Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Aleksandar Dimitrijević

“SRPSKI PRAGMATIZAM” KAO POLITIČKA AMNEZIJA

Pragmatizam je pravac ili način filosofskog mišljenja, nastao u Americi na kraju devetnaestog i na početku dvadesetog veka. Prema njegovim pristalicima istina je ono što je očigledna, praktična konsekvenca u pojavnom svetu, a ne ono što dolazi kao rezultat metafizičkog shvatanja realnosti. Drugim rečima: ono što je dato to je istinito. Konkretnije rečeno, istinito je ono što je u datom momentu korisno. Pošto se realnost stalno menja, postojeće ne poseduje dimenziju trajanja. Samim tim, istina kao deo realnosti i sama je podložna tim promenama. U objektivnom svetu pragmatizma ne postoji kategorija univerzalne istine, pa čak ni relativno trajne istine.

Amnezija je psihološki pojam koji se odnosi na stanje delimičnog ili potpunog gubitka memorije o prošlim događajima. Amnezija najčešće nastupa usled traume, povrede ili tumora na mozgu. Moderni čovek liči na čoveka koji ima amneziju, pa ne čudi što se u savremenoj književnosti i na filmu često sreće lik “bez sećanja”. Kada se govori “pragmatičnim” novogovorom uvek se dodaje i ono “zaboravite na istoriju i na prošlost, mislite samo na sadašnjojst i budućnost”.

Pragmatizam kao način mišljenja i postupanja pokazao se kao pogodan metod evolucije kapitalizma u fazi globalnog imperijalizma. Istovremeno, to je pogodno oruđe liberalne političke ekonomije kojim se čovek sa tradicijom pretvara u aistoričnog i obeskorenjenog potrošača. Pragmatizam ostaje interesantan za filosofiju, ako filozofija ima pretenzije da “misli” kako bi rekao Hajdeger. Dalje, pragmatizam je i dalje aktuelan u protestantskoj etici, i uopšte u protestantskom pogledu na svet iz koga i vodi poreklo.

Postavlja se pitanje otkud danas tolika potreba za pragmatizmom, čak se može govoriti o hegemoniji pragmatizma u sferi političkog delovanja? U vezi sa tim se možemo pitati zašto se nekima nudi “kratko pamćenje“ kao solucija za rešavanje njihovih političkih izazova? Odgovor leži u činjenici da je to teorijsko i praktično polazište onih koji trenutno dominiraju svetskom političkom scenom. Ti isti politički krugovi nastoje da nametnu činjenicu trenutnog stanja kao trenutnu univerzalnu istinu. Na taj način oni potvrđuju svoj položaj dominacije i obezbeđuju alibi za svoje političku aktivnost.

Za Zapad istorija današnje Srbije kao da počinje 1998. godine, ili možda 1989. godine. Sa stanovišta pragmatizma takav pristup je sasvim razumljiv jer pruža solidnu osnovu za opravdanje trenutnih političkih ciljeva Zapada u Srbiji. Problem za Zapad i pragmatičan načim mišljenja koji se odomaćio i kod nas, leži u činjenici da je Raška država, kao preteča srpske države nastala u devetom veku, a da je u dvanaestom veku Srbija već bila kraljevina. Ni jedna moderna država ne želi da dovede u pitanje svoju državnost odricanjem sopstvene istorije. Zašto bi to učinila Srbija.

To što Zapad pokušava da igra na kartu “kratkog pamćenja“ zastupajući pragmatizam, razumljivo je isključivo sa tačke njihovih interesa. Ali kada pragmatizam postane osnova političkog delovanja u Srbiji to postaje opasan izazov za državnost Srbije i njene nacionalne interese.

Predstavnici Liberalne Demokratske Koalicije u Srbiji vole da kažu za sebe da su politički pragmatisti i realisti. Koliko je to opasan politički stav najviše dolazi do izražaja kad se povede diskusija o budućem statusu Kosova i Metohije. Tačnije, ne postoje nikakve osnove da se status Srbije i Kosova i Metohije kao njenog integralnog dela, dovode u pitanje i o njima uopšte raspravlja. Ali ukoliko već imamo taj slučaj onda osnovi političke kulture nalažu svakome u Srbiji, ko sebe smatra javnom političkom ličnošću, a ima svoje mišljenje o temi statusa Kosova, da pre svega vrši pritisak na naše političare da insistiraju na Rezoluciji 1244 Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Zatim, da ostane kod načela da prekrajanje državnih granica uz upotrebu sile nije dopustivo. Taj princip koji važi za sve treba da važi i za Srbiju. Podsećamo, vojna intervencija snaga NATO u Srbiji i na Kosovu i Metohiji 1999. godine nije ništa drugo do agresija iz koje je proizašla kasnija okupacija kao njena posledica. Negiranje te činjenice i donošenje političke odluke uprkos tome nema ni pravno ni moralno potkrepljenje u međunarodnom pravu.

U prošloj nedelji radio B92 objavio je stavove o budućem statusu Kosova i Metohije dvoje srpskih političara “pragmatične orijentacije”. Gospodin Protić je u svom političkom argumentu pribegao nekakvom nategnutom povlačenju paralela između Kijeva i Moskve, između Rusije i Ukrajine, sa jedne strane, i Beograda i Prištine, odnosno Srbije i Kosova i Metohije, sa druge strane. Bojimo se da gospodin Protić pokušava da zbraja žabe i babe nadajući se da mu se kao zbir ukažu glave šećera njegovih partijskih pristalica. Pitanje Kosova i Metohije bilo je uvek mnogo više od političkog marketinga u izbornoj kampanji. Danas je to pitanje opstanka srpske države i pitanje slobode za sve građane Srbije. Tu činjenicu pre svega gospodin Protić treba da ima na pameti uvek kada želi da govori o statusu Kosova i Metohije. Osim toga, preporučujemo gospodinu Protiću da, ukoliko želi da govori o Rusiji i ruskoj crkvi dobro prostudira njihovu istoriju.

Gospođa Pešić, sa druge strane, pristupila je problematici Kosova i Metohije daleko kompleksnije. Pitanje statusa Kosova i Metohije postavljeno je na ontološku ravan objektivnog i subjektivnog definisanja realnosti. Tako gospođa Pešić, pokušavajući da opravda svoj pragmatistički stav po pitanju Kosova i Metohije tvrdeći da Kosovo i Metohija ni formalno ni sustinski više ne pripadaju Srbiji. U pokušaju odbrane svog metodološkog stava ona na umu ima Hegela i Konta, ali joj pred oči uvek izlazi samo Martin Seligmanov kult pozitivizma, izražen u formuli: svaki gubitak je u stvari dobitak. Kako to da se “pragmatizam” u Srbiji gotovo uvek pretvara u odbranu neodbranjivog koje obavezno ide u korist naše štete? Tako se pod firmom pragmatizma nama potura kukavičje jaje defetističkog mirenja sa gubitkom dela državne teritorije.

Sada nije prilika za upuštanje u studije istorije i religije kod Rusa i Srba. Istovremeno, ostavljamo ontološka pitanja forme i suštine filosofima da se oni sa njima bave. Međutim, danas, zalaganje za politički pragmatizam od strane pojedinaca u Srbiji kada su u pitanju Kosovo i Metihija, nije samo izigravanje činjenica ili neodgovorno tretiranje istorije. Kada je u pitanju status Kosova i Metohije, zagovaranje nezavisnosti Kosova i otuđenja dela teritorije države Srbije, jeste čin izdaje državnog i nacionalnog interesa, a o kršenju ustava i da ne govorimo. Kao takav on može da bude tretiran kao teško kriminalno delo, koje za sobom povlači i krivičnu odgovornost. Tako se pokazuje kako lako površan i kratkovid pragmatizam postaje štetočinski i na kraće, a naročito na duže staze.

 

 

 
 
Copyright by NSPM