Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Frank Bjanšeri

Kosovo: za podelu

(Petak, 7. septembar 2007)

Pregovarači Evropske unije za Kosovo inspiraciju nalaze u predlogu koji je krajem 2006. godine izneo Frank Bjanšeri, predsednik „Njuropiansa“ (Newropeans). Ovom prilikom ponovo objavljujemo njegov članak od 27. marta 2007. „Balkanski put u Evropsku uniju počinje podelom Kosova na dva regiona, srpski i albanski.“

Kosovo – 'Balkanski put u Evropsku uniju' počinje podelom Kosova na dva regiona, srpski i albanski.

Kao što se, nažalost, moglo i očekivati, propao je aktuelni plan EU za rešenje kosovskog problema. Nije postignut dogovor između dve strane [1].

Balkansko pitanje nije više u nadležnosti UN, već u nadležnosti EU.

Sada je pravo vreme da se EU oslobodi vanrednih rešenja koja su definisana krajem 90-tih i početkom 2000-tih. Ne samo po pitanju Kosova već i Bosne i Hercegovine.

Ovim člankom ćemo malo bliže razmotriti kosovsko pitanje, i to iz evropske perspektive, i samo iz evropske perspektive. To znači da je pomoć Vašingtona, Moskve i Ankare dobrodošla u rešavanju problema, ali da oni više ne učestvuju u suštinskom rešavanju političkog procesa. Balkan (uključujući i Kosovo) od sada su isključivo problem Evropske unije: zapravo taj narod ne želi da se pridruži SAD, da ode u Rusiju ili da postane deo Turske, on žele da se pridruži Evropi. Zbog toga EU mora da iznese na sto svoja rešenja za region i da počne da ih primenjuje.

Posmatrajući to iz perspektive „Njuropiansa“, slika je potpuno jasna: balkanske zemlje (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Makedonija) jedine su zemlje koje mogu da se nadaju prijemu u Evropu u narednih dvadeset godina. „Njuropians“ podvlači činjenicu da će se o budućem proširenju odlučivati samo na osnovu javnog mnjenja (direktno na referendumima ili indirektno na nacionalnim referendumima ili izborima), čovek ne mora da bude talentovan prognostičar da bi predvideo da će protiv proširenja postojećih evropskih granica biti 70 do 80 posto glasača u EU. Dakle, nećemo da gubimo vreme govoreći o proširenju koje se neće dogoditi (kao na primer za Tursku ili Ukrajinu), već ćemo se usredsrediti na moguća proširenja koja ne predstavljaju širenje Evrope već bi se pre moglo reći da je to resorpcija „crne rupe“ na njenom boku: mislim na Balkan.

Balkansko pitanje ima „rendez-vous“ sa evropskom istorijom 28. juna 2014.

Pošto su glasači postali, posle francuskog i holandskog „ne“ projektu evropskog ustava, nova odlučujuća sila u okviru EU, problem proširenja mora se sagledati na jedan veoma jednostavan način: kako to može da se „proda“ građanima EU kojih ima 500 miliona?

Ako je odgovor „nemoguće je“ (kao u slučaju Turske i Ukrajine), onda bi odgovorni političari morali brzo da pronađu alternativne pravce.

Ako je odgovor „moguće je“ (kao u slučaju Balkana), onda bi isti EU lideri, ukoliko se s tim slažu, morali brzo da definišu strateške planove za ostvarivanje istog.

U prvom slučaju, s jedne strane imamo „politiku privilegovanih suseda“ (predlog za Ukrajinu), a sa druge strane „strateško partnerstvo“ (predlog za Tursku).

U drugom slučaju, moramo da odredimo „balkanski put za prijem“(BPP) (Balcanic Road to Acceession- BRA), za koji već imamo tačno određen datum i mesto gde će se održati svečanost da se to obeleži: 28. juna 2014. u Sarajevu [2]...na stogodišnjicu od početka Prvog svetskog rata, baš u gradu u kome je ta katastrofa i započela.

Uzgred, simbolična godišnjica nam omogućava da uz najbolji mogući argument javnom mnjenju „prodamo“ pristup balkanskih zemlja u EU. U međuvremenu, većina građana Evropske unije upoznata je i sa drugim činjenicama koje doprinose podržavanju ovog pristupa:

•  ne šire se granice EU, već se pokriva „crna rupa“ na boku EU,

•  broj stanovnika je veoma mali, samo 25 miliona stanovnika sve ukupno, (polovina od broja stanovnika Rumunije i Bugarske koje su poslednje pristupile EU).

•  zadržavanje ovih balkanskih zemlja van granica EU prouzrokovaće mnogo više troškova i nestabilnosti (kao što već i jeste slučaj) nego da postanu članice EU, i da se bar pozitivne i konstruktivne snage usmere u postavljanju jasnih ciljeva za BPP.

Toliko o tome „zašto“, a sad da pređemo na pitanje „kako“.

Četiri preduslova za uspešnu izgradnju Balkanskog puta za prijem u EU (BPP)

Preostala su samo dva strateška pitanja:

1. Šta bismo konkretno proslavljali 28. juna 2014?

Prijem cele grupe spomenutih zemlja, početak pregovora za prijem cele grupe, ili kombinaciju i jednog i drugog. Mislim da bi veoma dobar potez bila kombinacija i jednog i drugog, imajući na umu da bi, ako se sve bude brzo razvijalo, možda svima bio odobren prijem u EU; u suprotnom bi to moglo da postane dvostruki proces, koji bi podsećao na poslednja dva prijema koja su obavljena 2004. i 2007. godine (ali koja su uporedo pripremana).

2. Koji su to glavni otežavajući faktori kojih bi trebalo što pre da se oslobodimo kako bi sprečili da se BPP proces otegne godinama?

Možemo da razlikujemo dva osnovna principa, koji naravno odražavaju izvesne veoma složene etničke probleme u regionu, ali imaju veliku prednost jer su to politički razlozi koji guraju napred ka EU; da zaboravimo sve mere iz Dejtona ili od strane UN/ SAD/EU/ Rusije koje su uglavnom preduzete u skladu sa međunarodnom politikom; da se usredsredimo na politiku koja će omogućiti balkanskim zemljama pristup u EU i da se definišu preduslovi za uspeh.

Postoje četiri preduslova:

  • nema novih država (kraj balkanizacije Balkana)
  • ne prihvata se podeljena država (nema drugog Kipra)
  • nema pokušaja da se na veštački način sačuva multinacionalnost (prestati sa zatrpavanjem regiona subvencijama, nevladinim organizacijama, vojnicima i sa pretvaranjem da multinacionalnost funkcioniše kad je očigledno da nije tako).
  • rešenje treba da pronađu narodi sa Balkana zajedno sa EU (nema više uplitanja UN i međunarodne zajednice, nema više hordi stručnjaka i nevladinih organizacija).

EU ne može da primi zemlje i narode koji zapravo ne znaju ko su. Zato ubuduće EU mora jasno da iznese ova četiri preduslova na sto sa jakim argumentom da su oni deo „komunikacijskog paketa“ koji može da doprinese zadobijanju narodne podrške za budući prijem ovih zemalja u EU.

Danas se Kosovo nalazi u središtu balkanskog problema (pored Bosne i Hercegovine). Do sada je politika EU bila potpuni promašaj jer to zapravo nije ni bila politika EU, već pokušaj EU da napravi politiku koja će istovremeno da zadovolji kratkoročne ciljeve različitih lokalniih „malih šefova“ plus stečene interese međunarodne zajednice: klasičan recept koji nikuda ne vodi i koji nailazi na beskrajne probleme.

Kosovo mora da bude podeljeno na dva regiona, i da svaki posebno bude integrisan u Srbiju i u Albaniju

Konkretno, to znači da Srbija neće zadržati celo Kosovo, da Kosovo neće da postane nezavisna država i da će Albanija morati da se suoči sa činjenicom da će prispojiti novi region svojoj teritoriji.

Zapravo, da bi se sprečilo stvaranje još jedne nove države usled postavljanja pitanja etničke homogenosti, Kosovo će biti podeljeno na dva dela: trećina teritorije na severu ostaće i dalje teritorija Srbije; dok će ostatak postati novoosnovani kosovski region Republike Albanije. Sve zemlje u regionu će svakako poštovati zakone EU što se tiče zaštite kulturnih dobara manjine, pošto svuda tamo postoji po neka etnička manjina. EU će usmeriti svoja sredstva i podršku na moguće izmeštanje stanovništva koje bi odlučilo da promeni region u skladu sa podelom Kosova.

Da, upotrebio sam izraz „izmeštanje stanovništva“! Zvuči prilično loše za političku korektnost koja u međunarodnim pregovorima preovladava već dugi niz godina i koja se u osnovi sastoji od neverovatne licemernosti; ali jednostavno ne dolazi u obzir da se dozvoli stvaranje nove države sa albanskim jezikom i dominantnim muslimanskim stanovništvom[3] na granicama već postojeće države sa albanskim jezikom i dominatnim muslimanskim stanovništvom: a to je Albanija.

Dvadesti vek u Evropi bio je vek izmeštanja stanovništva i promene granica zahvaljujući čemu EU danas postoji. Jedini region koji je ostao izvan tog procesa bila je upravo bivša Jugoslavija i sada je vreme da mirno ispuni taj preduslov za uspešnu integraciju u EU. Naučili smo mirno da raseljavamo velike grupe stanovništva kad gradimo velike rečne nasipe. Ovaj izazov nije mnogo drugačiji.

Umesto da se region zatrpava novcem za održavanje trupa i međunarodnih nevladinih organizacija i za plaćanje lokalnih „šefova“, hajde da na mnogo prigodniji način uložimo novac i da ga ponudimo ljudima koji su voljni da trampe svoje kuće i zemlju kako bi se na duge staze održala regionalna etnička ravnoteža (vremenom će sve te granice zbog integracije EU biti sve manje i manje uočljive). Povrh te razmene, EU će dati 20.000 eura svakoj osobi koja prihvati da se preseli do 2012. (taj iznos će se smanjivati svake godine, kako bi se podstakla brža odluka): to će se odnositi na obe strane tako da nijedna grupa neće imati povlašćeni tretman. U međuvremenu, diplomate i lokalni političari biće veoma zauzeti raspravama o novim granicama unutar Kosova. To će naravno podrazumevati ljudske žrtve, ali ne u smislu ubijanja i smrti do čega bi neminovno ponovo došlo s obzirom na trenutnu situaciju, ukoliko se tok stvari drastično ne promeni.

Ma koliko to bilo bolno, u interesu EU i stanovništva u balkanskim zemljama je da što pre krenu u tom pravcu. Ako Vašington, Moskva ili Ankara nisu srećni zbog toga, to je njihov problem. Na kraju krajeva, radi se u prijemu u EU: a ne u SAD, Rusiju ili Tursku. U međuvremenu, pre nego što pokažu izuzetnu podršku politici EU u tom regionu, prvo bi trebalo da pokažu kako su efikasno rešili slične probleme na Srednjem istoku, Kavkazu ili na Kipru i u Kurdistanu. Što se ostalog tiče, uopšte ne sumnjam da će današnji Evropljani (uključujući i građane balkanskih zemalja) odraditi svoj posao.

Ponedeljak, 12. mart 2007.

Autor je predsednik „Njuropiansa“ Paris (Francuska)

Fusnote:

1. Za više detalja, pogledati članak „Final Kosovo talks end deadlocked“, BBC News (10. mart 2007)

2.Tog dana u Sarajevu je ubijen austro-ugarski prestolonaslednik nadvojvoda Franc Ferdinand. Smatra se da je to bio povod za početak Prvog svetskog rata

3. Muslimani, hrišćani i drugi treba da primenjuju istu politiku u celom regionu: nema novih država na granicama već postojećih država sa sličnim etničkim i religijskim stanovništvom. Takve grupe naroda trebalo bi organizovati u regione u okviru već postojećih država.

 

 

 
 
Copyright by NSPM