Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Đorđe Vukadinović

Kosovski rubikon

Sažetak: U prvom delu rada analiziraju se unutrašnji i spoljni razlozi koji su doveli do eskalacije kosovske krize koja svojim značajem i potencijalnim implikacijama nadilazi srpske i regionalne okvire. U drugom delu, razmatraju se ozbiljne posledice koje će podrška koju SAD i većina zapadnih zemalja pružaju kosovskoj nezavisnosti ostaviti na srpsko-američke odnose, pa i na ukupnu spoljnopolitičku orijentaciju Srbije. Konstatuje se postojanje svojevrsne srpske geopolitičke šizofrenije (duž ose istok-zapad), pri čemu su politička, društvena i kulturna i elita orijentisane izrazito prozapadno, za razliku od u tom pogledu znatno skeptičnije većine građana Srbije koji – naročito SAD – ne mogu da oproste bombardovanje i pristrasno držanje tokom raspleta jugoslovenske krize. Na kraju, sugeriše se zaključak da bi, s obzirom na blisku prošlost, kao i istorijsko iskustvo, jedna elastična geopolitička orijentacija, koja uključuje striktnu vojnu neutralnost i aktivnu politiku ravnomerno usmerenu na sve četiri strane sveta, bila najoptimalnije rešenje za današnju Srbiju. Kosovo, sa svojim istorijskim i simboličkim značajem za srpski narod možda može podstaći tu spoljnopolitičku tranziciju i proces nacionalnog samoosvešćenja, ali, isto tako, može predstavljati i uvertiru u novi ciklus nacionalnih poraza, unutrašnjih sukoba i frustracija.

Ključne reči: Srbija, Kosovo i Metohija, SAD, Rusija, Koštunica, suverenitet, geopolitika

Kosovska kriza se već do sada pokazala kao prava grobnica za brojne, navodno, pouzdane političke i analitičarske procene i prognoze. Setimo se samo koliko puta i sa koliko sigurnosti je objavljivano da će sve biti gotovo do kraja 2006! Pa onda januara, marta, maja, juna, septembra, decembra 2007. Koliko se pričalo o sednici Saveta bezbednosti na kojoj će biti usvojena "nova rezolucija na bazi predloga Martija Ahisarija"? Zato se danas čak i dobri poznavaoci srpskih političkih prilika uglavnom ne usuđuju da prognoziraju razvoj događaja nakon desetog decembra. Ipak, gotovo svi se slažu da će krajem ove, odnosno prvih meseci naredne godine u Prištini, Vašingtonu, Briselu i Beogradu biti povučeni potezi koji će definitivno promeniti sadašnji kosovski status kvo, i da će ti potezi imati dalekosežne posledice ne samo na region, nego i na globalne međunarodne odnose. Zadržavanje postojećeg stanja je, navodno, neizdrživo i mora se "ići napred", pri čemu se pod tim "napred", s početka, stidljivo i eufemistički, a poslednjih meseci sve nedvosmislenije, podrazumeva i forsira isključivo jedna opcija – nezavisnost.

Ali kako je uopšte došlo do toga da jedno, ipak, lokalno srpsko i balkansko pitanje, postane jedna od dve-tri (uz Iran, Irak i Zakavkazje) centralne teme i, tako reći, prelomna tačka aktuelne svetske politike? I kakve su moguće unutrašnje, regionalne i globalne implikacije i pouke ovog kosovskog slučaja.

"Male" greške – velika šteta

Ostavimo za trenutak po strani izuzetan simbolički status koji Kosovo ima u srpskoj istoriji i u formiranju srpske nacionalne svesti. Naravno da to nije beznačajno, ali rekli bismo da se ovde, pre svega, radilo o seriji pogrešnih odluka i procena u vezi sa problemom Kosova, i to od strane raznih aktera, i u dugom vremenskom periodu. Srbi su, najpre, generalno potcenili razmere demografskog problema na Kosovu, odnosno vrtoglavi rast albanskog prirodnog priraštaja, što je, u kombinaciji sa pogromima za vreme nacističke okupacije i sistematskim poluvekovnim pritiscima na nealbanski živalj, Srbe na Kosovu i Metohiji pretvorilo u apsolutnu i sve beznadežniju manjinu. Isto tako, u periodu pre i neposredno posle drugog svetskog rata, srpske vlasti su pogrešno verovale da se kosovski problem može rešiti pojačanom policijskom represijom nad albanskim stanovništvom, da bi, od kraja 60-tih, komunistički režim otišao u sasvim drugu krajnost, pokušavajući da albanske aspiracije pacifikuje davanjem Kosovu široke autonomije i konstitutivnog (poludržavnog) statusa unutar Republike Srbije i jugoslovenske (kon)federacije. Milošević je pogrešno verovao da je, nakon snižavanja nivoa autonomije i uspostave polupolicijskog režima u pokrajini, početkom devedesetih, kosovski problem suštinski rešen i prepustio ga na staranje svojim nesposobnim i korumpiranim lokalnim kadrovima. (1) A možda je najveća njegova greška bilo to što je pomislio da se sa Kosovom može igrati i politički manipulisati.

S druge strane, zapadni politički faktori (tačnije, Amerikanci) pogrešno su verovali – pod pretpostavkom da su u to zaista verovali – da je kosovsko pitanje prevashodno humanitarno pitanje, a ne sukob dva teško pomirljiva prava, dva etnikuma i dva državotvorna interesa. Kao i nekoliko regionalnih. Pogrešili su kada su, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, bez ikakvog pravnog, i dovoljnog moralnog pokrića zbog Kosova bombardovali Srbiju (odnosno SRJ). A još su više pogrešili kada su naknadno pokušali da ovu grešku koliko-toliko opravdaju (p)održavajući sliku o "genocidu nad albancima" i njihovom gandijevskom otporu, sistematski zataškavajući činjenice o kriminalu, albanskim zločinima i nehumanim uslovima u kojima opstaju preostali Srbi na Kosovu i Metohiji.

Osim toga, zavedeni pogrešnim informacijama od strane svojih poverenika sa terena, zapadnjaci su loše procenjivali stepen srpske zainteresovanosti za Kosovo, pogrešno mislili da „Koštunica samo blefira“, da će Tadić na kraju priznati kosovsku nezavisnost, te da je Kosovo "tek na 5-6 mestu srpskih nacionalnih prioriteta". Pogrešno su procenili rusku poziciju i moguću ulogu u kosovskoj krizi, neprestano upozoravajući svoje beogradske sagovornike da ne računaju na ruski veto u Savetu bezbednosti, da će se Putin nagoditi sa Bušom i da će ih "Rusi na kraju prodati" (2). I što je najgore, ovakvom svojom politikom, te direktnim i indirektnim obećanjima da im je, "kao nagrada za sve što su pretrpeli pod Miloševićem", zagarantovana nezavisnost, toliko su naelektrisali kosovske Albance da oni sada svaku, ma koliko povoljnu opciju koja im nudi išta manje od toga zaista doživljavaju kao smak sveta i izuzetnu nepravdu.

Najzad, deo srpske antimiloševićevske opozicije izgleda da je isuviše ozbiljno shvatio sopstvenu parolu da je "kosovsko pitanje zapravo demokratsko pitanje" i protivno iskustvu i zdravom razumu poverovao da je kosovska kriza otpočela sa Slobodanom Miloševićem i da će se sa njegovim odlaskom i završiti. Sem toga, jedan deo ovog srpskog opozicionog korpusa koji je posle 5. oktobra dvehiljadite došao na vlast doživljavao je Kosovo kao teret i nastojao da ga se što pre ratosilja (3), pri čemu su – opet pogrešno – verovali da će za takvu politiku imaju podršku, ili bar pasivni pristanak većine građana Srbije zaslepljenih sjajem evropskih zvezda i supermarketa. Prevarili su se.

Svi su, dakle, po malo grešili, i sada vrlo lako svi mogu biti na gubitku. Najviše, naravno, Srbi. Ali na gubitku itekako mogu biti i Albanci, SAD, zapadni interesi, regionalna stabilnost i "evropska stvar" u Srbiji. O međunarodnom poretku i pravdi da i ne govorimo. I verujem da sada mnogi vide da bi onaj pomenuti status kvo sa početka ovog teksta, zapravo, za sve bio mnogo bolje, tj. manje loše rešenje. Ali je veliko pitanje da li uopšte ima pilota u ovom avionu – i da li ima vremena da bilo ko promeni kurs i "povuče ručnu"?

Srbija i SAD: Oproštaj od iluzija

Nesumnjivo prva žrtva najnovijeg pritiska u pravcu kosovske nezavisnosti jesu srpsko-američki odnosi. S druge strane, više je nego čudno da čak ni bombardovanje 1999. godine i pristrasno držanje Vašingtona i Brisela tokom većeg dela balkanske krize nisu mogli da u značajnom delu srpske javnosti, a pogotovo srpske elite dublje pokolebaju jedan gotovo neupitni prozapadni stav. (Kod samih građana, kako pokazuju istraživanja (4), raspoloženje je nešto drugačije, ali je i tu bilo dosta konfuzije, delom zbog efekta kontinuirane prozapadne propagande, a delom i zbog višestruko izneverenih očekivanja u rusku pomoć tokom devedesetih godina.) No, način na koji SAD u poslednje vreme guraju kosovsku nezavisnost, a naročito arogantna i za zdrav razum ponižavajuća "argumentacija" sa kojom američki funkcioneri poput Nikolasa Bernsa, Frenka Viznera ili Danijela Frida obrazlažu zašto je takvo rešenje i pravedno i dobro za Srbiju (5), vrlo lako mogu za posledicu imati ozbiljno preispitivanje, pa i promenu srpskog postpetooktobarskog geopolitičkog kursa. Dugoročno gledano, bez obzira na sve medijsko-političke simulakrume i manipulacije, teško će biti objasniti Srbima zašto im je veći prijatelj onaj ko im nešto otima, od onog ko im – makar i neuspešno – pokušava pomoći da to što je njihovo sačuvaju.

A ko ne bi voleo da za saveznika ima najveću svetsku silu? Tim pre što su generacije onih koji trenutno vode glavnu reč u srpskoj politici i javnom životu suštinski formirane u snažnom vesternalističkom duhu, koji je, delom autentično, a delom iz višedecenijskog otpora komunističkoj dogmi, potencirao jedan gotovo kultni odnos prema tradiciji američkog liberalizma i “američkog načina života”. Taj odnos pomalo nekritičkog obožavanja protezao se praktično kroz sve sfere, od popkulture, Diznilenda, Holivuda i džeza, do političkog ustrojstva i političke filozofije. (Na kraju krajeva, Vojislav Koštunica, trenutno glavnoosumnjičeni za “istočni greh” i, navodni, antizapadni zaokret srpske politike, nije u mladosti prevodio Lenjina i Černiševskog nego Federalističke spise Hamiltona, Džeja i Medisona, tu gotovo svetu knjigu američke političke misli.)

Dobar deo srpskih političara i intelektualaca tek danas, s mukom, na jedvite jade, i uz mnogo nelagode i izvinjenja uči da nije greh biti na svojoj strani. Pogotovo ako/kada je ta “svoja strana” – verovali ili ne – u pravu! I to je možda i najveća korist od ovih farsičnih "pregovora" o statusu Kosova i Metohije. Bilo je, naime, apsolutno očigledno da Srbija iskreno pregovara, nudi različite moduse rešenja i pristaje na bolne ustupke, dok, nasuprot tome, Albanci uz američku podršku naprosto čekaju da vreme iscuri, da se objavi neuspeh pregovora i da krenu u realizaciju dogovorene nezavisnosti. Ovaj albansko-američki plan je bio toliko providan i toliko bezočno sprovođen tokom takozvanog "Ahtisarijevog procesa", a naročito tokom ovog poslednjeg šestomesečnog produžetka pod vođstvom evro-američko-ruske trojke, da je na kraju čak i apatična srpska javnost postala iritirana, uključujući tu i njen "evro-reformski" deo, koji gravitira DS-u i nije previše opterećen tradicijom, istorijom i kosovskim zavetom.

Iako nas se ne tiče neposredno – ili možda baš zbog toga – američka iračka avantura je na mnoge u Srbiji delovala izuzetno prosvetljujuće i iz dogmatskog dremeža trgla brojne privrženike slatkog "američkog sna". Iračka operacija je bila suviše očigledna katastrofa, suviše očigledno kršenje međunarodnog i humanitarnog prava, suviše je zaudarala na naftu, interese i golu politiku moći, a ponuđena opravdanja za nju bila su previše providna, licemerna i lažna. Na stranu što do zuba naoružani i haj-tek opremljeni američki vojnici na njihovim ulicama stanovnicima Bagdada, Faludže, Tikrita i drugih iračkih gradova verovatno pre mogu ličiti na opasne vanzemaljce iz nekog naučnofantastičnog filma, nego na dobrohotne “pismejkere” iz Foksovih ratnih reportaža koji dele deci bombone i grade iračke demokratske institucije. I još, povrh svega, u Iraku nigde nije bilo “Miloševićevog režima”, "srpske krivice", Srebrenice, Karadžića i Mladića – tih magičnih reči koje već u startu zakrivljuju, tabuiziraju i blokiraju svaku trezvenu diskusiju o događajima na Balkanu tokom devedesetih godina.

Elem, ako i sam Zapad, pa čak i veći deo američke javnosti osuđuje Bušovu iračku avanturu, onda, valjda, smemo i mi. A ako su tako strašno mogli da pogreše u Iraku – rezonuje prosečni, umereno razočarani srpski evro-reformista – teoretski je moguće da se malčice varaju i povodom Kosova. Ako su Bler i Buš, pred čitavim svetom i sopstvenom javnošću, mogli tako bezočno da lažu o iračkom oružju za masovno uništavanje i raketama koje "za manje od pola sata" mogu da budu lansirane na Izrael, legitimno je pomisliti kako možda nisu baš govorili „istinu i samo istinu“ ni povodom Račka, Markala, Dubrovnika, Vukovara...

Zato je danas potrebno mnogo gluposti, mnogo para ili mnogo mazohizma da bi se čak i u ovoj, uveliko dezorijentisanoj i korumpiranoj srpskoj političkoj eliti našla kritična masa onih koji su spremni da zdravo za gotovo prihvataju izlive američkog prijateljstva. Uzalud “američki kutci” po srpskim gradovima, zalud “nagrade za istraživačko novinarstvo” koje srpskim medijima dodeljuje američki ambasador, zalud bilbordi i neukusno reklamiranje pojednih humanitarnih akcija, zalud Nujork Tajms u Politici, zalud čak i neki korisni projekti US AID-a.

Koliko je Srbiji stalo do dobrih odnosa sa Amerikom i preko čega je njena politička elita zbog toga sve spremna da pređe, mogli smo se uveriti više puta tokom ove decenije. Ali oni koji iz bilo kog razloga podgrevaju iluziju da Srbija – na primer, povodom Kosova – može i treba da učini još nešto više, ne žele dobro ni Srbiji, ni srpsko-američkim odnosima.

Ruski faktor: blef - ili kec iz Putinovog rukava?

Dakle, poznajući veći deo srpskog političkog establišmenta, sa sigurnošću se može reći da bi – možda sa izuzetkom Tomislava Nikolića, premda je i on početkom devedesetih imao svoju “atlantsku” i amerikanofilsku fazu – svi oni više voleli da u tekućem kosovskom sukobu imaju SAD na svojoj strani. Ili makar da mogu računati na koliko-toliko izbalansiraniji i neutralniji stav Sjedinjenih Država po tom pitanju. Ali ne mogu. I to je realnost pred kojom više ne vredi zatvarati oči. Kao, uostalom, ni pred činjenicom da gotovo uz svaki tekst ili analizu u zapadnim medijima u kojoj se govori o ruskom stavu u vezi kosovskih pregovora obavezno, kao neka vrsta objašnjenja, ide napomena kako je "Moskva tradicionalni saveznik Srba". Drugim rečima, zapadni mediji nas podsećaju na ono na što su ovde već mnogi zaboravili. Ili što pokušavaju da zaborave.

I to je možda najveći paradoks u čitavoj ovoj geopolitičkoj zavrzlami. Zbog sumnje da su Srbi tradicionalno naklonjeni Moskvi i Rusiji, zapad je u kontinuitetu, po doslovno svim pitanjima (Hrvatska, Bosna, Crna Gora, Kosovo), zauzimao poziciju suprotnu srpskim nacionalnim interesima, što bi, na kraju balade, a po principu "samoispunjavajućeg proročanstva", moglo imati za posledicu da se Srbija – čija elita decenijama grozničavo hrli na zapad – ipak okrene prema istoku. Zato je, posle svega što se događalo i događa, striktna vojna neutralnost i jedan balansiran, pragmatičan odnos prema SAD, Evropskoj uniji i Rusiji najviše – i najbolje – što se od Srbije na zapadu danas uopšte može očekivati.

Srbija između Istoka i Zapada. Ni tamo – ni ovamo. Položaj koji retko može biti sreća, a najčešće je prokletstvo. Ipak, u svojim najboljim trenucima, od Nemanjića do Karađorđa i Miloša, srpska poliitička elita je – nekad planski, a nekad više intuitivno – rešavala ovu kompleksnu geopolitičku jednačinu. (Knez Pavle i Milošević, na svoju i našu nesreću, na primer, to nisu uspeli.) Činio je to, na svoj način, vrlo vešto i Josip Broz, ali je, nažalost, tu svoju veštinu i povoljan splet okolnosti prvenstveno koristio za uspostavu apsolutne lične vlasti, a ne institucionalno jačanje i osiguranje temelja države kojoj je bio na čelu.

I premda današnji svet nije onaj bipolarni, iz Brozovog vremena, i Putinova Rusija teško može zauzeti strateško i simboličko mesto nekadašnjeg SSSR-a, čini se da se upravo danas, posle niza godina, pred srpskom političkom elitom ponovo otvara izvesna mogućnost za jednu pametnu geopolitičku igru. I nije tu reč samo o osloncu na obnovljenu Rusiju, već i o drugim, u međuvremenu stasalim globalnim ekonomskim i političkim faktorima poput Kine ili Indije – i pri tome, razume se, ne zatvarati vrata ni prema evropskim partnerima i susedima. Ali vreme u kojem je “evro-atlantska” bajka bila obavezna i neupitna politička mantra u Srbiji, definitivno je prošlo. Koštunica to, po svoj prilici, vidi, ali je isuviše slab da bi mogao sam. Neophodni su mu ili Tadić ili Nikolić – a verovatno obojica. Pa je čak i tada veliko pitanje da li će izbušeni srpski Titanik uopšte imati vremena i snage za ovaj komplikovani i već uveliko zakasneli manevar.

Nema nikakve sumnje da je skepsa u pogledu ishoda čitave ove kosovske operacije i srpske geopolitičke tranzicije više nego opravdana. Kao i što je izvesno da će zapadni politički činioci – SAD, EU, NATO – Srbiju u tom procesu itekako dodatno ometati, saplitati i podsticati unutrašnju nestabilnost. Uprkos zvaničnim porukama da Srbiju niko ni na šta ne prisiljava, očigledno je da zapadni politički stratezi nipošto ne žele da izgube svoju interesnu sferu na Balkanu, niti da je dele sa bilo kime u Moskvi ili u Beogradu. No, već nekoliko puta se pokazalo da poslovično razjedinjeni i neorganizovani Srbi na temu Kosova umeju da postignu nesvojstveno im političko jedinstvo i mobilizaciju. Uostalom, i kroz istoriju gledano, može se reći da smo kao zemlja i narod bili neuporedivo bolji u trenucima kad smo Kosovo gubili ili osvajali, nego onda kada je bilo naše.

Fusnote:

1. O karakteru i razmerama ove režimske manipulacije sa Kosovom koje je, najpre, u periodu Miloševićevog uspona na vlast, služilo kao patriotska parola, a kasnije, tokom devedesetih, kao siguran rezervoar za namicanje neophodnih glasova, detaljno izveštava Mario Brudar (Nada, obmana, slom: politički život Srba na Kosovu i Metohiji 1987-1999, Beograd 2003.)

2. Kao svojevrsni lokalni eho, ovu mantru o "ruskoj izdaji" neprestano su, negde od kraja 2006. do sredine 2007, ponavljali mnogi srpski mediji i analitičari. O tome, vidi iscrpnu analizu N. Vukovića, “Ruski veto” u srpskoj dnevnoj štampi u prvoj polovini 2007. godine – jedna parcijalna analiza , I-III, na internet stranici http://www.nspm.org.yu/in_kosovo_metohija.htm

3. Vidi, na primer, upečatljiv slučaj Gorana Svilanovića, bivšeg – tada, tek budućeg – ministra spoljnih poslova SRJ u prvoj dosovskoj vladi, o kojem svedoči Milan St. Protić u: Izneverena revolucija, Beograd 2005. Nažalost, Svilanovićev rafinirani kosovski angažman poslednjih godina, kako u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope, tako i Saveta za Kosovo, pokazuje da je njegov stav iz 2000. koji se navodi u Protićevoj knjizi ("Oslobodite nas Kosova") ostao konstanta njegovog javnog delovanja.

4. Prema rezultatima istraživanja agencije Politikum, privlačnost ponuđene spoljnopoliitčke opcije "(naj)tešnje veze sa Rusijom" porasla je u periodu jul/avgust 2006 – oktobar 2007. sa 47,12% na 59,31 iz oktobra 2007. U isto vreme, opcija za ulazak u NATO opala je sa 29,18% na 26,20%. Oba ova podatka, razume se, u direktnoj su vezi sa stavom Rusije i SAD prema kosovskoj nezavisnosti. S druge strane, opcija "ulazak u EU" beleži kontinuiranu privlačnost od oko 70 odsto anketiranih gr adjana . (Vidi: Izvodi iz istraživanja javnog mnenja (leto 2006) i Stavovi gradjana Srbije o Kosovu i strateškim geopolitičkim orijentacijama (2007) na http://www.nspm.org.yu/in_istrazivanja.htm)

5. Tako, na primer, Frenk Vizner: “ Kada se to pitanje reši, Srbi će moći da se okrenu svojoj budućnosti, budućnosti u Evropi, transatlantskoj zajednici, i budućem članstvu u NATO-u, ali dok ne bude jasnog rešenja, izbeglice neće znati da li mogu da se vraćaju kući, pitanja odnosa izmedju Kosova i Srbije neće biti rešena, bićemo u vakuumu, i zato za dobro Srbije verujem iskreno da će rešenje kosovskog pitanja biti u dugoročnom srpskom interesu.” (Vidi intervju za Glas Amerike na internet stranici http://www.nspm.org.yu/Hronike/2007_vizner1.htm ). Slično, Nikolas Berns: “Ne želimo da ova veoma bolna i teška odluka o nezavisnosti Kosova pokvari mogućnost za dobre odnose naše dve zemlje. Posle veoma bolnog odvajanja Kosova od Srbije, SAD će veoma jasno izraziti stav da možemo imati lepu budućnost sa srpskim narodom.” (Vidi http://www.nspm.org.yu/Hronike/2007_berns2.htm)

Đorđe Vukadinović

CROSSING THE KOSOVO RUBICON

Summary

In the first part of the paper the author analyzes both internal and external reasons that lead to the escalation of the crisis whose significance and potential implications go beyond Serbian and regional settings. In the second part the author analyzes serious consequences which the support to Kosovo independence given by the US and most European countries will leave on the relations between US and Serbia and on the overall Serbian foreign policy. The author states that Serbia suffers from a specific geopolitical schizophrenia (along the East-West axis) in which the political, social and culture elite are emphatically pro-Western, unlike the skeptical majority of Serbian citizens who cannot forgive (particularly US) for the bombing and the biased attitude during the Yugoslav crisis. In the end, the author suggests that, considering its recent past and historical experience, only a flexible geopolitical orientation, which would imply military neutrality and active politics directed to all four points of the globe, would be the best solution for Serbia . Kosovo, with its historical and symbolic significance for the Serbs might encourage this transition in foreign policy and the process of coming to reason on the national scale, but it could also become the first stage of a new round of national defeats, internal conflicts and frustrations.

Key words: Serbia, Kosovo, USA, Russia, Koštunica, sovereignty, geopolitics.

Kraća (engleska) verzija ovog teksta objavljena u publikaciji In Press no 2, november 2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM