Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Elazar Barkan, Krivica nacija: restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi (prevela Lidija Kapičić, Novi Sad, Stylos, 2007, 480 str.)

 

 

Vesna Ivanović

Prikaz knjige Elazara Barkana, Krivica nacija: restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi (prevela Lidija Kapičić, Novi Sad , Stylos, 2007, 480 str.)

Naši identiteti su uobličeni našim povijestima. Ova očigledna istina je, kako izdvaja Barkan, posebno prikladna u postmodernom svijetu poslije H ladnog rata, gdje sve veći broj grupa i naroda prepoznaje promjenjivu prirodu povijesti, i na osnovu viđenih povijesnih prava, uspostavlja vlastiti politički prostor. Lako bi se mogao steći dojam kako, zbog pojave brojnih slučajeva restitucije širom svijeta, nema radova koji se bave ovom temom. Globalna raznolikost je očigledna kao i postojanje brojnih usporednih radova o pitanjima moralnosti i pravde. Rasprave o restituciji obuhvaćaju takve slučajeve u kojima počinitelji nisu priznavali odgovornost, druge u kojima žrtve nisu zasluživale da budu uzete u obzir, kao i onih kod kojih je najveća prepreka bila to što je reakcija bila preslaba i došla suviše kasno. U svakom slučaju, moralna pitanja počela su dominirati pažnjom javnosti i političkim pitanjima i pokazala spremnost nacija da prigrle vlastitu krivicu. Kako navodi Barkan, ova nacionalna samoreflektivnost je nova krivica nacija. Svaki slučaj koji je u Krivici nacije prikazao i ispitivao Barkan dobio je, kroz komaparativnu vizuru, detaljniji opis i analizu, nezaobilazno uključivši novi međunarodni moral.

Iza predgovora, slijedi „Uvod: Ispravljanje povijesnih nepravdi u međunarodnom moralu“, Prvi dio, naslovljen „Ostaci Drugog svjetskog rata“, čini šest poglavlja: „Faustovska neprilika: Njemačka reparacija Židovima“, „Američko sjećanje: Američki Japanci se sjećaju logora“, „Seksualno roblje: Žene za zabavu i japanska krivica“, „Pljačka kao pravda: Ruske žrtve i slavni muzeji“, „Nacističko zlato i švicarska solidarnost: Novi mehanizam za predstavljanje povijenih zločina u drugačijem svijetlu?“, „Restitucija u istočnocentralnoj Europi: Zaslužene i nezaslužene žrtve“. Slijedi Drugi dio , naslovljen „Kolonijalizam i njegove posljedice“, i čini ga šest poglavlja: „Prve 'nacije' renesanse: Autohtone grupe i pluralistički model“, „Restitucija američkih urođenika: Zemlja, posmrtni ostaci i sakralni predmeti“, „Havaji: Ostali američki urođenici“, „Oceanijski modeli za autohtone grupe: Australijski Aboridžani“, „Bijehu jednom ratnici: Ograničenja uspješne restitucije“, „Restitucija za ropstvo: Prilika ili mašta?“, te „Zaključak: Ka teoriji restitucije“.

Priča u Uvodu ostavlja snažan dojam. Barkan kaže da bi Virdžinija Vulf mogla reći da se 5.3.1997, ili negdje oko toga datuma, svjetski moral - da ne kažemo, ljudska priroda - promijenila. Razlog je bio neočekivan: u odgovoru na optužbe za profitiranje na račun Jevreja tijekom Drugog svjetskog rata, Švicarska je najavila svoju namjeru da proda značajne količine svoga zlata kako bi oformila humanitarni fond od pet milijardi dolara. Fond je namijenjen žrtvama Holokausta koje su izgubile svoj novac u švicarskim bankama, a potom, da se upotrijebi za ispravljanje povijesnih nepravdi širom svijeta. Iznenađenje ne leži u tome što je Švicarska zatresla financijska tržišta i izazvala pad cijene zlata, čak niti u tome što su švicarski bankari pokazali odstupanje od njihovog imidža stabilnosti, tajnosti i uvaženosti, nego što su pitanja morala postala tako snažna u međunarodnoj areni , da su po svoj prilici čak i uštogljene bankare pretvorila u suosjećajne radikale. Kontroverza daje novu ulogu švicarskoj „neutralnosti“ iz doba rata, u kojoj se ona pokazuje kao pomagač u proizvodnji nacističke ratne mašinarije.

Zahtjev da se nacije vladaju moralno i priznaju vlastite krupne nepravde je jedan nov fenomen. Tradicionalno uporište međunarodne diplomacije bila je realpolitika, vjerovanje kako bi pokretač politike prije trebao biti realizam, nego ideologija ili etika. Novi međunarodni okvir '90-tih podjednako zbunjuje promatrače ( kritičare i sudionike ) političare. Umjesto da se bave gušenjem sukoba, retorika i motivacija su stavile akcent na visoko moralni standard. Privlačnost restitucije je rezultat predstavljanja moralnih rješenja u svijetu duboko ogrezlom u nemoral i nepravdu. Teorija prevladavanja konflikata zasnovana na restituciji može osvijetliti napore mnogih nacija i manjina da dobiju djelomično priznanje i prevaziđu sukobljene povijesne identitete kroz izgradnju zajedničke prošlosti.

Moderna ideja restitucije za povijesne nepravde rodila se u trenutku rehabilitacije Njemačke i ekonomskog preživljavanja Izraela. Zahtjev za restitucijom postao je duboko kontroverzan čin čak i među Jevrejima, budeći strah od toga da se njime degradira sjećanje na žrtve. Naime, i Izrael, kao država Jevreja, i Savezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka) osnovane su istovr e meno, 1948. i 1949. godine. Pregovori o restituciji bili su veoma emotivni i složeni, ali obje strane su bile odlučne da pokušaju. One su se otisnule u proces prevođenja ratnih zločina iz prošlosti u pravdu sadašnjosti priznavanjem njemačke krivice i obeštećujući jevrejske žrtve. U siječnju 1952. godine, na žučnom zasijedanju izraelskog Kneseta , glasano je da se pregovori odobre, dok su demonstranti, koji koji su smatrali da je prihvaćanje njemačkih „krvavih novaca“ predstavljalo izdaju žrtava koncentracijskih logora, gorljivo protestirali. Pod novom zvaničnom politikom u Njemačkoj su diskusije o Jeverijima iznenada dobile preokrenute atribute. Ekstremno klevetanje zamijenjeno je idealiziranim prosvjećenim slikama Jevreja, navodna naklonost Jevreja ka stvarima financijske prirode transformirala se od „lihvarstva“ u „prirodnu sposobnost“ koja će pomoći Njemačkoj u njezinoj privrednoj rekonstrukciji, nacistička ideja o „ svjetskoj zavjeri “ Jevreja postala je „diplomatska povezanost “, koja je sada viđena kao stvar od velike vrijednosti, a „jevrejska nauka“ zamijenjena je popisom jevrejskih znanstvenika i velikana koji su dali „doprinos njemačkoj kulturi“ ... Ekonomija je bila pokretačka snaga, no raspravu je uobličila moralna retorika. Restitucija je postala simbol i bit teške borbe da se dođe do pomirenja sa posljedicama Holokausta. Da bi pomirenje između Njemačke i Jevreja imalo kredibilitet u očima svjetske javnosti i da bi ponijela teret oprosta, reparacija je morala biti financijski dovoljno velika, a kao dokaz borbe morala je biti teško postignuta pogodba, a pri tom su je morali postići legitimni predstavnici počinilaca i žrtava. Poslije općeg sporazuma između Njemačke sa jedne strane , i Izraela i Jevreja iz cijelog svijeta sa druge, uslijedio je zakon o individualnom obeštećenju koji je krajem ljeta 1953. godine donio Bundestag, zakon koji je predviđao znatno više milijardi dolara za restituciju tijekom godina. Stvarna suma u ovom sporazumu bila je zasnovana na prihvaćanju činjenice da Istočna Njemačka neće platiti svoj dio koji je iznosio polovicu iznosa. No, ovaj dio sporazuma je oživio poslije ujedinjenja Njemačke. Holokaust je postao kriterij neprevaziđenog genocida spram kojeg žrtve drugih povijesnih zločina mjere vlastitu patnju. Njemačke reparacije koje su uslijedile poslije rata postale su mjerilo za buduće zahtjeve za restituciju.

Kongres SAD-a je 1988. godine predložio nacrt zakona pod nazivom Akt o građanskim slobodama, koji je omogućio vladi SAD da plati kompenzaciju američkim Japancima koji su bili internirani tijekom Drugog svjetskog rata. Akt je predviđao restituciju američkim Japancima u iznosu od 1,25 milijardi dolara. Reparacija je preokrenula traumu i sramotu logora u formativno nacionalno i etničko sjećanje, takvo koje je u stanju da se nosi sa oštrom povijesnom realnošću. Internacija 120.000 pojedinaca između 1942. i 1945. godine, od kojih su dvije trećine bile američki državljani, bila je usmjerana na američke Japance sa Zapadne obale bez obzira na njihovu starost, djelatnost ili politička shvaćanja. Nesreća je američkih Japanaca to što su oni poslužili kao meta za ksenofobiju prerušenu u nacionalnu sigurnost.

Tijekom '90-ih Japan se našao pod međunarodnim pritiskom da se ispriča i pruži odštetu za povijesne nepravde koje je počinio tijekom Drugog svjetskog rata. U osnovi spora bio je način na koji je Japan tretirao „žene za zabavu“, no međunarodna pažnja usmjerena na seksualno roblje prenijeta je na obnovljenu debatu o drugim zločinima, uključujući i masakr u Nankingu. „Žene za zabavu“ predstavlja služben i naziv koji je japanska armija dala vojnom organiziranju nasilne prostitucije u javnim kućama, što je bila pojava rasprostranjena po cijelom japanskom carstvu od 1931-1945. Možda čak i dvije stotine tisuća žena je bilo regrutirano, prevareno, zarobljeno, oteto ili na neki drugi način uvedeno u poseban sustav vojne službe. Sve su završile kao seksualno roblje. Izvinjenje japanskog premijera iz sredine devedesetih za „stravičnu uvredu nanijetu dostojanstvu i časti velikog broja žena“ predstavljalo je izvinjenjenje, iako nedovoljno. Naglasio je kako se izvinjava osobno, kao premijer, no nije priznao pravnu odgovornost nacije, čime je cijelu priču ograničio na indirektnu moralnu odgovornost.

Zapad je brujao od iznenađenja kada je Rusija 1992. godine otkrila da posjeduje trofejnu umjetnost. Do 1995. godine, kada su velike izložbe postavljene u Lenjigradu i Moskvi, a još nekoliko ih je bilo u najavi za narednih nekoliko godina, ovo ponovno otkriće pokradene umjetnosti postalo je možda i najznačajniji kulturni događaj '90-tih. Okvirna priča je opće poznata. Njemačka invazija na Rusiju ostavila je za sobom nezamislivu pustoš. Ljudski gubici u Rusiji dostizali su broj od 27 milijuna ljudi, a sovjetski narodi i privreda bili su na rubu propasti. Ruska kultura i umjetnička blaga su opljačkana, a ona koja se nisu mogla odnijeti, uništena su. Odmazda prema Njemačkoj bila je sastavni element službene ruske politike uzimanja naknade za ovo razaranje nezapamćenih razmjera. Pljačka je obuhvatila iste one milijune umjetničkih predmeta, knjiga i arhivskog materijala, plus još one koje je Njemačka ranije posjedovala i koje je tijekom rata otela iz drugih zemalja. U ovom njemačko-ruskom sporu, kaže Barkan, ne radi se toliko o nacionalnom karakteru umjetnosti, nego o načinu na koji se do blaga došlo. Izdvojimo primjer Trojanskog zlata. Naime, blago je čuveno i po tome što ono zapravo nije to što se smatra (nema veze sa Homerovom Trojom), ali i po tome što je upravo prevarom Njemačka prvobitno i došla do njega.

Pružanje odštete za sudjelovanje ili profitiranje od nacistističke pljačke postalo je 1997. godine glavno međunarodno pitanje. Vrhunac je bila Londonska konferencija u prosincu 1997. godine, na kojoj je sudjelovala 41 zemlja, u ujedinjenom pokušaju da se osudi krađa i gdje su mnoge zemlje priznale vlastitu krivicu. Nizozemska uloga u ratu u znatnoj mjeri je bila uobličena likom Ane Frank, čiji je dnevnik bio najpopularnija knjiga o Holokaustu. Ako je ova predstava u prošlosti prikazivala Nizozemce kao one koji su krili Anu Frank, 1996. godine oni su iznenada postali narod koji ju je predao nacistima. Nizozemska ima najmanji postotak Židova koji su preživili rat, a ružne priče o nizozemskoj spremnosti da se okoriste tragedijom iz korijena su potresle sliku koji su mnogi Nizozemci imali o vlastitoj naciji. Lavina negativnog publiciteta 1997. godine dovela je i Švicarsku u nezgodan položaj. Javno je rečeno da su Švicarci objeručke prihvatili poslovnu suradnju sa nacistima i da su profitirali na račun rata i njegovih žrtava. Ispostavilo se da je neutralnost više predstavljala profitabilnu industriju nego moralnu politiku. Izvor profita je bilo jeziv. Zlato u šipkama je poticalo čak i od tijela žrtava. Poslije rata, Švicarska je odugovlačila i odbijala svaki pokušaj da se novac vrati žrtvama rata. Potraga za nacističkim blagom izrodila je jednu novu industriju. Nacionalne komisije proučavaju različite aspekte sudjelovanja u skoro 50 zemalja, a ovaj broj stalno raste. Pažnja je trenutačno preusmjerana na pitanje kompenzacije za ropsku radnu snagu u razdoblju nacizma.

Generalno su sve politike restitucije favorizirale određenu društvenu klasu, odbacile socijalna pitanja, i odložile druge međunarodne obaveze do nekog neodređenog trenutka u budućnosti. Primjenjujući specifične i različite ekonomske politike prema crkvi, manjinama i bivšim građanima, svaka je nacija odredila svoj novi identitet na samo sebi svojstven način. Pozicija Sudetskih Njemaca je možda i najbolja ilustracija nezgodnog položaja u kojem se našla restitucija kao moralna politika. Legitimnost njemačkog slučaja (da su protjerivanjem Sudetski Njemci učinjeni žrtvama) podrivena je neprihvatanjem vođa Sudetskih Njemaca da su bili prije suučesnici, nego žrtve pripajanja Njemačkoj iz 1938. i za vrijeme rata. Prebacujući svu krivicu na Čehe, umjesto da podjele odgovornost za pogubni raspad češkoslovačke države 1938. godine i potiskujući svako priznanje suradnje sa nacistima, Sudetski Njemci pred nas iznose jedan bezosjećajan slučaj, slučaj koji čak izaziva gnušanje i lako može dovesti do toga da neovisni promatrač stekne predrasude protiv njih. U tom kontekstu, njihov pokušaj da sebe prikažu kao jedinu žrtvu o d bojan je čak i u pogledu moralne simpatije za njihovo stradanje neposredno poslije rata.

U svim slučajevima istočnocentralne Europe (Poljska, Češka, Mađarska), manjine su podsjetnik na nacionalne borbe i često bude sjećanja na zvjerstva i ratne zločine. Popravljanje odnosa između susjednih zemalja čvrsto se prepliće sa tretmanom manjina. U svim ovim zemljama javlja se ista ideologija unificirane kulture bez manjina, ali svi su prihvatili nezaobilazno prisustvo manjina. Do dana današnjeg, niti jedna zemlja nije riješila to pitanje na zadovoljavajući način, a u svakom slučaju pitanje nacionalnog identiteta je narazmrsivo vezano za kulturnu autonomiju i restituciju imovine manjina.

Uz restituciju, jedan drugi globalni pokret je uzimao maha poslije Drugog svjetskog rata: dekolonizacija. Od SAD i Kanade do Novog Zelenda i Australije, kolonijalizam je izmijenio zemlju i njene narode u takvoj mjeri da se formirala nova realnost u kojoj autohtoni narodi predstavljaju tek malobrojne manjine na ivici izumiranja. Na drugim mjestima, kao što je Zimbabve, Južna Afrika i Latinska Amerika, odnos između autohtone i nove populacije stvorio je drugačiju specifičnu lokalnu dinamiku. Pored autohtonih populacija, neke od ovih zemalja imale su značajnu manjinu potomaka robova, još jedno naslijeđe kolonijalizma. U valu posljedica Drugog svjetskog rata, rasna diskriminacija je izgubila i svoj politički kredibilitet i intelektualnu održivost. Ako su rasne hijerarhije iz prošlosti oslobađale američko društvo obveze preispitivanja svojih uvjerenja u vezi sa jednakošću, onda je preispitivanje nejednakosti poslije pojave ideje Velikog Društva postalo moralni imperativ. Iako su u tom pokretu očekivanja Amerikanaca afričkog podrijetla u znatnoj mjeri ostala neispunjena, promijenili su se koncepti o društvenim i etičkim pragovima pravde.

Pokreti autohtonih naroda u Južnoj Americi dostigli su kulminaciju ranih '90-tih. Sve je počelo prvom Internacionalnom konvencijom autohtonih naroda kontinenta koja je održana od 17 do 21. 6. 1990. godine u Kitu, Ekvador, a kojoj je prisustvovalo 400 predstavnika 120 autohtonih nacija i organizacija sa cijele zapadne hemisfere. U Južnoj Americi vjerojatno najaktivniji pokret bio je Konfederacija autohtonih narodnosti Ekvadora (KANE). Možda najjasniji izraz sukoba između tradicije, modernizacije i izbora neoprosvjetiteljskih principa kao srednjeg puta bio je prisutan u političkoj deklaraciji četvrtog zasjedanja (prosinac 1993.) organizacije KANE: Izjava je počinjala ovako: Mi, autohtone nacionalnosti i narodi, izgradili smo solidno strukturiranu nacionalu političku organizaciju sa jasnom ideologijom zasnovanom na našim povijesnim i kulturnim aktivnostima, i predlažemo stvaranje jedne Nove multinacionalne nacije . Pošto su skrenuli pažnju na svoju marginalizaciju, diskriminaciju, ugnjetavanje i isključivanje, autohtoni narodi su iskazali svoj, ne beznačajni uspjeh u preživljavanju i svoj cilj „da povrate svoj politički prostor koji im je oduzet 1492. godine“. Barkan kaže da bi ova politička deklaracija predstavljala revolucionarni manifest da je stigla jednu deceniju ranije. Devedestih, politički ciljevi organizacije bili su više pomirljivi: „da se garantira ostvarivanje naših posebnih prava i predloži usklađen i uravnotežen razvoj cijelog društva u kontekstu mira i potpune demokracije“.

Uz sve veću fasciniranost društva Indijancima i promjene u urođeničkoj zajednici, „moderne“ kulturne dileme prožele su indijansko društvo. Od „lažnih“ Indijanaca do eksplatacije lika Indijanaca i njihove kulture radi profita, razlika među generacijama i plemenima, kao i sporova, ima sve više. Kada je Kongres osnovao Nacionalni memorijalni park poglavice Velikog Stopala i Nacionalni memorijal Ranjenog Koljena, ponudio je „izvinjenje“ za „incident“ koji se „desio“ 29. 12. 1890. godine, a u kojem su vojnici ranili i ubili više od tri stotine Indijanaca i pored toga što su, kako ovaj zakon kaže, oni bili „neonaoružani i trebalo je da uživaju zaštitu prava“. Ali izvinjenjem je obeštećenje svedeno na podizanje ovoga spomenika i memorijalnoga parka, i ne pruža odgovor na individulane i plemenske zahtjeve za restituciju. Možda je najozloglašeniji i potencijalno najprofitabilniji slučaj restitucije u vezi sa Crnim Planinama (Black Hills). U sporazumu iz 1868. godine vlada je odredila teritoriju koja je obuhvatila i Crne Planine za Veliki rezervat Sijuksa. U tim brdima zlato je pronađeno 1874. godine. Nitko se ne ponosi naslijeđem događaja koji su uslijedili. Pošto su već bili zatvoreni u vrlo maleni rezervat, Sijuksima je data ponuda kojoj nisu mogli odoljeti: prodajte ili umrite od gladi. Ustupili su zemljište i trampili svoja prava za sljedovanje hrane iako su osporavali ovaj postupak i u to vrijeme. Vrhovni sud je 1980. godine presudio da su SAD dužne Sijuksima 122 milijuna dolara za krađu Crnih planina. Sijuksi se nisu složili sa presudom, za koju su smatrali da je neadekvatna, i nisu uzeli novac. Ovo pokreće neka važna pitanja. Je li novac bio jedini izvodljivi oblik restitucije? Ako je tako, koliko novca? Ako nije, kako je drugačije mogla biti pružena restitucija ili obeštećenje za narušeni plemenski identitet Sijuksa? Zaključno, Američki urođenici vide mnoštvo prava kao faktor povećanja težine njihovih zahtjeva, a ne kao izvor konflikta.

Pitanje indijanskog pogrebnog zemljišta i ostataka koji se na njemu nalaze, privlači pažnju javnosti od '70-ih naovamo. Više od jednog stoljeća, indijanski (i drugi) posmrtni ostaci prikupljani su na sve strane, prije svega radi znanstvenog istraživanja. Kao odgovor na kritiku koja raste skoro već dvije decenije, Kongres je u razdoblju 1989-90. godine donio prve zakone o zaštiti grobova i obrednih predmeta Američkih urođenika. On je ozakonio AZRGAU, koji priznaje prava američkih urođenika i Havajaca da odlučuju o tome gdje će konačno ležati posmrtni ostaci, pogrebni, obredni i drugi predmeti kulture. Odmah iza pitanja posmrtnih ostataka na red dolazi pitanje restitucije drugih vrsta kulturne svojine i obrednih predmeta. Indijanci traže povrat ove imovine i predmeta i ukidanje njihovog statusa umjetničkih predmeta kojima se može trgovati. Da bi se to postiglo, pleme mora dokazati značaj predmeta. Pitanje autentičnosti postaje još mutnije kada se primijeni na privatno, prije nego na muzejsko vlasništvo. Navodi se primjer Jemez Puebla sa sjevera Novog Meksika, do kojih je stigla informacija kako su neki njihovi ritualni predmeti izloženi i nalaze se na prodaji u jednoj prodavaoni u Albukerkiju. Po tradicionalnom plemenskom zahtijevu, ovi predmeti su pripadali zajednici, a takva prodaja je bila zabranjena. Pravno gledano, njihovo izlaganje i prodaja su bili nezakoniti, a po AZRGAU zakonu, prvobitni prodavač trebao bi biti gonjen na saveznom nivou. No, optuženi u ovom slučaju je tvrdio da su ovi predmeti kopije, koje je radi prodaje napravila omladina drugog Puebla, pri čemu se nisu poštivale tradicionalne metode. Da bi se dokazalo da su predmeti autentični i predstavljaju kulturno naslijeđe, Pueblo bi morao otkriti tajne oznake „društva“ koje su stajale na rukotvorinama. Ovo bi pak otkrivanje predstavljalo kršenje Pueblo običaja.

Sveti lokaliteti su mjesta na kojima Američki urođenici izvode vjerske obrede. Oni su neophodni za očuvanje kontinuiteta ključnih duhovnih odnosa Američkih urođenika sa prirodnom sredinom, uključujući životinje i biljke. Ovi lokaliteti imaju i povijesni značaj. Često se vjerski značaj svjesno prenosi u kulturnu retoriku, kao na primjer u slučaju jednog američkog urođenika: „...društvo koje ne može da se sjeti svoje prošlosti i oda joj počast, nalazi se u opasnosti da izgubi svoju dušu“. Pošto su žrtve bili tako dugo, Indijanci (op. savezna država priznaje ograničen broj od 545 plemena Indijanaca) se osjećaju posebno iskorištenima kada se otima njihova tradicija, a ograničavanje pojma „indijansko“ isključivo na Indijance može se pokazati kao najbolji vid restitucije.

U pozadini slike Havaja kao prosperitetne države živi njezinih 200.000 havajskih urođenika, koji su najsiromašniji dio populacije, najlošijeg zdravstvenog stanja i najnižeg obrazovanja. Havajsku kulturu karakterizira prijateljstvo i harmonija, ili, „ljubav prema ljudima“ (aloha konaka) i napori za očuvanje zemlje i ljubav prema njoj (aloha 'aina). Upravljanje zemljištem nalazi se u srcu havajskog konflikta, a to što je ima malo i što ona zauzima centralno mjesto u duhovnosti i kulturi urođenika samo doprinosi intenzitetu debate. U tradicionalnom havajskom sustavu zemlja je vlasništvo zajednice. Kada su SAD srušile havajsku vladu 1893. godine, sva krunska zemlja postala je vlasništvo koje je pod starateljstvom SAD. Havajski urođenici sada traže povrat krunskih posjeda. Napredak Havajskih urođenika djelomično je usporen zbog spora između sukobljenih grupa o tome tko autentično predstavalja njihove interese. Stav kopnenog dijela Amerike prema pokretu za restituciju može se vidjeti iz naslova: Pokret za suverenitet Havaja signal da i u raju ima nevolja. Otpor protiv države obuhvaća i političke istupe, te je Međunarodni tribunal naroda Havaja, podnio optužnicu protiv imperijalizma i kolonijalizma. Zaključuje se kako je većina Havajaca u zamjenu za žalost zbog gubitka suvereniteta dobila ponos na mjesto koje njihova kultura zauzima u javnom životu.

Identitet Australije održavao je njezinu politiku prema Aboridžanima od 1780-tih, kada je kapetan James Cook, kao predstavnik Britanskog carstva, izvijestio da je ovaj kontinent terra nullius, a da urođenička populacija ne postoji. Gotovo da je ovo postalo točno, s obzirom na to da su autohtone populacije širom svijeta skoro sasvim nestale/iskorijenjene u XIX stoljeću. Kako „prazna zemlja“ ne može biti naseljena, Aboridžani nisu bili priznati i nisu imali državljanstvo. Službeno su ih priznali tek '60-tih, kada im je dato državljanstvo. Konflikt između Aboridžana i ostalih obuhvaća i dijametralno suprotna shvaćanja prirode kao naslijeđa. Za društvo uopće, prirodna sredina je postala entitet zaseban u odnosu na kulturu i ljudske aspekte, i kao takva ona je prerasla u vrijednost za sebe i po sebi. U slučaju Ulurua, Aboridžani smatraju da je nedirnuta pustinja svetinja i vjeruju u jedinstvo kulture i prirodne sredine. Pretvaranje aboridžanskog tla u robu smatra se narušavanjem tradicionalnog načina života. Dilema se zakomplicirala još više zbog činjenice kako je plasiranje imovine koja pripada aboridžanskom identitetu i kulturi na tržište postalo veoma unosan posao i značajna komponenta turističke industrije, kao i prihoda Aboridžana.

Maori predstavljaju 13% stanovništva „Aotearoe“ (Novog Zelanda), a ostali su „Pakeha“ („došljaci“ iz Europe). Sredinom '90-ih, pažnju svjetske javnosti privukao je jedan nestabilniji, rasno podijeljen Novi Zeland. Filmom „Bijahu jednom ratnici“ pažnja se skrenula na surovu društvenu stvarnost Maora. Porast broja članova bandi postao je vidljivi simbol maorskog nezadovoljstva i poslao jasan signal zajednici da se nešto mora preduzeti. Strah od nasilja i sve šire prihvaćanje opravdanosti maorskih zahtijeva za restituciju i pomoć vlade doveli su do nacionalnog dijaloga koji je naglasio podijeljenosti. Pored društvene neprimjernosti, maorske bande bude određena sjećanja („ratnička“ prošlost). Odjednom, za samo deset godina nevjerojatno je poraslo članstvo u bandama, a to je slika onoga kroz što prolazi društvo. Ovo tinjajuće političko nasilje utječe na restrukturiranje, mijenjajući način života zajednice na više načina, od uvođenja policijskog sata do pada cijena nekretnina. Naime, sporazumom Vaitangi iz 1840. godine, koji je potpisalo nekoliko stotina poglavica, Maorima je obećano „isključivo i neometano korištenje njihove zemlje, šuma i ribnjaka“. Nezadovoljni Maori za ekonomsku bijedu prije svega krive nesprovođenje ovog sporazuma. Debata o restituciji ovog sporazuma postala je sredstvo za preispitivanje identiteta Novog Zelanda i njegovog rasnog i kulturnog sastava. Zahtjevi Maora za cilj imaju restituciju, ne privatne, nego vladine svojine, tražeći povrat samo zemlje i ribarskih prava u rukama krune i naknadu štete od države za ostalu imovinu. Kraljevsko izvinjenje iz 1995. godine pokazalo je da čak i kraljica priznaje opravdanost njihovih zahtjeva. Kao i kod drugih slučajeva restitucije, pitanje je kako se izboriti sa povijesnim naslijeđem s obzirom na aktualnu stvarnost.

Reparacija za ropstvo nalazi se na javnom dnevnom redu od sredine '90-tih. Zahtjev za reparaciju zasniva se na uvjerenju da zločini i nepravde koje su nanijete ropstvom i to robovima, njihovim potomcima, afričkim zajednicama iz kojih su oni oteti, i milijunima koje je dočekala smrt na putu, nikada nisu dobili potvrdu od počinilaca ili onih koji su od te prakse profitirali. Najveće robovlasničko društvo u Novom Svijetu bio je Brazil. Centar za samosvijest crnaca sa Univerziteta u Sao Paolu 1995. godine je iznio zahtjev za naknadu štete u iznosu od fantastičnih šest bilijuna američkih doalra, ekvivalent 12-godišnjeg bruto nacionalnog dohotka Brazila. Ova suma je predviđala 100.000 dolara za svakoga od 60 milijuna potomaka brazilskih robova. Zahtjev za reparaciju je, koliko poziv na pokajanje i žalost, toliko i zahtjev za restituciju. Priznanje ove moralne obaveze i dalje bi ostavilo sva teška politička pitanja o rasnim odnosima u Americi bez odgovora. Primjerice, postoji li zakon o zastarijevanju nacionalnih nepravdi i koje nepravde treba restituirati? Tko su sadašnje žrtve i kome dati odštetu, potomcima ili robovima, svim crncima, ljudima miješane rase? Što je sa klasom? Tko su počinioci, a tko treba platiti reparaciju - vlada, potomci, ili robovlasnici, svi bijelci, društvo uopće? Jedini poznati izuzetak uobičajenog nedostatka službene reakcije na nepravde i diskriminaciju usmjerenu protiv crnaca predstavlja kompenzacija koju je država Florida isplatila žrtvama iz Rouzvuda, gradića od 200 crnaca, koji je rulja, zbog navodnog napada crnca na bjelkinju, zbrisala u prvoj nedjelji 1923. godine. Imovinu i zemlju crnih stanovnika „stekli“ su bijelci, od kojih su neki sudjelovali u linču. Nitko, niti bijelac, niti crnac, nikada nije optužen za bilo kakav zločin. Posebno je poučno to što je država implicitno priznala svoju moralnu odgovornost.

Organizacija afričkog jedinstva 1992. godine je usvojila inicijativu Nigerije da se prouče mogućnosti za potraživanje restitucije za ropstvo od zemalja u Europi i Americi, koje „snose obvezu“ pružiti restituciju za zločine nametanja ropstva.

Barkan u zaključku izdvaja kako je restitucija za povijesne nepravde oličenje sve većeg značaja moralnosti i demokratizacije političkog života. Usprkos osjećanju bezvoljnosti i pesimizma u javnoj kulturi, međunarodno javno mnijenje i organizacije poklanjaju sve veću pažnju moralnim pitanjima. Ova svijest je izgrađena na temeljima liberalne misli koja svoje korijene vuče iz prosvjetiteljstva. U suvremenoj filozofiji morala, klasični liberalni koncepti individue dopunjeni su sociološkim uvidom o mjestu zajednice i specifičnog identiteta u ljudskom životu. Na ovaj amalgam Barkan misli pod terminom neoprosvjetiteljstvo. Sve u svemu, u ispravljanju najtežih povijesnih djela nemoralnosti, restitucija zamijenjuje univerzalni sveobuhvatni standard pravde jednom pravdom do koje se došlo pregovorima između suprotstavljenih strana u datom slučaju.

Teorija restitucije se bavi određenim slučajevima nekih od najgorih povijesnih nepravdi, dok istodobno prihvaća da svijet i dalje nije uređeno mjesto i da je međunarodna prošlost puna nepravdi. Problem je kako prihvatiti neprijatne partnere, a da se pritom ne ukine moralna obveza. Restitucija, kao teorija međunarodnih odnosa, predlaže proces, a ne unaprijed određeno rješenje ili standard. Ona, kao pravda koja se postiže pregovorima, legitimitet dobija samo slaganjem između autentičnih predstavnika obje strane u konfliktu. Restitucija pruža mehanizam za činjenje moralnog djela, ona ne stvara idealan svijet. U svijetu gdje moralnost igra sve veću ulogu, reputacija i sramota predstavljaju kapital oko kojeg se okrivljeni i žrtve cjenjkaju u političkom i moralnom smislu.

U prikazivanju odnosa između pobjednika i gubitnika, Barkan prati tragove restitucije i istražuje kako su se različiti nacionalni i etički identiteti mijenjali kao posljedica interakcija između rivalskih grupacija i pokušaja grupa da bolne povijesne nepravde isprave putem pregovora. Spomenimo da je autor profesor povijesti na Univerzitetu Kolumbija, SAD, i direktor Instituta za povijesnu pravdu i pomirenje u Salzburgu, Austrija.

Ponajviše iz razloga što se u regiji europskog jugoistoka gotovo ništa ne čini kako bi se popravile postojeće društvene nepravde, knjigu Elazara Barkana Krivica nacija: restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi neophodno je pročitati. Nezaobilazna je za sve one koji traže rješenje u zaključivanju konflikata i prepoznaju uzvišene ideale koji sve više oblikuju političke odluke i međunarodnu scenu. Iako dilema vezanih za novu pojavu restitucije ne nedostaje, brojni izvori podataka kojima obiluje ova knjiga mogu biti vrijedan doprinos sličnim istraživanjima koja se bave razvojem društva i fenomenima novijeg doba.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM