Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz trilogije Đorđa Jončića o raspadu Jugoslavije 1989–1991. godine

 

 

Dragan Petrović

Prikaz trilogije Đorđa Jončića o raspadu Jugoslavije 1989–1991. godine

U izdanju izdavačke kuće Beosing iz Beograda, tokom 2006. godine su objavljene tri knjige publicističkog karaktera dr Đorđa Jončića o poslednjim, sudbonosnim, godinama eks Jugoslavije (SFRJ), u periodu 1989-1991 godine. Dr Đorđe Jončić je po profesiji lekar, a najveći deo života proveo je u inostranstvu, gde je završio specijalizaciju. Politikom se nije bavio sve do 1989. Godine, kada je iz inostrantva pratio događaje na prostoru Istočne Evrope i SFRJ. Potom se angažovao u pisanju feljtona, između ostalog objavljujući svoje analize u Politici tokom 2004. godine, a potom i u izdanjima NSPM. Čvorište interesovanja g. Jončića, prilikom analize proteklih događaja na prostoru bivše SFRJ, jeste odnos prema spoljnoj politici, za koju pisac pogovora njegovim knjigama, prof. dr Slobodan Antonić, navodi da „On (Đorđe Jončić) jasno vidi ono što mnogi u Srbiji ni danas ne shvataju – da je spoljna politika najvažnija srpska politika“ („Sunovrat Jugoslavije 1989“, Pogovor, str. 181). S druge strane, autor je, naknadno prateći događaje u SFRJ, ne samo u periodu poslednjih godina njenog postojanja, već i razvoj krize sve do 2000. godine, otkrio veliku složenost ovih procesa i niz faktora koji su uticali na razvoj događaja. Kako na prostoru samog Balkana, gde bi se mogao izdvojiti istorijski kontekst, potom preko delovanja samih aktera na terenu (a u Srbiji je na vlasti bio Slobodan Milošević i koalicija oko SPS), te, najzad, ali po važnosti ne na poslednjem mestu – uticaj velikih sila, od kojih su svakako najvažnije SAD, zatim neke zapadnoeveropske sile i Rusija.

Utisak g. Jončića je da političko vođstvo Srba nije dovoljno dobro procenilo važnost međunarodnog faktora u razvoju jugoslovenske krize, posebno imajući u vidu važnost promena u međunarodnim odnosima, koje su se odvijale upravo u periodu poslednjih godina postojanja SFRJ – pad Berlinskog zida, nestajanje istočnog bloka, raspad samog SSSR, te postanak SAD jedinom preostalom svetskom supersilom. Autor ove trilogije ukazuje na veliki ideološki značaj koji u međunarodnim odnosima ima „pravilno ideološko prestrojavanje“, to jest, kako je to u pogovoru lepo naveo prof. Antonić, „borba simbola“, kao što su uspostavljanje tržišnog privrednog sistema, parlamentarna demokratija, evropske integracije (koje svakako ne treba poistovetiti s „evroatlantskim integracijama“), u čemu je Srbija kasnila u odnosu na svoje susede. S ove vremenske distance, lako je složiti se i prihvatiti kao valjane zaključke da bi pozicija Srbije, Crne Gore i srpskih zemalja sigurno bila bolje prihvaćena u zapadnim zemljama, samo da se pravovremeno prišlo navedenim reformama i promenama političkog sistema i državnog uređenja. S druge strane, verovatno je tačno i to da same SAD, iz više geopolitčkih razloga, nisu posebno naklonjene srpskom interesu, u šta se i sami uveravamo, naročito posle 2000. godine, a što u svojoj trilogiji naslućuje Đorđe Jončić. Otuda smatram donekle naivnim uverenja g. Jončića, iskazana posebno u potpoglavlju prve knjige, pod naslovom „Spoljna politika SAD“ (str. 83–87), da je nedostatak ubrzanih demokratskih procesa u Srbiji tokom devedesetih godina, ili pak neki elementi formalne prirode u komunikaciji srpskih i američkih diplomata, u najvećem uslovilo okvir politike zvaničnog Vašingtona prema srpskom pitanju. Mišljenja sam da je ono svakako uticalo, i to zntano, ali svakako ne i presudno, što se posebno može videti u američkoj politici nakon 2000. godine, koja, uprkos postignutim promenama političkog kursa i uređenja u Srbiji, i dalje ostaje veoma nenaklonjena najvažnijim srpskim pitanjima.

Prva knjiga je posvećena 1989. godini, „Sunovrat Jugoslavije“, a u njoj Jončić ističe nekoliko događaja koji su, po njegovom mišljenju, na upečatljiv način odslikavali proces dezintegracije zemlje. To su, na primer, XIV kongres SKJ, pitanje Kosova i Metohije, kao i neki fragmenti iz spoljnopolitičkih odnosa Jugoslavije. Autor fenomenu ne pristupa na hronološko-deskriptivni način, gde bi se u glavnim crtama izneli najvažniji događaji u ovoj godini (što je, inače, pristup koji će biti zadržan i u naredne dve knjige, posvećene 1990. i 1991. godini), niti sprovodi metodološki zasnovanu analizu. On se zadržava na fragmentarnim analizama pojednih, po njemu važnijih, pitanja, koja su uslovljavala konflikt na eks jugoslovenskom prostoru.. Pažnju zaslužuje poglavlje u kome autor pokušava da nađe odgovor na pitanje da li je bio moguć drukčiji scenario, koji ne bi doveo do raspada zemlje, a potom i do građanskog rata.

Druga knjiga je posvećena narednoj godini, „1990 – druga sudbonosna godina Jugoslavije“, dok se treća knjiga bavi 1991. godinom, u kojoj je došlo do finalizacije raspada SFRJ. Autor se ovde više zadržava na događajima vezanim za sukobe na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ostajući i dalje veoma zainteresovan za analizu spoljnopolitičke dimenzije jugoslovenske krize i upliv stranog faktora.

Trilogija dr Đorđa Jončića pokušava da na jedan što sveobuhvatniji način pronikne u nukleus i posledice jugoslovenske krize u poslednjim goidnama postojanja SFRJ. Ono što je veoma značajno jeste da je autor, u vreme kada je pisao ove publikacije, živeo u zapadnim zemljama, te da je jugoslovensku krizu posmatrao iz inostranstva, posredstvom zapadnih medija, što mu je, s jedne strane, pomoglo da jugoslovensku krizu posmatra iz jednog ugla koji nije bio moguć većini građana i savremenika raspada SFRJ. S druge strane, očito je da se ova prednost u pojedinim slučajevima može posmatrati i kao nedostatak u informisanosti, imajući u vidu često jednostrane informacije, koje su povodom jugoslovenske krize pružali mediji pojedinih zapadnih zemalja. Treba naglasiti veliko poznavanje činjenica iz društvenih nauka koje je, u ovoj trilogiji, dr Jončić demonstrirao, naročito istorije, što mu, podsetimo se, nije uža profesija. I pored svega navedenog, preporučujemo trilogiju dr Đorđa Jončića kao interesantno štivo i važnu dopunu dosadašnjim stručnim i publicističkim izdanjima posvećenim navedenoj problematici.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM