Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

 

 

Miša Đurković

KAKO JE STVOREN FRANKENŠTAJN – SLUČAJ NEBOJŠE MEDOJEVIĆA

Ovih dana se u parlamentu Republike Crne Gore odvija poslednja rasprava o novom Ustavu te zemlje. Njen ishod se unapred zna pošto je režim Mila Đukanovića prethodno uspeo da namakne potrebnih 2/3 glasova u skupštini i na taj način se izvukao iz ozbiljne političke krize u koju je mogao da upadne. Spašavanje Đukanovića i ponižavanje srpskog naroda koji se ovim ustavom svodi na nacionalnu manjinu obavljeno je zahvaljujući Pokretu za promjene Nebojše Medojevića. Ništa čudno, rekao bi čovek kad zna njegove dukljanske političke stavove. Problem je međutim što je on dobio isključivo srpske glasove i to zbog ogromne podrške koju je uživao od političkih i medijskih struktura iz Beograda. Dakle ovaj Frankeštajn dukljanstva koji dobija srpske glasove da bi njima na kraju ukidao srpstvo, čista je tvorevina Beograda, koji se danas nakon napravljenog problema po ko zna koji put pravi lud. Pogledajmo kratku istoriju ovog fenomena.

Nebojša Medojević je onaj lepuškasti elokventni momak koga su beogradski mediji, iako je čovek inžinjer elektrotehnike, uzdigli na pijedestal ekonomskog stručnjaka, eksperta i analitičara. Tokom devedesetih Medojević je svoju političku karijeru gradio kroz Socijaldemokratsku partiju na čijem je čelu Ranko Krivokapić; partiju koja je od svih u Crnoj Gori najviše antisrpska. Iako nominalno opozicionar, istovremeno je obavljao konsultantske poslove za niz firmi, a sredinom decenije bio je angažovan u crnogorskoj Agenciji za privatizaciju. Kasnih devedesetih svoje konsultantske poslove i politički angažman počeo je da širi i na Srbiju. Često se javljao u beogradskim opozicionim medijima komentarišući političke odnose Srbije i Crne Gore, ekonomske prilike u obe republike, ali i politiku u Srbiji. Svojevremeno je bio i u eskpertskoj grupi G17.

Njegov politički uspon počinje posle 2000. sa dolaskom nove demokratske garniture u Beogradu. Medojević je postao regularni gost političkih talk show-a , obavezni komentator političkih odnosa između Srbije i Crne Gore, osoba čiji je imidž pažljivo građen i promovisan. Dešavali su se i ispadi poput onog njegovog javljanja u listu Identitet, koji je označavan i kao oficijelni list Zemunskog klana. Posle formiranja Državne zajednice Medojević osniva svoju ekspertsku grupu, odnosno NVO Grupa za promjene. U to doba zaista se nije znalo kakav je stav Zapada prema Đukanoviću i Medojević se sa svojom varijantom crnogorskog G17 nametnuo kao zanimljiv partner za eventualno rušenje DPS-ovog režima. Priča o evropskim integracijama, kritika kriminalizovanog i korupcionaškog režima trebalo je valjda da otkine od režima jedan deo glasova onog sveta koji je za samostalnost, ali i za demokratizaciju i oslobađanje od statusa privatne države nekolicine ljudi.

U predvečerje referenduma lansirana je ideja o opozicionoj političkoj četvorki gde su uz Medojevića i Pavla Bulatvića bili i Miodrag Lekić i Andrija Jovićević. Ta ideja o širem opozicionom frontu nikad nije zaživela, ali je njome Medojević još jednom ispromovisan u političkog lidera bliskog Beogradu. Tokom referendumskog procesa Medojević je, iako eksplicitno separatista još od početka devedesetih, upadljivo ostao po strani tek ponekad objašnjavajući zašto bi možda ipak bilo bolje da se razdvojimo (za ovu nedovoljnu angažovanost su ga kasnije režim i njegovi sateliti više puta prozivali).

Odmah nakon odvajanja Crne Gore njegova politička grupacija se aktivirala stalnim saopštenjima i upadljivom medijskom pripremom za prerastanje u političku partiju. To se i desilo u leto 2006. pred izbore zakazane u septembru. Pokret za promjene je nastupio sa ogromnom podrškom medija iz Beograda, ali i kvazižrežimske, separatističke strukture ljudi oko Vijesti i Monitora koja se sa režimom spori zbog njegove bliskosti sa Rusima i promovisanja ruskog kapitala u RCG. Osnova Medojevićeve priče je neokomunistička, neojugoslovenska ideologija koja bi navodno da prevaziđe identitetske podele i koja je ljudima poručivala kako pitanje identiteta nije važno, a da Mila treba srušiti ekonomskom tematikom, pričom o boljem životu i borbi protiv kriminala i idejom o evropskim integracijama koje su iznad svega.

Sve veću podršku Medojević je osim od Beograda dobijao i od raznih zapadnih faktora: u svim istraživanjima javnog mnenja koje zapad finansira on je naduvan do beskraja (to je praksa koja je besramno nastavljena i posle izbora pa i danas razni CEDEM-i, DAMARi i sl, PzP stalno napumpavaju kao navodno veliki izazov za režim, a Medojevića ko navodno ozbiljnog predsedničkog kandidata koga samo Đukanović može da pobedi). Na izborima, međutim, fijasko. PzP je dobio manje glasova i od urušene projugoslovenske strukture SNP-a i partnera, ali i od Srpske liste koja je bez ikakve medijske podrške i uz potpuno ignorisanje u Beogradu dobila najviše opozicionih glasova. I to što je PzP dobio, dobo je zahvaljujući ličnoj promociji svog predsednika budući da nikada nisu napravili bilo kakvu partijsku infrastrukturu. To se videlo već na zimskim prevremenim izborima u opštini Zeta gde su sa četiri odbornika spali na jednog.

Treba pomenuti da je Medojević pristalica Miraševe CPC, da su svi poslanici PzP-a uglavnom bivši liberali i SDP-ovci, dakle klasični separatisti. No to su vrlo pažljivo potisnuli u drugi plan stalno ubeđujući građane CG kako su to nevažna pitanja. Sa takvom pričom i političkom podrškom Beograda, Medojević nije uspeo da uđe ni milimetar u DPS-ovo biračko telo ali je uspeo da prevari jedan deo srpskih glasača razočaranih ishodom referenduma i da otkine skoro trećinu opozicionog, srpskog biračkog tela. Taman ono što je Milu trebalo za usvajanje ustava u parlamentu.

Spor oko ustava potrajao je međutim mnogo duže nego što je režim želeo. Razlog treba tražiti u tome što je ostatak opozicije vršio ogroman pritisak i na režim, ali pre svega na Medojevića da ne ulazi ni u kakve aranžmane sa Đukanovićem. Sam Medojević je sve vreme morao da kalkuliše šta da radi jer mu je jasno da ovakav čin koji ga de fakto izdaja opozicije i u opoziciji dogovorenih načela, verovatno označava njegov politički kraj. Dakle njemu u opoziciji više nema mesta i verovatno će završiti kao neka vrsta Mike Živkovića i njegove Liberalne partije, dakle kao kvaziopozicioni satelit režima. No njegove kalukacije su prekinute onog trenutka kada su ga određeni faktori sa Zapada uzeli pod svoje, spašavajući Mila kao i dalje potrebnog partnera.

U ovom trenutku Medo je završio ogroman posao Đukanoviću. Opozicija je nastojala da, ili natera režim na popuštanje i prihvatanje ozbiljnog kompromisa oko simbola i položaja srpskog naroda u CG, i posebno u pogledu statusa SPC, ili da ga porazi time što će morati da ide na referendum i da na njemu ustavni predlog režima izgubi legitimitet. Sve te brige su okončane kada je PzP postigao dogovor sa režimom. Rešenja su katastrofalna za srpski narod: on se svodi na status manjine, ostaće separatistički simboli, ne pominje se SPC u ustavu, službeni jezik je crnogorski, a takva rešenja su zacementirana ogromnom potrebnom većinom u parlamentu koja je potrebna da se ona promene. Milo je zahvaljujući Medu dobio sve što je hteo.

Beogradski mediji vrlo šturo prenose ova nova dešavanja u Podgorici, a ovaj politički Frankeštajn se oteo i naneo ogromnu štetu Srbima i srpskom pitanju u Crnoj Gori. Zvanična politika u Beogradu ćuti. Ponovo...

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM