Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO

   

 

Aleksandar Pavić

TENKOVI I HULAHOPKE

Više puta u poslednjih nekoliko meseci je, za mandata prethodnog Ministra odbrane Stankovića, najavljivano smanjenje broja tenkova Vojske Srbije. Tako je, iz samog Generalštaba, general-major Dragan Kolundžija u aprilu najavio smanjenje njihovog broja sa 1.000 na «manje od 250», obrazlažući to već dobro poznatim razlozima «veće efikasnosti». Po rečima generala, što je prenela i Beta i strane agencije, većina tih tenkova je «neupotrebljiva i zastarela». Kako se najavljuje, tenkovi će biti prodati na tenderu kao staro gvožđe, dok bi jedan manji broj bio zadržan kao rezerva za delove.

Međutim, s obzirom da u isto vreme nije najavljena nikakva modernizacija tenkovskih-oklopnih jedinica Vojske, niti zamena starih tenkova novim koji bi bili, srazmerno smanjenju, četiri puta efikasniji, postavlja se logično pitanje šta je ustvari cilj ove najnovije «racionalizacije».

Ako su u pitanju već dobro poznate a nikad zakonski verifikovane «evro-atlantske integracije», to još uvek ne znači da se naši stari tenkovi ne mogu prilagoditi modernim, zapadnim standardima – ako je to ideal kojem se teži. Jer, i ako je veći deo naših tenkova zastareo u odnosu na najnoviju generaciju, oni ipak «nisu za bacanje». Tenkove T-55, upravo tip koji je dobrim delom kod nas namenjen za «staro gvožđe», veći broj armija u svetu modernizovao je ili transformisao u oruđa i oružja za neku drugu namenu. Rusi su svoje T-55 pretvorili u borbene mašine pešadije ili desantnih trupa. Kinezi su prepravljali svoje tenkove sovjetskog porekla tako što su im stavljali jači i probojniji top. Na taj način se sa dodatkom novih tehnologija (kompjuter, GPS, laserski daljinometar) ovaj tenk može meriti i sa tenkovima naprednije generacije. I Izrael, koji se velikom većinom oslanja na američko oružje i tehniku, ima dugu tradiciju prepravki i modernizacija svojih tenkova, najčešće upravo T-55, koje je zarobljavao u svojim ratovima protiv Arapa.

Rusi i Izraelci nisu sve to radili zato što nisu imali dovoljno sredstava da naprave ili nabave nove tenkove, već zato što su “stare mašine” bile idealne platforme za poboljšanja ili za transformaciju u novi tip borbenog vozila otpornijeg na neprijateljsku vatru od većine poznatih transportera. Stoga su Izraelci prvi u svetu stvorili superteške oklopne transportere (oko 50 tona) od osnove tenka T-55 kao i od svojih Merkava tenkova. Tako da bi se u okvire ograničenja na broj tenkova i transportera koje imaju zemlje u regionu (iako nema ograničenja za nivo zaštite) mogli uklopiti, na primer, i supertransporteri napravljeni od tenkovske osnove. Takve transportere imaju izraelske specijalne i antiterorističke jedinice, čije je više nego respektabilno iskustvo u borbi sa islamskim terorizmom duže od pola veka. A nije li upravo «borba protiv terorizma» ono što nam se već neko vreme iz Ministarstva odbrane servira kao prioritet, čak i kao veći bezbedonosni izazov od mogućnosti spoljne agresije?

A to nas dovodi i do pitanja samih regionalnih ograničenja u naoružanju. Ta ograničenja, kontrole i verifikacije postavljene su preko sporazuma u okviru OEBS-a, i na opštem, evropskom nivou, i na našem, regionalnom nivou, koji je dogovoren u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. U normalnim uslovima, ne bi trebalo da bude spora o prihvatanju i sprovođenju potpisanih obaveza – pod uslovom, naravno, da ih sve druge strane potpisnice takođe poštuju.

Ovde nećemo, poput Rusije, trenutno ulaziti u to koliko se poštuju razni sporazumi o smanjenju konvencijalnog naoružanja na nivou Evrope – sa čijim pridržavanjem od strane Zapada Rusi inače nisu zadovoljni, do te mere da Rusija sada otvoreno preti da će da se povuče iz tzv. Sporazuma o konvencionalnom naoružanju u Evropi (CFE), i traži hitnu konferenciju na tu temu tokom juna meseca. Ovde ćemo, umesto toga, postaviti pitanje sa političko-pravnog stanovišta, koje je potka svim regionalnim, kontinentalnim i međunarodnim sporazumima uopšte, pa i vojnim, od kojih su svi zasnovani na poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta država potpisnica.

Naime, svedoci smo procesa u kojem se, pod vidom pregovora o budućem statusu Kosova i Metohije, deo «međunarodne zajednice» zalaže za kršenje samog temelja sadašnjeg međunarodnog poretka – teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemalja – na osnovu kojeg su, između ostalog, potpisani i sporazumi o smanjenju i/ili ograničenju naoružanja. Drugim rečima, od Srbije se traži da u isto vreme poštuje sporazume koje je potpisala kao suverena država sa priznatim granicama, a da se tih istih granica odrekne – ili da pristane na njihovo nasilno prekrajanje. S obzirom da cinizam još uvek nije kodifikovan u međunarodnoj praksi, nema razloga da se Srbija takvim zahtevima bespogovorno povinuje.

Dejtonski sporazum je u ovom slučaju za nas najrelevantniji. U Aneksu 1-B tog sporazuma definisane su srazmere naoružanja SRJ (dakle Srbije, kao pravne naslednice), Hrvatske i BiH (na nivou 5:2:2), i to: tenkova, artiljerije (75mm ili više), oklopnih borbenih vozila, borbenih aviona, i borbenih helikoptera. U isto vreme, Dejtonski sporazum garantuje i same granice država-potpisnica. Dakle, ako se, u slučaju Kosova i Metohije, udara na same temelje Dejtonskog sporazuma, tu se udara i na sve njegove komponente, pa i one o dogovorenim srazmerama u naoružanju država-potpisnica (o unutrašnjem poretku same Bosne i Hercegovine da i ne govorimo).

Dakle, kao minimum, kao jako diplomatsko sredstvo, Srbija bi trebalo da se uzdrži od daljih ispunjavanja obaveza proisteklih iz Dejtonskog sporazuma kada su u pitanju ograničenja u naoružanju, dok god su u toku «pregovori» iliti «procesi» koji dovode u pitanje njen teritorijalni integritet, koji je Dejtonskim sporazumom garantovan (kao i Helsinškom poveljom i Poveljom UN), a koji se otvoreno ugrožava, i to ni manje ni više nego od strane država-garanata tog sporazuma, t.j. SAD, Francuske, Nemačke i Velike Britanije. I sama sadašnja Stragegija odbrane (još uvek Srbije i Crne Gore), mada vidi malu verovatnoću od agresije na zemlju, upravo najveće opasnosti u tom smislu vidi u mogućim pokušajima nasilnog i neustavnog menjanja granica zemlje putem oružane pobune. A, s obzirom da jedan broj američkih i evropskih zvaničnika indirektno odobrava mogućnost izbijanja takve oružane pobune (stavom da «može izbiti» ako jedna, šiptarska strana ne bude zadovoljna ishodom pregovora, što predstavlja odobravanje putem davanja pseudo-analitičke prognoze), jasno je da se upravo sada nalazimo u situaciji koju je i sama naša Strategija odbrane okarakterisala kao izuzetno opasnu po pravni i teritorijalni poredak zemlje, kojeg je Vojska, inače, dužna da štiti. Uostalom, citirajmo samu Stategiju odbrane: «Države članice i Srbija i Crna Gora su odlučne da svim raspoloživim i dozvoljenim sredstvima štite svoje bezbednosne i odbrambene interese...» A jedno od sredstava kojima trenutno raspolažemo, u vreme pretnje po naš teritorijalni integritet, jesu naših 1.000 tenkova. I, ne zaboravimo i to da je naša Strategija odbrane «privržena Završnom aktu iz Helsinkija i ostalim dokumentima OEBS-a, posebno u vezi sa nemenjanjem granica, razoružanjem i kontrolom oružja». Dakle, privrženost samom OEBS-u nalaže nam i privrženost odbrani naših međunarodno priznatih granica.

Naravno, ne treba zaboraviti ni psihološki momenat samog pregovaračkog procesa vezanog za Kosovo i Metohiju – sadašnjeg ili nekog budućeg. U sadašnjim uslovima, dobrovoljno, jednostrano odricanje od čak i jednog tenka moglo bi se protumačiti kao znak da Srbija nije spremna da upotrebi sva sredstva koja su joj na raspolaganju da bi zaštitila svoju teritoriju i svoj narod. Takav bi potez samo odmogao našoj pregovaračkoj poziciji, u kojoj bi naši argumenti ličili na čistu retoriku lišenu sredstava praktičnog delovanja i nužne, odbrambene reakcije. Mada se naši državnici upinju da isključe bilo kakav pomen čak i mogućnosti upotrebe vojnih sredstava radi odbrane teritorije zemlje – što je, inače, neotuđivo pravo svake zemlje u postojećem međunarodnom poretku – to još uvek ne znači da ta sredstva ne treba da budu negde u pozadini, kao latentni adut, kao faktor nepredvidivosti koji svaka strana koja ozbiljno pregovara mora da drži u rukavu (nešto, opet, poput argumenata Holbruka, Bernsa i Čekua o «mogućnosti izbijanja nasilja u slučaju odlaganja kosovske nezavisnosti»).

Na kraju, ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da šiptarske snage na Kosovu i Metohiji nisu za sada podložne nikakvom međunarodno proverljivom procesu kontrole naoružanja, a s obzirom da se te snage, mimo Rezolucije 1244, konstantno jačaju i modernizuju pod zaštitom snaga KFOR-a na Kosovu i Metohiji, pitanje održavanja što veće borbene gotovosti u samoj Srbiji postaje i pitanje elementarnog opstanka. Možda bi pogodna buduća trampa mogla da se sastoji od odricanja od jednog broja naših tenkova u zamenu za potpunu i proverljivu demilitarizaciju celog kosmetskog prostora, ali zasad takvih ponuda nema, tako da i sa te strane ne bi bilo pametno odreći se mogućeg aduta kako bi se, možda, međunarodni posrednici podstakli da razmišljaju i u tom pravcu.

U svakom slučaju, sve dok država Srbija ne dobije najčvršća međunarodna uveravanja da se od nje ne zahteva odricanje od dela sopstvene teritorije, dužna je da ostane u pripravnosti radi eventualne potrebe odbrane njenih legitimnih, zakonitih interesa. Ovo će uliti ne samo dodatnu sigurnost našim pregovaračima i dati im još jedan, sasvim legitiman adut, već i uveriti naše saveznike da mi mislimo ozbiljno kada je reč o odbrani naših najosnovijih interesa. Drugim rečima, to će pomoći njima da pomognu i nama.

Ko god, inače, sagledava celokupnu sadašnju svetsku situaciju trebalo bi da je svestan činjenice da nikada nije bilo veće nestabilnosti u međunarodnom poretku od kraja Drugog svetskog rata. Nikada više naoružanja nije bilo u opticaju nego danas, nikad veće opasnosti od izbijanja najozbiljnijeg mogućeg regionalnog sukoba na Bliskom istoku, možda nikad veće opasnosti od upotreba nuklearnog oružja, bar na taktičkom nivou. A kriza oko američkog anti-raketnog štita može samo da se pogoršava, i da dovede do nove trke u naoružanju, i to na globalnom nivou. Tako, po rečima ruskog Zamenika ministra odbrane, Sergeja Kisljaka, novi raketni štit «predstavljaće strateški iritant za više godina unapred,» dok Ministar odbrane Serđukov kaže da je isti štit «ozbiljan destabilizirajući faktor koji može imati znatan uticaj na regionalnu i globalnu bezbednost.»

U balkanskom regionu stanje nije ništa bolje. O Kosovu i Metohiji je već dovoljno rečeno (izjava američkog državnog sekretara Kondolize Rajs na konferenciji za štampu u Moskvi glasi da je «došlo vreme da se ozakoni faktičko stanje»); Bosna i Hercegovina nije otišla dalje od stanja zamrznutog sukoba, a pritisci za ukidanje Republike Srpske postaju sve ogoljeniji; Raška oblast pokazuje jedino tendencije rastuće nestabilnosti; da ne pominjemo zategnute odnose unutar Makedonije, kao i one hronične na relaciji Grčka-Turska, Grčka-Makedonija (pogotovu posle novih najava o američkom priznanju Makedonije pod njenim «ustavnim imenom») i Albanija-svi susedi; vojvođanski Mađari se obraćaju mađarskom ministru spoljnih poslova za pomoć, a čak i bugarska manjina na istoku Srbije traži «internacionalizaciju» svog pitanja (dok, po planovima našeg Generalštaba, do 2010. naše oružane snage treba da broje manje od 50% bugarskih, iako se radi o zemljama sa otprilike istim brojem stanovništva).

Dakle, da li je baš ovo momenat da se nastavi sa sistematskim razoružavanjem Srbije? Jedan od glavnih argumenata koji se potežu iz samog Generalštaba je pitanje novca. «Nema novca» za održavanje veće vojske od one koja je «projektovana» (s tim što projekat nije dobio nikakvu zakonsku potvrdu od strane institucija ove zemlje). Slučajnost? Ili «realnost»? Hajde da kažemo da slučajnosti u politici nema, ili da se ne trebaju uzimati za ozbiljno kao argument. Što se tiče «realnosti», realnost možda jeste da nemamo novca za vojsku veću od projektovane. Ali može biti i da projekat ne valja. Da li je «potpuna profesionalizacija» vojske najbolje rešenje? Da li je to najefikasniji model, najjeftiniji? Postoje li bolji, poput, na primer, švajcarskog, u kojem je ceo narod vojska, gde bez izlaska na redovnu vojnu vežbu nema viza za izlazak iz zemlje, i gde je protivzakonito nemati propisano naoružanje u kući? Tu je oficirski kadar veoma mali, što smanjuje i troškove, ali je zato vojno-odbrambeni potencijal zemlje ogroman. Ali, gde je javna debata o svemu ovome, i odakle nekom pravo da samovoljno sprovodi nikad ratifikovanu novu strategiju nečeg tako važnog kao što je odbrana zemlje?

To su krupna pitanja, koja zahtevaju mnogo širu i stručniju debatu, kao i debatu o samoj poželjnosti našeg eventualnog ulaska u NATO. A, u sklopu tog pitanja trenutno je aktuelno – pitanje tenkova. Dakle, neka to bude jedno od prvih pitanja za novog Ministra odbrane. Hoćemo li se tako lako odreći tri četvrtine naših tenkova, bez izgleda skore zamene? Drugim rečima, koristeći aktuelni diskurs iz Skupštine Srbije, hoćemo li sledeću krizu dočekati u oklopu ili u hulahopkama?

Da se razumemo, hulahopke su nekad nosila i gospoda u vreme Renesanse, ista gospoda koja su rukovala i mačem i bodežom. Možda je to naša (neobjavljena) nova vojna doktrina – odbrana hladnim oružjem? Možda je to i pravi put, u svetu u kojem oružje postaje toliko razorno, toliko podmuklo i nečasno, da sam čin ratovanja na nekoj teritoriji znači i njeno sigurno uništenje, ili viševekovno zagađenje. Možda to i treba da bude naša poruka svetu, naš civilizacijski iskorak, da jednostavno kažemo da je časnije poginuti sa mačem u ruci i (renesansnim?) hulahopkama na nogama u neravnopravnoj borbi protiv raznih tehnoloških nemani, kojima upravljaju rđe koje nemaju hrabrosti da nas pogledaju u oči dok nas napadaju? Ili, pak, da se unapred odreknemo svakog otpora, gandijevski? Jer, i to je bezbednije i poštenije nego se praviti da imamo vojsku koju u suštini nemamo, pa da ljudi nepotrebno ginu protiv superiornih protivnika, i da se uljuljkuju lažnim nadama.

Šta god da je doktrina, ona već jednom mora da se javno raspravi, definiše i zakonski legitimiše. A, dotad - moratorijum na sva smanjenja. Ako nemamo novca da održavamo 1.000 tenkova, bolje da ih konzerviramo, za neka bolja vremena, ili bar za političko-diplomatsku trgovinu, nego da ih prodamo u staro gvožđe, budzašto, za novac od kojeg ne možemo da kupimo ništa približno efektno. Osim hulahopki.

 

 

 
 
Copyright by NSPM