Vesna Ivanović

Prikaz knjige: POLITIČKE IDEOLOGIJE: NOVI PRIKAZ uredio Michael Freeden, prevela Rajka Rusan, Zagreb: Algoritam, 2006., 303 str.

Prije nekoliko godina Karl Dietrich Bracher napisao je knjigu o političkoj misli 20. stoljeća pod naslovom Doba ideologija. Kako izdvaja Michael Freeden, Bracher je na umu imao posebnu koncepciju ideologije: grandioznu, apstraktnu i prijeteću. Nesumnjivo, stoljeće je doživjelo sukobe upravo takvih titana, praćenih pojavom masovne politike i sofisticiranih načina regrutiranja narodne potpore i aktivizma. Jedan od najcjenjenijih politologa današnjice, oksfordski profesor Michael Freeden, u uvodnom članku Političke ideologije: novi prikaz izdvaja da su ideologije vitalan i energičan sastojak oblikovanja grupnih identiteta i politika. No kraj ideologije bi - jednostavno rečeno - bio ništa manje nego kraj politike, što je bio cilj kojem su iskreno težili Saint-Simon i Engels i koji neobično privlači neke suvremene političke liberale. No tu mogućnost možemo odbaciti pa opet tvrditi da se politika znatno izmijenila tijekom stoljeća i da se ta promjena odražava u njezinu simbiotskom odnosu s ideologijom.

Na početku 20. stoljeća glavne ideologije - konzervativizam, liberalizam i socijalizam - bile su na točki transformacije. Međuratne godine doživjele su dolazak totalitarizma s lijeva i s desna, novog i okrutnog političkog oružja, dotad nepoznatog u ovakvim razmjerima, u kojem su se krute i obvezujuće dogme, koje su nametnule autoritarne diktature, rabile kao instrument mobilizacije čija je svrha bila ne samo prisliti nego i oduševiti masovnu publiku za uništavanje ljudi, pri punoj racionalnoj i moralnoj svijesti. Politički su protivnici brzo prozreli te fenomene do njihove srži kao ideologije u njihovu obliku manipulativnih i sveprisutnih ideja, pokretača kataklizmičnih promjena, snažnijih i učinkovitijih od pušaka ili tenkova, koji odbacuju prirodno razilaženje ljudske misli. U svom htijenju da zauzdaju tu epidemiju kontrole misli, njezini su klevetnici pobrkali moć nametnutih idejnih sustava s nužnom proizvodnjom političkih ideja kao komunalnog resursa, pa se se čak i odupirali nastojanjima reformiranih demokratskih država da se međusobno udruže u alternativnim vizijama budućnosti koja bi bila blagotvorna za sve.

Umjesto da doživimo kraj ideologija, bili smo svjedoci pojave kolopleta novih ideologija (pr. ideologija zelenih), a istodobno su starije ideologije prolazile kroz stalne procese slamanja i regrupiranja (pr. razvoj situacije na radikalnoj desnici). Pomoću kritike totalitarizma ideologije su razotkrivene kao nekonzistentne, neharmonične, iracionalne i nefleksibilne, dok su "pristojne" skupine političkih ideja ponuđene na javnu upotrebu tvrdile da su logički konzistentne, etički harmonične, intelektualno racionalne i politički fleksibilne. Ali ta kritika nije pokušala otkriti neodrživost ideologije, nego njezinu stvarnu kompleksnost.

Analizirajući najnoviji razvoj, Freeden objašnjava kakvo je danas mjesto konkretnih ideologija. Prvo, otrežnjenje s državom (u domaćoj politici socijalnom državom, a u međunarodnoj je ta ista pojava vidljiva u usponu blizanačkih protivnika, ekologizma i globalnog kapitalizma) upućuje na moguće udaljavanje ideologija od nacionalnih država. Drugo, na teorijskoj razini, danas smo bolje ugođeni za opažanje različitosti između potpunih i tankih ideologija, od kojih prve još nude uobičajeni raspon tzv. rješenja središnjih problema redistribucije, granice između javnog i privatnog, te statusa i dobara koji se stječu političkim članstvom. Treće, pomoću postmodernizma stekli smo osjećaj fragmentarnosti i neuhvatljive prirode političkih ideologija, a pomoću pojma esencijalne osporivosti navještaj o tome kako se osporeni koncepti ideologijama rekonfiguriraju u nove, premda prolazne, cjeline. Ali u isto nam je vrijeme nemoguće zamisliti svijet bez političkih ideologija, s obzirom na teorije koje su nam trenutačno na raspolaganju. Četvrto, sada shvaćamo da ideologije mogu poprimiti mnoge različite kulturne forme, u književnosti, filmu, reklami i svakodnevnom govoru, pa otud i naše shvaćanje dosega političkog mišljenja i njegove simbolizacije znatno velikodušnije nego u prošlosti. A od hermeneutike smo naučili da nova shvaćanja ne podrazumijevaju nužno i nove ideološke obitelji, nego nova dekodiranja tih obitelji, te da se obrasci argumentiranja mogu ponovno pojaviti u modificiranom, ali ne nužno i transformiranom obliku. Stare forme ideologije, nasuprot nekim postmodernistima, ne samo da su nadmašene drugim oblicima slanja poruka, budući da će pitanja pravde, slobode, prava, političkih dužnosti i suvereniteta i dalje biti u središtu političke rasprave, barem u skoroj budućnosti, tako da politički moral još nije postao polje otvoreno svim polaznicima.

Iza sadržaja i bilješki o autorima eseja, slijedi 11 poglavlja: 1.-Sadržaj i metoda političkih ideologija: procjena transformacije; 2.-Ideološka dominacija uz pomoć filozofske konfuzije: liberalizam u 20. stoljeću; 3.-Je li ideologija pala zajedno sa "zidom"?: Marx, marksizam, postmarksizam; 4.-Socijalizam u 20. stoljeću: povijesna refleksija; 5.-Djelo konzervativizma; 6.-Ideologija kršćanske demokracije; 7.-Fašizam; 8.-Interregnum ili konačnica: Radikalna desnica u postfašističko doba; 9.-Moć i praznina: nacionalistička ideologija u 20. stoljeću; 10.-Niti i pletenice, ili nezavršeni projekt?: Feminizam u 20. stoljeću; 11.-Političke perspektive zelenih u osvit 21. stoljeća, te zaključak i kazalo.

Gerald F. Gaus (New Orleans), u drugom poglavlju navodi kako se '30-tih godina naveliko smatralo da je liberalizam pod opsadom fašizma zdesna, a socijalizma i komunizma s lijeva. Prema Gausu, 20. stoljeće je bilo iznenađujuće liberalno stoljeće. Liberalizam je očito pobjedio socijalizam, suparnika koji je tako privlačio, ali i zabrinjavao Hobhousea i Deweya. Konsenzus o nadmoći liberalnih ideja slobode i tržišta gotovo da je univerzalan. Uvelike je ono što se danas naziva "socijalizmom" neka vrsta liberalizma lijevog usmjerenja. Pobjeda liberalizma nad konzervativizmom nije tako jasna ni potpuna. Konzervativizam i dalje ostaje glavna alternativa liberalizmu, a neki su uvjerljivo tvrdili da su neke verzije klasičnog liberalizma, poput one F.A.Hayeka, i same pod dubokim utjecajem konzervativne misli. Slijedi analiza kontroverzi koje se tiču (1) prirode društva, (2) prirode javstva, i (3) relativne težine prava i zahtjeva pojedinaca ili društva. Skicirane su tri fundamentalne antinomije liberalizma 20. stoljeća: individualizam-komunitarizam, konstruktivizam-antikonstruktivizam, vrijednosni racionalizam-skepticizam. Komentirana su tri druga moguća objašnjenja antinomične prirode liberalizma: liberalizam kao politička teorija kompromisa; razum, pluralnost i ambivalencija; liberalna politička teorija protiv liberalne ideologije. Vrlina liberalizma je da može uključiti one čije su vrijednosti sukobljene; neki traže individualnost a drugi teže zajednici, neki vjeruju da su vrijednosti objektivne, dok drugi tvrde da su subjektivne, neki su egalitaristi, dok drugi inzistiraju da sloboda mora doći na prvo mjesto. Štoviše, barem o nekim spornim političkim pitanjima, liberali mogu zagovarati kompromis od kojeg će imati koristi sve strane. Socijalni svijet ne može biti istodobno i onakav kakvim ga shvaćaju individualisti, i onakav kakvim ga shvaćaju kolektivisti. Stvoriti okvir koji će uključivati suprotstavljene vrijednosti i ciljeve je katolički; zastupati teoriju koja obuhvaća kontradiktorna shvaćanja pojedinca, vrijednosti i društva je konfuzno. Autor navodi da to objašnjenje antinomija liberalizma objašnjava i uspjeh i neuspjeh liberalizma u posljednjem stoljeću. Kao politička ideologija on je bio izvanredno uspješan; našao je mjesta i za individualizam i za komunitarizam, za planere i zagovornike tržišta, za vrijednosne skeptike i perfekcioniste. Ali taj uspjeh kao ideologije upravo je korijen neuspjeha liberalizma kao političke teorije da razriješi svoje antinomije.

Terrell Carver (Bristol), sagledava marksizam. Ukazuje kako se tijekom 20. stoljeća marksizam smatrao ideologijom. Što se mislilo da on jest, i da govori, bilo je pod dubokim utjecajem ovog konceptualnog okvira. Shvaćanje ideologije kao dogmatskog sustava povezanog s totalitarnom politikom pronalazilo je varijante marksizma koje su se, svjesno ili ne, približavale ovome sindromu (npr. staljinizam ili maoizam). Nasuprot tomu, shvaćanje ideologije, naprosto kao ideja orijentirana na djelovanje, otkrivalo je prilično različitu vrstu marksizma (npr. trockističku ili gramscijevsku misao). A shvaćanje ideologije kao teorije znanja opet je davalo drukčiji marksizam (tj. dijalektički materijalizam ili kritički realizam). Za razliku od liberala i socijalista, marksisti su prisvojili koncept ideologije. Marx je, navodi Carver, bio intelektualac koji je bio glasnogovornik ideja (često vrlo složenih, i o filozofiji i ekonomiji) koje su trebale služiti interesima radničkog naroda, ili, u konačnici, svakome tko je hendikepiran modernim ekonomskim odnosima. Engelsevo uglačavanje Marxova djela bio je začetak marksizma. Autor obašnjava da je marksizam, shvaćen kao "znanstvena ideologija", u 20. stoljeću, bio politička snaga neusporedive snage, igrajući vidljivu ulogu u socijalističkoj, nacionalističkoj i antikolonijalnoj revolucionarnoj politici, sve od 1900. pa do danas. I dok se prilagođavao prilično labavim shvaćanjima ideologije koja bi mogla prihvatiti čak i liberali (ideje usmjere na djelovanje koje promiču interese grupne politike), marksizam je u tom raspoloženju često pokazivao i totalizirajuće pretenzije na istinu, univerzalnost i učinkovitost koje su nadahnjivale obične ljude i njihove vođe na hrabra djela oslobođenja, ali i bezumne čine nečovječnosti. "Pad zida" 1989. ne samo da je izbrisao velik dio marksizma kao "znanstvene ideologije" nego je i jednim potezom izbrisao i velik dio hladnoratovske kritike marksizma. Nije posebno jasno, kaže autor, da je kritika igrala bilo kakvu ključnu ulogu u slijedu događaja koji su tako korijenito izmijenili glavne svjetske velesile.

Donald Sassoon (London), razmatra socijalizam. Ukazuje da svi koji se upuštaju u raspravu o značenju socijalizma suočeni s dvjema različitim, premda ne inkompatibilnim strategijama: esencijalističkom i povijesnom. Dok je esencijalistička strategija pretežno zaokupljena pitanjem definicije, povijesna je opsjednuta promjenom i kauzalnošću, i time kontekstom unutar kojih organizacije i mislioci djeluju onako kako djeluju. Verzija razvojnog socijalizma može se opisati kao ideologija modernizacije ili razvoja. Premda je njezin konačni cilj bio socijalističko društvo, njezine praktične zadaće sastojale su se u razvijanju industrijskog društva pod uvjetima za koje se mislilo da ih nitko neće ostvariti ako ne budu socijalisti. Druga varijanta socijalizma može se shvatiti kao oblik regulacije kapitalizma. Njezina zadaća nije razviti industrijsko društvo; time su zaposleni kapitalisti. Ova vrsta socijalizma je koegzistirala, u svim slučajevima, s demokracijom, pluralizmom i ljudskim pravima. Takvu usporedbu često spominju socijaldemokrati, koji upozoravaju da razvojni socijalizam (tj. komunizam) nije nikad bio liberalan, dok socijaldemokracija nikad nije bila diktatorska. Bit je da dva oblika socijalizma koji su karakterizirali 20. stoljeće nije moguće uspoređivati. Sassoon zaključuje da teškoća s kojom se suočavaju oni koji se još nazivaju socijalistima jest u tome što oni trebaju kapitalizam, kao i ekonomski rast i blagostanje koje je on u stanju stvarati, ali kapitalizam ne treba njih. Alternativni modeli, osobito američki, čija je sposobnost da svaku krizu iskoristi za vlastito jačanje, su zapanjujući i imaju dobre izglede za konačnu pobjedu. Ovakva su očekivanja uvelike ojačana sve većim oklijevanjem socijalističkih vođa i njihovih sljedbenika da se identificiraju s pojmom socijalizma. Ni jedna ideologija ne može dugo preživjeti ako je njezinim sljedbenicima neugodno poistovjetiti se s njom.

Robert Eccleshall (Belfast), pokazuje da ono što je bilo zajedničko raznim vrstama konzervativizma jeste afirmacija potrebe za sređenim, discipliniranim i neravnopravim društvom koje profitira zahvaljujući primjerenom vodstvu. Prizivanje viktorijanske Britanije poslužilo je svakoj frakciji kao sredstvo za prisvajanje plašta autentičnog konzervativizma. "Retorika viktorijanskih vrijednosti može se smatrati primjerom onog što postmodernisti nazivaju 'dvostrukim kodiranjem'... tj. riječi koje kazuju jedno, ali znače drugo, te kamufliraju, ili prikrivaju, treće". Konzervatici su skloni koristiti se okolnim konceptima kako bi prikrili svoju vjernost nejednakosti. Ako nam je dopušteno, kaže Eccleshall, posuditi jednu Freedenovu sliku sobe u kojoj značenje svake konceptualne jedinice proizlazi iz njezina općeg uređenja, konzervativci su skloni razmještati svoje pokućstvo tako da prikriju glavne predmete u sobi. Njihovo veličanje ancein régimea, primjerice, ocrtava malu otočnu rasu pustolovnih pojedinaca, oslonjenih na vlastite snage koju, nepobijeđeni tisuću godina, razvili takva administrativna rješenja da su naposljetku izvezena u velik dio ostalog svijeta. U tom su smislu konzervativci legitimni čuvari imperijalne države. - I što smo u ovoj zemlji, kaže whigovski Bernard Braine, "ako nismo neobično uporan, individualistički narod koji ne podnosi ograničenja i prezire ropstvo". Autor zaključuje da će, u ovome stoljeću, kao i u prošlom, konzervativci vjerojatno nastaviti pozivati na neku vrstu sređene slobode koja nagrađuje one koji su skloni preuzeti rizik, a ograničava socijalnu nedisciplinu, te i dalje prikazivati svoju doktrinu kao jednu vrstu naturalizma koji proizlazi iz urođenih karakteristika tvrdokorne individualnosti.

Paolo Pombeni (Bologna), razmatra kršćansku demokraciju. Poslije inicijalne faze u kojoj je papinstvo usmjerilo svoju energiju na jednostavnu restauraciju sustava odnosa kakvi su navodno vladali između države i crkve prije Francuske revolucije, ono se koncentriralo na obranu papina suvereniteta, poslije događaja u Italiji koji su izazvali nestanak nekadašnje Papinske države. Takav je razvoj, skupa s doktrinom o papinoj nepogrešivosti predloženoj u isto vrijeme (1870.) na Prvom Vatikanskom koncilu, radikalno umanjio utjecaj organiziranih političkih sila koje su zahtijevale društvenu nazočnost katolika. Jedine dvije znantnije iznimke (Belgija i novo Njemačko carstvo), mogu se objasniti lokalnim posebnostima. U Belgiji je katolički pokret stvorio de facto savez s liberalima tijekom revolucije 1830., kako bi spriječio uniju s Nizozemskom, koja je bila protestantska monarhija. U Njemačkoj, kao posljedica nacionalnog ujedinjenja, katolicizam je sada bio manjina pod vlašću protestantske dinastije koja je imala vlastitu državnu crkvu. U tim dvjema zemljama postojanje katoličke stranke kao instrumenta obrane od protestantske dominacije imalo je posebno značenje. U drugim zemljama, cilj nije bio osnovati katoličku stranku koja će sudjelovati u ustavnom poretku, nego stvoriti katoličku društvenu snagu koja će podupirati i legitimirati papin položaj. Budući je Crkva nekako morala objasniti vjernicima kako je nastala takva situacija, odlučila je iskoristiti tradicionalnu apokaliptičku poruku o "neurednim vremenima". Tako je Katolička crkva razvila vlastitu socijalnu doktrinu koja je u određenom smislu bila radikalna kritika liberalnog društva. Autor izdvaja kako je upravo sklonost antikapitalističkim prigovorima često privlačila simpatije socijalista i radikalnih mislilaca, kao što je i nepovjerenje u vrijednosti liberalnog sustava i njegova konstitucionalizma navelo Katoličku crkvu da ne vidi ništa loše u fašističkim revolucijama. Izdvaja se značaj enciklike Quadragesimo anno objavljene 1931., kako bi se obilježila 40-ta obljetnica Rerum novarum. U ovoj enciklici papa je još jedanput istaknuo problem najboljega socijalnog poretka koji je ocrtao kao onaj koji se zasniva na "propisima ispravnog razuma tj. kršćanske socijalne filozofije" i kojim upravlja težnja "zajedničkom dobru".

Zeev Sternhell (Jeruzalem), analizirao je fašizam. Autor izdvaja da se fašistička ideologija razvila puno prije Prvoga svjetskog rata. Rat je omogućio da se kulturna pobuna prevede u političke pojmove, ali nije stvorio fašizam kao takav. U biti, korijeni fašizma leže u reakciji protiv načela koja je Kant iznio u svom, opravadano glasovitom, odgovoru na pitanje - "Što je prosvjetiteljstvo?", u prosincu 1784. Baš kao što je prosvjetiteljstvo bilo politički pokret, tako je i pokret protiv prosvjetiteljstva bio politički pokret. Johann Gottfried Herder bio je intelektualni otac historicizma, i posljedično tome, nacionalizma. Njegovo djelo poricalo je svaku racionalističku interpretaciju društvenog razvoja. Njegova glavna svrha je bila rekonstruirati vrijednosti kulture, duh nacije i njezin karakter, instinkte i osjećaje koji ljude drže na okupu, koji su duhovna bit zakona i običaja, i koji čine "sreću naroda". Taj pojam o nizu različitih nacionalnih karaktera nužno je razorio ideju o univerzalnoj ljudskoj prirodi zasnovanoj na razumu. Osnovica razmišljanja ove škole bio je iracionalizam. Afera Dreyfus bila je prvi čin drame, nastavljene i završene 40 godina kasnije u višijevskim rasnim zakonima. Koncepcija društva kao tijela, ideja o naciji kao živom organizmu, velikoj obitelji kojom vlada novi moral, vodila je etnički i rasno zatvorenoj koncepciji nacionalizma. Autor izdvaja da su upravo antidreyfusovski intelektualci pretvorili kulturnu pobunu u masovni proizvod. No, uspon fašizma bio je moguć samo zato što liberalna buržoazija nije uspjela stvoriti novi duhovni temelj i potpuno zadovoljiti emocionalne i intelektualne potrebe ljudi. Upravo ju emocionalna praznina na kraju 19. stoljeća pridonijela rođenju fašizma. Jednom kada se prihvati ideja da su socijalni i ekonomski problemi psihološki fenomeni, moguće je mijenjati odnose među ljudima, transformirati život a da se ne dira u društveni i ekonomski sustav. Ako je esploatacija psihološki a ne ekonomski fenomen, dovoljno je, za njezino okončanje, svakome dati osjećaj da radi za dobro zemlje, da je u službi nekog višeg razloga, višeg od vlastitih osobnih interesa. Nekim čudom nestaju eksploatacija i otuđenje. Tome samo još treba dodati fašističko druženje, uniforme i velike parade, kako bi se izazvao osjećaj pripadnosti i jednakosti. Komunizam je napadao kapitalizam i njegov politički izraz, liberalizam; fašizam je napadao prosvjetiteljstvo. Samo je nacizam napadao koncepciju čovjeka koja se prenosila od jevrejskog i grčkog antičkog doba, i koju je obnovilo rano kršćanstvo. Samo je nacizam napadao ljudsku rasu.

Roger Griffin (Oxford), razmatrao je radikalnu desnicu. Autor se ne zdržava na razmatranjima tradicionalističkih snaga koje djeluju izvan europeiziranih društava u ne-parlamentarnom kontekstu, kakve su, primjerice, islamski fundamentalizam ili ideološki prazne diktature vojnog ili personalnog tipa. Najsofisticiranija krinka za kojom je posegnula fašistička radikalna desnica poslije rata je (europska) nova desnica. U početku elaborirana kao odgovor na pozive za stvaranjem "modernijeg" fašističkog diskurza, koji su bili sve češći na francuskoj radikalnoj desnici 60-tih godina, la Nouvelle Droite je postala odgovornom za izvanrednu proizvodnju ideološkog materijala visoke kvalitete povezanog s "think-tankom" GRECE i časopisima kakvi su Nouvelle Ecole i Elements , u kojima samo iskusno oko (koje gleda kroz leću "novog konsenzusa") može otkriti da postoje tragovi fašističkog naslijeđa. Ovaj je članak, kaže autor, nestrpljivo očekivao da upozori na jedan drugi tip radikalne desnice koji se uvukao u europsko društvo, potencijalno vrlo snažan i opasan, i to ne po svojoj sposobnosti da uništi liberalizam izvana, nego da ga onečisti iznutra. Ponekad nazvan "radikalnim desnim populizmom", ili jednostavnije "radikalnom desnicom", njegove paradoksalne kvalitete možda se jasnije pojavljuju ako ga se nazove "etnokratskim liberalizmom". To je tip stranačke politike koja tehnički gledano nije oblik fašizma, čak ni njegov prikriveni oblik, budući da joj u jezgri nedostaje palingenetička vizija "novog poretka" koji bi trebao potpuno zamijeniti liberalni sustav. Umjesto toga, on entuzijastički prihvaća liberalni sustav, ali smatra da samo jedna etnička skupina može biti punopravni član civilnog društva. Činjenica da je etnokratski liberalizam hibrid ideološkog ekstremizma i demokratskog konstitucionalizma, radikalne desnice i centra (zbog toga pojam "radikalno desni populizam" zavarava), te da je paradoks a ne oksimoron, također ga čini opasnim. On govori jezikom "prava" - prava etničkih naroda, prava na kulturu - koji se obraća dubokousađenim i razmljivim strahovima zbog erozije identiteta i tradicije koje mogu prouzročiti globalizirajuće sile visoke modernosti. Ako je borbeni poklič liberalizma u teoriji Rousseauovo "Svi su ljudi rođeni jednaki, a posvuda su u okovima", onda je njegov slogan u praksi bilo Orwellovo "Svi su ljudi jednaki ali su neki jednakiji od drugih" (fraza koja se često i zgodno poistovjećuje s autoritarnom "tuđom", a ne "našom" vrstom totalitarizma).

Andrew Vincent (Sheffield), piše o nacionalističkoj ideologiji. Nacionalizam upravlja poviješću i tradicijom kako bi uspostavio vlastitu egzistenciju i neopisivi kontinuitet s prošlošću. Tako sva povijest postaje doslovce povijest nacije. Nakon objašnjenja problema ideologije i terminologije, te ideologije i ideološke prakse, autor ukazuje koja su formalna ili regulativna vjerovanja koja se obično artikuliraju: prvo, na najopćenijitijoj zamislivoj razini smatra se da je čovječanstvo prirodno podijeljeno na posebne kulturne ili etničke skupine, od kojih svaka ima vlastiti povijesni kontinuitet, tradiciju i jezik; drugo, ideja neovisnih valoriziranih grupa vezuje se uz snažan osjećaj identiteta, svaka nacija sebe izražava "prvim licem množine" ili "mi iskazima"; treće, nacija se također često identificira s teritorijem, mjestom ili Heimatom koji imaju utvrđene granice; četvrto , nacija je također suverena nad bilo kojom drugom skupinom, a time i konačni temelj legitimnosti i lojalnosti; ovaj suverenitet može biti nesvjesna moć, ali je svejedno temeljan i utemeljiteljski; peto , ljudi se moraju identificirati sa svojom nacionalnom kulturom da bi imali smislenu egzistenciju; druge vrijednosti, poput slobode ili autonomije, imaju smisla samo u tom kulturnom kontekstu, šesto , nacije moraju biti samoodređujuće. Zaključno se izdvaja da, paradoksalno, za razliku od svih drugih ideologija 20. stoljeća, nacionalizam nema nikakvu potkrijepljenu doktrinu. On je sklon apsorbirati ethos oko sebe. On je ideološki Janus par excellence . Može istovremeno biti liberalan i tolerantan ali i izolacionistički i ksenofobičan, u različitim idejnim okolišima. Njegova uloga u politici 21. stoljeća ostaje nejasna. Postoje dva ključna pritiska koji će odrediti oblik i karakter nacionalističke ideologije u neposrednoj budućnosti. Svakako najnezgodniji problem za nacionalizam, dijelom stoga što izrastaju interno iz same one generičke strukture misli kao i on, jeste multikulturalizam i novi socijalni pokreti.

Diana Coole (London), prikazala je feminizam. Transformacija socijalnih, proizvodnih i obiteljskih odnosa nastala u Velikoj Britaniji u 17. stoljeću, te s njom povezana indivualistička i samorefleksivna kultura, bila je temelj na kojem su žene same sebe počele identificirati kao nepravedno potlačenu kategoriju osoba. Feminizam kao diskurzivni odgovor na to duguje svoj nastanak prosvjetiteljstvu 18. stoljeća, ali njegova pojava kao masovnog pokreta bila je fenomen 20. stoljeća. Kada se ukazuje na ženski pokret kao nezavršeni emancipacijski projek, Diana Colle kaže da se iz te perspektive feminizam može prikazivati kao dio Velike Priče modernizma. No, to je i pristup koji izaziva trostruku opasnost nostalgije, postvarenja i političkog pesimizma. Zaključuje kako je intimna veza između feminističke teorije i ženskog pokreta, kojom je stoljeće počelo, na njegovu kraju znatno oslabjela. Autorica je upozorila je na to da će usredotočivanje na genealogiju roda zabilježiti načine na koji su se feminizmi uvijek pojavljivali kao odgovor na posebnosti konteksta i da su promjena političke taktike ili djelovanja bili općenito primjereni polju sila u koje su žene intervenirale. S takvog stajališta sugerirala je da je možda najvažnija distinkcija između njihove borbe protiv dominacije - tipično iskazana jezikom emancipacije i zahtijevima za pristup javnoj sferi - i njihove participacije u agonističkim prostorima rodne moći koji su se tom borbom otvarali. Ukoliko je ovo posljednje izazvalo pojavu niza novih i eksperimentalnih intervencija, utoliko su ove još opravdane trajnim prosvjetiteljskim procesom kritičkog preispitivanja, baš kao što su i dio njega, čak i kad strategije koje se rabe nisu uvijek i same racionalne. Iz te je perspektive feminizam u zdravoj poziciji koja mu omogućuje da se suoči s izazovima novoga tisućljeća.

James Meadowcroft (Sheffield), razmatra zelenu perspektivu. U njezinom je srcu duboka zaokupljenost odnosom između ljudi i prirode. Socioekološka problematika za zelene znači privilegirani teren za definiranje političkog identiteta i orijentaciju političke akcije. Odnosno, bolesti suvremenog društva su takve da je za njih od najveće važnosti politička podjela na one koji zagovaraju radikalni prekid sa suvremenim praksama, i one koji brane postojeći industrijski poredak. U zelenim krtikama ekološke delinkventnosti suvremenog društva obično su prisutna četiri elementa: afirmacija fundamentalne vrijednosti prirode, prirodnih procesa i okoliša, jer je priroda dar o kojem ljudsko društvo ovisi u materijalnom, estetskom, psihološkom i duhovnom smislu; ideja o realnosti prirodnih ograničenja, te vjerovanje da će društvo koje trajno ekspandira na kraju nastradati; odbacivanje općenite razvojne putanje suvremene industrijske civilizacije, jer se napredak pogrešno identificirao s beskrajnim rastom i potragom za materijalnim zadovoljstvima; te emancipatorni impuls zelene vizije. Razmatrajući analitičke kontroverze autor primjerice izdvaja Goodinov pristup za rekonstrukciju zelene teorije na temelju "zelene teorije vrijednosti", gdje se ukazuje da je u jezgri svake ideologije teorija dobra koja definira moralnu viziju što dotičnoj perspektivi daje koherenciju. Sposobnost ideologije da preživi promjenjive intelektualne mode i političke okolnosti izravno je povezana s njezinom unutarnjom kompleksnošću i pluralnošću izvora na koje se oslanja. Autor zaključuje kako nije stvar u tome da treba elaborirati veliku teoriju "zelenog društvenog djelovanja", nego sugerirati konkretne putove kojima se promjena može ostvariti u kratkom, srednjem ili duljem roku. Adekvatnije zelene teorije društvene promjene morat će se pozabaviti pitanjima kakva su materijalni i idealni faktori koji podupiru postojeće društvene prakse, potencijali i ograničenja "društvenog upravljanja", te prioritetima, stupnjevima i potencijalnim političkim savezništvima.

Zaključno Michael Freeden ukazuje da je jedna od najkreativnijih napetosti u procjenjivanju ideologija prošlog stoljeća bila ona između studija njihove "imanentne vrijednosti" - "intencionalističkog" pristupa ideologijama kao pričama lociranim u vremenu i prostoru, pri čemu nam se naprosto govori što nam ideologije žele reći - i kritičkog pristupa ideologijama, koji nam govori znantno više no što su one namjeravale, ili koji ističe pitanja što se izvode iz samog čina pripovijedanja priče. Sjeme sumnje je posijao već Marx, a naročito Engels, koji je vjerovao da se ništa konzekventno ne može reći korpusom ideja koje su proizvod iluzija jedne otuđene, dehumanizirane i parcijalne materijalne egzistencije. Ne samo da se ideologije međusobno preklapaju, nego se i u mnogim slučajevima komponente njihova konceptualnog repertoara prelijevaju u druge ideologije, ili ih ove čak namjerno prihvaćaju. Ukazujući na misli i osjećaje, Freeden izdvaja da ideologija ima izrazitu emocionalnu dimenziju upravo što je proizvod i manifestacija politike. Politika se nikad ne može reducirati na studij najboljeg ili valjanog društva, ili na racionalnu eliminaciju konflikata. Ona uvijek, također, uključuje uporabu moći i manipulacije, ulogu osobnosti, projekciju socijalne imaginacije. Dobro je poznato da se sve to može opasno oteti kontroli. Izdvajajući vremena i prostore, Freeden kaže da su vrijeme i prostor općenito rasvjetljavajući kriteriji pomoću kojih je moguće procjenjivati ideologije. Jer ideologije su bez sumnje oruđe pomoću kojeg se organizira društveno vrijeme. Problem o kojem se govori općenitije se okreće oko ideološke eksploatacije vremena kao sredstva socijalne kontrole, namjerne ili drugačije, postignute prisilnom intimnošću s reinterpretacijom povijesti i projekcijom razvojnih putanja. Kontrola vremena kao narativa također pridonosi proizvodnji unutarnje harmonije koja bi inače nedostajala kompleksnim ideologijama. Štoviše, temporalna dimenzija je tako prilagođena da nudi optimalne uvjete za ostvarenje glavnih svrha ideologije o kojoj je riječ. Kako navodi Freeden, sada znamo dvije stvari koje su nam prije stotinu godina bile skrivene. Prvo, manifestacije ideologija su neizbježno raznovrsne i njihovo otkrivanje može zahtijevati detektivski posao, i od vlastitih korisnika i od istražitelja. Drugo, u osnovi ovakvih nerazmjera, forme, funkcije i upotrebe ideologije ponovno se identificiraju kao trajni i istaknuti sastojci političkog.

Ovu nezaobilaznu studiju o političkim ideologijama, knjigu Političke ideologije: novi prikaz, koju je uredio Michael Freeden, u izvrsnom prijevodu s engleskog Rajke Rusan, iskreno preporučujemo ne samo istraživačima ideologija općenito, nego svima onima koji promatrajući razvoj političkih zbivanja žele razumiti njihov ideološki kontekst.