južne Afrike. U svetlu fukoovskog koncepta „nadziranja i kažnjavanja“, sami činovi inicijacije u viktorijansku instituciju, i potonji proces muzičke edukacije, razotkrivaju se kao veoma efikasna sredstva pacifikacije, kontrole, i civilizovanja afrikanaca. Učenje muzike postaje na taj način mehanizam društvenog oblikovanja, svojevrstan oblik enkulturacije subjekata u Britansku imperiju.

Naredno poglavlje, pod nazivom:“ Power Needs Names: Hegemony, Folklorization, and the Viejitos Dance og Michoacan , Mexico ” (Ruth Hellier - Tinoco), tematizuje fenomen korišćenja folklora kao mehanizma moći - pod oreolom autentičnosti (kao vox populi), folklor funkcioniše kao veoma moćno političko oružje i sredstvo legitimizacije centara moći. Autorka pokazuje kako je Viejitos ples, jedna indigena ali regionalno ograničena tradicija, kroz proces diskurzivnog konstruisanja, folklorizacije i reifikacije, uzdignut u postrevolucionarnom Meksiku na nivo državnog, nacionalnog folklora. Dominantni društveni sloj od spolja nameće kondenzovan, pojednostavljen oblik tradicije, radi konstruisanja identiteta nacije, tj. radi unifikacije i homogenizacije stanovništva koje je po prirodi funkcionisalo u okviru lokalnih identitetskih sfera.

Transformacija nemačke narodne muzike u eri nacizma tema je eseja “The Power to Influence Minds: German Folk Music during the Nazi Era and After” ( Britta Sweers ). Autorka diskutuje o specifičnim metodama nacističke indoktrinacije pomoću muzičkih praksi, koje u Trećem Rajhu zauzimaju jednu od vodećih pozicija u državnom ideološkom aparatu. Kroz preznačenje i proširenje pojma narodne muzike (Volksmusik) - himnama, marševima i propagandnim pesmama, režim razvija kolektivnu svest, i proizvodi novi koncept naroda-mase, koji svojim pojmovnim okvirom obuhvata ne samo seosko stanovništvo, već i sve ostale društvene klase. I ovde, muzičko obrazovanje postaje način kontrolisanja i disciplinovanja populacije – od učenja političkih i borbenih pesama u obdaništu, do aktivnosti amaterskih društava koja sa muzičkih praksi postepeno prelaze na politički aktivizam.

U poglavlju: “The Making of a National Musical Icon: Xian Xinghai and His Yellow River Cantata(Hon - Lun Yang), analizira se način na koji Komunistička partija Kine posthumno prisvaja simbolički kapital opusa velikog kineskog kompozitora Xian Xinghai -a (1905-1945), u cilju legitimizacije sopstvenog autoriteta. Kroz prepravljanje, i stvaranje novih verzija, njegova dela se prilagođavaju potrebama savremene socijalističke paradigme i retorike klasne borbe. Takođe, sam kompozitor se uzdiže na pijedastal nacionalne muzičke ikone, a njegova kompozicija „Kantata Žuta reka“, zamišljena kao patriotsko nacionalističko delo koje poziva na odbranu Kine od Japanske invazije, proizvodi se u kineski nacionalni muzički ep.

Koncipiran u pretežno deskriptivnom i faktografskom maniru, esej “ Dancing for the Eternal president ” ( Keith Howard ), poziva čitaoce da sami donesu svoj sud o fenomenu masovnog muzičko-plesnog spektakla u Severnoj Koreji, kao instrumentu struktura moći. Svedočeći o načinu kojim se kroz kolektivno slavljenja figure „dragog predsednika“ legitimizuje komunistički režim, autorka opisuje i srodne mehanizme kojima vladajuće strukture implementiraju ideologiju u polje kulture, tako što kroz sistem institucija (pre svega kroz sistem obrazovanja) afirmišu kodifikovane plesne prakse i prateće sisteme plesne notacije.

Posvećena srpskim muzičkim prilikama, studija “ The Power of Recently Revitalized Serbian Rural Folk Music in Urban Settings ” etnomuzikologa Jelene Jovanović, tematizuje skorašnji fenomen revitalizacije seoske muzičke tradicije u novom, urbanom kontekstu. Autorka ističe važnu ulogu same etnomuzikološke discipline u procesu, kako zbog obezbeđivanja muzičkog supstrata – notnih i zvučnih zapisa pesama, tako i zbog inicijative, početnog impulsa koji još početkom 80-ih dolazi iz etnomuzikološke struke (sastav „Paganke“). Pravi procvat ovog žanra događa se u vreme ratova 90-ih, i u relaciji je sa opštom krizom društva i identiteta, kada rekonstruisani „autentični zvuk“ narodne pesme, vraća izgubljeni osećaj kolektivne sigurnosti, a oslanjanje na snagu tradicije i predaka, postaje strategija za transcendiranje užasa svakodnevice. U težnji za vernom reprodukcijom ne samo zvuka, već i karakterističnog stanja svesti, otkriva se potreba za novom bliskošću, autentičnim kolektivnim iskustvom i pročišćenjem. Deo studije koji počiva na analizi afirmativnih simboličkih predstava o ovom žanru, bazira se na anketi sprovedenoj među beogradskom koncertnom publikom, i pokazuje da oživljeno seosko muzičko nasleđe u slušaocima izaziva osećaj pripadnosti, nade i optimizma, smirenja, povratka korenima (početku), nudi ispunjenje i smisao. Kao važan za omladinu u otuđenom urbanom okruženju, autorka ističe i sveukupan kohezioni potencijal rekontektualizovane seoske muzike.

“Hands Off My Instrument !” (Helen Reddington) priča je o kratkrotrajnom fenomenu približavanja rodnih uloga u britanskoj rok muzici tokom sedamdesetih godina, kada su, na talasu pank pokreta, koji je omogućio izvestan otklon od tradicionalnog muzičkog profesionalizma, i u duhu vladajućeg trenda polne jednakosti, žene počele da preuzimaju tradicionalno muške uloge - da sviraju gitaru i druge instrumente,kao i da formiraju ženske sastave. Posle silovitog ali kratkog talasa liberalizacije uloga u muzičkom šou-biznisu, uprkos velikim očekivanjima i priželjkivanoj revoluciji, dolazi do brzog povratka na prethodno stanje stvari. Autorka neuspeh ženske emancipacije u popularnoj muzici povezuje sa neminovnom komodifikacijom politički nekorektnih muzičkih pravaca, kao i sa retradicionalizacijom britanske javnosti početkom 80-ih, u vreme pobede Konzervativaca, i izbijanja Folklandskog rata, kada je vladajućim strukturama bilo neophodno da kroz popularnu kulturu opet progovori muški princip.

Poglavlje: “Barbadian Tuk Music - A Fusion of Musical Cultures” - na primeru muzičke kulture Barbadosa analizira ideološku praksu koja se obično naziva „diskursom autentičnosti“. Kao odgovor na krizu identiteta u postkolonijalnom dobu, ali i kao rezultat potrebe za turističkim brendiranjem, država „izmišlja tradiciju“, posežući za potisnutom afričkom muzičkom prošlošću. „Tuk“ muzika na taj način postaje medijski upotrebljavani resurs, novi „stari“ muzički identitet nacije, i neophodno mesto divergencije u odnosu na druge karipske zemlje sa kojima Barbados vekovima deli tradiciju mnogo popularnije kalipso muzike.

Popularnost Kalipso muzike u SAD-u tridesetih godina XX veka, i problem integracije karipskih imigranata, tema su studije “There Goes the Transnational Neigborhood: Calypso Buys a Bungalow” ( Michael Eldridge ). Autor tumači uzroke i mehanizme afirmacije kalipso muzike u severnoameričkoj popularnoj kulturi, uspostavljajući paralelu sa istovremenom integracijom karipskih doseljenika u američko društvo, koja je u mnogome bila posredovana upravo kalipso muzikom. Karipski doseljenici, za razliku od domaće crnačke populacije, našli su način da kapitalizuju svoju „šarmantnu etničnost“ i zaobiđu važeće predrasude - pokazavši svoje srednjeklasne aspiracije, tj. inicijativu za „buržoaskim odomaćivanjem“ i spremno ponudivši svoju muzičku tradiciju kao mejnstrim proizvod za konzumiranje, oni bivaju prihvaćeni kao „pitomi Drugi“, prihvatljivija varijanta neprilagodljive i preteće unutrašnje crne populacije.

Na kojim konvergentnim pozicijama se gradi dijalektika odnosa totalitarnog režima i popularne kulture, pokušava da odgovori studija "Fighting for the Right (to) Party? Discursive Negotiations of Power in Preunification East German Popular Music” (Edward Larkey). Kroz sudbinu tri istočnonemačka rok benda i njihove tri sporne pesme, proskribovane kao potencijalne tačke nastanka ideološki nepoželjnih, kritičkih diskursa, autor analizira identiteske strategije, i načine pozicioniranja rok muzičara u okvirima propisanim od strane Komunističke partije. Pod nadzorom i kontrolom državnog aparata, muzičari su prinuđeni da balansiraju između umetničkog integriteta i slobode, očekivanja publike, i režimski kontrolisanih gatekeeper -a (medija i muzičke industrije), a da pritom grade specifične relacije prema internacionalnoj muzičkoj industriji i industriji zabave.

U poglavlju: “Who's Listening?” (Bennett Hogg), fokus analize usmeren je na praksu upotrebe modernih elektronskih audio tehnologija u funkciji posrednika moći. Autor daje teorijsku interpretaciju dva slučaja iz ratnog ambijenta Bosne i Hercegovine, kroz koje preispituje načine na koji se konstelacije moći posredovane kroz društvo pripisuju određenim kulturnim pojavama. Tako se turbo-folk muzika, emitovana preko razglasa u sinergiji sa granatiranjem neprijateljskih teritorija, tumači kao ekvivalentni mehanizam demonstracije vojne moći. Istovremeno, realna, fizička vojna moć dalje se uvećava muzičkom okupacijom prostora, kao simbolom fizičke okupacije, simulakrumom discipline i nadzora. U drugom slučaju, autor opisuje strategiju „disciplinskog nadzora“, kojim vlasnici lokala na mostarskom trgu Tabhani, emitovanjem svojih različitih muzika preko razglasa, i bombardujući goste kakofonijom zvukova, „okupiraju“ i definišu sopstvene prostore moći.

Tema koja zatvara ovaj zbornik: “Subversion and Countersubversion: Power, Control and Meaning in the New Iranian Pop Music ” ( Laudan Nooshin ), studija je koja problematizuje odnos represivnih ideoloških mehanizama i subverzivnih formi popularne kulture u Iranu, kroz analizu različitih pristupa pokušaju kontrolisanja pop muzike i značenja, i načina na koje muzika, i diskursi o muzici, predstavljaju mesto preispitivanja nacionalnog, identiteta i moći. Studija prati sudbinu iranskih popularnih muzičkih žanrova tokom poslednjih 25 godina – počevši od trenutka promene ideološke paradigme posredstvom islamske revolucije 1979., kada iranska pop muzika, kao reprezent kulturnog imperijalizma Zapada, biva stigmatizovana i stavljena van zakona. Budući da je režim, zabranivši pop muziku, propustio da uzme u obzir neke veoma važne aspekte funkcije popularne muzike koji postoje izvan političke sfere, on gubi i kontrolu nad širokim spektrom značenja, koja zatim bivaju upotrebljena protiv dominantnog diskursa. Kada 1997. godine, sa promenom nomenklature, dolazi i do omekšavanja revolucionarnih i religioznih dogmi, država poučena prethodnim iskustvom, preko svojih institucija i aparata, promoviše rebrendirani „novi pop“, pokušavajući da povrati kontrolu nad područjem zabave, potrošnje, i svakodnevnog društvenog opštenja. Naravno, u tome samo delimično uspeva, budući da manifestacije popularne kulture uvek bar delimično izmiču hegemoniji i kontroli državnih aparata , bilo kroz stalno isklizavanje iz ovira propisanih granica, bilo kroz iznalaženje novih formi koje ne podležu direktnom nadzoru („andergraund rok“).

Prikazano delo, zbornik naučnih studija “Music, Power, and Politics", nesumnjivo predstavlja dragocen doprinos boljem razumevanju zamršenog spleta odnosa između muzike, politike, moći, ideologije i društva. Kroz geografski i istorijski raznovrsne perspektive, i implementirajući u studije „muzike u kulturi“ relevantne teorijske okvire nastale u dvadesetovekovnoj društvenoj teoriji i studijama kulture, autori artikulišu nekoliko ključnih problema koji se tiču muzike kao izvorišta značenja, zastupnika društvenih relacija, posrednika moći i aparatusa konstruisanja identiteta. Naravno, između samih poglavlja postoji uočljiva razlika u širini i dubini zahvatanja problemskog tkiva, kao i sledstvenog teorijskog upuštanja, ali i u stepenu njihove relevantnosti za referentnu temu. Samim tim, ali i usled prirodne kompleksnosti i opsežnosti teme, ona ovim zbornikom ni izbliza nije iscrpljena. Problematizujući ponajviše slučajeve u kojima su politika i moć manifestno prisutne, autori ostavljaju prostor za istraživanje svih onih prostranstava kulture i društva u kojima, dejstvom latentnih mehanizama, moć progovara kroz muzičke prakse diskretnijim i zavodljivijim glasom.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM