Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo NIN

   

 

Srboljub Bogdanović

Podela pokrajine: Najbolje rešenje koje niko ne želi

Podgrevanje priče o podeli Kosmeta je logična reakcija na potrebu da se problem nekako reši i izađe iz ćorsokaka u koji bi čitava stvar mogla zapasti. Da li će do toga zaista doći, i zašto je međunarodna zajednica pošla putem “nametanja rešenja”, za šta je od početka bilo jasno da može sadržati veće rizike od zadržavanja statusa kvo. Pored toga, priča je aktuelna stoga što projekcije tipa “šta će biti posle”, predviđaju da će se severni deo Kosova, u slučaju “nametanja nezavisnosti” kretati de fakto u pravcu odvajanja od Kosova i da nema dobrog načina da se ta oblast privoli da prihvati nadležnost kosovske vlade.

Očinstvo nad idejom podele Kosova pripisuje se Dobrici Ćosiću, čija je inicijativa iz 1994. godine (u italijanskom časopisu “Limes”) dobila veliki publicitet. Kasnije je tu stvar podgrejao Aleksandar Despić, aktuelni predsednik SANU, koji je svoje argumente zasnivao na pretpostavkama o visokom natalitetu Albanaca i tome da bismo, u protivnom, u Srbiji za koju deceniju imali “dva naroda slične brojnosti”.
Sve docnije inicijative za podelu Kosova, kao uostalom i te prve dve, ostale su na margini pre svega zbog toga što takva mogućnost nikada u političkom smislu nije stavljena na dnevni red. Naprotiv, politički zvaničnici su o tome obično govorili kao o mogućnosti koja se ne može dopustiti, a takav je i zaključak Saveta bezbednosti kojim je omeđen mandat posrednika Martija Ahtisarija.

Treba, ipak, reći da je u skorijoj prošlosti o takvoj mogućnosti govorila Sandra Rašković-Ivić, predsednica Koordinacionog centra za KiM, u izjavi čije je značenje dosta relativizovano posle burnih reakcija zvaničnog Beograda.

Dve godine ranije, o podeli kao rešenju je govorio Branko Radujko, savetnik predsednika Borisa Tadića. Kako iza Radujka nije tada stajao nikakav osmišljen projekat, nejasno je bilo da li je reč o “probnom balonu” ili o samostalnom ličnom istupu. Takve dileme su uglavnom išle uz svako pominjanje u javnosti podele Kosova. Radujko se tada pozvao na Zorana Đinđića, ali u stvarnosti, iza Đinđića nije ostao osmišljen plan za Kosovo jer je u trenutku pogibije pokojni premijer to pitanje tek bio postavio na svoj dnevni red. Ostale su zapisane samo izjave da je “podela najmanje loše rešenje, jer su sva dobra potrošena”, kao i izjave saradnika da je podelu Kosova smatrao jednom od rezervnih mogućnosti u slučaju odbacivanja zahteva Beograda za visoku autonomiju te oblasti.

Osmišljene projekte podele Kosova, u onoj ili ovoj formi, iznosili su isključivo politički neuticajni eksperti, a treba reći da svi koji su tokom devedesetih iznošeni (Jovičić, Cuckić-Nikolić) nisu imali u vidu međunarodnu nezavisnost Kosova već samo teritorijalno razgraničenje po više ili manje etničkim granicama, uvek u okvirima međunarodnih granica Jugoslavije/Srbije.

U međunarodnim okvirima, podela Kosova kao mogućnost dospevala je pred javnost kao samostalna inicijativa često uglednih političkih aktivista, ali takođe kao samostalna inicijativa iza koje ne stoji realan politički uticaj. Takva je izjava iz 2005. godine Stivena Mejera, bivšeg zamenika šefa CIA za Balkan, da Vlada Srbije ne bi smela da zaboravi na podelu Kosova i Metohije koju u međunarodnoj zajednici „niko nije podržao ali ni odbio kao rešenje”. Mejer je tada vizionarski poručio i da „menjanje granica nikada nije bilo Sveto pismo za EU i UN”.

Ovu inicijativu je podržavao tada i Čarls Kapčan, član američkog Saveta za spoljne odnose, koji je svoju ideju objašnjavao time da će u tom slučaju “Priština biti oslobođena uzaludnih pokušaja uspostavljanja vladavine nad oblašću koja namerava da zadrži vezu sa Beogradom”.

U sećanju je i, relativno nedavno, zalaganje istaknutog intelektualca Noama Čomskog koji nije podrobnije elaborirao svoju ideju osim da “ne vidi drugo rešenje”; možda treba pomenuti i nedavnog beogradskog gosta Tjerija de Monbrijala, francuskog intelektualca, koji je preko NIN-a srpskoj strani zamerio što nije imala hrabrosti da se odlučnije založi za podelu.

Pravo pitanje na ovom mestu glasi: zašto je ono što se slobodnomislećim intelektualcima čini kao vrlo korisna ideja, u političkom smislu bilo nepoželjno, takoreći tabu. Odgovor bi se mogao sadržati u tome da nikada dve strane nisu dovedene u situaciju da zaista pregovaraju o kompromisu, zbog čega su i jedni i drugi, Priština i Beograd, istrajavali na početnim, maksimalnim zahtevima. Kada je, posle 2000. godine, Beograd doveden u situaciju da je spreman na popuštanje, tada je međunarodna zajednica nametnula “nedeljivost Kosova” kao obaveznu.

Sledeće je pitanje zašto je međunarodna zajednica to uradila. Argument da iz multietničkih i civilizacijskih razloga nije želela da uspostavlja etničke granice u 21. veku u Evropi, nije mnogo pouzdan pošto sam Marti Ahtisari priznaje da sa civilizacijskim standardima kosovske vlasti loše stoje, s tim da međunarodni predstavnik to koristi upravo kao argument u prilog nezavisnosti: nezavisnost je jedini način da se vlada u Prištini učini odgovornom za poštovanje ljudskih prava, kaže.

Drugi mogući odgovor na pitanje zašto se problem Kosova rešava u paketu za celo Kosovo, jeste ono u šta inače veruje Beograd, a veruje i Moskva. To je da NATO i Zapad, naprosto, žele da pobednički finalizuju svoju kampanju iz 1999. godine, mada se ipak ne usuđuju da otvoreno tako i kažu. I u tom cilju nisu spremni na popuštanja. Vladimir Putin, govoreći nedavno o rešenju za Kosovo, poentirao je rečenicom: da li je normalno bombardovati zemlju usred Evrope krajem 20. veka? Time je stavio do znanja da Ahtisarijeve aktuelne poteze posmatra u istom horizontu sa događajima iz perioda bombardovanja SR Jugoslavije, što se Rusima uopšte ne sviđa i ako se to ima u vidu, onda je možda i lakše razumeti prirodu ruskog protivljenja.

Ko god da je izdejstvovao zaključak o nedeljivosti Kosova, verovatno je imao u vidu da je srpska pregovaračka pozicija time matirana. Naime, nezavisnost Kosova je neizbežna, zvanično je gledište, jer je povratak pod vlast Beograda za tamošnje stanovništvo neprihvatljiv. Na moguće protivpitanje zašto bi se Albancima glatko izašlo u susret, a ne i Srbima za koje je vlast Prištine “neprihvatljiva”, usledio bi odgovor da je takav stav Saveta bezbednosti i time je Beograd uklešten između suštinskih argumenata (volja Albanaca) i formalnih (stav Saveta bezbednosti).

Posebno je pitanje kako bi podela Kosova mogla biti prihvaćena u samoj Srbiji. Kosovo je već ugrađeno u srpski ustav, postoji skupštinska platforma za rešavanje tog pitanja i svakako je da radikali ne bi pristali na takvu pogodbu, a sigurno i neke druge stranke, samo je pitanje koje. Zbog svega rečenog, stav o prihvatljivosti podele Kosova u samoj Srbiji nikada nije bio testiran.

Sama geografija podele je prilično jednostavna: srpski deo bila bi teritorija severno od reke Ibar, to su opštine Leposavić, Zvečan, Zubin Potok i severni deo Kosovske Mitrovice, teren sa zaista zanemarljivim brojem albanskih stanovnika. Igrom slučaja, reč je o petnaestak procenata kosovske teritorije, celo Kosovo je, opet, petnaest odsto ukupne teritorije Srbije. Najnovije kombinacije uzimaju u obzir i područje oko Gnjilana, gde Srbi žive u većem broju i delom i u većini, ili čak u etnički čistim manjim područjima ali je granicu zbog njihove razuđenosti jako teško povući.

Veliki deo Srba, ipak, živi južno od reke Ibar i oni bi u slučaju podele bili nužno prepušteni sudbini i to je, na srpskoj strani, glavni unutrašnji argument protiv podele. Protivargument je da nikad niko nije ni rekao da je to idealno rešenje nego samo, da citiramo Đinđića, najmanje loše rešenje.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM