Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Koha ditore

 

 

Agron Bajrami

NEZAVISNOST JE SA DRUGE STRANE RUBIKONA

Priština, 30. oktobar - Fatmir Sejdiu i Hašim Tači trebalo bi pažljivo da slušaju Agima Čekua i Vetona Suroia kada govore o potrebi određivanja datuma za proglašenje nezavisnosti.

Utoliko pre što su ova četvorica, zajedno sa Kolj Berišom, u procesu rešavanja statusa predstavnici zajedničkog interesa, uz obavezu izgradnje jedinstva. Dakle, jedinstva u predstavljanju interesa naroda Kosova, a ne jedinstva za postizanje saglasnosti sa međunarodnim pozicijama.

A, to bi trebalo da urade brzo i uz punu pažnju, s obzirom da je sada vidljivo da međunarodne pozicije u odnosu na Kosovo nisu ni jedinstvene niti u potpunosti jasne.

Ono što se događa sa procesom statusa u vreme kada je većina započela političku kampanju za osvajanje vlasti unutar Kosova, trebalo bi da zabrine i naše lidere, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, ali i građane, bez obzira da li će glasati ili će se suzdržati od izlaska na predstojeće izbore.

Kosovo u defanzivi, gubi stečeni teren

Proces statusa je već izvesno vreme utonuo u veliku maglu nesaglasnosti između međunarodnih zvaničnika. Sada je magla rezultirala sa nekoliko odlaganja, počev od novembra 2006. godine.

Prvobitno su srpski parlamentarni izbori od januara 2007. godine bili razlog za odlaganje rešenja statusa. Potom je usledilo čekanje na otvaranje Ahtisarijevog paketa. Zatim je imenovanje statusa kao "nadzirana nezavisnost" oduzela čitave sedmice i stigli smo do marta 2007. godine.

Usledila je prva blokada u SB OUN koja je rezultirala posetom 15-orice ambasadora SB OUN Kosovu. Odlaganja statusa tokom aprila i maja su "konzumirana" jer se računalo na razjašnjenja koja je trebalo da uslede tokom sastanka G8 u Hajlegendamu.

Jasno izjašnjavanje predsednika Buša u Tirani na kratko je obezbedilo ublažavanje velike srdžbe i ljutnje. Odlaganje od 120 dana koje je promovisao francuski čelnik Sarkozi prihvaćeno je uz cenu velikog narušavanja kredibiliteta kosovskih pregovarača.

I, sada, proces koji je ponovo započet a formulisan je kao "dodatne konsultacije", pretvara se u reviziju Ahtisarijevog paketa, dok će kraj, sada se to već jasno vidi, biti nova ponuda na stolu koju međunarodna zajednica naziva "Ahtisari plus", dok na Kosovu ima efekt "Ahtisari minus".

Dakle svaki novi dokument koji bude proistekao iz ovih pregovora, kao što to kaže i sam evropski posrednik, Volfgang Išinger, mogao bi da bude samo kompromis među stranama - što je u stvarnosti kompromis između Ahtisarijevog paketa (pozicija Prištine) i "suštinske autonomije" unutar Srbije (pozicija Beograda).

Dakle, svima onima koji su zaslepljeni šarolikim predizbornim sloganima, bez ikakvog oklevanja treba razjasniti da je, u procesu rešavanja statusa, Kosovo - u defanzivi, u povlačenju i da gubi već stečeni teren jer sve što bude bilo umesto Ahtisarijevog paketa može da bude samo još manje, a ne više od tog paketa.

Samim tim, svaka dalja pasivnost kosovske strane rezultiraće ne novim pobedama u procesu, već novim koncesijama i novim daljim odlaganjima.

Zato, krajnje je vreme za promenu pasivnog kursa - sada je pravo vreme za delovanje.

Dva meseca priprema - za sve

Već odavno su Čeku i Suroi predložili delovanje koje bi moglo da prebaci težište u korist Kosova - određivanje datuma za proglašenje nezavisnosti.

Saglasnost unutar Tima jedinstva - ne da bi nezavisnost bila proglašena odmah i sutra, već da bi, ukratko rečeno, posle 10. decembra bio određen datum za proglašenje nezavisnosti - stvorila bi Kosovu nekoliko novih povoljnih pozicija u procesu statusa u odnosu na deo međunarodne zajednice koja okleva i kalkuliše i u odnosu na dve zemlje koje odbijaju nezavisnost - Srbiju i Rusiju.

Prvo, ukoliko bude određen datum, recimo, na primer, dva meseca od sada, kada Kosovo na osnovu Ahtisarijevog paketa bude proglasilo svoju nezavisnost od Srbije, takvo delovanje bi stvorilo novi teren za igru, uz redukovanje mogućnosti za odlaganja ili za nove kvalitativne degradacije statusa Kosova, ali bi, zajedno sa tim, bilo ostavljeno i potrebno vreme svim stranama koje su spremne da dočekaju ono što mnogi nazivaju "Dan D" za status.

Pre svega, takvo izjašnjavanje bi stvorilo toliko potrebnu jasnost za Kosovce, a time bi, ujedno, bilo dato vreme da se svi prilagode činjenici da će Kosovo steći nezavisnost određenog dana, dakle i KFOR-u i NATO-u, kako bi mogli da se pripreme za to, kao i različitim državama, koje treba odlučno da donesu odluku kako će da reaguju na proglašenje nezavisnosti - da li će je odmah priznati ili ne.

Drugo, to bi sprečilo spekulisanja povodom vrste statusa koji će Kosovo imati na kraju ovog procesa, kao i dalja odlaganja konačnog rešenja.

Treće, iznenadno proglašenje će, sasvim sigurno, rezultirati kratkoročnom destabilizacijom situacije na Kosovu, posebno u delovima zemlje gde su koncentrisani Srbi na Kosovu, ali najava proglašenja će omogućiti potrebno vreme od, recimo, dva meseca, da različiti faktori - domaći i međunarodni - spreče moguću eskalaciju napetosti.

Četvrto, određivanje datuma za proglašenje nezavisnosti moglo bi da rezultira dodatnom aktivnošću i unutar EU, da one tri-četiri države za koje se kaže da još uvek oklevaju, prihvate činjenicu da će se nezavisnost dogoditi i da je vreme da odluče šta dalje da čine. I to da odluče tako što će misliti i na zajedničku poziciju EU, a ne samo na svoje individualne pozicije.

Ostali pozitivni efekti koji bi mogli da rezultiraju iz takvog delovanja konkretno su smirivanje situacije među većinom stanovništva, u vreme kada je zemlja ušla u izborni proces koji bi, inače, mogao da ima nekontrolisane efekte.

Zatim, usledila bi jasna identifikacija mogućih adresa sa kojih bi mogla da uslede destabilizatorska zalaganja.

Takođe, bilo bi omogućeno otvaranje puta za konkretna planiranja za ubuduće, jedan dan posle "Dana D".

Napokon, bila bi ostavljena po strani špekulisanja o mogućnosti pronalaženja alternativnih rešenja na štetu Kosova, kao što su konfederacija, podela Kosova ili pak delimična primena Ahtisarijevog plana bez jasno definisanog statusa...

Prelazak tog Rubikona izgleda kao nužnost i, bez obzira što ne predstavlja idealan odgovor, ipak je jasan i mnogo je više u interesu stanovništva Kosova u odnosu na kalkulatorska čekanja koja u sebi nose mnogo više opasnosti, od kojih je najrealnija zamenjivanje Ahtisarijevog paketa nekim slabijim dokumentom sa mnogo više ustupaka, a možda i uz nepostojanje jasno definisanog statusa.

Napokon, ukoliko takav dokument bude proizvod konsenzusa "Trojke", neće imati značaja da li će ga strane odbiti - SB OUN bi mogao da ga usvoji uz "džentlmensko" ćutanje Rusije i njegovog koautora Aleksandra Bocan-Harčenka.

Nije dovoljno samo odrediti datum

Razume se, svako aktivno delovanje u sebi će nositi mnoge opasnosti i moguće negativne efekte.

Prvi je efekat je da bi "unilateralno" proglašenje moglo da vredi samo ukoliko ga bude priznao dovoljan broj država i međunarodnih tela, kako bi bilo funkcionalno.

Zato, rad Tima jedinstva ne bi trebalo jednostavno da bude ograničen samo na usaglašavanje datuma za proglašenje, već i na planiranje konkretnih koraka, ne samo političkih, koje treba preduzeti tokom vremenskog perioda do proglašenja nezavisnosti, kako bi mogla da se generiše što šira podrška pojedinačnih država za priznanje te nezavisnosti.

Među ove korake sasvim sigurno treba da spadaju i pozivi međunarodnim telima da ostanu na Kosovu - NATO, OEBS, OUN - dok ne bude funkcionalizovana država i dok ne počne implementiranje Ahtisarijevog paketa.

Drugo, prioritet bi trebalo dati "proahtisarijevskoj" agendi budućeg sastava Skupštine Kosova koji će proisteći iz izbora od 17. novembra kako bi bila stvorena snažna zakonska osnova za nezavisnost koja će biti proglašena.

Treće, trebalo bi uputiti poziv EU, odnosno zemljama koje su u okviru EU voljne da priznaju novu realnost, da započnu sa uspostavljanjem svoje misije predviđene Ahtisarijevim planom, kao što treba pozvati i zemlje međunarodne zajednice - koje su voljne da priznaju nezavisnost Kosova - da na sebe preuzmu misiju Međunarodne civilne kancelarije.

Ovi i ostali prateći koraci podrazumevaju da bi jedan deo institucionalnih i partijskih zvaničnika trebalo da se delimično ili u potpunosti povuče iz izborne kampanje, ali to bi bila mala cena koju bi oni mogli i koju bi trebalo da plate kako bi obavili veliki zadatak koji im je poveren.

***

I, za kraj, kako sve ovo ne bi izgledalo kao nečija pobeda ili nečije stradanje i patnja na političkoj sceni Kosova, mogao bi da pomogne datum koji bi bio određen za proglašenje nezavisnosti - 23. decembar.

Na ovaj datum koji, inače, predstavlja dan kada je nastala DSK - posle proglašenja nezavisnosti, Skupština Kosova bi mogla da ozakoni i moguću vladajuću koaliciju DPK-DSK, tako da se ni Tači ni Sejdiu ne osećaju potpuno izgubljenim zbog toga što su tako dugo odbijali dobru ideju Čekua i Suroija.

U suprotnom, ukoliko budu dozvolili da se izlože korumpiranosti kako bi utolili glad za vlašću i ukoliko zaborave na šta su se obavezali kao i ukoliko zaborave na obaveze koje su preuzeli kao pregovarači kako bi napravili nezavisnost, neće im biti potrebna ni izborna pobeda ni vlast - na Kosovu bez statusa.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM