Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Aleksandar Dimitrijević

NA KOSOVSKOM BURETU BARUTA

Negde u zapećku političkih događaja velikog formata na Zapadu, kakvi su 11. septembar 2001, uklanjanje talibana sa političke scene Afganistana, razbijanja zavereničke organizacije Al-Kaida, operacije „oslobađanja“ Afganistana i Iraka i uspostavljanju kontrole nad Bliskim Istokom, zagreva se eksplozivna smeša Kosova i Metohije, sa potencijalnim kapacitetom detonatora istorijskih turbulencija visokog intenziteta i širokih razmera, slično onim događajima iz Sarajeva 1914. godine. Na momente izgleda kao da ova činjenica prolazi jedva primećena od strane svetske, pa i domaće javnosti, uticajnih političara i političkih eksperata. Ukoliko je takvo stanje Kosova i Metohije i primećeno, po načinu kako je bilo tretirano poslednjih osam godina, izgleda da je bilo potcenjeno.

Kraj pregovora, ili...

Od prvog dana, sa naporom uspostavljenih direktnih razgovora predstavnika Republike Srbije i Albanaca koji žive na Kosovu i Metohiji, došlo je do očekivanih teškoća. Kako u prvom krugu tih razgovora, tako isto i u njihovom nastavku, nema dogovora ni sporazumnog rešenja na vidiku. Štaviše, što razgovori duže traju, čini se da strane u razgovorima postaju sve više udaljene jedna od druge. Za to vreme, politička situacija na Kosovu i Metohiji postaje sve komplikovanija, a uslovi života nealbanskog stanovništva sve teži. Demografska, kulturna, privredna i politička karta Kosova i Metohije ima sve manje zajedničkog sa matičnom teritorijom Srbije.

Takvom razvoju događaja jedna strana u spomenutim razgovorima, a to je ona albanska, sve više se raduje, dok druga, odnosno srpska, od takvog stanja sve više strahuje. No takvi procesi na Kosovu i Metohiji, ipak, treba najviše da brine međunarodnu političku javnost zbog toga što to svedoči o neuspehu njenog posredovanja u pronalaženju prihvatljivog rešenja. Naravno pod uslovom da im je uopšte bio cilj da se dođe do jednog, koliko-toliko uravnoteženog i stabilnog rešenja (o pravednosti ni ne govorimo).

Po završetku druge runde razgovora nije došlo do napretka, odnosno nije postignut dogovor između delegacije Republike Srbije i predstavnika albanskog stanovništva sa Kosova i Metohije. To znači da je čitav proces pred kolapsom ili barem pred blokadom. Za to vreme u igri je zaista veliki ulog,. U pitanju su državni integritet i sloboda, ali i budućnost obe nacionalne zajednice. Nudeći svoja rešenja strane se nadmeću u neuspešnim predlozima, pa bi neko sa strane mogao pomisliti da ni jedna strana ne želi razrešenje problema. Jednom rečju, dogovor Beograda i Prištine, zbog njih ili zbog nekih centara moći, uporno izostaje. Zašto?

Na osnovu izjava i saopštenja dostupnih široj javnosti tokom minulih razgovora, izgleda kako god razgovori ozbiljnije krenu, Beograd i Priština se ukopavaju u svojim različitim i suprotstavljenim pozicijama. Čini se da su obe strane nepopustljive u svojim stavovima, a njihovi stavovi su nepomirljivi. Budućnost zajedničkog života Albanaca i Srba sa Kosova i Metohije, kao i ostalih etničkih grupa, dovedena je pod znak pitanja. A sve to samo zbog toga što su Priština i Beograd zapeli da se slože oko konačnog statusa.

Srbija je do sada ponudila različita rešenja i dala više fleksibilnih predloga. Priština nasuprot toga stalno ponavlja samo jedan zahtev, zahtev za državnom nezavisnošću Kosova i Metohije. Srbija pristaje na sve osim, što je sasvim prirodno, na nezavisnost Kosova i Metohije. Apsolutni minimum na koji Priština pristaje u svim dosadašnjim razgovorima je upravo nezavisnost.

Ako Republika Srbija i Srbi pristaju na sve uslove, osim da Kosovo i Metohija dobiju državnost, a pregovarači iz redova Albanaca sa Kosova i Metohije neće ništa drugo nego upravo baš to, ništa više i ništa manje od toga, onda je to situacija u kojoj predstavnici tima posrednika u razgovorima, ali i čitava svetska zajednica moraju ozbiljno da se zamisle, donesu odluke i preduzmu odlučne i vrlo konkretne korake.

U takvim okolnostima nije više reč o pregovorima nego o postavljanju ultimatuma. Svetska javnost mora toga da postane svesna, kao i toga ko postavlja ultimatum i u kakvim uslovima. Svako odbijanje dogovora i donošenje jednostranog rešenja povlači za sobom ozbiljnu istorijsku odgovornost.

Kako trenutno stvari stoje, za sada odgovorna strana jeste upravo ono što zovemo „međunarodna zajednica“, predstavljena Kontakt grupom, koja posreduje u razgovorima. Izostanak intervencije u razgovorima Beograda i Prištine sada i odmah, a naročito to što postoji ozbiljna podrška neumerenim albanskim zahtevima jeste direktni podsticaj produbljivanju postojeće konfliktne situacije. Svima takođe mora da bude jasno da svaka dalja pasivnost međunarodne zajednice znači u suštini podsticanje nepomirljivosti, naročito jedne strane u pregovorima, a time i potencijalno podsticanje mogućeg sukoba. Da se, recimo, izvršio pritisak na Prištinu, upola onoliki koliki se vrši na Beograd, da odustanu od maksimalističkih ciljeva, bili bi mnogo bliže izlazu iz ove potencijalno eksplozivne situacije.

Za mirno rešavanje spora u koji su Beograd i Priština zapali, za izbegavanje dalje konfrontacije i otvorenog, oružanog konflikta, potrebno je samo takvo rešenje, koje će da bude prihvatljivo i Beogradu i Prištini, ali pre svega interesima svetskih sila. Takvo će da bude svako ono rešenje koje ostaje u okviru političke realnosti, istorijskog konteksta i međunarodnih pravnih dokumenta.

GAŠENJE FITILJA

U naizgled bezizlaznoj situaciji za Beograd i Prištinu, alternativa ipak postoji. Ta alternativa za Srbiju znači unošenje izmena u Ustav koje bi omogućile modernu političku integraciju sa Kosovom i Metohijom, sa odbranom autentičnih potreba i interesa i Beograda i Prištine. Za Prištinu alternativa je izražena u očekivanjima proisteklim iz realnih zahteva za zaštitu specifičnih političkih i kulturnih interesa i potreba albanskog stanovništva. Istovremeno, ta alternativa znači i spremnost Albanaca da žive zajedno sa Srbima.

Sa svoje strane, međunarodna zajednica bi morala da traži svoju alternativu u procesu razgovora Beograda i Prištine, pred njihov zajednički život – u tome što treba da obezbedi mir i slobodu, zaštitu vitalnih interesa svake od etničkih zajednica na Kosovu i Metohiji i da postane garant buduće integracije Kosova i Metohije u Srbiju, obezbeđujući nepovredivost interesa albanske strane, i državnog integriteta Srbije sa druge strane.

Modela za konstituisanje nove državne zajednice Srbije, Kosova i Metohije u svetu ima više (Srbija je samo neke predložila). Bilo koji od njih da se prihvati, mora da obezbedi samo jedan zahtev, a to je da omogući razvoj moderne evropske države. Taj model, koji bi mogla predložiti Srbija (ako bude nastavka pregovora), treba da bude „maksimalno evropski“ u pogledu poštovanja ljudskih prava i prava etničkih zajednica. Srbija mora voditi proaktivnu politiku, a ne samo da čekamo šta će se desiti „posle desetog“, ili pak „posle predsedničkih izbora“ (što je svojevrsni cinizam „međunarodne zajednice“). Umesto toga delujemo neozbiljno jer se čuju, najblaže rečeno, disonantni tonovi po pitanju šta smo i dokle spremni da idemo u slučaju „spontanog samoproglašenja“ nezavisnog Kosova. Čak i ta konfuzija i podela na domaćoj političkoj sceni oko mogućeg „srpskog odgovora“ samo dodatno jača spremnost albanske strane da krene u pravcu proglašenja nezavisnosti, što dodatno destabilizuje situaciju.

Srbija, ne samo što treba da sebe deklariše kao modernu, demokratsku državu sa razvijenom privatnom inicijativom, nego treba da stvarnim državnim merama to potvrdi definišući svoju političku platformu, aktivnim istupanjem u borbi protiv terorizma, organizovanog kriminala i korupcije državnih službi, kroz reformu državnih organa. To podrazumeva jačanje i formiranje regionalnih institucija koje bi se bavile tim problemima, čime bi naša pozicija mogla da bude poboljšana.

Albanci sa Kosova i Metohije i njihovi privremeno izabrani ograni vlasti i politički predstavnici, sa druge strane, treba da pokažu ne samo verbalno, nego i kroz konkretno političko delovanje, da su voljni i spremni da žive sa predstavnicima drugih etničkih grupa i konfesija, da štite građanska prava i slobode svih stanovnika Kosova i Metohije, uključujući tu njihove živote i imovinu.

Međunarodna zajednica, najpre, mora da obezbedi nesmetan povratak svih raseljenih lica sa Kosova i Metohije, ali i da pruži neophodnu materijalnu i finansijsku pomoć za uspostavljanje normalnog funkcionisanja privrede i vraćanja života u normalne tokove. Dalje, međunarodna zajednica treba da uspostavi efikasne mehanizme za normalno funkcionisanje svih javnih službi na Kosovu i Metohiji i obezbedi proporcionalnu, etničku zastupljenost u njima. Tu se pre svega misli na organe lokalne uprave, zakonodavstvo, sudstvo i policiju.

Pokušaj povlačenja svetske zajednice, bilo iz uloge moderatora u razgovorima, bilo iz neposrednog i objektivnog uključivanja u upravu na Kosovu i Metohiji i nadziranja procesa prelaska iz stanja sukoba i netrpeljivosti, u stanje saradnje i zajedničkog života, nosi u sebi rizik da današnji nesporazum Beograda i Prištine preraste u neki oblik oružanog sukoba.

Jedini način da kosovsko „bure baruta“ ne bude potpaljeno jeste konkretno prihvatanje političke realnosti od strane svih učesnika u razgovorima, dakle i Beograda, i Prištine, i Kontakt Grupe, odnosno cele međunarodne zajednice. Politička realnost za Prištinu znači prihvatanje nekog oblika zajedničkog života sa Srbima u zajedničkoj državi. Za Beograd, prihvatanje nove političke realnosti znači uspostavljanje potpuno nove državne zajednice sa Prištinom kroz redefinisanje do sada viđenog oblika državnosti njihove zajednice. Za svetsku zajednicu, ta realnost znači prihvatanje obaveze da, dokle god postoje potrebe i zahtevi, ostane prisutna na Kosovu i Metohiji pomažući, finansijski i logistički u njegovoj transformaciji ka samostalnom, konstitutivnom elementu nove, moderne države Srbije.

 

 

 
 
Copyright by NSPM