Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

REAGOVANJA

   

Darko Velimirović

MARINKO M. VUČINIĆ PROTIV SLOBODE

 

U tekstu Marinka M. Vučinića „Epigonstvo između farse i tragedije“, čitalac sadržaja sajta NSPM, mogao je pored ostalog da sazna, da je izvesni Čedomir Jovanović dao intervju za list Politika. No, ono što je po gospodinu Vučiniću verovatno još skandaloznije je činjenica da je taj intervju izašao u više nastavaka. Šta je još problematično po Vučiniću, pored činjenice da je intervju uopšte objavljen, kako Vučinić voli da kaže:“u našem najuglednijem dnevnom listu“? Problematično je to što je Jovanovićeva, po Vučiniću, glavna teza izrečena u „spornom“ intervjuu „da je posao političara da rešava probleme, a ne da ih izbegava“, iz koje Vučinić smelo izvlači zaključak da je po sredi „ beskrupulozno - makijavelistička“, „ideološki beskompromisna“, te samim tim „anti-gandijevska“ retorika koja podrazumeva „rezultat“ kao svoj cilj navodno zanemarujujći sredstvo. Vučinić dalje sugeriše da stoga ne treba da nas čudi što je u „vreme kad je Čedomir Jovanović bio visoki stranački i državni funkcioner došlo do najvećeg urušavanja i razaranja Parlamenta u post-miloševićevskoj Srbiji“ za šta Vučinić indirektno optužuje politička načela Čedomira Jovanovića, te i samog Jovanovića.

Kao kolateralna šteta Vučinićevog „obračuna“ sa Jovanovićem i njegovom politikom u navedenom tekstu, primarno su napadnuti osnovni postulati slobode, za čiju je promociju u našem društvu pored ostalog zaslužan i sam Čedomir Jovanović. Zbog konfuznosti matrice kojom izlaže Vučinić ostaje nejasno ko je u celoj stvari „više kriv“, da li dnevni list Politika koji se usudio da prenese Jovanovićev intervju ili sam Jovanović koji se usudio da mišljenjem oponira samom Vučiniću ili ako više volite samom Gandiju koga Vučinić rado citira. U slučaju da je deblji kraj u Vučinićevom izlaganju izvukao list Politika, zbog objavljenog teksta, Vučinić je nasrnuo na slobodu štampe. U slučaju da je Čedomir Jovanović kriv što je izneo, po Vučiniću sporno mišljenje, Vučinić je nasrnuo na slobodu govora. No, pre će biti da po Vučiniću krivicu za ovaj navodni incident dele i list Politika i sam Jovanović, što je pak kontradiktorno sa Vučinićevim deklerativnim zalaganjem za „demokratiju“ i „liberalizam“ koje proklamuje na samom kraju svog teksta.

Gospodin Vučinić nije ni prvi ni poslednji koji je filozofska načela Nikole Makijavelija zloupotrebio u dnevno-političko-propagandne svrhe. Pre Vučinića to su radili u Makijavelijevo vreme, Katolička crkva a kasnije i brojni politički demagozi i populisti čiji spektar varira od nacionalista do komunista... Te stoga zloupotreba Makijavelijevih filozofskih stavova i načela i njihovo istavljanje iz konteksta koji im je namenio sam Makijaveli, nikog preterano ne uzbuđuje? Makijaveli je svoje najveće filzofsko delo „Vladaoc“ ponudio kao patriotski čin koji je Italiju njegovog vremena trebalo da ujedini, te sitne države-gradove na apeninskom poluostrvu osnaži pred najezdom spoljnog neprijatelja. Zahvaljujući Makijaveliju filozofija je postala bogatija za još jedan filozofski pravac – filozofiju politike, ovde se Makijeavelijev doprinos ljudskoj civilizaciji svakako ne završava ali o tome drugom prilikom.

Stoga Vučinić u suštini neumereno laska Čedomiru Jovanoviću nazivajući ga „beskrupuloznim makijavelistom“. No, nije daleko od istine. Čedomir Jovanović je u više navrata dokazao da mu je uzor Makijaveli, pre svega svojim duboko patriotskim činovima, kao što su: predvođenje „Studentskog protesta 96-97“, predvođenje mirnih protesta protiv Miloševića 1998 godine poznatijih kao „Čuvari vatre“, „hapšenje Miloševića“ bez prolivene krvi, smirivanje pobune „Crvenih beretki“... Optužiti Čedomira Jovanovića da je odgovoran za „urušavanje“ srpskog Parlamenta samo zato što je bio „visoki stranački i državni funkcioner“ u vreme na koje Vučinić cilja, ravno je optužbi ili hajci koju bi neko mogao da sprovede protiv Gandija zbog slučaja kanibalizma u Pakistanu, koji se odigrao u doba dok je Gandi bio „visoki stranački i državni funkcioner“, a svima je poznato da se Indija i Pakistan graniče. Po Vučinićevoj logici kriv je Gandi? Zarad kog cilja Vučinić, u nedostatku materijalnih dokaza, koristi kao sredstvo logičku grešku ne bi li auditorijumu nametnuo svoj stav? U doba kad su se desile navodne neregularnosti u glasanju, uz osnovanu sumnju da je došlo do zloupotrebe poslaničkih kartica od strane poslanika DOS-a, Čedomir Jovanović je bio potpredsednik Vlade. Predsednik poslaničke grupe DOS bio je gospodin Pajtić (sada istaknuti član Tadićevog krila DS-a).

U sudskom sporu koji je pokrenut među osumnjičenima nalazi se izeđu ostalog i Alen Selimović bivši poslanik DOS-a. No, nigde nema Čedomira Jovanovića. U slučaju da Vučinić poseduje neke informacije koje su bitne za istragu on je dužan da te informacije dostavi ovlašćenim organima, u suprotnom po važećim zakonima on se smatra saučesnikom u krivičnom delu. Ovo sve ističem zarad podstreka gospodinu Vučiniću da istraje u svojoj privrženosti zakonu i institucijama o kojima je nadugačko i naširoko pisao u pomenutom tekstu. Zarad istine Čedomir Jovanović je dokazao da poštuje institucije ove države odazvavši se svaki put kad mu je kao građaninu uručen poziv od strane MUP-a ili suda. Stoga ne stoji ni Vučinićeva teza izneta u tekstu koja govori o navodnom „zaobilaženju institucija“ ove države od strane Jovanovića. U slučaju da je Jovanović prekršio bilo koji od zakona ove zemlje on treba da odgovara, ali Vučinić nije sudija.

Gospodin Vučinić takođe u tekstu barata mutiranom hegelijanskom istoricističko-evolucionističkom teorijom o državi, pozivajući se pri tom na tezu da „naglih skokova nema ni u prirodi“ (parafraza), te stoga ne bi smelo da ih ima i u politici. Ironišući „modernizatorski“ duh Jovanovića ističe da je modernizacija u Srbiji pokrenuta pre dva veka. Naravno da Vučinić zna da se Jovanović ne zalaže za uvođenje struje u svaki zaseok ili opismenjavanje nepismenih. Vučiniću smeta modernizacija države za koju se zalaže Jovanović. Osnovna je biološka netačnost da u prirodi nema „naglih skokova“. Darvinova teorija ili kreacionistička kao njoj suprotstavljena upravo upućuju na suprotno. Trenutak kad kad je nastao život na zemlji ili kad je kod čoveka oformljen korteks svakako je skok, za sve samo ne za Vučinića. Stoga se Vučinić poslužio ispravnom analogijom između politike i prirode ali u pogrešne svrhe i sa pogrešnim premisama. Stiče se utisak da Vučinić nije čuo za pojam „tranzicija“ koji upravo predstavlja proces ubrzanog transformisanja jednog društva, takoreći nešto što predstavlja „skok“ iz jednog sistema u drugi, a ne evolucionističku zamisao o pužu koji se postepeno penje uz planinu. Primer Estonije, Rusije (uspešne ili neuspešne tranzicione zemlje) ili bilo koje druge zemlje, koja je prošla put tranzicije, uverava nas u netačnost Vučinićeve teze. Teza koju Vučinić želi da poturi da postoji „evoluitivna tranzicija“, koja podrazumeva faktore koje je naveo, spada u red zabluda. Modernim evropskim državama trebalo je više vekova da izgrade institucije na koje se Vučinić poziva: sudstvo, državni aparat,... Iluzorno je očekivati da se to u Srbiji dogodi pre završetka tranzicijskog perioda. Zato su Srbiji potrebni „modernizatori“ a ne ljudi koji se oslanjaju na institucije kojih faktički i nema, jer je tranzicija u Srbiji zaustavljena nasilno, ubistvom premijera Đinđića, a sa ovom Vladom daleko je od kraja.. Zato je svaki napad na, po rečima Vučinića, „modernizatora“ Čedomira Jovanovića u suštini prikriveni napad na ideologiju Zorana Đinđića. Zloupotrebljavati elementarno poštenje Čedomira Jovanovića koji jasno i otvoreno priznaje da je sledbenik Đinđićeve ideologije u Srbiji, ravno je proglašenju gospodina Vučinića za naslednika politike Zorana Đinđića. Zašto se Vučinić sa Jovanovićem „otima“ oko Đinđićevog političkog nasleđa, sem ako ne želi da krene Đinđićevim stopama? O tome šta je i ko je „epigon“ valjalo bi dobro razmisliti.

Stoga je Jovanovićeva teza da je „da je posao političara da rešava probleme, a ne da ih izbegava“, duboko opravdana, naročito u Srbiji kojoj problemi baš i ne nedostaju. U suprotnom značilo bi da je postao političara da stvara probleme. Ovo je ujedno i dokaz zašto je Čedomir Jovanović sa ovakvim stavom o problemima neophodniji Srbiji od političara koji probleme stvaraju.

Krajnje patetično deluje zabrinutost Vučinića za navodnu „propast“ i tragičnu sudbinu „reformatora“ ili kako Vučinić voli da kaže „modernizatora“ Jovanovića. Tačno je da su ovde reformatori gotovo uvek plaćali glavama svoje političko opredeljenje. I baš zbog te cene neukusno je voditi hajku protiv njih, kao što to radi gospodin Vučinić, pa bili oni epigoni sa farsičnim ili tragičnim krajem.

24.jul 2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM