SRBIJA U RALJAMA GLOBALIZACIJE
Globalistički snovi evropskog čoveka su
mnogo stariji nego što se na prvi pogled može misliti. Globalizam
u svom izvornom obliku je katoličkog porekla i stila i potiče
još iz srednjevekovnog doba. Mnogo pre papske globalne podele
sveta od pre pola milenijuma između katoličkih imperija
Portugala i Španije evropski čovek je sanjao o svetskoj dominaciji
zapada i zapadne ideje. Zapadno društvo je i vodilo krstaške ratove
protiv islamskog i pravoslavnog sveta da bi im nametnulo vlast,
a sa njom i svoju univerzalističku viziju "novog sveta".
Od katoličanstva su ideju globalne moći preuzele zapadne
imperije, kolonijalna carstva i ideologije. Imperije evropskog
čoveka, pre svega Britanija, su uspele da ostvare globalnu
dominaciju nad svetskim morima i tržištima i da prošire zapadne
ideje i vrednosti na sve kontinente. Globalizam je možemo slobodno
reći jedno od glavnih obeležja celokupne zapadne kulture
u celom njenom istorijskom trajanju. Osim papa i careva, diktatora
i predsednika, lordova i milionera - oligarhijskog vrha zapadnih
društava globalističke ideale su iskazivali i alternativni
pokreti u sferi religije, politike ekonomije i kulture. Možemo
se samo u ovom kratkom osvrtu prisetiti Kantova ideja svetske
federacije i mondijalističkih elemenata ideologije francuske
i američke revolucije (univerzalizam u svakom pogledu). Pre
150 godina francuski pisac Viktor Igo (Victor Hugo), je bio poznati
propovednik univerzalne planetarne zajednice. On je rekao: "Imati
svet za zemlju i čovečanstvo za naciju". I marksizam
je imao svoju viziju "globalne utopije" kao alternativu
kapitalističkom i liberalnom globalizmu koji je trijumfovao
na "kraju istorije" (Fukujama). Danas se svi prilagođavaju
toj vladajućoj liberalnoj paradigmi, pa čak i levica
i katoličanstvo. Tako sadašnji papa pokušava kompromisno
da se uklopi u savremeni globalni svet propovedajući svoju
ideološku misao o putu do stvaranja jedne globalne zajednice.
I mi moramo u ovom procesu‑i‑poretku tražiti pozitivne
i nama korisne aspekte koja treba podržavati i iskoristiti, a
pri tom nastojati da se sačuvamo od iskušenja koje nosi globalizacija
koje prete da postanemo "kmetovi" svetskog sistema i
da izgubimo ono vredno u našem identitetu.
Kada danas govorimo o "objedinjavanju sveta"
mi uglavnom mislimo na ovu savremenu fazu i najnoviju formu globalizacije
– američkog i liberalnog stila. Ta i takva globalizacija
izvire pre svega iz ekonomističke ideologije liberalizma
i iz prakse ekonomske sfere. Odnos prema ovom fenomenu je primarno
unutrašnje pitanje zapadnih društava, pre svega onog najmoćnijeg
– američkog. Naime i globalisti i antiglobalisti su nastali
na zapadu, i predstavljaju plod njihovog istorijskog iskustva
i pogleda na svet. I slavljenje globalnog trijumfa američkog
liberalizma kao vrhunca "kraja istorije" i odbacivanje
tog i takvog sveta kao onog koji vodi ka apokaliptičnoj propasti
su čisti proizvodi zapadnog uma. I u zapadnoevropskom srednjem
veku imamo ideju trijumfa katoličanstva u svetu kao "kraja
istorije" čime se ispunjava Božiji plan, ali i alternativnih
pokreta (jeresi, sekte i samostalni mislioci) koji o toj globalnoj
moći zapadnih moćnika misle da je ostvarenje đavolske
svetske zavere. U vreme podele zapada na katolički i protestantski
i jedna i druga strana onu drugu globalnu viziju proglašavala
za "antihristovu", a protivničke vođe za antihriste.
Slične manihejski netrpeljive i fanatične ocene jedni
o drugima daju konzervativni monarhisti i građanski revolucionari,
desnica i levica, fašisti i boljševici, militaristi i pacifisti,
građanska desnica i šesdesetosmaši, a danas liberalni globalisti
i antiglobalisti svih boja.
Sukobi između suprotstavljenih
ideologija, sektaški po stilu, potiskuje dublju istinu da je tu
ipak reč samo o aspektima jedinstvene zapadne racionalističke
i globalističke paradigme, nas ne treba da zavodljivo uvuče
na jednu ili drugu stranu. Da se malo grublje izrazimo: kao što
bi bilo iracionalno da smo se u sukobu katolika i protestanata
opredelili za jednu opciju, jer mi nismo ni jedno ni drugo, tako
i u savremenim idejnim sukobima mi ne treba da se opredeljujemo
već da tražimo neideološko rešenje za svoju skoro beznadežnu
situaciju. Protiv globalizacije protestvuju razne socijalne struje
i grupe u velikim i najvećim zemljama modernog sveta, uglavnom
zapada gde ona, kao i ti protest protiv nje imaju jake ideološke,
istorijske i društvene temelje. Mi i da hoćemo jednostavno
ne možemo biti integralni deo zapadnih idejnih i društvenih tokova.
Ali pri tome, ako sačuvamo distancu, možemo plodotvorno koristiti
i pozitivne aspekte globalizacije i saznanja prodorne kritike
antiglobalista bez obzira sa koje strane došle (leve ili desne).
Globalizacija je mnogo širi i dalekosežniji proces
koji je zahvatio skoro sva područja života, na primer u sferi
ideja i kulture, u politici i nauci, medijima, turizmu, ali i
kriminala i drugih društvenih bolesti. Tako politički aspekt
globalizacije u kojoj je najznačajniji princip suspenzije
nacionalnog suvereniteta pod opravdanjem da se određeni univerzalni
ideološki principi mogu nametati silom ima i svoj ekonomski pandan.
Tako se kroz institucije MMF-a
[1]
, Svetske Banke
[2]
, STO i slične regionalne ugovore, ali
i neformalne odnose u ime ideala "slobode tržišta" decenijama
nameću gotova rešanja kojima se ruše sve prepreke za ovladavanjem
nacionalnih tržišta od strane multinacionalki
[3]
i megabanaka. Ove promene su izraz i promenjenog
nivoa snage političkih i ekonomskih struktura moći i
njihovih ideoloških aspiracija. Posledica toga je svest o tome
da "tradicionalni principi suvereniteta i nemešanja u unutrašnje
poslove drugih zemalja ostaju glavna prepreka univerzalnoj vladavini
mira i pravde" (Kisindžer :2003). Pre par vekova su takvi
idejni stavovi bili na zapadu privilegija intelektualne elite
dok su danas oni postali opšte mesto.
A u nezapadnim društvima uglavnom shvataju kao maskirani
imperijalizam koji hoće potpunu dominaciju i nametanje svojih
ideja i načina života. No, jednostrano sve to tumačiti
licemernom propagandom koja iza uzvišenih univerzalističkih
ideala zapravo ne krije ništa drugo do goli interes
[4]
. Američka nacija
je po iskrenom uverenju njenih gradjana i elite "otkrila
najviše principe ljudske slobode" (Canfield, 1960:2) i kao
takva ima pravo da nameće celom svetu svoj model života i
društva. Ovakve
ideje su do pre par decenija bile prisutne gotovo isključivo
u SAD i nekim školama mišljenja u Zapadnoj Evropi, a sada su dominantne
u svetskim okvirim i kao takve predstavljaju silu sa kojom se
mora računati, bez obzira na njihovu iracionalnost. A to
što je Srbija bila i jeste pod udarom i vojno-političkog
i ekonomskog aspekta sile globalizacije, i žrtva globalizma
kao procesa-i-poretka, kao i globalizacije kao ideološke ("iskrivljene")
svesti nas obavezuje da ovom fenomenu posvetimo veću pažnju,
a da se pri tom oslobodimo ideoloških predrasuda ("pro et
contra") i pojednostavljivanja. Ono što nam je potrebno kao
društvu je prosvećenje koje je Kant opisao kao prevazilaženje "stanja samoskrivljene nezrelosti", odnosno
kao put životnog sazrevanja.
Amerika je globalizacijom uputila izazov celom svetu
pre svega u sferi znanja, veština i tehnologija. Nauka je postala
jedna moćna snaga koja svetu donosi mnoge blagodati, ali
ga još više deli na moćne i nemoćne, bogate i siromašne.
Nauka, tehnologija informatika i savremeno obrazovanje su preduslov
ne samo dugoročne moći jedne zemlje već i njenog
opstanka u političkim i ekonomskim vrtlozima savremenosti.
Znanje koje se koristi na dobrobit zajednice, dakle sa jakom etičkom
crtom je uslov napretka svakog društva. Bez morala koje upravlja
znanjem, a to znači solidarnosti, predanosti i požrtvovanosti
[5]
je nemoguće išta uraditi i ičemu
se dobrom nadati u savremenom svetu. U suprotnom će blagodati
globalizacije zaobilaziti ona društva koja nemaju značajan
i stvaralački "socijalni kapital" (Frensis Fukujama).
Ovo nas vraća na stare i zaboravljene istine da je sve, pa
i naš nacionalni status u globalizacijskim procesima pre svega
zasnovano ne na apstraktnim formulama i programima već na
konkretnom čoveku, to jest na tome kakvog je kova. Uspeh
na globalnom političkom i ekonomskom tržištu imaju samo oni
narodi u kojima vlada "osećaj za zajednicu"(Adler,
1990:279)
[6]
i koje predvode posvećeni, mudri i hrabri
ljudi koji uvek pred očima imaju pre svega interes svog naroda.
A sve uspešne razvojne poduhvate su sprovele vredne i požrtvovane
elite koje su imale duboku podršku u svojim društvima ("konsenzus").
Prema tome, nama se ne piše dobro.
Ono što je zajedničko svim zemljama u svetu
u procesu globalizacije je da se stvaraju "dvoslojne"
društvene i ekonomske strukture. Tako i u najrazvijenijim zemljama
imamo delove društva koje žive u blagostanju "postindustrijskog"
društva paralelno sa onim koji još opstaju na nivou industrijskog
ili pre-industrijskog društva. Ta hijerarhijska dvoslojnost je
naročito izražena u manje razvijenim društvima gde je pripadnost
eliti privilegija malobrojnih i gde su društvene granice izuzetno
oštre i naglašene. Globalizacija u privrednom smislu dovodi do
trijumfa malobrojnih globalnih transnacionalnih ili regionalnih
kompanija u svim vitalnim sektorima koje uništavaju konkurenciju
– a to je trijumf
globalnih grobara. Tako u razvijenijim društvima pola
zajednice i možda pola ekonomije je deo modernih međunarodnih
privrednih odnosa, dok je u manje razvijenim zemljama taj procenat
mnogo manji (od 10 do 20%). Ali i ti malobrojni delovi privreda
koji kao uspešno učestvuju na svetskom tržištu su ili direktno
periferija moćnih multinacionalki ili su u podređenom
položaju prema njima (tehnološki, finansijski i trgovački
"vazali"). Ovaj surovi hijerarhijsko dvostepeni svet u kome jači-tlači vodi
ka novim nepravdama i sukobima.
Po rečima Henrija Kisindžera će "ostatak,
a možda i većina njihove populacije biće zaboravljena,
bez pristupa dohotku ili prihodu, poslovima i mogućnostima
koje stvara globalizacija. Ova dihotomija, proizvodi mogućnost
za ozlojedjenost, snažne reakcije protiv Sjedinjenih Država i
društveni nemir…"(Kisindžer, 2003)
Odnosi u tom hijerarhijskom svetu najčešće
su sistemska uslovlajvanja različitih vrsta i stepena, a
mogu se podvesti i pod "strukturalno nasilje" (Johan
Galtung). Kao rezultat političke, ekonomske i tehnološke
dominacije koja ima svoje poštene ili nepoštene uzroke (npr. efikasnost
ili ucene, inovacije ili vojni pritisak) će ogromna većina
svetskih resursa i imovine preći u ruke svetskih bogataša,
uglavnom Amerikanaca uz nešto Evropljana i Japanaca. I Kisindžer
kaže na primeru privrednih trendova Latinske Amerike da veliki
deo najproduktivnije imovine "biti pre ili kasnije u vlasništvu
stranaca". Naravno liberalni ekonomisti će sa entuzijazmom
reagovati na ovu kako cinično kažu "demonstraciju efikasnosti
tržišta", ali će poharani i osiromašeni narodi biti
sa pravom ogorčeni. A uz to će neki politički lideri
biće u iskušenju da iskoriste propadanje nacionalnog suvereniteta
da bi se uz pomoć nacionalističke propagande dočepali
vlasti, a da se pri tom suštinski položaj društva ne promeni (čast
izuzecima kao na primer Japan
[7]
, Čile ili Južna Koreja). I mi postajemo
deo svetske "periferije"(Imanuel Valerštajn) i "trećeg
sveta", i ako se nešto radikalno ne promeni po pitanju kvaliteta
naše elite tranzicija u Srbiji će biti tranzicija ne ka bogatoj Evropi već ka bednoj Africi. Ili
da se izrazimo drugačije to je "tranzicija"
[8]
od industrijske "poluperiferije"
ka sirovinskoj bazi i pasivno-podređenom tržištu, to jest
krajnjoj bedi "periferije" u neokolonijalnom neofeudalnom
svetskom sistemu.
Postoji globalizacija kao protivrečan istorijski
proces i globalizacija kao izraz liberalne i drugih zapadnih ideologija.
Jedno i drugo su u međusobnoj vezi, a mi ne smatramo da je
bitno odrediti šta je čemu uzrok ili posledica ("šta
je starije kokoška ili jaje"). Ipak se kao duh i suština
globalizma može odrediti globalistička
opsesija zapadnog čoveka to jest volja za globalnom
moći i za ostvarivanjem Globalne Utopije u ovom ili onom obliku (srednjovekovne ili novovekovne,
religijske ili ideološke, moderne ili postmoderne). Pošto ova
utopija postaje sve više stvarnost (iako je u krajnjem smislu
neostvariva) za ceo svet, moramo je prihvatiti i kao duh vremena
i kao silu kojoj se niko direktno i otvoreno ne može suprotstaviti.
Ovim smo skoro već odgovorili na pitanje kakav odnos imati
prema globalizaciji kao "istorijskom procesu" i kao
ideologiji. Prvo se mora prihvatiti i pokušati iskoristiti svetske
vetrove za svoja jedra. Za to potrebno izgraditi otpornost prema
privlačnosti "sirenske pesme" globalističkih
ideala koji razoružavaju male narode i dobrovoljno ih prevode
u parije i kmetove svetskog sistema. Samo tako se mogu izbeći
mamci i zamke globalizacije, od kojih su najpoznatije otvoreno
i potpuno prihvatanje njenih dogmi ili pak rigidno i izolacionističko
odbacivanje. U oba slučaja je ishod porazan, pa i katastrofalan
za tu zajednicu. Ono što je tragično na našem primeru je
da smo mi koristili obe ove pogubne strategije. Ako želimo da
opstanemo moramo prevazići ideološki inat prošlog, ali isto
tako i udvoričko ponižavanje prema globalnim centrima moći
sadašnjeg režima i njima sklonih intelektualaca. Mi smo u raljama
zveri globalizacije i kao istorijskog
procesa i kao ideologije, a to znači i spolja i iznutra.
Kako se onda odnositi prema ovoj kako je nazivaju
"religijom tržišta" sa pretenzijom na svetsku i totalnu
dominaciju (ili "liberalna hegemonija" kod Tomasa Molnara
i Noama Čomskog)? Rekli smo – potrebno je i korisno je uključiti
se u globalizacione procese, ali mudro i selektivno, izuzetno
oprezno i promišljeno, a to je moguće samo ako iznutra odbacimo
dogme globalističke ideologije i mmf-ovske birokratske frazeologije
ili pak često jalove antiglobalističke stavove. A sve
što se dešava u turbulentnim tokovima globalizacije potrebno je
neideološki, objektivno i mudro oceniti i odvagati i zaključiti.
Ovim se iz strateških razmatranja moraju isključiti ljudi
koji se predstavljaju kod nas kao žreci i propovednici globalizma (pre
svega G17) i oni koji ih papagajski oponašaju koji sprovode onu
"misli globalno, gubi lokalno". Treba znati da i zemlje
koje imaju uspeha u globalizaciji, to jest kod kojih je vekovima
prisutan kapitalizam pažljivo proučavaju moderne procese
da bi u njima uočili trendove i šanse za sopstveno društvo
[9]
, ali i opasnosti i rizike koji vrebaju na svakom
koraku, pa zašto ne bi i u Srbiji. Mnogobrojni naučni instituti,
timovi i istraživači zemalja koje "skidaju kajmak"
od globalizacije neprekidno proučavaju brojne fenomene sa
različitih aspekata, a sa tim da pomognu da njihovo društvo
i privreda bude još uspešnije na svetskoj sceni.
Miloševićevska povremena antiglobalistička
politika i retorika je bila vrlo štetna po naše nacionalne interese,
ali je isto tako opasna i trenutno jalovo i papagajsko ponavljanje
globalističkih parola o svetskom "bratstvu i jedinstvu"
političke i intelektualne
elite. Globalizaciji je neophodno prići neideološki i sa
pozicije našeg nacionalnog i strateškog interesa. Potrebno je
razumeti sopstvenu kulturu i tradiciju, ali i istorijsku i geopolitičku
poziciju pa iz toga formirati naš produktivan odnos prema iskušenjima
globalizacije. Ovaj fenomen je stvoren od strane zapada da poveća
njihovu moć i ostvari njihove materijalne i ideološke ciljeve.
Za njihove elite je to proces koji puno daje, a još više obećava,
a za obične ljude, kao i male i siromašne narode je to put
pun neizvesnosti i opasnosti. A taj put je poguban ako nismo svesni
provalije pored koje idemo.
Srbija u procesu
globalizacije je primer jednog malog naroda koji se nikako ne
snalazi, jer je ili previše podložan spoljnjim uticajima ili im
se tvrdoglavo suprotstavlja. Ideološka jednostranost komunističke,
a sada i postkomunističke vlasti nam onemogućava da
iskoristimo šanske koje globalizacija nudi i da izbegnemo njene
scile i Haribde. To znači da je posledica "pobune srpske
elite" u XX veku, izazvala zanemarivanje naroda i njegove
kulture, destruktivne političke sukobe (otvoreni ili prigušeni
građanski ratovi) i kao posledicu svega toga imamo naš trenutni
bedan i beznadežan položaj. Čak se može reći da je ideološka
jednostranost "onih" i "ovih" danas prepreka
istinskoj modernizaciji i napretku i u smislu materijalnih kategorija
liberalizma. Sadašnja ideološko-demagoška liberalno-demokratska
paradigma srpske elite iz "kruga dvojke" sa svojim predrasudama
i što je još važnije nesumljivim moralnim sunovratom je glavna
prepreka istinskim reformama koje bi donele napredak srpskog društva.
Prividno paradoksalan način zapadnjačke ideologije u
našem društvu pokazuju kao veliki i pravi protivnici napretka
društva, privrednog rasta i tehnološkog razvoja, jer je za ovo
potrebno mnogo više morala i znanja, posvećenosti i pragmatizma.
Vladavinu jedne ideologije je zamenila druga koja isto propoveda
materijalni progres, ali mu je glavna prepreka jer je vodi od
naroda i života otuđena elita. Jednu oligarhiju je zamenila
druga, a često su predstavnici nove elite biološka i idejna
deca komunizma, za čije pripadnike Nikola Milošević
kaže da su "neotitoisti". Klanovsko-partijska pripadnost
u vrhu korumpirane političke oligarhije
[10]
je i dalje ključni faktor uspeha, a spososbnost
i stručnost su već po "tradiciji" zaboravljeni.
Stoga ne čudi nezainteresovanost naše elite za situaciju
sveopšteg propadanja našeg društva i privrede, a o strateškim
interesima razmišljaju samo "sanjalice".
Naši političari i stručnjaci iz redova
aktuelne vlasti se gotovo i ne bave problemima globalizacije,
jer im je valjda to ili sasvim jasno ili potpuno nevažno. Priča
o globalizaciji se svodi na skoro religijsko glorifikovanje onih
na vlasti i njima sklonih intelektualaca ili jednostrano odbacivanje
od "ostataka bivšeg režima" ili malobrojnih pomodnih
antiglobalista kod kojih je prisutno "antiglobalizacijsko
jednoumlje" (Janković, 2003). Bezrezervno slaganje ili
odbacivanje je jednako jalovo i plod je ostrašćenog sektaškog
odnosa prema realnosti i intelektualne lenjosti. Ideološki i demagoški
(treba ih razlikovati) zastupnici globalizma papagajski ponavljaju
koje sve blagodati svetu donosi ovaj proces, pa se stiče
utisak da nam obećavaju neki novi raj na zemlji, poput njihovih
idejnih očeva – komunista. Ružičasta slika sveta u kome
svi ujedinjeni napreduju, u kome svi bolje i bolje žive, razvoj
tehnologije koja svima donosi lagodan život, trijumf slobode i
demokratije, propast diktatura i sl. je zaista uvreda sa svakog
iole inteligentnog čoveka. Sa druge strane je mišljenje da
je globalizacija ako ne čisto zlo a ono ništa drugo do perfidan
način svetske dominacije SAD uz asistenciju EU i Japana kao
"mlađih partnera" u svim oblastima sveta i života,
a pre svega u ekonomiji, politici, ideologiji, kulturi i zabavi.
Ova druga pesimistična vizija sveta je bliža realnosti, ali
ne nudi rešenja opstanka i napretka malim narodima u svetu neokolonijalizma
titana nad ostatkom sveta. Tako se i u ovom slučaju još jednom
ponavlja toliko puta postavljena lažna manihejska dilema: biti
za ili protiv globalizacije.
Mali narodi koji su u "vazalnim" odnosima
prema neofeudalnim centrima moći moraju da se bore i snalaze
kako znaju i umeju da, koliko je moguće, dobiju "autonomiju"
i bolje mesto u globalnoj strukturi moći. Sadašnja naša situacija
se može porediti sa položajem našeg naroda u "klasično"
feudalnom sistemu Habzburškog "univerzalističkog"
carstva. Tada su Srbi bili spremni da ratuju za bečkog cara
da bi kao pojedinci i kao zajednica bili slobodni i koliko je
moguće nezavisni od katoličke aristokratije i klera.
Pod vođstvom Čarnojevićem su nudili Beču spremnost
da ginu za njega ako im on ostavi slobodu – "crkveno-narodnu
autonomiju". Izgleda nam da smo i sada u situaciji moramo
mnogo žrtvovati da bi sačuvali svoju slobodu u kulturnom,
socijalnom, političkom i ekonomskom smislu. Ono što nas ovo
istorijsko iskustvo uči je da je neophodna solidarnost i
jedinstvo po pitanju osnovnih ciljeva i uspostavljanje što je
moguće boljih i direktnih odnosa sa globalnim centrima moći
na što pravednijoj osnovi. Strateški cilj da od potpuno zavisnih
"kmetova" postanemo poluzavisni "vazali" u
sektorima u kojima je to moguće. U tom se možemo učiti
od nezapadnih društava koje su uspele da ostvare impresivne rezultate
u privrednoj sferi mobilizacijom svih nacionalnih snaga poput
Japana
[11]
i Južne Koreje
[12]
koje su uspele da prestignu tradicionalne industrijske
nacije zapada. Isto tako je inspirativan primer i Rusije koja
je postpetrovskim reformama uspela da od seljačkog društva
istoka postane sila prvog reda. Može se mnogo naučiti i od
jevrejskog naroda koji je iako vekovima rasut po svetu sačuvao
svoj identitet kroz osećanje misije i ponovo uspostavio svoju
državu u Palestini u totalnom neprijateljskom okruženju.
Ali našoj eliti nedostaje svest o tome šta je zapravo
priroda poretka moći i koje su vrednosti koje u tom i takvom
poretku moramo štititi, a o spremnosti na borbu i žrtvu da bi
se to ostvarilo i da ne govorimo. To je zato jer se ona otuđila
od narodnih slobodarskih (liberalnih) ideala koji su naše ljude
vekovima motivisale na borbu, žrtve i seobe. Ideal slobodnog čoveka
i naroda, ne podređenog "kmeta" već onoga
koji je spreman da se trudi i bori za dostojanstven položaj ličnosti
i zajednice je stari srpski demokratski i liberalni duh koji je
razbijen i poništen kroz indoktrinaciju raznim ideologijama i
modernim mitovima. Komunizam je samo jedna faza, ni prva ni poslednja,
iako radikalna i tragična, u procesu kidanja veza i zatomljavanja
oslobodilačkih energija našeg naroda koji je doveo do sadašnje
bede i beznađa.
Problem privrede i globalizacije nije u njoj samoj
već u čoveku i onom što ga pokreće i motiviše.
Svako stvara svoj život, pa i privredni život u skladu sa svojom
tradicijom i običajima, i zato je nemoguće kopirati
druge ma kako oni uspešni bili. Privredno mišljenje i delanje
je kako kaže Špengler "samo je jedna
strana života, koja biva netačno osvetljena čim je posmatramo
kao samostalnu vrstu života". Današnja svetska privreda je
po poreklu ideji i stilu isključivo zapadnjačka i racionalistička,
a nimalo univerzalna. Ono što je danas savremena ekonomija – "izgrađeno
je na čisto i specifično engleskim pretpostavkama"
(Špengler, 1990:IV, 247). Savremeni
kapitalizam je čedo anglosaksonskog društva i tradicije,
uglavnom religiozne – to jest njihovog specifičnog "socijalnog
kapitala". Savremenu organizaciju kao proizvod protestantskog
sektaškog organizovanja je davno Aleksis de Tokvil označio
kao ključ uspeha Amerike, i dodaje da ta "veština udruživanja
tada postaje, kao što sam već istakao majka akcije, koju
uče i primenjuju svi" (Tokvil, 1990). Industrijsko društvo
u formiranju zahteva jak moral i poverenje među učesnicima
privrednih operacija
[13]
. Tako društva u kojima su je poverenje nedovoljno
i uopšte moralne norme slabe, ili ne mogu da prekorače granice
krvnog srodstvo pokazuju karakteristike trajnog zaostajanja.
[14]
Već je sasvim poznata i širim krugovima
veza između "protestantske etike i duha kapitalizma"
koju je pre jednog veka uspostavio Veber. On je pokazao kako je
starija kaluđerska etička tradicija kao primer zapadne
discipline života, aktivistička i radna "askeza"
kao i srodne moralne norme u reformaciji "prenela iz manastira u svetovni
profesionalni ћivot i tako dale snažan impuls i jasan pravac
privrednom" (Veber, 1968:115)
[15]
, ali i celokupnom društvenom životu. I drugi
su govorili o religioznoj motivaciji puritanskog društva privredne
aktivnosti kao "posvećene". I ne samo američki
puritanci već su i drugi, poput katoličkog biskupa Vilijam
Lorens čvrsto verovali da "jedino moralni ljudi sticu
bogatstvo" (Bela, 2003). Tako i Fukujama, sasvim veberovski,
ukazuje kako je američko industrijsko društvo poniklo "iz
religijskih običaja, a ne iz racionalnih kalkulacija"
(Fukujama, 1997:46) i da blagostanje nacije i njena sposobnost
zavise od "nivoa međuljudskog poverenja koje postoji
u" njemu (Fukujama, 1997:17). A akumulacija tog socijalnog
kapitala je "komplikovan i po mnogo čemu misteriozan
proces…" (Fukujama, 1997:21), to jest stvara se i obnavlja
preko izvora kulture "kakvi su religija, tradicija ili istorijski
nastali običaji" i zahteva "pounutarnjenje vrlina
kao što su lojalnost, časnost i osećanje međuzavisnosti"
(Fukujama, 1997:36). I na kraju zaključuje, skoro revidirajući
svoju tezu o "kraju istorije" da je na sceni rast značaja
specifičnih kultura "u globalnom poretku... u kome primarna
legitimacija naroda neće biti ideološka već kulturna"
(Fukujama, 1997:15).
Navedeni radovi i literatura
·
Adler, Alfred (1990).
Poznavanje čoveka. Novi Sad: Matica Srpska.
·
Antonić, Slobodan
(2002). Politički sistem i elite u Srbiji pre i posle 5.
oktobra Beograd: NSPM. www.nspm.org.yu
·
Banfield, Edward (1958). The Moral Basis of a Backward Society
(Moralni temelji zaostalog društva), Glenko, Ilinois: Free Press. pp. 107, 115-116. citat po Fukujami (1997: 106).
·
Bela, Robert (2003).
"Amerikanci kao izabrani narod", citirano prema listu
Danas. "Biznis Religije" 18. 4. 2003.
·
Canfield H.Leon (1960).
The
Making of Modern America.
Boston: Houghton Mifflin Company.
·
Johnson, Chalmers (1982). MITI and the Japanese Miracle.
Stanford: Stanford University Press.
·
Engdal, Vilijem (1994) Globalna kriza savremene ekonomije
u ulozi uništenja nacije. Beograd: Naše Ideje.
·
Fukujama, Frensis (1997)
Sudar kultura. Beograd. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
·
Janković, Ivan
(2003) Srpska (anti)globalizacija, prikaz časopisa Nova srpska politička misao, vol.
VII, no.3-4, Beograd www.nspm.org.yu
·
Kisindžer, Henri (2003)
"Da li je Americi potrebna spoljna politika?" Beograd:
BMG. Citirano prema Danas-u Ozlojeđenost protiv SAD, 16.6.2003.
·
Korać, Slobodan
(1987). "MMF contra YU". Galaksija. januar 1987.
·
Radojicic, Mirjana Pax
americana - poredak vrednosti ili haos interesa? www.nspm.org.yu
·
Rosenberg, Nathan i Birdzell L.E.(1986) How the West Grew
Rich: Econimic Transformation of the Industrial World, New York:
Basic Books.
·
Špengler, Osvald (1990)
Propast zapada, Beograd.
·
Tofler, Alvin (1997).
Šok budućnosti, Beograd.
·
Tokvil, Aleksis de (1990) Demokratija u Americi. Sremski
Karlovci: Knjižarnica Zorana Stojanovića.
·
Veber, Maks (1968). Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin Masleљa.
·
Vuksanović, Draško
Multinacionalne kompanije i politideološki diskursi. www.nspm.org.yu