NOVA
SRPSKA
POLITIČKA
MISAO
Pristigli
komentari
Slobodan
Antonić
Modernizacija
u
Srbiji:
tri
nedovršena
talasa…
Moglo
bi
se
reći
da
je
u
Srbiji
do
sada
bilo
tri
veća
talasa
modernizacije.
Prvi
se
zbio
između
1880.
i
1912.
i
on
je
bio
deo,
prema
računici
Trajana
Stojanovića
(1997:142),
drugog
pokušaja
industrijalizacije
balkanskih
zemalja.
Drugi
veći
talas
modernizacije
možemo
smestiti
između
1929.
i
1941,
i
on
odgovara
četvrtom
Stojanovićevom
pokušaju
balkanske
industrijalizacije.
Konačno,
treći
veliki
talas
modernizacije
u
Srbiji,
između
1946.
i
1979,
poklapa
se
sa
petim
i
šestim
talasom
industrijalizacije
na
Balkanu,
po
Stojanoviću.
Kako
su
oni
izgledali
i
zbog
čega
se
ni
jedan
od
njih
nije
završio
potpunim
uspehom?
Prvi
talas:
1880-1912.
Srbija
je
godinu
svoje
nezavisnosti
(1878)
dočekala
u
bednom
stanju.
Celokupnu
industriju
Srbije
sačinjavali
su
još
1881.
godine:
jedna
vojna
fabrika,
dve
pivare,
dve
strugare,
jedna
barutana,
jedna
ciglana,
jedna
tvornica
bombona,
14
parnih
mlinova
i
nekoliko
radionica
sapuna,
kože
i
tekstila
(ISN,
1994:10).
Železnica
nije
postojala,
a
putevi
su
bili
loši
i
teško
prohodni.
Ogromnu
većinu
stanovništva
sačinjavali
su
seljaci
(88%),
koji
su
bili
nepismeni
(preko
90%)
i
raspolagali
sa
malim
komadima
zemlje
(73%
poseda
bilo
je
manje
od
5
ha;
ISN,
1994:99).
Glavni
pokretač,
pa
i
nosilac
modernizacije
u
ovom
talasu
bila
je
upravljačka
elita.
Ona
se
naročito
isticala
u
prvih
dvadeset
godina
ovoga
talasa,
budući
da
je
preduzetnička
elita
bila
odveć
slaba
da
bi
mogla
značajnije
da
utiče
na
javne
poslove.
Tada
je
modernizacija
obavljana
autoritarnim
načinom,
ukazima
i
preko
činovničkog
stroja,
često
sasvim
protiv
volje
stanovništva.
Modernizovane
su
prvenstveno
državna
uprava
i
javne
ustanove.
Ukinuti
su
svi
ostaci
turskog
feudalizma
(u
krajevima
oslobođenim
1878),
uvedena
stajaća
vojska,
promenjeno
celokupno
naoružanje,
popravljen
poreski
sistem,
osnovana
je
Narodna
banka
i
veći
broj
novčanih
zavoda,
podignuta
Akademija
nauka
i
uređena
učilišta,
uvedena
obavezna
osnovna
nastava
i
izvršena
reforma
sudstva
(Mijatović,
1996).
Ali,
radilo
se
i
na
modernizaciji
saobraćaja
i
privrede.
Do
1888.
godine
već
je
bilo
izgrađeno
552
km
pruga,
do
1896.
otvoreno
je
nekih
14
znatnijih
industrijskih
preduzeća,
a
broj
rudnika
uglja
i
metala
je
utrostručen
(ISN,
1994:
11-12).
I
dok
su
modernizacija
javne
uprave
i
javnih
ustanova
finansirani
iz
poreza,
stanovništvo
je
bilo
odveć
siromašno
da
bi
se
iz
njega
na
bilo
koji
način
mogao
izvući
novac
za
ekonomsku
modernizaciju.
Za
to
je
poslužio
inostrani
kapital,
koje
je
vlada
privlačila
povlasticama.
Država
je
podsticala
i
domaću
industriju
poreskim
olaškicama,
carinskim
oslobađanjima,
pogodnostima
u
prevozu,
davanjem
kredita
i
slično
(ISN,
1994:102).
Do
1896.
godine
u
Srbiji
se
već
stvorio
sloj
bogatih
ljudi,
među
kojima
je
bilo
nekoliko
milionera
i
više
polumilionera.
Ovakva
autoritarna
"liberalno-kapitalistička"
modernizacija
nije,
međutim,
bila
dovoljno
brza.
Još
krajem
19.
veka
84%
stanovnika
i
dalje
je
živelo
od
poljoprivrede,
stočarski
i
ratarski
proizvodi
činili
su
najveći
deo
izvoza,
pri
čemu
je
86%
robe
izvoženo
samo
u
jednu
zemlju
-
Austrougarsku.
Jedino
uvozom
mogle
su
biti
zadovoljene
potrebe
domaćeg
stanovništva
za
industrijskom
robom.
Majski
prevrat
iz
1903.
godine,
doneo
je,
međutim,
ne
samo
uvođenje
punog
parlamentarizma,
već
i
snažniji
uticaj
domaćih
preduzetničkih
i
ne-činovničkih
slojeva
na
državnu
politiku.
U
skupštinskim
sazivima
1903-1912.
oko
34%
poslanika
činili
su
industrijalci,
trgovci,
inženjeri,
preduzimači
i
zanatlije
(27%
poljoprivrednici
i
39%
javni
službenici
i
slobodna
zanimanja;
ISN,
1994:179).
Ovaj
deo
društvene
elite
iskoristio
je
tzv.
carinski
rat
sa
Austrougarskom
(1906-1911)
za
osamostaljenje
domaće
industrije
i
njen
ubrzani
rast.
Zahvaljujući
slabijoj
konkurenciji
strane
industrijske
robe
i
povećanoj
brizi
države
za
podsticanje
domaće
industrije,
u
razdoblju
1905-1911.
vrednost
proizvodnje
srpske
industrije
se
usedmostručila!
I
pored
gubljenja
autrougarskog
tržišta,
došlo
je
i
do
značajnog
povećanja
izvoza
od
37%
(1906-1910),
a
prihodi
srpskog
državnog
budžeta
su,
između
1904.
i
1914.
udvostručeni
(ISN,
1994:
175;
178).
Nastavljena
je
i
ubrzana
izgradnja
železničke
mereže,
pa
je
Srbija
1914.
godinu
dočekala
sa
tri
puta
dužim
prugama
(1.664
km
naspram
552
km)
nego
što
ih
je
bilo
1888.
godine
(ISN,
1994:176).
Ovu
"parlamentarno-demokratsku"
fazu
liberalno-kapitalističke
modernizacije
zaustavili
su,
međutim,
nastupajući
ratovi
(1912-1918).
U
tim
ratovima
gotovo
da
je
protraćen
najveći
deo
dotadašnjih
modernizatorskih
dobitaka,
barem
na
privrednom
planu.
U
ratovima
1912-1918.
Srbija
je
izgubila
800.000
ljudi
(tj
24%
svoga
stanovništva)
ili
svakog
drugog
muškarca
između
18.
i
55.
godine
(Isić,
1995:26)
-
dakle
glavninu
radne
snage.
Ukupna
cena
Balkanskih
ratova
(1912-1913)
iznela
je
čitavih
milijardu
dinara
(ISN,
1994:196),
ili
ceo
godišnji
nacionalni
dohodak,
ili
pet
celokupnih
godišnjih
budžeta,
ili
trinaest
godina
industrijske
proizvodnje
u
Srbiji.
Ratna
pak
šteta
za
Prvi
svetski
rat
(1914-1918)
procenjena
je
na
još
13
milijadi
dinara
(Isić,
isto)
-
ili
trinaest
godišnjih
nacionalih
dohodaka
(po
cenama
iz
1911),
ili
65
godišnjih
budžeta
ili
169
godina
industrijske
proizvodnje
iz
1911.
godine!
To
čini
ukupno
neverovatnih
182
izgubljenih
industrijskih
godina
za
Srbiju!
Drugi
talas:
1929-1941.
Srbija
se,
nakon
1918.
godine,
našla
u
novoj,
velikoj
državi
kao
njena
središnja
zemlja.
Odmah
valja
reći
da
je
Kraljevina
Srba,
Hrvata
i
Slovenaca
bila
kao
stvorena
za
brzu
i
uspešnu
privrednu
modernizaciju.
"Bogatstvo
države
sirovinama
je
bilo
između
dva
rata
toliko,
da
je
u
to
vreme
postojala
neograničena
mogućnost
za
razvoj
industrije…
Gotovo
da
nije
bilo
rude
koje
nije
bilo
u
Jugoslaviji,
pa
je
retko
koja
zemlja
u
Evropi
onoga
vremena
imala
tako
raznovrsno
rudno
blago…
Kraljevina
SHS
je
bila
u
Evropi
najbogatija
država
železnom
rudom,
i
jedna
od
najbogatijih
u
svetu…
Po
bogatstvu
nalazišta
bakarne
rude
Kraljevina
SHS
nalazi
se
na
prvom
mestu
u
Evropi…
Jugoslavija
zauzima
prvo
mesto
u
Evropi
u
proizvodnji
olovne
koncentrisane
rude,
a
na
drugom
je
mestu
u
proizvodnji
cinkane
rude…
Jugoslavija
je
sa
svojim
boksitom
omogućavala
sedmi
deo
svetske
proizvodnje
alumijuma…
Rezerve
uglja
računale
su
se
na
2.331
milion
tona,
a
vodene
snage
pri
niskom
vodostaju
na
preko
3.500
miliona
KS…
Jedino
su
u
Evropi
Francuska
i
Italija
bile
ispred
Jugoslavije
u
pogledu
bogatstva
vodenih
snaga…
Površina
šuma
od
31,7%
celokupne
površine
države
pružala
je
mogućnost
za
razvoj
svih
vrsta
industrije
drveta…
Što
se
tiče
osnovnog
uslova
za
razvoj
industrije
-
određene
gustine
stanovništva
-
nova
država
ga
je
ispunjavala.
Demografski,
Kraljevina
SHS
je
bila
država
u
kojoj
je
populacija
bila
veoma
povoljna,
jer
se
u
prvoj
deceniji
stanovništvo
povećalo
za
15,9%
tj.
za
1.926.715
stanovnika…
Povoljan
prirodno-geografski
položaj
[…vrlo
je
bliska
svojim
uvoznim
i
uvoznim
tržištima;
…dolinom
Dunava,
Save
a
zatim
moravsko-vardarskom
i
maričkom
dolinom
preko
nje
su
vodile
važne
međunarodne
saobraćajnice…]
stvarao
joj
je
uslove
da
postane
posrednik
između
industrijskog
Zapada
i
agrarnog
Istoka,
kao
i
da
se
sama
razvije
u
pravcu
značajnije
industrijsko-agrarne
zemlje"
(Đurović,
1986:
32;
34;
35;
280;
279;
36;
185;
32;
27;
24-25;
32).
Jedino
što
je
Kraljevini
nedostajalo
bio
je
-
kapital.
Kapital
za
otvaranje
rudnika
i
hidroelektrana,
kapital
za
izgradnju
puteva
i
pruga,
kapital
za
utemeljenje
industrijskih
pogona
i
prerađivačkih
tvornica,
kapital
za
električnu
i
telefonsku
mrežu…
Kapital
je
mogao
da
dođe
iz
domaćih
ili
stranih
izvora.
Ali,
ni
jedan
od
tih
izvora
u
prvih
desetak
godina
života
Kraljevine
(1918-1929)
upravljačka
elita
nije
iskoristila.
Istina,
domaći
izvori
kapitala
nisu
bili
preveliki.
Stanovništvo
je
inače
bilo
siromašno,
a
neki
njegovi
delovi
ratom
sasvim
upropašćeni.
Političkoj
klasi
takođe
nije
bilo
zgodno
da
svoje
glavne
glasače
-
seljake
-
odbija
favorizovanjem
industrije
na
račun
poljoprivrede.
Ipak,
upravljačka
elita
se
ponašala
tako
kao
da
joj
nije
bilo
stalo
do
podizanja
domaće
industrije.
Nije
bilo
nikakvog
opšteg
plana
privredne
politike,
a
ponajmanje
industrijske.
Umesto
da
pomogne
privatnoj
inicijativi
u
izgradnji
domaće
industrije,
vlada
ju
je
sputala
carinama
i
konkurencijom.
Glavne
proizvode
teške
industrije
(vagone,
lokomotive,
pruge
itd)
vlada
je
lagodno
nabavljala
na
račun
reparacija
iz
Nemačke.
Nije
joj
padalo
na
pamet
da
bi
možda,
umesto
gotove
robe,
bilo
bolje
uvesti
mašine
i
industrijska
postrojenja,
kako
bi
se
udarili
temelji
domaće
državne
industrije.
Elita
je
bila
opsednuta
borbama
oko
uređenja
i
preuređenja
države,
a
privreda
ju
je
zanimala
samo
kao
sredstvo
popunjavanja
budžeta.
"Na
Balkanu
je
najveći
kapitalista
(uvek)
bila
država",
uočava
Trajan
Stojanović
(1997:264).
A
pošto
je
u
Kraljevini,
u
prvoj
deceniji
njenog
postojanja,
taj
kapitalista
bio
poprilično
ravnodušan
prema
industrijskoj
modernizaciji,
jasno
je
zašto
je
ovde
industrijalizacija
tekla
sporije
nego,
recimo,
u
susednoj
Mađarskoj
ili
Rumuniji
(Đurović,
1986:209).
Iz
istog
razloga
-
zbog
ravnodušnosti
pa
i
odbojnosti
elite
-
nisu
mogli
biti
valjano
iskorišćeni
ni
strani
izvori
kapitala.
Stranci
su
se
dosta
zanimali
za
ulaganje
u
Kraljevinu.
Već
je
pomenuto
bogatstvo
tadašnje
Jugoslavije
u
rudama,
šumama
i
energiji,
a
i
radna
snaga
je
bila
jeftina.
Otuda,
dok
se
u
Americi,
ili
Britaniji
kapital
morao
zadovoljiti
sa
3-6%
interesa
na
uloženu
glavninu,
u
Kraljevini
je
on,
dvadesetih
i
tridesetih
godina,
donosio
rentu
od
20
odsto,
pa
čak
i
od
30
odsto.
Stoga
je,
naročito
u
doba
poleta
svetske
privrede
(1918-1929),
dosta
inostranog
kapitala
bilo
raspoloženo
za
ulazak
u
zemlju.
Međutim,
upravljačke
elite
su
se
ili
bojale
stranaca,
ili
su
bile
sasvim
ravnodušne
prema
ovim
mogućnostima.
"Ne
treba
nam
industrija
koja
je
uslovljena
povećanjem
anacionalnog
duha
u
većini
gradova
preko
Save
i
Dunava,
gde
je
taj
duh
jako
loš",
kaže
se
u
jednom
spisu
Ministarstva
trgovine
i
industrije,
od
16.
oktobra
1925.
godine
(navedeno
u
Đurović,
1986:48).
Takođe
čitamo
kako
se
domaći
industrijalci,
uvek
žedni
novog
kapitala,
neprestano
žale
na
vladu
da
koči
strana
ulaganja.
Vlada
nerazumljivo
odugovlači
sa
davanjem
dozvola
preduzećima
za
dugoročne
pozajmice
iz
inostranstva,
ili
odbija
da
pruži
državno
jamstvo
prilikom
ugovaranja
kredita,
gunđali
su
industrijalci
(isto,
42-4).
Zaostajanje
u
razvoju
industrije
Kraljevine,
zbog
oskudice
u
kapitalu,
nastupa
već
1923.
godine
i
traje
narednih
šest
godina,
dakle
upravo
tokom
vremena
u
kom
svetska
privreda
doživljava
uspon.
Uslediće,
zatim,
kraljev
udar
od
6.
januara
1929.
Nova
vlada
proglašava
kraj
političkim
raspravama
i
objavljuje
svoju
želju
da
se
delatno
uključi
u
privredne
poslove.
Konačno
se
skidaju
carine
sa
uvoza
industrijskih
i
pogonskih
mašina,
objavljuje
se
kraj
agrarnom
protekcionizmu,
privredne
resore
po
prvi
put
ne
drže
političari
već
stručnjaci
(mahom
iz
Hrvatske),
banovine
se
uobličavaju
kao
privredne
a
ne
političke
jedinice…
Ali,
ove
mere
dolaze
u
najnezgodnije
vreme,
upravo
kada
započinje
sunovrat
svetske
privrede.
U
narednim
godinama
(do
1933)
industrijska
proizvodnja
u
globalnim
okvirima
pašće
za
trećinu,
a
trgovinska
razmena
čak
za
tri
petine.
Na
svetskoj
pijaci
poljoprivredni
proizvodi
se
sve
manje
traže,
što
obara
njihove
cene.
A
sve
manja
potražnja
za
industrijskim
proizvodima
čini
da
i
njihova
vrednost
pada.
Pošto
žito
iz
Kraljevine
teško
nalazi
kupca,
cene
poljoprivrednih
proizvoda
u
zemlji
do
1934.
pašće
za
40%
(Mirković,
1968:
318).
Kako
se
ionako
nevelika
kupovna
moć
seljaka
prepolovila,
i
cene
industrijskih
proizvoda
padaju
za
preko
40%
(isto,
329).
Privreda
Kraljevine
u
dubokoj
je
krizi.
I
upravo
u
toj
krizi
vlada
konačno
kreće
sa
nešto
aktivnijom
ekonomskom
politikom.
Ali,
potrebno
je
da
prođe
četiri
godine
kako
bi
upravljačka
elita
shvatila
da
se
seljaku
najbolje
može
pomoći
ako
se
na
domaćem
tržištu
poveća
potražnja
za
njegovim
proizvodima.
I
da
se
to
najbolje
postiže
uvećanjem
industrijskog
stanovništva.
Prvi
srpski
političar
i
naš
prvi
premijer
za
koga
se
može
reći
je
imao
modernu
ekonomsku
viziju
i
bio
jasno
pro-industrijski
raspoložen,
bio
je
Milan
Stojadinović
(živeo
1888-1961,
na
čelu
vlade
od
1935.
do
1939).
Stojadinović
je
bio
“veliki
finansijski
stručnjak,
i
posebno
izvrstan
poznavalac
nauke
o
novcu”
(Kazimirović,
1995:0533),
"snalažljiv
i
lucidan
finansijer,
vešt
u
praktičnim
poslovima
i
ekonomskoj
politici"
(Pejić,
1976:242).
Kao
premijer,
bio
je
rešen
da
unutrašnju
i
spoljnju
politiku
stavi
u
službu
ekonomije,
i
bio
je
prvi
(i
verovatno
jedini)
srpski
političar
koji
je
to
zbilja
uspeo
da
uradi.
"U
njegovoj
politici
ekonomski
momenti
stalno
su
dominirali
nad
političkim,
dok
obrnutih
situacija
popravljanja
ekonomskih,
radi
održavanja
dobrih
političkih
odnosa
nije
bilo"
(Pejić,
1976:266).
Dosledno
je
sprovodio
politiku
javnih
radova
kako
bi
povećao
kupovnu
moć
stanovništva.
Gradio
je
pruge
u
brdskim
predelima,
nove
puteve,
popravljao
i
proširivao
luke,
izgrađivao
obaloutvrde
i
kanale.
Tako
je
zaposlio
oko
150.000
ljudi.
Sitnim
i
srednjim
seljacima
ukinuo
je
dobar
deo
dugova
(ne
samo
prema
državi).
Tako
je
povećao
i
njihovu
kupovnu
moć.
Posebno
se
zanimao
napretkom
industrije.
Zahvaljujući,
između
ostalog,
i
njegovom
nastojanju,
otvorena
je
nova
rafinerija
bakra
u
Boru
(ocenjena
kao
"poslednja
reč
moderne
tehnike,
jedina
takva
u
Evropi";
Đurović,
1986:
276),
kao
i
značajne
rafinerije
olova
u
Trepči
i
alumijuma
kraj
Šibenika.
Za
njegove
vlade
podignuto
je
ukupno
111
novih
fabrika
i
osnovano
sto
novih
industrijskih
preduzeća
(u
92%
slučajeva
sa
domaćim
kapitalom).
Izgrađene
su
i
brojne
nove
električne
centrale
i
novi
dalekovodi
(vidi
listu
u
Đurović,
1986:193).
Ipak,
"centralno
mesto
Stojadinovićevog
industrijskog
programa
bila
je
izgradnja
teške
industrije"
(Đurović,
1986:214).
Njenu
osnovu
činili
su
državni
rudnici
železa
u
Ljubiji
i
Varešu,
topionica
i
livnica
u
Varešu
i
železara
u
Zenici,
svi
u
državnom
vlasništvu
i
objedinjeni
u
preduzeću
"Jugostroj".
Na
inicijativu
Stojadinovića
počelo
se
i
sa
stvaranjem
avioindustrije
u
Zemunu
i
autoindustrije
u
Rakovici,
otvorena
je
fabrika
sumporne
kiseline
"Zorka"
u
Šapcu,
a
proizvedena
je
i
prva
domaća
lokomotiva
(Sava).
"Radna
vlada"
Milana
Stojadinovića
(danas
bi
se
to
reklo
-
"ekspertska
vlada")
imala
je
sasvim
lep
privredni
učinak.
Po
prvi
put
posle
dužeg
vremena
budžetske
godine
završavane
su
sa
suficitom.
Tako
je
do
1938.
godine
ušteđeno
1,4
milijardi
dinara.
I
u
spoljnoj
trgovini
ostvaren
je
suficit
od
milijardu
dinara,
što
je
ujedno
bio
i
najpovoljniji
bilans
u
dotadašnjoj
istoriji
zemlje
(Đurović,
1986:213).
Ovi
finansijski
uspesi
poslužili
su
vladi
kao
osnov
za
unutrašnji
zajam
od
4
milijarde
dinara
namenjen
novim
javnim
radovima,
novim
radnim
mestima
i
novom
podizanju
kupovne
moći
stanovništva.
Vlada
je
takođe
inicirala
i
donošenje
šestogodišnjeg
privrednog
plana
(1938-1944),
prvog
takvog
u
istoriji
Srbije
i
Jugoslavije.
Već
ovo
srazmerno
kratkotrajno
razdoblje
povećane
brige
političkih
upravljača
za
industriju
i
modernu
privredu
u
statističkom
smislu
dalo
je
dobre
rezultate
(svakako
i
zbog
niske
polazne
osnove
sa
kojom
se
poredilo).
Vlast
se
mogla
pohvaliti
da
je
1938.
godine,
u
odnosu
na
1918,
broj
fabrika
povećan
za
113%,
broj
industrijskih
radnika
za
87%,
a
vrednost
investicija
za
55%
(Stavrianos,
1959:637).
Proizvodnja
u
pojedinim
privrednim
granama
se
utrostručila
-
kao,
na
primer,
u
rudarstvu
i
topioničarstvu
Srbije
1925-1938.
Povećana
je
i
stopa
rasta
društvenog
proizvoda
sa
slabih
3,3%
godišnje
(1911-1932),
na
skromnih
ali
obećavajućih
4,7%
(1932-1940;
Horvat,
1970:32).
Industrija
je,
1939.
godine,
već
davala
45%
vrednosti
nacionalne
proizvodnje
i
52%
izvoza,
i
obezbeđivala
više
nacionalnog
dohotka
(8,75
milijardi
dinara)
nego
poljoprivreda
(6,75
milijardi;
Obradović,
1995:
84;
154).
Uopšte,
kraj
tridesete
i
početak
četrdestih
godina
doneli
su
bolji
život
i
nadu
u
sutrašnjicu.
Troškovi
života
su,
od
1929.
do
1940,
pali
za
jednu
trećinu,
kupovna
moć
dinara
skočila
je
za
53%,
a
realne
radničke
zarade
su,
od
1930.
do
1940,
skočile
za
32%
(JSG,
1989:74).
Ipak,
i
pored
sveg
statističkog
pa
i
stvarnog
privrednog
napretka,
Srbija
je
u
četrdesete
godine
ušla
kao
još
uvek
slabo
industrijalizovana
zemlja.
Bar
tri
četvrtine
njenog
stanovništva
i
dalje
je
živelo
od
poljoprivrede,
što
je
bilo
3,5
puta
više
nego
u
razvijenoj
Nemačkoj
ili
SAD,
a
broj
nepismenih
se
kretao
oko
40%,
više
čak
i
od
susedne
Bugarske,
ili
Grčke
(vidi
Antonić,
2002b:
32-33).
Međutim,
glavne
rane
prethodnih
ratova
su
zalečene,
a
privreda
je,
koncem
tridesetih
i
početkom
četrdesetih,
najzad
uhvatila
zamah
za
znatniji
rast.
A
onda
je
došao
razarajući
Drugi
svetski
rat.
U
talasima
bombardovanja
i
neprestanim
unutrašnjim
borbama
u
Jugoslaviji
je
uništeno
36%
industrije
i
četvrtina
svih
stanova
i
kuća,
a
ukupna
ratna
šteta
bila
je
upola
veća
od
one
koju
je
pretrpela
Britanija
i
sedam
i
po
puta
veća
od
sve
ratne
štete
koju
je
imala
Amerika!
Jugoslavija
je
izgubila
3,74
godišnja
nacionalna
dohotka,
najviše
od
svih
savezničkih
zemalja
(Petranović,
1980:374;
Bilandžić,
1985:112-3).
Jugoslavija,
a
s
njom
i
Srbija,
vraćene
su
bar
deset
godina
unazad.
Treći
talas:
1946-1979.
Odmah
po
preuzimanju
vlasti
komunisti
su
proglasili
da
je
"industrijalizacija
i
elektrifikacija
odlučujući
svenarodni
zadatak"
(prema
Bilandžić,
1985:114).
Pošto
su,
5.
decembra
1946,
izvršili
opštu
nacionalizaciju
privrede,
bili
su
u
stanju
da
znatno
povećaju
ulaganja
u
industriju.
Dok
je
u
Kraljevini
ulagano
5%
narodnog
dohotka
u
novu
proizvodnju,
komunisti
su
ovaj
postotak,
u
razdoblju
1947-9,
podigli
na
32%.
Uspešnosti
"obnove
i
izgradnje"
doprinela
je
i
pomoć
SSSR-a
u
opremi
i
sirovinama,
nemačke
reparacije,
Unrine
isporuke
lokomotiva
i
kamiona,
a
naročito
držanje
cene
radne
snage
na
minimumu,
dodatno
oporezivanje
stanovništva
(tzv.
narodni
zajmovi)
i
besplatan
rad
stotina
hiljada
mladih
(tzv.
omladinske
radne
akcije).
Premda
je
malo
ko
verovao
u
propagandne
tvrdnje
komunista
da
je
industrijska
proizvodnja
već
1947.
godine
premašila
predratnu
za
21%,
a
1948.
godine
čak
za
50%,
i
da
je
životni
standard
1948.
godine
sustigao
onaj
iz
1938.
godine,
nije
bilo
sumnje
da
je
u
prve
tri
mirnodopske
godine
Jugoslavija
zakoračila
na
put
ubrzane
industrijalizacije.
A
onda
je,
sredinom
1948.
godine,
došlo
do
sukoba
jugoslovenske
i
sovjetske
komunističke
oligarhije.
Sovjeti
su
odmah
prekinuli
svaku
privrednu
pomoć
i
zatvorili
granice
svog
tabora
za
bilo
koju
trgovinu,
a
sa
Zapadom
su
jugoslovenski
komunisti
već
bili
pokvarili
odnose,
tako
da
ni
sa
te
strane
nisu
mogli
da
očekuju
neku
pomoć.
Što
je
najgore,
u
želji
da
dokažu
pravovernost,
titovci
su,
početkom
1949.
godine,
krenuli
u
ubrzanu
"kolektivizaciju",
tj.
uništavanje
sitnog
seljačkog
poseda.
Do
početka
1950.
godine,
340
hiljada
domaćinstava
uterano
je
u
6.238
„zadruga”.
Tako
se
Jugoslavija,
krajem
1950.
godine,
našla
na
ivici
gladi.
Čak
i
prema
zvaničnim
saopštenjima
-
koja
su
uvek
bila
više
propagandna
nego
statistička
-
nacionalni
dohodak
1950-1953.
ne
samo
da
nije
rastao,
već
je
opadao
po
godišnjoj
stopi
od
5,25%
(Obradović,
1995:144).
Stvar
su
spasili
Amerikanci,
koji
su
brzo
shvatili
geopolitički
značaj
Titovog
odmetništva
od
Moskve.
Oni
su,
1950.
godine,
Jugoslaviji
dali
bespovratnu
pomoć
u
hrani
vrednu
95,2
miliona
tadašnjih
dolara,
ili
626,2
miliona
dolara
po
snazi
iz
1997.
godine
(preračunato
prema
IC,
1998).
Tako
su
sačuvali
Jugoslovene
od
gladi
(Bilandžić,
1985:163).
U
narednih
pet
godina,
Amerikanci
su,
zajedno
sa
Britancima
i
Francuzima,
dostavili
Jugoslaviji
pomoć
vrednu
još
492,9
miliona
dolara
(Petranović,
1980:497),
ili
3,2
milijardi
današnjih
dolara.
Komunisti
su,
uz
to,
digli
ruke
i
od
"kolektivizacije
sela",
i
1953.
godine
seljacima
dozvolili
istupanje
iz
"zadruga".
Odmah
se
raspalo
pet
šestina
njih
(Mirković,
1958:232),
što
je
dovelo
do
postepenog
oporavka
poljoprivrede.
Od
1953.
godine
pa
do
1964.
godine
Jugoslavija
će
zabeležiti
"izuzetnih
jedanaest
godina
razvoja"
(Mihailović,
1981:13).
U
tom
razdoblju,
društveni
proizvod
će
rasti
po
stopi
od
8,0%
godišnje,
a
industrijska
proizvodnja
po
stopi
od
12,4%
(isto,
14).
Za
tih
jedanaest
godina
ne
samo
da
se
društveni
proizvod
zemlje
povećao
za
133%,
nego
je
zemlja
konačno
uspela
da
pređe
granicu
koja
deli
većinski
agrarno
i
većinski
industrijsko
društvo.
Naime,
1960.
godine,
poljoprivreda
je,
po
prvi
put
u
istoriji
Jugoslavije,
imala
manji
udeo
u
društvenom
proizvodu
od
industrije,
a
1961.
godine
poljoprivredno
stanovništvo
je
palo
ispod
polovine
ukupne
populacije.
Jedna
važna
faza
industrijalizacije
i
privredne
modernizacije
uspešno
je
okončana.
Ovako
plodonosnih
jedanaest
godina
komunisti
više
nikada
neće
biti
u
stanju
da
ponove.
Nekoliko
povoljnih
okolnosti
sabralo
se
u
tom
razdoblju,
koje
ujedno
predstavlja
i
vrhunac
komunističke
modernizacije
Jugoslavije
i
Srbije.
Zapadna
pomoć
nastavila
je
da
pristiže,
ali
se,
tih
godina,
i
Istok
ponovo
otvorio
za
trgovinu
sa
Jugoslavijom.
Proizvodnja
je
decentralizovana,
ali
je
još
uvek
postojao
i
opšti
privredni
plan
sa
valjanom
strategijom
ulaganja
i
razvoja.
Plate
i
potrošnja
više
nisu
bili
zapostavljeni
za
račun
akumulacije,
kao
u
prethodnom
razdoblju,
ali
ni
akumulacija
nije
bila
zapostavljena
za
račun
plata
i
potrošnje,
kao
što
će
to
biti
u
razdoblju
koje
je
sledilo.
Komunistička
upravljačka
elita
oslobodila
se
nekih
ideoloških
opterećenja
koja
su
zaprečavala
uspešniji
privredni
razvoj,
ali
je
još
uvek
posvećeno
radila
na
modernizaciji
društva
i
nije
se
prepuštala
gotovanstvu
i
uživanju
u
"plodovima
socijalističkog
samoupravnog
razvoja".
Građani
su
konačno
živeli
bolje,
ali
je
većina
još
uvek
verovala
da
je
to
zato
što
se
mnogo
radi,
a
ne
zbog
"dobrog
sistema"
koji
omogućava
da
se
sjajno
živi
a
nimalo
radi.
Najposle,
izgrađena
je
infrastuktura
koja
je,
nakon
više
decenija,
omogućila
da
se
prirodno
bogatstvo
zemlje
može
u
punoj
meri
koristiti,
a,
sa
druge
strane,
to
bogatstvo
još
nije
davalo
znakove
icrpenosti,
kao
što
će
se
početi
dešavati
u
narednom
razdoblju.
Zašto,
međutim,
jugoslovenska
komunistička
elita
posle
ovako
dobrog
zaleta
nije
dovršila
modernizaciju?
Njeno
glavno
ograničenje
bila
je
ideologija.
Ta
se
ideologija
sastojala
iz
dve
stožerne
ideje:
vlasti
radničke
avangarde
i
izgradnje
radničkog
društva.
Prva
ideja
je
podrazumevala
politički
monopol
radničke
stranke,
tj.
komunista.
A
sa
takvim
monopolom
nisu
se
mogle
izgraditi
demokratske
ustanove,
pa
ni
moderni
društveni
sitem.
Druga
ideja
je
podrazumevala
dominaciju
rada
nad
kapitalom.
A
sa
takvom
dominacijom
potrošačke
težnje
su
dobijale
priliku
da
zaustave
svaki
privredni
rast.
Fiksacija
za
prvu
ideju
bila
je
pogubna
za
integraciju
Jugoslavije
u
razvijene
privredno-političke
strukture
Zapada,
poput
Evropske
zajednice.
Jugoslavija
je,
tokom
sedamdesetih
godina,
imala
otvoreni
put
za
ulazak
u
EZ,
ali
je
to
podrazumevalo
minimalno
usklađivanje
ekonomskog
i
političkog
sistema
sa
zemljama
evropskog
zapada.
Tito
je,
međutim,
takvu
ideju
sa
gađenjem
odbacivao.
Ovo
odbacivanje
je
bilo
sasvim
neracionalno,
čak
i
sa
stanovišta
njegove
sopstvene
vlasti.
On
je
slobodno
mogao
da
dozvoli
jednu
vrstu
ograničenog
stranačkog
pluralizma
-
postojanje
opštejugoslovenskih
i
nekapitalističkih
stranaka
-
i
da
opet
zadrži
svu
vlast.
Naime,
njegova
omiljenost
u
narodu
bila
je
tolika
da
bi
on
lako
mogao
dobiti
svake
izbore.
Savez
komunista
Jugoslavije
mogao
je
da
bude
isto
što
i
Institucionalna
revolucionarna
partija
Meksika
-
hegemona
stranka
koja
godinama
na
izborima
osvaja
golemu
većinu
u
parlamentu
(vidi:
Koštunica,
1977:44).
Ali,
višestranačnost
je
bila
suštinski
suprotna
Titovoj
intimnoj
ideologiji.
Tito
je
1962.
godine
napunio
70
godina
života.
To
je
značilo
ne
samo
prevagu
izrazito
konzervativnih
sklonosti,
tako
razumljivih
u
njegovom
životnom
dobu,
već
i
tvrdokornosti
njegovog
dotadašnjeg
životnog
iskustva.
Titov
formativni
period
padao
je
u
1920-e
i
1930-e
godine,
dakle
u
vreme
u
kom
se,
širom
Evrope,
parlamentarna
demokratija
povlačila
pred
autoritarnim
državnim
intervencionizmom
-
ne
sasvim
neuspešnim,
naročito
kada
su
u
pitanju
privredni
izazovi.
Tito
je,
posle
toga,
ceo
život
proveo
na
čelu
autoritarnih
struktura
-
najpre
kominističke
stranke,
a
onda
i
komunitičke
države.
Sasvim
je
razumljivo
da
sa
takvim
višedecenijskim
iskustvom
Tito
nije
mogao
da
zamisli
čak
ni
formalno
dovođenje
u
pitanje
političkog
i
ideološkog
monopola
komunističke
stranke.
Gospodstvo
rada
nad
kapitalom
bio
je
drugi
temeljac
ideologije
koji
je
doveo
do
kraha
komunističke
modernizacije
u
Jugoslaviji.
Komunisti
su
svoju
vlast,
u
odsustvu
mehanizama
demokratske
legitimacije,
opravdavali
zaštitom
interesa
radničke
klase.
Što
je
radnička
klasa
bolje
živela,
to
je
čvršći
bio
legitimitet
komunističke
vlasti.
Naravno,
komunistička
elita
je
gledala
da
najpre
zadovolji
svoje
potrebe.
Ali,
pošto
bi
sebe
namirila
i
ako
je
preostalo
još
dovoljno
novca,
ona
je
sa
blagonaklonošću
gledala
na
"rast
životnog
standarda
radnih
ljudi
i
građana".
A
u
Jugoslaviji
je,
naročito
tokom
1970-ih
godina,
bilo
dovoljno
novaca.
Privreda
je
lepo
prihodovala,
a
Zapad
je
davao
onoliko
pozajmica
koliko
je
traženo.
U
jednoj
koliko-toliko
centralizovanoj
privredi
nacionalna
elita
bi,
možda,
i
pala
u
iskušenje
da
taj
novac
promišljeno
uloži
u
dalju
modernizaciju.
Ali,
u
Jugoslaviji,
u
kojoj
se
upravo
tada
odigravala
"demontaža
federacije",
"decentralizacija
odlučivanja"
i
"ovladavanje
proizvođača
dohotkom",
elita
je
već
bila
toliko
interesno
i
politički
fragmentisana
da
joj
je
bilo
malo
stalo
do
nacionalne
privredne
politike.
Područni
i
mesni
moćnici
krenuli
su
da
svoj
deo
"plena"
(nacionalnu
zaradu
i
strane
pozajmice)
ulažu
u
fabrike-spomenike,
neproduktivna
zdanja
u
kojima
se
često
više
glumila
industrija
nego
što
se
stvarno
proizvodilo,
i
da
"unapređuju
društveni
standard",
bez
ikakve
osnove
u
stvarnim
prihodima.
Tako
je
počeo
sunovrat.
U
sedamdesetim
godinama
Jugoslavija
je
bila
pravi
"fenomen"
u
svetskim
razmerama.
Dok
je
svuda
na
planeti,
nakon
dvadesetostrukog
povećanja
cene
nafte,
došlo
do
privredne
recesije
i
zaustavljanja
rasta
standarda,
u
Jugoslaviji
je
zabeležena
prava
eksplozija
investicija
i
potrošnje.
I
to,
uz
domaću
neto
akumulaciju
koja
se
sve
više
približavala
nuli!
(Mihailović,
1981:31).
Na
vrhuncu
investicione
i
potrošačke
rasipnosti,
1974-1979,
udeo
investicija
u
nominalnom
društvenom
proizvodu
iznosio
je
jednu
trećinu,
a
u
političkim
fabrikama
zapošljeno
je
na
stotine
hiljade
ljudi.
Samo
između
1974.
i
1977
u
Jugoslaviji
je
zapošljeno
850.000
ljudi
(Bilandžić,
1985:463),
a
u
Srbiji
je
1980.
godine
posao
imalo
600.000
ljudi
više
nego
1974.
godine
(JSG,
1989:61).
U
isto
vreme,
sa
rastom
investicija,
što
je
paradoksalno
u
recesionom
okruženju,
rasle
su
plate
i
potrošnja.
Udeo
plata
zaposlenih
u
privredi
u
narodnom
dohotku
skočio
je
sa
23%,
koliko
je
iznosio
1953.
godine,
na
41%
1971.
godine,
i
na
tako
visokom
nivou
ostao
i
narednih
godina
(Bilandžić,
1986:81).
Lični
i
društveni
standard
je
samo
u
nekoliko
godina
(1974-1977),
povećan
za
25%,
a
realna
primanja
zaposlenih
i
za
svih
36%
(Bilandžić,
1985:463).
"U
strategiji
razvoja
ličnoj
potrošnji
je
dodeljena
uloga
glavne
pokretačke
snage.
To
je
valjda
jedinstven
slučaj
da
je
jedna
zemlja
podsticala
porast
lične
potrošnje,
nasuprot
uobičajenoj
praksi
da
se,
radi
jačanja
reproduktivnih
sposobnosti
privrede,
smiruju
uvek
jake
potrošačke
sklonosti"
(Mihailović,
1981:176).
Skok
plata
i
jeftini
potrošački
krediti
nerealno
su
podigli
kupovnu
moć
građana.
Znatan
broj
njih
-
pogotovo
pripadnici
srednje
klase,
pa
i
radništva
-
bili
su
oslobođeni
nužnosti
da
uštedu
ulažu
u
kupovinu
stana
ili
stanarinu.
Rapolažući
viškovima
novca
oni
su
se
bacili
na
kupovinu
automobila,
gradnju
vikendica,
opremanje
stana
ili
turistička
putovanja
u
inostranstvo.
Pregrejana
tražnja
na
unutrašnjem
tržištu,
u
okolnostima
u
kojima
je,
nakon
privredne
reforme
iz
1965.
godine,
sasvim
napušteno
planiranje
a
privreda
se
razvijala
"stihijno"
(Bolčić,
1973:69),
dovela
je
do
sve
većeg
okretanja
privrede
"nezasitom
domaćem
tržištu"
(Mihalović,
1981:176),
i
do
zapostavljanja
proizvodnje
za
izvoz.
Umesto
eksportne,
jačala
je
importna
privreda:
godine
1953.
robni
izvoz
je
pokrivao
robni
uvoz
sa
47%,
u
vremenu
uspona
robni
izvoz
se
popeo
na
85%
uvoza
(1965),
da
bi
onda
usledio
sunovrat
na
početnih
48%
(1979;
Mihailović,
1981:173).
Tako
je
nastao
deficit
trgovinskog
bilansa
od
7,2
milijardi
dolara,
u
1979.
godini.
Naravno
da
su
glavni
finansijski
izvori
neproduktivnih
investicija
i
potrošačke
eksplozije
bili
jeftini
krediti
koje
je
područna
oligarhija
lako
dobijala
sa
Zapada.
Između
1965.
i
1981.
jugoslovenski
spoljni
dug
uvećan
je
23
puta
-
sa
0,9
na
22
milijardi
dolara.
Samo
između
1974.
i
1981.
godine
pozajmljeno
je
16,4
milijardi
dolara,
i
to
trećina
od
MMF-a,
trećina
od
16
zapadnih
zemalja
i
trećina
od
oko
600
banaka
(Bilandžić,
1985:447).
A
onda
su,
početkom
osamdesetih,
strane
novčane
slavine
presahnule,
i
Jugoslavija
se
suoćila
sa
istinom.
Nastupila
je
duboka
ekonomska
kriza:
životni
standrad
(1979-1984)
pao
je
za
34%
(penzije
čak
za
40%)
i
vratio
se
na
nivo
onoga
iz
sredine
1960-ih,
a
društveni
proizvod
po
stanovniku
(1982-1987)
opao
je
za
12%
(JSG,
1989:105).
I
inflacija
je,
sredinom
1985,
dostigla
stopu
od
80%,
broj
nezaposlenih
je
porastao
na
800.000,
a
1,8
miliona
radnika
praktično
je
postao
tehnološki
višak
(Bilandžić,
1985:
481;489).
Prema
mišljenjima
nekih
ekonomista,
država
je
tada,
kako
bi
pokrila
spoljnotrgovinski
debalans,
potrošila
većinu
deviznih
uloga
svojih
građana
(vidi
o
tome
u:
Antonić,
2002b:159)..
Devedesete
godine
su
se,
što
se
Srbije
tiče,
pokazale
još
gore
od
osamdesetih.
Raspad
Jugoslavije
i
zajedničkog
tržišta
(1991-2),
trgovinska
izolacija
Srbije
od
svih
članica
UN
(1992-1996.
i
1998-2000),
vojno
i
materijalno
potpomaganje
Srba
u
Hrvatskoj
i
Bosni
(1991-1995)
i
NATO-vsko
bombardovanje
Srbije
(1999),
sasvim
su
upropastili
srpsku
privredu
i
vratili
je
nekoliko
desetleća
unazad.
Industrijska
proizvodnja
pala
je
na
trećinu,
društveni
proizvod
se
prepolovio,
plate
su
pale
na
jednu
osminu,
pri
čemu
je
trećina
zaposlenih
i
na
tako
male
plate
morala
da
čeka
mesecima.
Svako
treće
domaćinstvo
imalo
je
po
jednog
nezaposlenog,
a
stvarna
besposlica
–
uključiv
i
“radnike
na
prinudnim
odmorima”
i
druge
lažno
zaposlene
–
približila
se
stopi
od
50%.
Inflacija
je
u
jednom
trenutku
(1993)
dostigla
godišnju
stopu
od
35
hiljada
milijardi
odsto.
Banke
su
već
početkom
1991.
godine
prestale
da
isplaćuju
devizne
štedne
uloge
građana,
a
nakon
toga
često
nisu
mogle
da
isplate
ni
redovne
plate
niti
penzije.
Neposredna
ratna
šteta
zbog
bombardovanja
iznosila
je
3,8
milijardi
dolara,
a
posredna
šteta
zbog
sankcija
i
ratova
procenjivala
se
na
preko
50
milijardi
dolara.
Dve
trećine
stanovnika
Srbije
postalo
je
siromašno,
pri
čemu
je
svaki
treći
raspolagao
sa
prihodima
nedovoljnim
za
održavanje
golog
života
(vidi
opširnije
u:
Antonić,
2002b:23-24;
281-2).
Tako
se
i
ovaj
treći
talas
modernizacije
u
Srbiji
završio
neuspehom.
Posle
svih
žrtava
i
napora,
Srbija
kao
da
se,
početkom
21.
veka,
ponovo
našla
tamo
gde
je
i
bila
dva
veka
ranije:
među
najsiromašnijim
evropskim
zemljama
u
kojima
stanovništvo
ne
bi
moglo
da
uživa
ni
minimalni
materijalni
standard
(po
evropskim
merilima)
bez
obilate
strane
pomoći.
…i
današnji
četvrti
talas
(modernizacije
u
Srbiji)
Ako
pogledamo
dosadašnje
pokušaje
modernizacije
u
Srbiji,
videćemo
da
se
razlozi
njihovog
neuspeha
mogu
svrstati
u
dve
skupine.
U
prvu
spadaju
razlozi
koji
se
tiču
upravljačke
i,
uopšte,
društvene
elite.
Sva
tri
opisana
talasa
modernizacije
u
Srbiji
na
kraju
su
zaustavljena
ratovima
oko
granica,
odnosno
ratovima
za
rešenje
nacionalnog
pitanja.
Bilo
bi
preterano
tvrditi
da
su
se
ti
ratovi
mogli
izbeći.
Ipak,
fiksiranost
elite
na
nacionalno
i
državno
pitanje
vodilo
je
povećavanju
mogućnosti
izbijanja
ratnih
sukoba
i
pojačavanju
njihovih
razornih
posledica.
Osim
toga,
i
u
mirnodopskim
vremenima,
elita
je
prečesto
zapostavljala
dugoročne
interese
modernizacije
društva
samo
iz
razloga
političke
ili
ideološke
zaslepljenosti.
Videli
smo
kako
je,
tokom
1920-ih
godina,
usredsređenost
elite
na
državno
pitanje
vodilo
zanemarivanju
industrije
i,
uopšte,
privrede,
i
kako
je,
tokom
1970-ih
godina,
zaslepljenost
elite
ideološkim
fikcijama,
onemogućilo
dovršenje
modernizacije
i
dovelo
do
privrednog
sloma.
Drugi
razlozi
neuspeha
dosadašnje
modernizacije
u
Srbiji
tiču
se
spoljnih
činilaca.
Već
je
naglašeno
da
jedini
do
sada
uspešni
obrazac
modernizacije
manjih
zemalja
podrazumeva
izrazitu
otvorenost
i
blagonaklonost
razvijenog
sveta
za
njihove
modernizacijske
napore,
uključujući
tu
i
delatnu
pomoć
u
kapitalu
i
tehnologiji
(modernization
by
invitation).
U
prvom
i
drugom
talasu
modernizacije
u
Srbiji
ta
pomoć
ne
samo
da
je
izostala,
već
je
-
naročito
tokom
većeg
dela
prvog
talasa
-
razvijeni
svet
zapravo
gušio
ovdašnje
modernizatorske
napore.
Tek
u
trećem
talasu,
nakon
1950.
godine,
Zapad
postaje
naklonjeniji
pokušajima
modernizacije
u
Srbiji/Jugoslaviji,
ali
tadašnja
komunistička
elita
u
okolnostima
povoljne
konjukture
svetske
privrede
ne
uspeva
da
modernizaciju
dovede
do
kraja.
Imajući
u
vidu
ova
dva
glavna
razloga
neuspeha
dosadašnjih
pokušaja,
možemo
se
zapitati
ima
li
današnja
Srbija
bolje
izglede
da
se
konačno
modernizuje
nego
što
je
imala
ranije?
Kada
je
reč
o
eliti,
u
njoj
kao
da
je
postignuta
saglasnost
da
su
modernizacija
i
ulazak
u
Evropsku
uniju
glavni
zadatak
srpske
politike.
Čak
i
najjača
preostala
stranka
staroga
režima
-
SRS
-
danas
govori
o
Evropi
i
integraciji
među
razvijene
zemlje.
Što
je
mnogo
značajnije,
predsednik
aktuelne
vlade,
Zoran
Đinđić
izričito
veli
da
je
osnovni
program
njegove
vlade
"program
modernizacije
našeg
društva"
(intervju
u
Večernjim
novostima,
19.
novembar
2002,
str.
3),
a
njegov
glavni
politički
cilj
"moderna
Srbija"
("Pismo
srpskoj
javnosti",
Nedeljni
telegraf,
2.
januar
2002,
str.
7).
Ovaj
stav
bliže
objašnjava
Boris
Tadić,
potpredsednik
glavne
vladine
partije
(Demokratske
stranke),
tvrdnjom
da
je
"bitka
za
modernizaciju
Srbije
presudna
za
njen
opstanak"
i
da
je,
stoga,
sasvim
razumljivo
što
je
"Demokratska
stranka
-
stranka
modernizacije"
(Politika,
21.
april
2002,
str.
8).
A
to
je,
prema
programu
ove
ključne
vladajuće
stranke,
usvojenom
5.
oktobra
2001.
godine,
sasvim
tačno.
U
njemu
doslovce
piše:
"Moderna
Srbija
je
naš
partijski
program.
Moderna
Srbija
je
naša
vizija
i
naš
zavet"!
I
društvena
elita
koja
nije
politička
takođe
je,
kao
glavni
strateški
cilj
društva,
prihvatila
modernizaciju
i
priključenje
Evropi.
Čak
i
obično
građanstvo,
u
preko
70%
slučajeva,
deli
to
mišljenje
(Vreme,
12.
decembar
2002,
str.
44).
Ali,
izgleda
da
srpska
elita
ima
bar
dve
teškoće
sa
pretvaranjem
ove
deklarativne
rešenosti
u
delo.
Prva
se
odnosi
na
nove
političke
i
ideološke
fiksacije,
koje
proizvode
beskrajne
svađe
i
ogromno
razbacivanje
energije.
Dve
glavne
frakcije
naše
političke
klase
-
ona
oko
Zorana
Đinđića,
i
ona
oko
Vojislava
Koštunice
-
razvile
su
nepomirljivo
neprijateljstvo
prema
suparničkom
taboru.
Svaki
demokratski
poredak
počiva
na
takmičenju
političkih
elita,
ali
u
današnjoj
Srbiji
borba
elita
oko
vlasti
izgleda
da
je
sasvim
zatomila
njihovu
percepciju
drugih
političkih
ciljeva.
Naše
ostrašćeene
frakcije
ponašaju
se
tako
kao
da
im
je
važnije
da
neprijateljska
strana
ne
zaposedne
neku
instituciju,
nego
da
ta
institucija
postoji
i
da
uspešno
radi
(dobar
primer
za
to
je
neuspeh
predsedničkih
izbora,
2002).
Ako
i
2003.
godina
bude
jednako
obeležena
zaprečenjima
i
razaranjima
društvenih
ustanova
kao
što
je
to
bio
slučaj
u
2002.
godini,
Srbija
lako
može
doći
u
opasnost
da
se
za
duže
vreme
zaplete
u
vrzotinu
beskrajnih
svađa.
Ona
će
progutati
premnogo
energije
elite,
toliko
neophodne
istinskim
modernizacijskim
naporima.
Umesto
da
usredsredi
sve
svoje
snage
na
ključni
istorijski
cilj
-
dovršenje
modernizacije
srpskog
društva,
naša
politička
elita
ostaviće
i
sebe
i
društvo
u
palanačkoj
zabiti
surevnjivosti
i
opšte
posvađanosti.
Istu
grešku
pravi
i
deo
naše
kulturne
elite,
koji
je
ponovo
razvio
čitavu
jednu
ideologiju,
sa
novim
ideološkim
fantomima
i
fiksacijama.
Glavna
tema
našeg
društvenog
života
postali
su
"borba
protiv
srpskog
nacionalizma",
"denacifikacija",
"suočavanje
sa
Srebrenicom
i
Vukovarom",
"pitanje
lustracije"
itd.
Besmislene
svađe
u
političkoj
eliti,
koje
gutaju
ogromnu
energiju,
dobile
su
svog
parnjaka
u
teškim
i
ideološki
sve
obojenijim
svađama
u
kulturnoj
eliti.
Svako
pozivanje
na
razboritost
i
podsećanje
na
strateške
društvene
ciljeve
-
poput
modernizacije,
doživljava
se
gotovo
kao
izdaja
"antinacionalističke"
ili
pak
"patriotske"
kulturne
misije.
Tako
intelektualna
elita,
umesto
da
vrši
prtisak
na
političku
elitu
kako
bi
se
ova
razabrala
i
otreznila,
i
sama
počinje
da
gubi
orijentaciju
i
postaje
zatočnik
beskonačnih
sholastičkih
ili
parapolitičkih
intelektualnih
ratova.
Nema
sumnje
da
je
pitanje
nacionalizma
od
nemale
važnosti
za
dobro
duhovno
zdravlje
srpskoga
društva.
Ali,
srpski
je
nacionalizam
za
Miloševićeve
vlade
ipak
doživeo
dovoljan
moralni
i
politički
krah,
i
to
ne
samo
među
inteligencijom
već
i
u
narodu
(vidi
Antonić,
2002b:474).
Prema
istraživanjima
javnog
mnenja
(CPA/CPS),
u
Srbiji
je
danas
tzv.
indeks
nacionalizma
najniži
u
ovom
delu
Evrope
(13;
u
Hrvatskoj
je,
recimo,
oko
40).
Svakako
da
je
uredni
i
redovni
antinacionalizam
nešto
što
bi
trebalo
da
bude
stvar
svakodnevne
"demokratske
higijene".
Ali,
srpski
nacionalizam
i
Miloševićev
režim
nikako
ne
mogu
i
ne
smeju
sve
vreme
da
budu
najvažnija,
a
kamoli
jedina
pitanja
našeg
društvenog
života.
U
žaru
borbe
sa
nacionalizmom
i
Miloševićevim
nasleđem,
"antinacionalisti"
ne
vide
da
njihova
preterivanja
o
nekakvoj
"obnovi
nacionalističkog
totalitarizma"
u
Srbiji
zapravo
vraćaju
nacionalizam
na
pijedestal
glavnog
društvenog
pitanja.
Time
Srbija
još
jednom
dospeva
u
opasnost
da
ostane
zaključana
u
zatvorenom
krugu
državno-nacionalnog
diskursa,
klateći
se
neprestano
od
nacionalističke
do
antinacionalističke
retorike.
A
ko
će
se
još,
u
takvoj
atmosferi,
sećati
modernizacije?
Drugi
problem
naše
društvene
elite
sa
modernizacijom
jeste
njen
sadržaj
i
ideološko
prisvajanje.
Nažalost,
izgleda
da
upravo
onaj
deo
političke
elite
koji
najviše
govori
o
modernizaciji,
pod
time
zapravo
podrazumeva
samo
privatizaciju
i
još
par
reformskih
poteza
u
oblasti
ekonomije.
Ali,
modernizacija
se,
kao
što
je
već
rečeno,
ne
može
svesti
samo
na
unapređenje
privrede.
Ona
ima
i
svoj
politički,
socijalni,
pa
i
kulturni
deo.
Otuda,
kada
Đinđićeva
frakcija
naše
političke
klase
ostavlja
utisak
kao
da
stvara
jedan
novi
kartel
političke,
informativne
i
privredne
elite,
kada
izbegava
izborni
način
razrešenja
političke
krize,
kada
od
parlamenta
hoće
da
napravi
kulisu,
a
od
sudstva
poslušno
oruđe
(sve
iscrpno
opisano
u:
Antonić,
2002a),
ona
time
pokazuje
da
nije
baš
najbolje
razumela
šta
je
to
modernizacija,
ili
da
je
shvata
samo
u
njenoj
suženoj,
boljševičkoj,
tj.
lenjinističkoj
varijanti.
Što
je
najgore,
ta
ista
frakcija
želi
da
uspostavi
ideološki
monopol
i
nad
samom
idejom
modernizacije
i
da
svaku
kritiku
sopstvene
uloge
u
političkim
zbivanjima
prikaže
kao,
ni
manje
ni
više,
nego
suprotstavljanje
modernizaciji.
Tako
recimo,
premijer
Đinđić
tvrdi
-
u
intervjuu
objavljenim
pod
dramatičnim
naslovom:
U
igri
sudbina
zemlje
i
nacije!
-
da
bi
padom
njegove
vlade
u
Srbiji
“šteta
bila
neprocenjiva.
To
znači
ne
samo
odlaganje
reformi,
nego,
verovatno,
stavljanje
reformi
ad
akta
za
dugi
niz
godina…Mislim
da
naša
zemlja
nije
u
stanju
to
da
izdrži”
(Večernje
novosti
19.
avgust
2001,
str.
3).
Premijerova
desna
ruka,
Čedomir
Jovanović
(DS)
optužuje
Demokratsku
stranku
Srbije
da
se
svojom
kritikom
Vlade
ni
manje
ni
više
suprotstavila
"političkom
konceptu
moderne
i
reformisane
Srbije",
zbog
čega
mora
biti
"sankcionisana"
(Politika,
26.
maj
2002,
str.
8).
A
sankcionisanje
znači
-
izbacivanje
svih
njenih
poslanika
iz
parlamenta
(29.
jula
2002).
Time
je,
kako
je
to
lepo
objasnila
Aleksandra
Joksimović,
na
konferenciji
za
štampu
Demokratske
stranke,
"otvoren
put
za
nesmetano
sporovođenje
reformi
i
izgradnju
nove,
moderne
Srbije"
(Politika,
3.
avgust
2002,
str.
A5).
Takođe,
čisto
ideološko
prisvajanje
modernizacije
kao
da
vrši
i
onaj
pominjani
deo
kulturne
elite.
Njegovi
pripadnici
ne
samo
da
vide
Srbe
kao
suštinski
antimoderan
narod,
već
i
svaki
otpor
sopstvenom
ideološkom
krstaškom
pohodu
kvalifikuju
kao
još
jedan
znak
srpske
"antimodernosti".
Čini
se
da
je
jedini
način
modernizacije
Srbije,
po
ovom
shvatanju,
bezuslovno
prihvatanje
"antinacionalističke"
ideologije,
sa
svim
njenim
mandarinima,
komesarima
i
sikofantima
koji
uz
nju
idu,
kao
i
slepo
sleđenje
vladajuće
"reformsko-modernizatorske"
političke
frakcije.
Naravno,
kako
ima
loše
mišljenje
o
srpskom
narodu,
i
ovaj
deo
naše
inteligencije
smatra
-
skupa
sa
"zakletim
modernizatorima"
među
političarima
-
da
su
reforme
i
modernizacija
nešto
što
se
ne
mora
uvek
sprovoditi
po
demokratskim
načelima,
i
da
se
parlamentarizam
slobodno
može
malo
i
izvrdavati,
samo
ako
je
to
korisno
"za
samu
stvar".
Kada
je
pak
reč
o
drugom
ključnom
činiocu
uspeha
modernizacije
u
Srbiji
-
podršci
razvijenog
Zapada,
on
u
ovom
trenutku
svakako
da
nije
nepovoljan.
Postoji
izražena
dobra
volja
Evropske
unije
da
se
i
Srbija
uključi
u
ovu
federaciju
najrazvijenijih
evropskih
zemalja.
Pristupanje
neke
zemlje
EU
podrazumeva
njen
celoviti
preobražaj,
odnosno
usklađivanje
sveukupnog
društvenog
sistema
-
ekonomskog,
pravnog
i
političkog
-
sa
evropskim
zakonodavstvom
(što
čini
nekih
300
zakona).
Tako
bi
Srbija,
po
priključenju
Uniji,
dobila
izgled
savremenog
zapadnog
društva,
čime
bi
i
proces
njene
modernizacije
bio
uspešno
okončan.
Postoje,
međutim,
bar
dve
teškoće
vezane
za
ovaj
činilac.
Prva
je
moguća
zamorenost
Evropske
unije
nakon
planiranog
proširenja
sa
15
na
25
članica,
koje
će
se
okvirno
obaviti
do
2006.
godine.
Pošto
će
to
proširenje
podrazumevati
obimna
novčana
ulaganja,
privredne
izazove
(integrisanje
poljoprivrede
novopridošlih
zemalja,
naročito
Poljske),
pa
i
nove
odnose
snaga
u
evopskom
parlamentu,
nije
isključeno
da
će
nakon
2006.
godine
EU
prestati
da
pokazuje
sadašnju
gorljivost
za
prijem
novih
članica,
ili
pak
znatno
pooštri
merila
prijema.
Tako
postoji
sasvim
osnovana
pretnja
da
će
se
za
Srbiju
evropski
šalter
zatvoriti
upravo
onda
kada
ona
bude
došla
na
red
za
prijem.
Ovo
zatvaranje
šaltera
tim
je
više
stvarna
opasnost
što
godine
uzleta
evropske
i
svetske
privrede
brzo
mogu
biti
zamenjene
godinama
zastoja.
A
u
takvim
vremenima,
kao
što
je
već
rečeno,
znatno
se
smanjuju
ionako
nevelike
mogućnosti
ulaska
u
elitni
klub.
Neka
istraživanja
ciklusa
u
svetskoj
privredi
pokazuju
da
svet
trenutno
jezdi
na
uzlaznom
ekonomskom
talasu
(Kondratijeva
A
faza).
Ali,
taj
talas
već
do
2010-2015.
godine
može
biti
sasvim
zaustavljen
usled
ubrzanog
iscrpljivanja
dosadašnjih
izvora
energije
i
sirovina
(vidi
opširnije
u:
Sanderson,
1995:
358-380).
No,
čak
i
ako
se
ne
ostvare
one
najcrnje
slutnje
o
slomu
svetske
privrede,
dovoljno
će
biti
da
nestane
ekonomskog
poleta
iz
1990-ih,
pa
da
sasvim
splasne
i
entuzijazam
najrazvijenijih
za
uključenje
drugih
zemalja
u
svoje
društvo.
U
takvim
okolnostima,
malo
je
nade
za
Srbiju
da
će
je
Evropa
i
dalje
želeti
za
člana.
Baš
zato
mora
da
nas
zabrine
zaostajanje
Srbije
na
putu
priključenja
Evropi,
koje
se
po
opštoj
oceni
desilo
tokom
2002.
godine
(upravo
zbog
podeljenosti
i
posvađanosti
naše
političke
elite).
A
ako
imamo
u
vidu
vremensku
ograničenost
sadašnje
ekonomske
konjunkture
u
Evropi
i
svetu,
onda
se
gubitak
godine
ili
dve
na
putu
u
Evropu,
napravljen
početkom
prve
decenije
21.
veka,
može
pokazati
kao
koban
za
čitav
poduhvat
već
krajem
te
decenije
(a
naročito
na
početku
drugog
desetogođa).
Sadašnja
politička,
pa
i
celokupna
društvena
elita,
snosiće
istorijsku
odgovornost
što
ni
ova
četvrta
prilika
za
modernizaciju
-
i
to
možda
izglednija
od
ranijih
-
nije
kako
treba
iskorišćena.
Stoga,
za
uspeh
ovog
četvrtog
pokušaja
modernizacije
nema
druge
do
postizanja
minimalnog
ali
aktivnog
kosensusa
među
našim
strateškim
elitama.
A
najmanji
zajednički
sadržilac
svih
demokratskih
snaga
u
današnjoj
Srbiji
i
osnova
tog
sporazuma
može
da
bude
upravo
-
modernizacija.
Modernizacija
shvaćena
kao
utemeljenje
demokratskih
ustanova
i
otvorene
tržišne
privrede
kao
sastavnog
dela
širih
evropskih
ustanova.
Usredsređenje
elite
srpskoga
društva
na
ovaj
cilj
i
(makar
privremeno)
ostavljanje
svih
drugih
opštih
i
posebičnih
ciljeva
po
strani,
jeste
jednačina
uspeha
modernizacijskog
projekta
u
Srbiji.
Naravno
da
čak
i
sa
jasnim
konsensusom
među
elitom
(poput
onoga
uspostavljenog
u
Sloveniji
1990.
ili
1997),
modernizaciju
nije
lako
dovesti
do
kraja.
Uspešna
modernizacija,
kao
što
svedoči
slučaj
Koreje
ili
Tajvana,
zahteva
mnogo
napora
i
razboritosti
-
pre
svih
društvenih
elita,
kao
i
nemalu
samodisciplinu.
To
podrazumeva
povremeno
odricanje
od
maksimuma
lične
koristi
zarad
ispunjenja
opšteg
cilja.
Naročito
se
to
očekuje
od
elite.
Jedan
njen
deo
mora
naučiti
da
vlast
ne
može
biti
važnija
od
stabilnosti
demokratskih
ustanova,
da
se
poredak
ne
gradi
po
meri
trenutne
vlasti
već
po
potrebi
društva,
da
mediji
i
sudstvo
nisu
tu
da
služe
vlasti
već
društvu,
i
da
se
sa
20%
podrške
naroda
ne
može
držati
100%
vlasti
(Antonić,
2002a).
Drugi
deo
naše
elite
(naročito
onaj
"kultur-denacifikatorski"),
mora
naučiti
da
svaki
patriotizam
nije
od
đavola,
da
čak
i
modernizacija
zahteva
jednu
meru
rodoljublja
(pa
ako
hoćete
i
-
nacionalizma),
i
da
je
najbolja
pretpostavka
za
potpunu
"denacifikaciju"
-
uspešno
završena
modernizacija.
Ništa
manje
učenja
i
odricanja
se
ne
očekuje
i
od
ostalih
frakcija
naše
elite.
One
moraju
da
nauče
da
junačenje
pred
haškim
tužilaštvom
ne
vodi
nikuda
(osim
u
izolaciju
Srbije),
da
potpomaganje
haškim
optuženicima
(koji
u
najvećem
broju
slučajeva
jesu
ratni
zločinci)
nije
patriotizam
već
fanatizam,
da
se
iz
činjenice
da
o
srpskim
ratnim
zločinima
danas
u
Srbiji
najviše
pričaju
profesionalni
"denacifikatori"
ne
može
izvući
zaključak
da
tih
zločina
nije
bilo,
da
se
autoritarizam
u
Srbiji
do
sada
odveć
lako
"lepio"
na
nacionalizam
da
bi
se
ovaj
drugi,
kada
se
razbukta,
mogao
ostaviti
da
sam
od
sebe
zgasne…
Od
takve
političke
razboritosti
naše
elite
zavisi
uspeh
današnjeg
modernizatorskog
projekta
u
Srbiji.
Pre
samo
godinu
dana
u
takvu
razboritost
se
još
moglo
verovati.
Danas
se,
pak,
čini
kako
je
ona
savim
pomućena
ličnom
surevnjivošću,
sitnim
koristima
i
ideologijom
naše
prvaštine.
Možda
će
se
već
za
godinu
dana
prilike,
opet,
korenito
popraviti.
Ali,
ne
bude
li
se,
već
krajem
2003.
godine,
moglo
reći
da
je
oko
pitanja
modernizacije
u
srpskoj
eliti
postignut
konsensus
(ili
bar
da
je
takav
sporazum
na
vidiku),
već
sada
slobodno
možemo
pretpostaviti
kako
će
u
sledećoj
deceniji
neki
istraživač
pisati
rad
o
razlozima
neuspeha
i
-
četvrtog
talasa
srpske
modernizacije.
Navedeni
radovi
Antonić,
Slobodan
(1994):
“Definisanje
u
političkoj
nauci:
ubeđivačke
definicije”,
Srpska
politička
misao,
god.
I,
br.
1-4,
str.
47-63.
Beograd.
(1999):
“Srpsko
'zlatno
doba'
između
starog
i
novog
mita”,
Nova
srpska
politička
misao,
god.
VI,
br.
1-2,
str.
233-254.
(2002a):
"Politički
sistem
i
elite
u
Srbiji
pre
i
posle
5.
oktobra",
u:
Između
autoritarizma
i
demokratije:
Srbija,
Crna
Gora,
Hrvatska.
Knjiga
I:
Institucionalni
okvir,
ur.
D.
Vujadinović
i
dr.,
str.
119-135.
Beograd:
CEDET.
(2002b):
Zarobljena
zemlja:
Srbija
za
vlade
Slobodana
Miloševića.
Beograd:
Otkrovenje.
Bilandžić,
Dušan
(1985):
Historija
Socijalističke
Federativne
Republike
Jugoslavije:
glavni
procesi
(1918-1985).
Zagreb:
Školska
knjiga.
Bolčić,
Silvano
(1973):
Socijalno-strukturalne
determinante
nestabilnosti
u
posleratnom
privrednom
razvoju
Jugoslavije.
Beograd:
Institut
ekonomskih
nauka.
Chirot,
Daniel
(1994):
How
Societies
Change.
Thousand
Oaks,
London,
New
Delhi:
Pine
Forge
Press.
Davis,
K.
(1955):
"Social
and
Demografic
Aspects
of
Economic
Development
in
India",
in
S.
Kuznets,
W.
E.
Moore
and
J.
J.
Spengler
(eds.),
Economic
Growth:
Brasil,
India,
Japan.
Durham:
Duke
University
Press.
Đurović,
Smiljana
(1986):
Državna
intervencija
u
industriji
Jugoslavije
1918-1941.
Beograd:
Institut
za
noviju
istoriju
Srbije.
Eisenstadt,
Shmuel
N.
(1964):
"Modernization
and
Conditions
of
Sustained
Growth",
World
Politics
16
(July),
pp.
576-594.
Galenson,
Walter
(1959):
Labor
and
Economic
Development.
New
York:
Wiley.
Horvat,
Branko
(1970):
Privredni
sistem
i
ekonomska
politika
Jugoslavije.
Beograd:
Institut
ekonomskih
nauka.
Huntington,
Samuel
(1968):
Political
Order
in
Changing
Societies.
New
Haven:
Yale
University
Press.
(1994):
“Cena
slobode”,
Pregled,
izdaje
ambasada
SAD,
br.
267,
str.
2-7.
(1998):
Sukob
civilizacija
i
preoblikovanje
svetskog
poretka.
Pogorica:
CID
Inkeles,
Alex
(1976):
"A
model
of
the
modern
man:
theoretical
and
methodological
issues,
in
Cyril
Black
(ed.),
Comparative
Modernization,
pp.
320-48.
New
York:
Free
Press.
Isić,
Momčilo
(1995):
Seljaštvo
u
Srbiji
1918-1925.
Beograd:
Institut
za
noviju
istoriju
Srbije.
(1999):
Socijalna
i
agrarna
struktura
Srbije
u
Kraljevini
Jugoslaviji.
Beograd:
Institut
za
noviju
istoriju
Srbije.
ISN
(1994):
Istorija
srpskog
naroda.
Drugo
izdanje,
šesta
knjiga,
prvi
tom:
Od
Berlinskog
kongresa
do
ujedinjenja
1878-1918.
Napisali
Čedomir
Popov,
Dimitrije
Đorđević
i
drugi.
Beograd:
SKZ
IWFB
(2002):
Interactive
World
Fact
Book:
ABC
Country
Book
of
South
Korea
[Taiwan]
(WWW
document).
URL
http://www.theodora.com/wfb
Janićijević,
Milosav
(1993):
"Teorije
modernizacije
i
raspad
realsocijalizma",
u
Sociološke
studije
III:
Društvene
promene
i
postoscijalizam,
str.
11-34.
Beograd:
CSI
IDN.
JSG
(1989):
Jugoslavija
1918-1988:
Statistički
godišnjak.
Ur.
Dušan
Miljković
i
dr.
Beograd:
Savezni
zavod
za
statistiku.
KSH
(2002):
Korea
South
History
[WWW
document].
URL
http://www.countryreports.org/history/korshist.htm
Kazimirović,
Vasa
(1995):
Srbija
i
Jugoslavija
1914-1945.
Kragujevac
i
Beograd:
Prizma
i
Centar
film.
Koštunica,
Vojislav
(1977):
Politički
sistem
kapitalizma
i
opozicija.
Beograd:
Institut
društvenih
nauka
Kurth,
James
(1979):
"Industrial
change
and
political
change",
in
Collier
D.
(ed.),
The
Authoritarianism
in
Latin
America.
Princeton:
Princeton
University
Press.
Lenjin,
Vladimir
Iljič
(1976):
Dela.
Beograd:
Yugoslaviapublic.
Levy,
Marion
Jr.
(1966):
Modernization
and
the
Structure
of
Societies.
Princeton:
Princeton
University
Press.
Marx,
Karl
(1977):
Kapital,
MED,
knjiga
21.
Beograd:
Prosveta.
Mihailović,
Kosta
(1981):
Ekonomska
stvarnost
Jugoslavije.
Beograd:
Ekonomika.
Mijatović,
Boško
(1996):
"Osnovni
pogledi
naprednjaka
i
radikala
tokom
80-ih
godina
XIX
veka",
Srpska
politička
misao,
god.
III,
br.
1-4,
str.
241-259.
Mirković,
Mijo
(1958):
Ekonomska
historija
Jugoslavije,
I
izdanje.
Zagreb:
Ekonomski
pregled.
(1968):
Ekonomska
historija
Jugoslavije,
III
izdanje.
Zagreb:
Informator.
Obradović,
Marija
(1995):
"Narodna
demokratija"
u
Jugoslaviji
1945-1952.
Beograd:
Institut
za
noviju
istoriju
Srbije.
Pejić,
Lazar
(1976):
"Ekonomske
ideje
dr
Milana
Stojadinovića
i
balkanski
privredni
problemi",
Godišnjak
Balkanološkog
instiuta
-
Balcanica,
VII,
str.
241-268.
Beograd.
Petranović,
Branko
(1980):
Istorija
Jugoslavije
1918-1978,
Beograd:
Nolit.
Przeworski,
Adam
et
al.
(2000):
Democracy
and
Development:
Political
Institutions
and
Well-Being
in
the
World,
1950-1990.
Cambridge:
Cambridge
University
Press.
Ranković,
Miodrag
(1981):
"Sociološke
teorije
o
društvenoj
promeni
i
istorijskom
razvitku",
u
Mihailo
Popović
i
Miodrag
Ranković,
Teorije
i
problemi
društvenog
razvoja,
str.
11-288.
Beograd:
BIGZ.
RT
(2002):
ROC
Taiwan
(WWW
document).
URL
http://www.roc-taiwan/taiwan
Rueschemeyer,
Dietrich,
et
al.
(1992):
Capitalist
Development
and
Democracy.
Cambridge:
Polity
Press.
Sanderson,
Stephen
K.
(1995):
Social
Transformations:
A
General
Theory
of
Historical
Development.
Oxford
UK,
Cambridge
USA:
Blackwell.
Saunders,
Peter
(1990):
Social
Class
and
Stratification.
London
and
New
York:
Routledge.
Schwenitz,
Karl
de,
Jr.
(1959):
"Industrialization,
Labor
Controls,
and
Democracy",
Economic
Development
and
Cultural
Change
7(4),
pp.
385-404.
Smelser,
Neil
(1959):
Social
Change
in
the
Industrial
Revolution.
London:
Rotledge
&
Kegan
Paul.
(1973):
"Processes
of
social
change",
in:
N.
J.
Smelser
(ed.),
Sociology:
An
Introduction,
pp.
709-62.
New
York:
Wiley.
Stavrianos,
Leften
S.
(1959):
The
Balkans
since
1453.
New
York:
Rinehart
&
Company,
Inc.
Stojanović,
Trajan
(1997):
Balkanski
svetovi:
Prva
i
poslednja
Evropa.
Beograd:
Equilibrium.
Sztompka,
Piotr
(1993):
The
Sociology
of
Social
Change.
Oxford
UK
&
Cambridge
USA:
Blackwell.
Trevelyan,
George
Macaulay
(1982):
Društvena
istorija
Engleske:
od
Čosera
do
kraljice
Viktorije.
Beograd:
SKZ.
Wallestein,
Immanuel
(1979):
The
Capitalist
World-Economy.
New
York:
Cambridge
University
Press.
Weiner,
M.
(1966):
Modernization.
New
York
and
London:
Basic
Books.
Vasović,
Vučina
i
Vladimir
Goati
(1994):
Izbori
i
izborni
sistemi.
Beograd:
Radnička
štampa.
Vratuša-Žunjić,
Vera
(1995):
Razvoj,
religija,
rat.
Beograd:
ISI
FF
u
Beogradu.
Vuković,
Slobodan
(1994):
Pokretljivost
i
struktura
društva.
Beograd:
Institut
za
kriminološka
i
sociološka
istraživanja
Vujović,
Sreten
(1991):
”Stanovanje
i
društvene
nejednakosti”,
u:
Mihailo
V.
Popović
(ur.),
Srbija
krajem
osamdesetih:
sociološko
israživanje
društvenih
nejednakosti
i
neusklađenosti,
str.
275-312.
Beograd:
Institut
za
sociološka
istraživanja
Filozofskog
fakuleta
u
Beogradu.
Vukadinović,
Đorđe
(1997):
“Vlast
i
modernizacija
-
dva
lakmusa
srpske
politike”.
Nova
srpska
politička
misao,
god.
IV,
br.
1-2,
str.
137-147.
Đurović,
1986:46;
rudnici
Trepče
1933-1937
davali
su
dividendu
od
16-30%
godišnje,
a
vrednost
akcija
rudnka
su
samo
posle
pet
godina
rada
skočile
30
puta!
Ukupna
zapadna
pomoć
do
1966.
godine
iznela
je
1,65
milijardi
nominalnih
dolara.
Preračunato
u
dolar
iz
1986.
godine,
na
osnovu
kupovne
snage,
to
daje
5,64
milijardi
dolara
(JSG,
1989:105).
Ako,
pak,
to
pretvorimo
u
dolare
iz
1997.
godine
dobijamo
čitavih
8,20
milijardi
dolara!
Razume
se,
da
se
visoki
rast
jugoslovenske
privrede
1953-1964.
ne
može
priprisati
isključivo
zapadnoj
pomoći.
Uostalom,
i
Grčka
je
1945-1963.
dobila
od
SAD
pomoć
vrednu
3
milijarde
dolara,
"što
je
više,
po
glavi
stanovnika,
nego
što
je
bilo
koja
druga
zemlja
u
svetu
dobila
u
tom
periodu"
(Stojanović,
1997:142).
Uprkos
tome,
godišnja
stopa
rasta
u
Grčkoj
1950-1956.
bila
je
6,5%,
a
1956-1962.
svega
5,5%,
dakle,
daleko
niža
od
jugoslovenskih
8%.
Reč
je
o
tome
da
Grčka
nije
imala
ostale
povoljne
činioce
sa
kojima
je
raspolagala
tadašnja
Jugoslavija
(vidi
daljni
odeljak,
gore).
Odredbe
Berlinskog
kongresa
uskraćivale
su
pravo
na
zaštitne
industrijske
carine
novopriznatim
državama
-
Srbiji,
Bugarskoj
i
Rumuniji.
One
su,
naime,
morale
da
preuzmu
sve
obaveze
koje
je
Zapad
nametnuo
umirućem
Otomanskom
carstvu,
a
koje
su
se
ticale
povlastica
slobodne
prodaje
zapadne
industrijske
robe
(Stojanović,
1997:137).
Tek
početkom
XX
veka,
ove
tri
zemlje
uspele
su
da
se
oslobode
ovih
ograničenja.
Tako,
u
Helsinškoj
povelji
često
možemo
da
čitamo
razmišljanja
poput
sledećeg:
"Odnos
prema
ratnim
zločinima
je
dobar
lakmus
i
sasvim
sigurno
ne
'jedno
od'
važnih
pitanja,
već
ključno
pitanje
demokratskog
preobražaja
našeg
društva
i
vododelnica
moderne
srpske
državne
istorije.
Bez
pravog
odgovora
na
njega,
u
onom
suštinskom
smislu,
nema
boljih
vremena,
nema
istinske
demokratije,
nema
ekonomskog,
moralnog
etc.
oporavka"
(februar
2001,
str.
11).
"Totalitarni
način
mišljenja",
koji
je
po
sudu
Sonje
Biserko
odlika
novog,
postmiloševićevskog
nacionalizma
plasiranog
preko
"tzv.
nezavisnih
medija
kao
što
su
B92
ili
'Vreme'",
i
dalje
je
"nažalost,
u
srbijanskom
društvu
glavna
opstrukcija
demokratizaciji
društva"
(iz
Feral
Tribjuna
prenelo
Vreme,
1.
avgust
2002,
str.
14).
Baš
kao
i
za
vreme
Miloševića,
tvrdi
gospođa
Biserko,
i
u
današnjoj
Srbiji
postoji
"organizovana
kampanja
mržnje
protiv
svega
nesrpskog
i
svega
različitog"
(uvodnik
u
Helsinškoj
povelji,
januar
2002,
str.
1).
Uopšte,
svedoci
smo
"evidentnog
uspona
nacionalizma
i
klerikalizma
tokom
poslednjih
meseci
u
Srbiji"
(Ranko
Bugarski,
Danas,
9-10.
mart
2002,
str.
vi-vii),
odnosno
"monarhizovane
nacional-klerikalističke
involucije
srpskog
društva"
(Miroslav
Hadžić,
Republika,
1-31.
avgust
2002,
str.
39).
Sva
dubina
nacionalističkog
pada
današnje
Srbije
može
se,
valjda,
opisati
jedno
ideološkim
rečnikom
iz
1970-ih:
"Inicijativu
ponovo
preuzimaju
destruktivne
snage
u
društvu,
ostaci
bivšeg
režima
postaju
sve
dominantniji
i,
naravno,
osioniji,
dižu
glavu
već
dobro
poznati
nacionalisti
i
rasisti,
…preko
medija
i
na
sve
druge
načine
obnavlja
se
pogubni
govor
mržnje,
rasizma
i
netolerancije,
ksenofobija
ponovo
dobija
na
snazi,
a
više
je
nego
alarmantno
što
su
danas
glavni
protagonisti
novog
srljanja
Srbije
u
ambijent
konzervativizma,
primitivizma,
prekopavanja
biografija
i
nacionalnog
porekla,
uporavo
neki
istaknuti
lideri
'najdemokratskije
vlasti
na
svetu'"
(Ivan
Torov,
Politika,
14.
april
2002,
str.
8).
Stoga
nije
čudo
da
u
današnjoj
Srbiji
sasvim
"preovlađuje
shvatanje
da
je
Milošević
kriv
ne
zato
što
je
naredio
ubijanje
NESRBA,
nego
zato
što
ih
nije
pobio
DOVOLJNO".
A
za
takvu
koletivnu
obolelost
Srba
najbolji
lek
je
temeljno
prevaspitavanje
čitavog
naroda
-
od
najmlađih
do
najstarijih:
"Valjalo
bi
početi
od
ZABAVIŠTA,
samo
što
su
najveći
primerci
već
prestareli
za
obuku
iz
nenasilne
komunikacije…
Teško
da
bi
tu
nešto
moglo
da
se
prevaspitava,
čak
i
kad
bi
htelo,
a
kamo
li
kad
neće"
(Gordana
Perunović
Fijat,
Helsinška
povelja,
februar
2001,
str.
14;
sva
podvlačenja
kao
i
načini
podvlačenja
potiču
od
autorke).
Ovo
posebno
slikovito
ume
da
objasni
Teofil
Pančić,
koji
se
i
inače,
u
svojim
redovnim
kolumnama
u
Vremenu
i
Helsinškoj
povelji,
često
ume
požaliti
zbog
nevelikosti
"modernizacijskih
potencijala
srpskog
društva"
(Vreme,
14.
novembar
2002,
str.
35).
"Kada
vidiš
one
ljude
na
Zelenom
vencu,
a
ja
svako
veče
tamo
prolazim,
to
je
za
mene
slika
ove
zemlje
sada.
Dolazi
autobus
iz
pravca
Novog
Beograda,
skreće
iz
Brankove
u
Jug
Bogdanovu
i
ostavlja
tu
putnike
koji
su
došli
s
Novog
Beograda.
Tu
stoje
desetine
i
desetine
ljudi,
bakica,
starijeg
sveta,
svih
mogućih
struktura,
radnika,
službenika,
poštene
inteligencije.
Oni
čekaju
da
udju
u
autobus.
Ne
na
terminalu
za
svoju
liniju
nego
tu,
ne
bi
li
nekoga
zajebali,
ne
bi
li
seli,
ne
bi
li
doskočili
sistemu.
To
je
čovek
koji
kaze
-
ja
sam
krpa,
ja
sad
idem,
ja
ću
da
udjem
u
usrani
autobus,
da
sednem
na
svoje
usrano
sedište,
jebe
mi
se
za
sve,
to
sam
ja
i
živim
u
govnima
i
tako
ću
i
da
se
ponašam
i
ko
mi
šta
može,
idemo
tako
i
teramo
do
kraja
sveta.
Mene
to
na
to
podseća.
To
je
ta
Srbija,
ta
zarozana
Srbija
i
Srbija
tih
zvukova
i
tih
mirisa
koji
te
iz
parakioska
saleću
i
svega
toga"
(Teofil
Pančić,
u
emisiji
Peščanik,
27.
mart
2002;
b92.net).
Tako
se
u
uvodnicima
jednog
od
vodećih
"antinacionalističkih"
glasila
može
pročitati
zabirnuto
pitanje:
"Hoće
li
grupa
mladih
nosilaca
evropske
modernizcije
izdržati
opstrukcije
i
sabotaže
udruženog
demagoškog
populizma?",
tj.
"Koštunice
i
DSS"
na
jednoj,
i
"većine
opozicionih
partija"
na
drugoj
strani
(Mirko
Tepavac,
Republika,
1-15.
decembar
2002,
str.
3).
U
toj
vizuri,
kod
Vojislava
Koštunica
i
njegove
stranke
jednostavno
nema
"stvarnih"
demokratskih
i
modernizatorskih
potencijala
već
su
Koštunica
i
DSS
samo
salonska
mimikrija
okorelih
nacionalista
i
njihovih
partija
-
Vojislava
Šešelja
i
SRS,
odnosno
Slobodana
Miloševića
i
SPS:
"Voja
&
Voja
misle
isto,
ali
dok
jedan
to
radi
u
legalnim
somotskim
rukavicama,
drugi
to
čini
zarđalom
kašikom",
veli
Petar
Luković,
Helsinška
povelja,
februar
2001,
str.
38).
"Bez
obzira
što
nije
komunista,
Koštunica
je
nacionalista
i
preferira
jedan
drugi
totalitarni
pokret
-
srpski
nacizam
ili
fašizam"
(Dragoljub
Todorović,
Helsinška
povelja,
januar
2002,
str.
26).
Koštunica,
slaže
se
i
Teofil
Pančić,
ne
samo
da
"na
osnove
Miloševićevog
poretka
fundamentalnih
primedbi
nije
ni
imao"
(Helsinška
povelja,
juli-avgust
2000,
str.
2),
već
se
"čak
otvoreno
bratski
solidarisao
sa
nekim
od
najogavnijih
poduhvata
te
(Miloševićeve)
ere,
poput
'zaokruživanja
srpskih
etničkih
prostora'"
(Vreme,
12.
septembar
2002,
str.
25).
Uopšte,
upozorava
čitaoce
Politike
u
svojim
redovnim
ideološkim
uvodnicima
Ivan
Torov,
Koštunica
je
"poslednja
nada
nacionalističke
i
ksenofobične
Srbije
da
i
posle
Miloševića
zadrži
kakve-takve
pozicije"
(Politika,
1.
septembar
2002,
A6).
Slično
misli
i
Mihal
Ramač
u
Danasu
(5.
decembar
2002,
str.
9):
"Trojica
predsedničkih
kandidata
(Koštunica,
Šešelj
i
Pelević
-
napomena
A.
S.),
eto,
svom
snagom
nastoje
da
Srbiju
vrate
u
vreme
pre
Petog
oktobra.
Smeta
im
to
što
stalno
ima
struje,
što
nema
svakodnevnih
poskupljenja,
što
se
benzin
može
kupiti
na
svakoj
pumpi,
što
se
popravljaju
putevi,
što
se
redovno
greju
škole,
a
najviše
im
smeta
što
je
Kumoubica
u
Hagu".
Posebno
su
se
naši
"antinacionalisti"
nečasno
držali
u
aferi
oduzimanja
mandata
DSS-u.
Tako
je,
recimo
list
Danas,
gotovo
bezrezervno
podržao
ovo
najogoljenije
antiparlamentarno
nasilje.
Primerice,
na
naslovnoj
strani
ovog
lista,
od
28.
juna
2002,
govoreći
o
"prekompoziciju
u
okviru
DOS"
-
što
je
samo
eufemizam
za
izbacivanje
DSS
iz
parlamenta
-
Milica
Torov
i
Safeta
Biševac
doslovce
su
napisale:
"Ma
koliko
da
je
ovakvim
potezom
izmenjena
parlamentarna
slika
Srbije,
teško
je
zaključiti
da
je
time
pogažena
izborna
volja
birača.
Znamo
svi
da
je
većina
i
na
republičkim
izborima
decembra
2000.
godine
glasala
protiv
Slobodana
Miloševića
i
SPS,
a
ne
za
pojedinačne
članice
DOS".
A
Nebojša
Popov
o
istoj
je
stvari
izjavio
sledeće:
"Ako
ova
mera
vodi
ka
afirmaciji
budućeg
parlamentarizma
i
nastavku
procesa
demokratskih
promena,
u
tom
slučaju
je
opravdana.
A
ako
ne
vodi
ka
tome,
to
će
se
vrlo
brzo
pokazati"
(Blic
News,
31.
juli
2002,
str.
19).
Dakle,
po
Popovu,
krađa
mandata
DSS-u
nije
po
sebi
ni
dobra
ni
loša,
već
to
zavisi
od
posledica.
Ako
modernizatorsko-reformatorskim
političarima
ukradeni
mandati
posluže
da
lakše
sprovedu
reforme
i
modernizuju
Srbiju,
krađa
će
biti
opravdana.
A
ako
im
posluže
za
učvršćenje
vlasti,
krađa
će
onda
biti
neopravadana.
Mora
se
reći
da
je
upravo
to
logika
lenjinističko-modernizatorskog
makijavelizma.
U
njemu
se
društvena
ispravnost
nekog
postupka
meri
prvenstveno
njegovom
funkcijom
u
odnosu
na
"industrijalizaciju"
i
"modernizaciju".
Dobro
je
sve
ono
što
"služi"
reformama
i
modernizaciji,
a
zlo
je
sve
ono
što
ih
"koči".
Jedino
što,
u
navedenom
slučaju,
sam
rečnik
pokazuje
apsurd
iznesenog
gledišta.
Kako
najgrublje
kršenje
parlamentarizma
može
voditi
njegovom
učvršćivanju?
I
kako
jedna
tako
nedemokratska
mera
kao
što
je
oduzimanje
poslaničkih
mandata
čitavoj
jednoj
stranci
može
"ubrzati
proces
demokratskih
promena"?
Pristigli
komentari
Potpuno
sam
saglasan
sa
istinama
koje
je
g.
Antonic
izneo
u
svom
clanku
"Modernizacija
u
Srbiji..".
Sadasnji
vlastodrzci,
a
mora
se
priznati
da
Srbija
u
svojoj
postturskoj
istoriji
nije
imala
vlast
vec
samo
vlastodrzce,
nisu
uspeli
da
sagledaju
elementarnu
stvar
koja
se
tice
njihovog
naroda
i
zemlje.
Ta
elementarna
stvar
je
da
zaborave
sopstvene
novcane
ambicije
i
da
se
posvete
stvaranju
baze
za
ubrzani
razvoj
Srbije.
Kad
spominjem
novcane
ambicije
ja
namerno
ne
spominjem
i
politicke
ambicije.
Sadasnji
vlastodrzci,
za
razliku
od
Milosevica,
svojim
novcanim
ambicijama
su
potisnuli
politicke,
po
principu,
dok
su
na
vlasti
u
politici
su,
kad
odu
sa
vlasti
(a
to
je
neminovno,
nista
nije
vecito)
bice
im
glavni
zadatak
da
ne
ponove
gresku
Milosevica,
da
nadju
"luku"
gde
ce
svoj
kapital
sacuvati
za
buduca
pokolenja
(na
zalost
samo
njihova).
Srbija
je
jos
jedan
primer
banana
republike,
da
u
politiku
dolaze
ljudi
kojima
je
sveti
licni
interes,
sve
ostalo
ne
postoji,
i
narod
ne
primecuju.
Naravo,
na
sve
strane
se
hvale
dostignucima
u
privredi,
slicno
kao
sto
smo
u
brozovo
vreme
hvalili
nase
uspehe
u
poredjenju
sa
1938
godinom,
a
oni
sa
vremenom
pod
Milosevicem.
Na
nas
uzas,
u
ovoj
godini
i
takvih
uspeha
nema.
Stalno
se
pitam,
sta
je
srpski
narod
bogu
zgresio
da
ima
ovakve
bezdusne
vlastodrzce.
Odgovr
nikako
da
dobijem.
Randjelovic
Sinisa
hronika
vesti (arhiva)