Piše:
Dragan
Andelkovic,
Cuprija
O
tekstu
"Kad
sveci
marširaju"
Šta
zameram
Đordu
Vukadinovicu?
Tekst
obiluje
tvrdnjama
na
osnovu
pretpostavki
i
bez
dokaza,
poredenjima
bez
bitnih
zajednickih
svojstava,
pravilima
koja
važe
iskljucivo
za
politicke
neistomišljenike...
Ukratko,
ogromnu
vecinu
svojih
ocena
on
je
"proglasio"
aksiomima.
1.
Ubistvo
Zorana
Đindica
je
dogadaj
koji
je
"Srbiji
i
Srbima
ponovo
pribavio
negativan
svetski
publicitet".
Ubistvo
Zorana
Đindica
je
u
svetu
primljeno
sa
strahom
od
mogucnosti
da
dode
do
prevrata
i
na
vlast
se
vrate
oni
koji
su
Srbiji
i
Srbima
pribavili
negativan
svetski
publicitet.
Ti
"oni"
od
2000-te
godine
nemaju
vecinsku
podršku
naroda
i
njihovi
postupci
ne
mogu
da
predstavljaju
reprezentativnu
"volju"
Srba
i
Srbije,
tako
da
je
"negativan
svetski
publicitet"
izostao.
Cini
mi
se
da
bi
samo
masovna
podrška
atentatorima
(u
širem
smislu
reci)
i
izostanak
pravog
odgovora
vlasti
u
Srbiji
mogle
da
nam
"pribave
negativan
svetski
publicitet".
Koliko
se
secam,
ni
Italija
ni
Švedska
nisu
bile
"ozloglašene"
zbog
onoga
što
se
desilo
njihovim
premijerima.
Razloga
za
negativan
utisak
o
Srbiji
bilo
je
u
povremenim
istupima
bivšeg
predsednika
SRJ,
Koštunice.
Covek
koji
je
(po
tvrdnjama
Đ.Vukadinovica
i
S.Antonica)
imao
80-postotnu,
gotovo
sadamovsku
popularnost,
mogao
je
biti
"reprezent
volje
srpskog
naroda".
Njegovi
"probavni
problemi"
pri
pominjanju
Medunarodnog
suda
za
ratne
zlocine
u
Hagu,
protivljenje
hapšenju
i
izrucenju
Miloševica
i
zbog
toga
izlazak
iz
Vlade
i
razlaz
sa
Đindicem,
zaštita
Pavkovica
i
Radeta
Markovica,
bacali
su
senku
na
novu
vlast
i
stvarali
nedoumice
u
svetu
o
(dis)kontinuitetu
u
odnosu
na
prokaženi
Miloševicev
režim.
Cak
ni
tada
nije
bilo
negativne
slike
o
Srbiji,
možda
i
zbog
pretpostavki
(koje
su
se
pokazale
tacnim)
da
ce
Koštunica,
svojim
politickim
angažmanom,
svesti
svoju
popularnost
na
dvadesetak
posto
(po
nekim
istraživanjima
cak
i
15!).
2.
"Masovna
hapšenja,
cistke
u
policiji,
vojsci
i
pravosudu".
Izraz
"masovna
hapšenja",
bez
odrednice
"koga"
i
"zbog
cega"
i
"cistke"
koriste
su
kada
se
govori
o
autokratskim
režimima
(Hitler,
Staljin,
Miloševic,
Husein
i
sl.).
Nepostojanje
odrednica
mistifikuje
pojavu
i
navodi
na
zakljucak
da
samo
od
volje
onih
koji
hapse
zavisi
ko
ce
biti
uhapšen,
a
da
su
mete
iskljucivo
politicki
neistomišljenici
kao
u
režimima
gore
navedene
gospode
i
drugova.
Jasno
je
da
Đ.V.
time
želi
da
Zorana
Đindica
predstavi
kao
autokratu,
a
DOS-ovu
vlast
kao
autokratsku.
Ili
je
Đ.V.
mišljenja
da
je
za
sve
ono
što
nam
se
dešavalo
90-ih
(u
nastavku
sledi
kratko
podsecanje)
odgovorno
nekoliko
ljudi,
pa
je
onda
veliki
broj
uhapšenih
neadekvatan,
a
da
su
nam
policija,
vojska
i
pravosude,
nasledeni
od
Miloševica,
bili
idealni,
pa
je
shodno
tome
svaka
promena
"cistka".
Masovna
hapšenja
se,
povremeno,
dešavaju
i
u
demokratskim
režimima.
Tako
su,
na
primer,
hapšenja
mafijaša
u
Italiji
i
SAD
nazivana
"masovnim
hapšenjima
mafijaša
i
gangstera",
a
hapšenja
korumpiranih
policajaca,
vojnika
i
sudija
-
onim
što,
zapravo,
i
jesu.
Ukoliko
mi
Đ.V.
dostavi,
ili
na
neki
drugi
nacin
dodem
do
bilo
koje
informacije
da
se
vanredno
stanje
koristi
za
"masovna
hapšenja
i
cistke",
izvinicu
se
Đ.V.
zbog
maltretiranja.
Đ.V.
je,
inace,
sklon
da
Z.
Đindicu
i
"DOS-u
minus"
lepi
autokratske,
nedemokratske
i
jednopartijske
etikete.
Njegova
ranija
tvrdnja
da
je
koalicija
DOS
zapravo
Politbiro,
jedna
je
od
tih
etiketa.
Tu
mogu
da
vidim
samo
zlu
nameru
i
"beskrajno
polje
kreativnih
mogucnosti"
da
se
zabavlja.
U
svim
zapadnim
demokratijama,
u
kojima
su
na
vlasti
koalicije,
koalicioni
sastanci
i
usaglašavanja
zakonskih
projekata
u
okviru
koalicije,
pa
onda
njihovo
verifikovanje
u
parlamentu,
sasvim
su
normalna
pojava.
3.
"Kupoprodaja
poslanika"
Šešeljeve
"politicke
analize"
takode
obiluju
ovakvim
tvrdnjama.
Dok
je
bio
predsednik
SRJ,
Koštunica
je
tvrdio
da
mu
je
ubijeni
Gavrilovic
doneo
dokumente
koji
nedvosmisleno
dokazuju
vezu
Vlade
i
organizovanog
kriminala.
Kada
je
zatraženo
da
dokaze
prezentuje
javnosti
i
tužilaštvu,
porekao
je
svoju
tvrdnju,
"prebacio
loptu"
na
svoje
savetnike,
ali
je
rekao
da
imaju
Gavrilovicevu
potpisanu
izjavu
koja
potvrduje
tu
vezu.
Posle
potpisane
izjave
prešlo
se
na
usmenu
izjavu
(koju
Gavrilovic,
naravno,
nije
mogao
da
potvrdi),
a
završilo
se
izjavom
Gavriloviceve
žene
da
je
njen
muž
kod
Koštunice
bio
sasvim
drugim
poslom
-
koliko
se
secam,
radilo
se
o
ideji
koju
je
pokojni
Gavrilovic
imao
o
reorganizaciji
DB.
Imam
utisak
da
se
ovde
radilo
o
Koštunicinom
pokušaju
cistki
u
Vladi
Srbije,
ili
možda
Đ.V,
intuitivno,
"vidi"
da
je
uklonjen
jedan
svedok
u
borbi
protiv
mafije.
Sada
tu
epizodu
DSS
eksploatiše
kao
dokaz
da
su
oni
inicirali
borbu
protiv
organizovanog
kriminala.
Đ.V.
bi
trebalo
da
bude
svestan
da
u
javnosti
može
da
se
pojavi
neka
slicna
"politicka
analiza"
koja
bi
mogla
da
"dokaže"
i
njegovu
"vezu
sa
zemunskim
klanom".
Mišljenja
sam
da
takvih
"tvrdnji"
mora
da
se
kloni
svaki
ozbiljan
politicki
analiticar
i
to
ne
zato
što
može
da
ocekuje
"kontra
tvrdnju",
nego
zato
što
im
mesto
nije
cak
ni
u
žutoj
štampi.
Nezvanicno,
postoji
(doduše
vrlo
mala)
mogucnost
da
je
trgovine
bilo.
Nadam
se
da
se
slažemo
da
je
to
rizican
poduhvat.
Treba
"kupiti
poslanike"
iz
suparnickih
partija
(ko
još
kupuje
svoje
poslanike?).
Što
je
veci
broj
poslanika,
veci
je
rizik
da
cemo
"promašiti
podmornicu
i
naleteti
na
protivnicku
minu".
Nije
baš
logicno
da
Đindic
do
sada
nije
naleteo
ni
na
jednu.
I
nije
baš
mudro
upuštati
se
u
rizik
da
i
u
nekoj
"pogodenoj
podmornici"
tipa
radikala
Glamocanina
(nadam
se
da
znate
o
cemu
govorim)
ne
bude
neka
mina
sa
odloženim
dejstvom
koja
bi
mogla
da
eksplodira
u
najgorem
trenutku.
Cini
mi
se
da
je
Đ.V.
negde
rekao
da
Đindic
nije
naivan.
Ne
iskljucujem,
dakle,
mogucnost
da
je
Đ.V.
u
pravu,
ali
Đ.V.
iskljucuje
mogucnost
da
nije
u
pravu.
4.
"Za
jednog
filozofa
i
visokog
intelektualca,
licno
je
upoznao
previše
DB
službenika,
kumova,
donova
i
kraljeva
balkanskog
biznisa...
preduboko
je
je
zagazio
u
Miloševicevu
politicko-kriminalnu
mocvaru
-
i
ona
ga
je
progutala."
Kada
sam
se,
u
jednom
trenutku,
složio
sa
Šešeljevom
tvrdnjom
(šta
mi
bi?)
da
je
"Miloševic
najveci
mafijaš
u
Srbiji"
(šta
mu
bi?),
iza
toga
su
stajale
pekara,
"Madona",
"Bambilend",
ekskluzivni
butici
i
parfimerije.
"Mafijaš"
Đindic,
koliko
znam
(molim
Đ.V.
da
me
ispravi
ako
grešim),
"ima"
samo
5
miliona
$
nagrade
za
izrucenje
Miloševica
i
nerašcišcene
odnose
oko
vlasništva
nad
Fast-om
sa
Cedomirom
Jovanovicem.
Ali,
potrudicu
se
da
shvatim
motive
veze
Z.Đ.
sa
organizovanim
kriminalom.
Logika
mi
nalaže
da,
ako
vec
nije
u
pitanju
materijalna
korist,
motiv
nadem
u
istraživackom
nervu
filozofa
da
prouci
unutrašnju
organizaciju
organizovanog
kriminala,
nacine
funkcionisanja
sprege
politike
i
kriminala
ili
nekom
Džekil-Hajdovskom
kompleksu
strasti
prema
uzbudenjima.
Moja
moc
rasudivanja
ne
nudi
mi
neko
drugo
rešenje.
5.
"Trenutna
dešavanja
u
Srbiji
...
podsecaju
na
neku
savremeniju
i
radikalniju
verziju
Miloševiceve
'antibirokratske
revolucije'
koja
je
takode
euforicno
i
uz
masovnu
narodnu
podršku
najavljivala
konacni
obracun
sa
politickim
kriminalom,
birokratama
i
'foteljašima'...
na
delu
je
slicna
zapaljiva
retorika,
povecana
ideološka
mobilizacija,
rast
netolerancije
i
represije
prema
politickim
neistomišljenicima
i
krajnje
netransparentni
i
nedemokratski
potezi
vlasti"...
itd,
itd.
O
"foteljašima"
ni
pre
Đindicevog
ubistva,
a
ni
sada
nisam
cuo
niti
jednu
jedinu
rec.
O
birokratama
je
bilo
reci
ranije
(kada
je
Đindic
govorio
o
potrebi
smanjenja
savezne
i
republicke
administracije),
ali
sada
ni
jedna.
Ne
secam
se
da
su
Ivanu
Stambolicu
i
drugovima
pripisivali
politicki
kriminal,
ali
"utoliko
gore"
za
sadašnju
"kopiju
antibirokratske
revolucije".
O
politickom
kriminalu
ili
vezi
kriminala
i
politike
(Vlade),
verovatno
iznerviran
Miloševicevim
hapšenjem,
poceo
je
da
govori
Koštunica
(predsednik
SRJ)
i
to
nazivao
borbom
protiv
organizovanog
kriminala.
Sada,
kada
o
tome
govori
i
Vlada,
to
je
"antibirokratska
revolucija".
Ono
što
iznosi
Vlada
je
"zapaljiva
retorika,
povecana
ideološka
mobilizacija,
netolerancija,
represija
prema
politickim
neistomišljenicima",
a
potpuno
iste
Koštunicine
reci
(u
vreme
dok
je
bio
predsednik
SRJ)
se
kvalifikuju
kao
borba
protiv
organizovanog
kriminala.
Verovatno
ce
i
materijalni
dokazi
biti
"represija
protiv
neistomišljenika"
ukoliko
ukažu
na
nekog
u
koga,
po
kriterijumima
Đ.V,
"ne
treba"
da
ukazuju.
I
sva
ta
"retorika"
svakodnevnih
saopštenja
iz
MUP-a
i
Vlade
je
toliko
"netransparentna"
i
nedemokratska.
Za
Đ.V.
su
"euforija
i
masovna
narodna
podrška"
same
po
sebi,
kada
su
u
pitanju
oni
koje
kritikuje,
negativne
kategorije.
Naravno,
slažem
se
da
uvek
postoji
mogucnost
zloupotrebe
i
da
tim
"oružjem"
treba
rukovati
oprezno.
Ne
slažem
se,
medutim,
da
taj
oprez
iskljuci
svaku
mogucu
akciju.
Posebno
kada
iz
demokratskog
sveta
stižu
pozitivne
ocene
(slažemo
se,
valjda,
da
je
demokratski
svet
i
najkvalifikovaniji
kontrolor
upotrebe
tog
oružja).
Indikativno
je,
medutim,
to
da
su
gotovo
sve
ocene
zbivanja
u
Srbiji
posle
5.oktobra
2000.godine
iz
ugla
Đ.Vukadinovica,
S.
Antonica
i
V.Koštunice
s
jedne
i
medunarodnih
demokratskih
institucija
s
druge
strane
strane,
potpuno
suprotne.
Da
li
ta
suprotnost
predstavlja
"naš
put
u
demokratiju"
(kao
Brozov
"naš
put
u
socijalizam")
ili
(još
gore!)
Miloševicevsku
ksenofobiju
-
ne
znam.
6.
"Analiticari,
'mediji
željni
senzacionalizma'
i
pojedine
opozicione
stranke
su,
navodno,
'stvorili
atmosferu
linca'"
Koliko
znam,
istraga
je
utvrdila
(a
Đ.V.
želi
da
relativizuje
i
kolektivizuje)
da
su
pojedini
mediji
i
novinari
(za
analiticare
nisam
cuo
-
što
ne
znaci
da
ih
nema,
ali
niti
da
ih
ima)
bili
finansirani
od
strane
organizovanog
kriminala
sa
ciljem
da
stvore
atmosferu
linca.
I
to
je
tako,
ma
koliko
Đ.V.
želeo
da
prikaže
drugacije.
Pitam
se
samo:
otkud
toliko
nepoverenje,
unapred,
u
vladu
i
policiju
da
ce
koristiti
"beskrajno
polje
kreativnih
mogucnosti"
kada
postoji
(za
razliku
od
Miloševiceve
Srbije)
mogucnost
kontrole
nadležnih
medunarodnih
institucija
i
raznih
nevladinih
organizacija
za
zaštitu
ljudskih
prava?
Kakav
su
to
zlocin,
do
sada,
ucinili
DOS
i
Đindic
da
bi
imali
tako
debeo
dosije
u
Vukadinovicevim
arhivima
i
da
ih
osudi
pre
nego
što
su
išta
i
poceli
da
rade?
I
zašto
bi
se
Đ.V.
plašio
bilo
kakve
komisije?
Odakle
ta
paranoja
da
ce
neko
biti
osuden
bez
dokaza,
zlostavljan,
progonjen,
ubijen?
Nije
li
Đ.V.
pomešao
Đindica
i
Miloševica?
On
se
stalno
trudi
da
ih
predstavi
kao
politicke
blizance
iako
je
i
onima
sa
jednocifrenim
koeficijentom
inteligencije
jasno
da
su
njih
dvojica
nespojivi.
Kratko
podsecanje
na
Miloševiceve
"uspehe":
-policijsko
batinanje,
premlacivanje
i
"rashladivanje"
(vodenim
topovima)
politickih
neistomišljenika
(demonstranti,
"Otporaši")
-policijsko
privodenje
i
batinanje
politicara,
neuspeli
atentati
(Draškovici)
-otimacina
preko
privatnih
i
državnih
banaka
deviza,
zajmova
-inflacija
(kosmicki
rekord:
1993.
-
3.524.144.803.378,82%)
-"oslobodilacki"
ratovi
-falsifikovanje
izbornih
zapisnika
(1996.)
-likvidacije
(Curuvija,
Stambolic...)
-Zakon
o
informisanju
(preki
sudovi-presude
u
roku
od
24
sata)
-priznavanje
izbornih
rezultata
iz
septembra
2000.
tek
pod
pritiskom
milion
ljudi
"pred
kapijom"
Šta
je
od
svega
ovoga
zajednicko
Miloševicu
i
Đindicu?
7.
"Vlastoljubivost
i
sklonost
vaninstitucionalnim
precicama"
7.1
Vlastoljubivost.
Šešelj
je
otvoreno
pricao
da
se
bori
za
vlast.
Da
li
je
to
vlastoljubivost?
Da
li
je
vlastoljubivost
to
što
se
Koštunica,
u
sred
mandata
predsednika
SRJ
(koji
mu
je,
uzgred
budi
receno,
sasvim
izvesno
ubrzo
isticao),
kandidovao
za
predsednika
Srbije?
Da
li
svako
kandidovanje
za
neku
funkciju
predstavlja
vlastoljubivost?
Da
li
najmanje
vlastoljubivosti
ima
u
režimima
gde
je
neko
proglašen
za
doživotnog
predsednika?
I
da
li
Koštunicino
objašnjenje
da
se
kandiduje
za
predsednika
Srbije
jer
veruje
u
svoj
i
program
DSS-a
ne
sme
da
važi
za
Đindica
da
završi
bar
svoj
prvi
i
možda
jedini
cetvorogodišnji
mandat?
7.2
Sklonost
vaninstitucijalnim
precicama.
Isprazne
price
o
"jakim
institucijama"
pale
su
u
vodu
onog
trenutka
kada
su
Koštunica
i
DSS
(uz
normalnu
podršku
SPS
i
SRS),
u
oktobru
2000.
odbili
inicijative
"DOS-a
minus"
za
smenu
Nebojše
Pavkovica
i
SPO-a
i
"DOS-a
minus"
za
smenu
Radeta
Markovica.
Motiv
za
komentar
Koštunice
da
bi
time
"oslabio
institucije"
je
nešto
što
nikada
necu
moci
da
shvatim
u
potpunosti.
Elem,
stalno
su
Koštunica,
DSS
i
pojedini
"politicki
analiticari"
tvrdili
da
"su
jake
institucije
uslov
svih
uslova
za
izgradnju
demokratije",
da
"kriminal
polaže
oružje
pred
jakim
institucijama"
i
da
je
"depolitizacija
institucija
uslov
njihovog
jacanja".
I
tim
tvrdnjama
se
nama
šta
ni
dodati,
ni
oduzeti.
Slažem
se
sa
svakim
slovom
iz
gore
navedenih
tvrdnji.
Problem
je
u
shvatanju
reci
"depolitizacija".
Dakle,
Koštunica,
DSS
i
pojedini
"politicki
analiticari"
su
pod
"depolitizacijom
institucija"
podrazumevali
samo
onemogucavanje
nove
politizacije
donošenjem
Zakona
koji
bi
obezbedili
podelu
vlasti
na
zakonodavnu,
sudsku
i
izvršnu.
To
je
potpuno
nepoznavanje
(da
li
nepoznavanje
ili
nešto
drugo?)
znacenja
te
reci.
Sprecavanje
politizovanja
institucija
zove
se
isto
tako.
"Depolitizacija
institucija"
(vojska,
policija,
sudstvo)
znaci
odstranjivanje
politizovanih
elemenata
iz
tih
institucija.
Radi
lakšeg
shvatanja
(cini
mi
se
da
je
to,
u
ovom
slucaju
i
prikladniji
izraz)
upotrebicu
izraz
"dekontaminacija".
"Dekontaminacija"
predstavlja
cišcenje
vec
"kontaminiranog",
a
ne
sprecavanje
novog
kontaminiranja.
Upravo
su
Koštunica
i
DSS
sprecili
pocetak
"dekontaminacije
institucija"
zadržavanjem
N.
Pavkovica
i
R.
Markovica
na
funkcijama
na
kojima
su
bili
i
pre
5.
oktobra
2000.godine.
Koje
je
objašnjenje
za
ovakve
postupke?
Nelegalnost
smena?
Svakako
ne.
N.
Pavkovic
je
aktivno
ucestvovao
u
izbornoj
kampanji
jedne
partije.
R.
Markovic
je
bio
nacelnik
Državne
bezbednosti,
a
godinama
smo
imali
Državnu
nebezbednost.
(Ono
što
smo
znali
tada,
potvrduje
se
sada:
Markovic
nije
hteo
da
hapsi
samoga
sebe).
Glupost?
Mislim
da
nije,
ali
bih
Koštunicu
najmanje
prezirao
da
je
to
bilo
u
pitanju.
Održavanje
"jakih
institucija"
sa
Nebojšom
i
Radetom
na
celu
i
velikim
brojem
"Nebojša"
i
"Radeta"
na
"strateškim
položajima"
trebalo
je
da:
-
veže
ruke
Vladi
i
Zoranu
Đindicu
i
prikaže
ih
kao
nesposobne
da
rešavaju
probleme
za
koje
su
zaduženi,
-
ako
pocnu
da
"odvezuju
ruke"
i
efikasno
rešavaju
probleme,
da
ih
optuži
za
"vaninstitucionalno"
delovanje.
Zabluda
(ili
je
možda
nešto
drugo
u
pitanju)
da
je
moguce
samo
promeniti
Ustav
i
Zakone
i
da
ce
svi
problemi
biti
rešeni
ravna
je
uverenju
da
ce
Amerikanci
odneti
odgovarajuci
Ustav
i
Zakone
u
Avganistan
i
poveriti
ih
Talibanima
na
sprovodenje.
8.
"Bilo
bi
pogrešno
iz
masovnog
šoka...
izvlaciti
zakljucak
o
masovnoj
podršci
Vladi
Srbije"
Bilo
je
pogrešno
iz
masovne
podrške
petooktobarskim
promenama
izvlaciti
zakljucak
o
masovnoj
podršci
Koštunici,
ali
su
ga
neki
"politicki
analiticari"
izvlacili
(80-postotna
popularnost
Koštunice).
Tako
glupi,
naravno,
nismo.
Masovna
podrška
Vladi
Srbije
odnosi
se
samo
na
borbu
protiv
organizovanog
kriminala.
9.
"To
bi
bilo
pogrešno
kao...
kada
bi
nekoj
stranci
poštovalaca
princeze
Dajane
bio
zagarantovan
put
do
izborne
pobede"
Vrlo
loše
poredenje.
Nije,
ne
daj
Bože,
u
saobracajki
poginuo
Laza
Ristovski,
pa
da
Labusu,
zbog
"tronutosti"
naroda,
poraste
rejting,
niti
je
to
sudbina,
takode
ne
daj
Bože,
Mire
Banjac,
pa
da
Koštunici
skoci
rejting.
Zoran
Djindjic
nije
neko
ko
sa
politikom
gotovo
da
i
nema
veze,
osim
sto
postoji
obostrana
simpatija
izmedju
pomenutog
i
DS-a.
Radi
se
o
atentatu
na
Premijera,
cime
je
stvorena
jasnija
slika
sa
kakvim
se
problemima
susretao
i
povecanom
razumevanju
za
trud
koji
je
uložio.
Ukoliko
Vlada
Srbije
efikasno
suzbije
organizovani
kriminal,
to
je
onda
ispunjenje
dela
naših
ocekivanja
i
predstavlja,
valjda,
neki
plus?
10.
"Sasvim
je
razumljiva
želja
DS-a
da
maksimalno
politicki
kapitalizuje
tragicnu
pogibiju
svog
predsednika"
Ovakvu
tvrdnju
teško
je
komentarisati
pošto
je
i
Đ.V.
u
nedoumici
da
li
DS
hoce
"da
politicki
kapitalizuje
pogibiju
svog
predsednika"
ili
da
"maksimalno
prolongira
izbore",
kako
se
navodi
u
nastavku
teksta.
O
"politickoj
kapitalizaciji"
možemo
govoriti
kroz
DSS-ovo,
u
svetu
nezabeleženo,
naizmenicno
zauzimanje
pozicije
i
vlasti
i
opozicije,
u
zavisnosti
od
koristi.
Kada
je
trebalo
obavljati
"prljave"
i
nepopularne
poteze
bili
su
"neobavešteni"
i
opozicija,
a
kada
je
trebalo
primati
cestitanja
iz
demoktratskog
sveta
bili
su
vlast.
Zadržavanje
"jakih
institucija"
punih
Miloševicevaca
bilo
je
dvostruko
korisno:
Vladi
Srbije
je
"olakšavalo"
rešavanje
problema,
a
DSS-u
donosilo
imidž
stranke
koja
poštuje
nazavisnost
institucija.
Pokušaj
da
se
kapitalizuje
Koštunicina
5-oktobarska
popularnost
samostalnim
izlaskom
vec
na
decembarskim
Izborima
2000.
godine
izostao
je
zato
što
javnost
nije
bila
dovoljno
pripremljena
za
to,
a
Koštunica
i
DSS
proglašeni
razbijacima
DOS-a.
11."Privremena
koncentraciona
Vlada...
i
prevaga
pro-evropskih
i
modernizatorskih
snaga"
Svedoci
smo
da
je
u
svetu
došlo
do
niza
"razvlašcivanja"
nedemokratskih
režima
koji
su
tokom
svoje
vladavine
pocinili
veliki
broj
zlodela.
U
Avganistanu
nije
bilo
mesta
u
Vladi
za
Talibane,
a
u
Iraku
za
BAAS
partiju.
Koncentraciona
Vlada
iz
oktobra
2000.
bila
je
necija
greška
koja
je,
verovatno,
Đindica
koštala
glave.
Takva
Vlada
bila
je
neefikasna
i
služila
je
samo
da
se
obezglavljeni
smenjeni
režim
stabilizuje.
Zato
je
smešno
tvrditi
da
se
ustavni
poredak
u
Srbiji
efikasno
može
zaštititi
neefikasnom
koncentracionom
Vladom
i
da
ako
nje
nema
(koncetracione
Vlade)
ustavni
poredak
nije
ni
ugrožen?!?!
Koštunica
je,
u
više
navrata,
imao
šansu
da
pomogne
da
prevagnu
pro-evropske
i
modernizatorske
snage.
Nijednu
nije
ni
pokušao
da
iskoristi.
Na
više
puta
neuspelim
predsednickim
izborima
i
kada
su
mu
protivnici
bili
predstavnici
anti-evropskih
i
nazadnjackih
snaga,
oštricu
kritike
upucivao
je
prema
nekome
ko
nije
ni
ucestvovao
na
izborima,
a
predstavljao
je,
ako
dobro
razumem
Vukadinovica,
nekoga
sa
kim
bi
Koštunica
sada
da
izvojuje
tu
prevagu.
I
kada
pominjemo
tu
prevagu
za
koju
se
tek
treba
izboriti
u
aprilu
2003.,
mislim
da
ju
je
autor
teksta
"Kad
sveci
marširaju"
vec
"proglasio"
u
decembru
2000.
tvrdnjom
da
je
DOS
ispunio
svoj
zadatak,
a
da
na
republickim
izborima
u
tom
mesecu
mora
da
pocne
normalna
partijska
borba
i
da
DOS
ne
treba
da
se
pojavljuje
kao
koalicija.
A
DOS
je
tada,
u
stvari,
predstavljao
koncentracionu
Vladu
koju
u
aprilu
2003.
priželjkuje
Đ.V.
12.
"Kao
da
je
u
zvezdama
zapisano
da
pravo
na
vlast
u
Srbiji
od
sad
pa
do
veka
imaju
samo
Nenad
Canak,
Vladan
Batic
i
Ceda
Jovanovic"
Naravno
da
pomenuti
nemaju
pravo
na
vlast
"od
sad
pa
do
veka".
To
nije
zapisano
ni
u
Ustavu,
ni
u
izbornim
Zakonima,
a
o
zvezdama
da
i
ne
pricamo.
Naredni
Izbori
su
krajem
2004.
Šta
to
pomenuti
mogu
da
upropaste
za
godinu
i
po
što
Miloševic
vec
nije
za
trinaest?
E,
u
tom
grmu
leži
zec.
Z.
Đindic
je,
da
je
imao
pun
4-godišnji
mandat,
mogao
puno
toga
da
"upropasti":
da
ratni
zlocinci
i
"organizovani"
kriminalci
završe
po
haškim
i
srpskim
zatvorima,
da
trud
koji
je
uložio
pocne
da
daje
rezultate
opipljive
cak
i
nerazmišljajucim
bicima
u
Srbiji,
a
njegov
rejting
ucini
zabrinjavajucim.
Zato
ga
je
trebalo
skloniti
što
je
moguce
pre
(svaki
novi
dan
je
bio
dan
zakašnjenja)
i
na
bilo
koji
nacin:
vanrednim
izborima,
zastrašivanjem,
likvidacijom.
Sve
one
kvazidemokratske
lekcije
o
srazmeri
kolicine
vanrednih
izbora
i
kolicine
demokratije
i
kvazilegalisticke
tirade
o
slabljenju
demokratskih
institucija
time
što
se
vrše
"cistke
neistomišljenika"
imale
su
za
cilj
da
se
sacuvaju
tekovine
bivšeg
režima.
Zato
se
i
Nenad
Canak
i
Vladan
Batic
i
Ceda
Jovanovic
i
sve
ostale
DOSmanlije
imaju
smatrati
opasnim.
Puno
je
još
slabih
mesta
u
tekstu,
medutim,
mislim
da
cak
ni
Đ.V.
ne
veruje
u
nešto
što
je
napisao
("ceremonija
oproštaja
od
Zorana
Đindica
-
nalikovala
sahrani
Kim
Il
Sunga").
Ukoliko
veruje
"Ceracemo
se
još".
hronika
vesti (arhiva)