Amitai Ecioni
Kosovske lekcije
Ujedinjene Nacije će ove nedelje raspravljati o tome da li da daju "nadziranu" nezavisnost Kosovu. Pravo je vreme da se sagledaju zbivanja na Kosovu od 1999. godine, koja bacaju svetlo na strašne posledice preterano ambicioznog “daljinskog” socijalnog inženjeringa i centralizma, a sve u ime “izgradnje nacija” (nation-building), kao i na zamke “uvozno-dizajniranih” režima. Najvažnija činjenica o Kosovu jeste “rascep” između Srba i Albanaca. Glavni neuspeh stranih sila je njihova želja da ojačaju, nametnu ili na drugi način dovedu do multi-etničkog društva na Kosovu u kome bi Srbi i Albanci uživali ravnopravan status. Pet dana pre nego što je bio ubijen, marta 2003. godine, reformistički orijentisani srpski premijer Zoran Đinđić je to ovako postavio: "Srbi i Albanci nikad nisu živeli zajedno na Kosovu i Metohiji. Uvek su živeli jedni pored drugih. Multietničko kosovsko društvo je velika iluzija. Ono nikada nije postojalo. To je uvek bilo društvo etničke ko-egzistencije." Čarls Kapčan iz Saveta za spoljne poslove (Council on Foreign Relations) ponovio je ove misli: "Duhovno i činjenično, multietničko društvo nigde nećete naći. Pretvaranje da je drugačije i opovrgavanje ili odlaganje nezavisnosti rizikuje se povratak nereda i krvoprolića."
Uprkos tome što već dugo obitavaju u ovoj srpskoj pokrajini, većina albanskih Kosovara ne identifikuje se sa Srbijom, niti ima osećaj lojalnosti prema srpskoj državi. Čak i pre početka Miloševićeve kampanje ubijanja i proterivanja velikog broja Albanaca sa Kosova 1998. godine, srpska vlast je uspostavila politiku široke diskriminacije. Milošević je nadgledao politiku koja je težila ka zameni albanskih radnika Srbima, zatvaranju škola i univerziteta koje su vodili Albanci, kao i zatvaranju televizije, radija i novina na albanskom jeziku. Istovremeno, albanski Kosovari teško da su samo “okrenuli drugi obraz”; UČK je otpočela sopstvena teroristička zlodela, uglavnom protiv Srba, kao što je masakr u baru u Peći. S toga su, kada je glavni oružani sukob završen 1999. godine, dve grupe ostale ekstremno neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj. U ovakvu klimu istorijske segregacije i obostranog neprijateljstva, sa svojim konceptima, zakoračili su SAD, njihovi NATO saveznici, Rusija i Ujedinjene Nacije.
“Vežba izgradnje nacije” na Kosovu otpočela je odmah po završetku NATO kampanje bombardovanja, kada su UN preuzele upravu nad pokrajinom. Pokušaj društvenog inženjeringa na Kosovu posebno je značajan jer podseća, na mnogo načina, na druge nerealne, grandiozne planove izrađene od strane supersila s ciljem demokratizacije i razvoja jedne po jedne nacije. Planovi za Kosovo postavljeni su u nekoliko dokumenata odobrenih od strane UN, NATO i Rusije.
Ti dokumenti, naročito Rezolucija SB UN 1244 i "Standardi za Kosovo" Misije UN na Kosovu, između ostalih visokih ciljeva, pozivaju na uvođenje demokratskih institucija, kompetitivnu tržišnu ekonomiju, kao i vladavinu prava i zaštitu manjinskih prava. U dokumentima koji planiraju sudbinu Kosova sadržana je gotovo instinktivna averzija, od strane SAD i njihovih saveznika, prema podelama i razmeni stanovništva. Iako afirmišu veru u pluralizam, ovaj treba da bude ostvaren samo u kontekstu jedne nacionalne zajednice. Oni iz tog razloga nastoje da formiraju "održivo, multietničko, demokratsko društvo u kojem pripadnici svih zajednica mogu da žive dostojanstveno i bezbedno". Amerika se nepokolebljivo protivila predlozima o podeli, kantonizaciji ili etničkoj separaciji. Podsekretar SAD Nikolas Berns jednom prilikom je izjavio: "Opasan je zadatak za strance da počnu da povlače linije i redefinišu realnost drugih ljudi, njihove granice." Možda nije primetio da on sam nije poreklom “sin Kosova” kao i da je on, takođe, crtao granice, samo što su te granice odgovarale visokim ciljevima “izgradnje nacije”, što je u ogromnom sukobu sa procenama onih koji istinski poznaju Kosovo i koji su upoznati sa činjenicama na terenu.
Kritičar bi na ovo mogao da odgovori: "Možete tvrditi da svaki međunarodni pokušaj da se proizvedu unutrašnje promene, po svojoj prirodi predstavlja pokušaj da se “zanemare činjenice sa terena”, zato što su ove činjenice za žaljenje. Razlog interesa međunarodne zajednice za izgradnju države na Kosovu nije predstavljao odgovor na nečiji kapric, već, kao što ste gore naveli, moralni imperativ da se okonča etničko čišćenje; ne možete kriviti međunarodnu zajednicu za to što se čini da je “prenebregla stanje na terenu” kada postoji moralni imperativ da se ove činjenice promene."
Ja spremno mogu da ustvrdim kako planovi SAD i UN nisu bili zasnovani na kapricu, ali su, ipak, bili zasnovani na pogrešnim pretpostavkama. Sigurno je da je etni č ko čišćenje moralo da bude zaustavljeno; međutim, planovi za održivo, multietničko i demokratsko Kosovo u najvećem delu bili su iskovani tek nakon što je etničko čišćenje već bilo zaustavljeno. Niko ne poriče ekstremno žalostan karakter svega onoga što se dešavalo između Srba i Albanaca; ali istorijske činjenice ne nestaju zbog nečijih dobrih namera. Niti su ove namere bile moralno opravdane jer, na primer, sprečavanje Kosova da se otcepi od Srbije nema tu vrstu moralnog imperativa koji je povezan sa zaustavljanjem etničkog čišćenja.
U skladu sa planovima iscrtanim nakon š to je bombardovanje završeno, strane sile su pokušavale da nametnu svoju koncepciju izgradnje nacije u pokrajini. Kažem "nametnu" jer, počev od 1999. godine, Misija UN na Kosovu (UNMIK) vršila je de facto starateljstvo nad pokrajinom, sa ovlašćenjima da oblikuje građansko i političko društvo Kosova, onako kako smatra da treba. Ustanovljen od strane Saveta bezbednosti UN po okončanju rata, UNMIK je uobličen kao privremena civilna uprava sa svim nadležnostima i ovlašćenjima koja pripadaju jednoj normalnoj vladi. Administrator UNMIK-a, ovlašćen da upravlja Kosovom, postupa kao "prokonzul u imperijalnoj vežbi pacifikovanja i izgradnje nacije". Ova arogancija je lepo dočarana u sledećem pasusu iz izveštaja Međunarodne krizne grupe za 2006. godinu: "Iako će pomeriti proces bliže arbitriranju i nametanju, kako godina bude tekla, međunarodna zajednica još uvek rizikuje da odluči o Kosovu putem pogrešnog procesa. Ispregovarani sporazum je ideal, ali postavljanjem ovoga kao cilja, međunarodna zajednica implicira da postizanje sporazuma predstavlja viši prioritet od obezbeđivanja trajne stabilnosti i razvoja za Kosovo i region. Nametanje nezavisnosti, i podrška ovome ako do toga dođe, bila bi bolja od pokušavanja da se nadmudre razlike između Prištine i Beograda".
Bernar Kušner, bivši glavni administrator na Kosovu, igrao je u velikoj meri ulogu prokonzula. Da bi "stvorio demokratiju tamo gde ona nikad nije uhvatila korena", zabranio je novinama da štampaju informacije koje unose razdor, postavljao je određene sudije da bi postigao multietničnost u sudskim većima, pa je čak proglasio i nemačku marku zvaničnom kosovskom valutom. UNMIK je pokušao da formira etnički mešovitu Kosovsku policijsku službu; pravosuđe i krivično-pravni sistem trebalo je ponovo konstituisati na sličan način mešanjem pripadnika različitih etničkih grupa, i UN su radile na osnivanju multietničkih opštinskih veća u mešovitim zajednicama.
Nakon osam godina, zaludnost pokušaja da se takvi planovi nametnu ljudima koji su propatili kao albanski Kosovari, i koji tako jako žude za nezavisnošću, i koji su uglavnom jedne etničke pripadnosti, postaje evidentna. Mnogi srpski civili takođe su dosta propatili, i to do tačke da su i oni više za podelu, u jednom ili drugom obliku. Srbi, koji uglavnom žive u svojim izdvojenim enklavama, često se plaše čak i da putuju u druge delove Kosova ili nesrpske oblasti gradova u kojima su skoncentrisani. Međuetnički kriminal i dalje ima visoku stopu. Saradnja između dve etničke grupe, po mnogim pitanjima, kreće se od minimalne do nepostojeće.
Mnogim stranim silama je vreme da u velikoj meri smanje svoje snage u regionu. Vreme je da se prizna da je Rezolucija SB UN 1244, na kojoj je zasnovana misija i uloga UNMIK-a, "politička naučna fantastika" pisana bez uzimanja u obzir realnosti života i etničkih interakcija na Kosovu.
Poslednjih nekoliko godina Kosovo je ostalo deo Srbije isključivo u tehničkom smislu, pošto je većina oblika srpske vlasti i kontrole bila uklonjena iz pokrajine. UN su nastavile da se pretvaraju da je drugačije, pošto nisu bile voljne da postave presedan koji bi ohrabrio pravo na samoopredeljenje nasilnim sredstvima, naročito u drugim delovima Balkana, kao što je Makedonija. Konkretno, Rusija i Španija su se plašile da bi takav presedan ohrabrio odmetnute zajednice u okviru tih država da intenziviraju nasilje s ciljem dobijanja sopstvene države.
Kao kontrast “izgradnji nacije” koja je imala tako ograničen uspeh na Kosovu, nezavisnost ne samo da bi uzela u obzir istoriju i aktuelnu realnost etno-religijske podele na Kosovu, već bi i u velikoj meri takođe zamenila spoljašnje nametanje od strane SAD i UN odlukama koje bi narod Kosova sam doneo. Većina Srba koji su preostali nakon konflikta skoncentrisana je na severu, u oblasti koja se naslanja na Srbiju. Taj deo bi mogao biti priključen Srbiji ili bi ti Srbi mogli da zamene mesta sa sličnim brojem albanskih Kosovara koji žive u centralnoj Srbiji. Onim malobrojnim Srbima koji bi odlučili da ostanu na nezavisnom Kosovu, kao što su oni u okolini Prištine ili u drugim oblastima koje se ne graniče sa Srbijom, moraju biti osigurana prava i privilegije u okviru sporazuma o razdvajanju, a srednjovekovni kosovski, pravoslavno-hrišćanski spomenici moraju dobiti specijalnu zaštitu
Daleko od destabilizovanja regiona, secesija Crne Gore od Srbije 2006. godine bila je izvršena miroljubivo, legitimno i u skladu sa željama većine crnogorske populacije. Ako bi Kosovo sledilo ovaj put, nema razloga da se očekuje da bi to destabilizovalo Balkan mnogo više od Crne Gore.
Dalje, ovu lekciju bi trebalo primeniti na Irak i drugde, ako ne davanjem pune nezavisnosti etničkim i konfesionalnim grupama, onda bar visokim stepenom autonomije, uključujući i autonomiju po pitanjima koja se tiču regionalne bezbednosti.
Amitai Ecioni je profesor sociologije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Džordž Vašington. Ovaj tekst ilustruje stavove iz njegove knjige “Bezbednost pre svega: za snažnu, moralnu spoljnu politiku” ( Security First: For A Muscular, Moral Foreign Policy ) koju će ovog proleća izdati Yale University Press.
Naslov originala: “The Lessons of Kosovo” by Amitai Etzioni April 3, 2007 The National Interest
Prevod: NSPM
|