Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Timoti Garton Eš

Kraj kosovske nepodnošljive neizvesnosti

“Izgubljeno srce Balkana“ treba da postane 33-ći član Evropske Unije, a Srbija 34-ti

Ispred mene, dok pišem, leži parče Kosova. To je nazubnjen grumen, prečnika oko tri centimetra, beo, prošaran iznutra metalno žutim. Dobio sam ga od pokojnog Ibrahima Rugove, dugogodišnjeg prvog čoveka pokreta Albanaca za miroljubivo ostvarivanje nezavisnosti i strastvenog minerologa. (Mali broj posetilaca kuće Ibrahima Rugove u Prištini napušta kuću bez parčeta Kosova.) Takođe, ispred sebe imam i fotografije ratnog sukoba i pokušaja genocida na Kosovu, oslobođenja i međunarodne okupacije iz poslednje tri godine proteklog krvavog evropskog veka, koje sam napravio u to vreme. Bombardovana, izrešetana i opljačkana sela, džamije i crkve, sneg poprskan mrljama sveže krvi, raseljen drvodelja po imenu Selim Morići izvlači cigarete (“monte karlo”) iz ručnih kolica, goli prsti stopala žrtve koji vire iz vreće za telo.

Kosovo znači mnogo mnogima. Ono je srpska kolevka. Istovremeno i albanska kolevka. To je izgubljeno srce Balkana. Mesto gde je Slobodan Milošević započeo svoj put ka sramoti. Mesto na kome je Zapad zaštitio muslimane od hrišćana iskupljujući grehe za propuste u Bosni. To je novi primer zapadnog imperijalizma prema Noamu Čomskom. To je i prva oružana intervencija NATO snaga. To je mesto nekih od najlepših manastira na ovoj božjoj zemlji, koji sada opstaju kao izolovane enklave ortodoksnih Srba. Kaži mi koje je tvoje Kosovo, i ja ću ti reći ko si.

Šta god još da je, ili šta god je bilo, generalno govoreći, Kosovo je danas mali, ali vitalni izazov za međunarodnu zajednicu, a posebno EU. Kosovo je u nedefinisanom stanju više od sedam godina, otkad ga je posle NATO oslobađanja/okupacije Savet bezbednosti pretvorio Rezolucijom 1244 u protektorat Ujedinjenih nacija. Dalje ne može da ostane tako. Otuda je Marti Ahtisari, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN za budućnost Kosova, predložio impresivnu listu predloga kojima bi se napustilo dosadašnje stanje. Njegov plan verovatno neće koristiti termin nezavisnost, ali je svakome jasno da će njegovi efekti dovesti do nezavisnosti Kosova pod neposrednim međunarodnim nadzorom. Kosovo će imati svoju zastavu, himnu, ustav, vladu, skupštinu i državljanstvo. Biće u mogućnosti da učestvuje u međunarodnim ugovorima i da pristupa međunarodnim organizacijama. I pored svega, ova nezavisnost će biti nadgledana i usmeravana od civilnog predstavnika međunarodne zajednice potpomognutog međunarodnim vojnim snagama.

Veliki deo Ahtisarijevog plana posvećen je osiguranju prava preostale manjine Srba na Kosovu. Srpske zajednice mogle bi da imaju izuzetnu i dalekosežnu autonomiju, uključujući održavanje finansijskih veza s Beogradom, njihov obrazovni plan i program, dok bi njihovi predivni manastiri bili okruženi zaštitnom zonom. Ovo je vrlo složeno rešenje, daleko od idealnog kompromisa, koji izaziva nezadovoljstvo na obe strane – ali je ujedno najbolje čemu možemo da se nadamo u trenutnim okolnostima.

Međutim, neki su više nezadovoljni nego drugi. Uprkos skorašnjim demonstracijama u Prištini “nezavisnost odmah“, iza kojih je ostalo još dvoje mrtvih Kosovara, većina kosovskih albanskih političara iz najznačajnijih partija veruje da je ovo razuman plan. Srpski političari kažu da je neprihvatljiv. Rusi (pažljivo birajući reči) ističu da “neće da podrže“ proces ka nezavisnosti. Posle pregovora, u koje su uključeni i Srbi, zakazanim za sledeću nedelju, gospodin Ahtisari se nada da će napraviti završni nacrt predloga s kojim onda izlazi pred Savet bezbednosti u martu. Premda je Vladimir Putin nedavno upotrebljavao oštar rečnik, niko ne zna kakav će stav zauzeti Rusija. Verovatno ni sami Rusi ne znaju. Realisti sugerišu da završni dogovor neće biti postignut pre junskog zasedanja G8 na kojem će biti stvoreni uslovi za donošenje rezolucije Saveta bezbednosti, posle čega sledi četvoromesečni prelazni period do pune nezavisnosti. Ako se ne ostvari ovaj plan, sve je moguće. Doći će do neminovnog pogoršanja stanja na Kosovu. Kao rezultat, moglo bi da dođe do povećanog nasilja.

Sledeća četiri pitanja prevazilaze granice Evropske unije – ona treba da ima jasan, jedinstven, odlučan i strateški stav.

Sasvim je jasno da je ovo najbolje moguće rešenje. Da li je potpuno pravedno? Naravno da nije. Nije opravdano da nevina srpska starica, čiji je jedini akt nasilja upotreba štapa dok tera stoku na pašu, živi u strahu za sopstveni život. Ja nikad neću da zaboravim šta mi je u leto 1999. u prelepim Dečanima rekao otac Teodosije nakon oslobađanja/okupacije: “Slobodan Milošević je ne samo krivac za izgubljeno Kosovo nego je potpuno fizički i duhovno uništio svoj narod.” Stari kaluđer je jasno video da za gubitak Kosova Srbiji nisu krivi ni EU, ni SAD, ni NATO, nego Milošević sâm. Nama zato mora da bude jasno da je rešenje pitanja Kosova neophodno što pre. Trenutno stanje nedefinisanosti je neprihvatljivo.

Ako smo jedinstveni i snažni, privolećemo Rusiju da se usaglasi. Trenutno, predsedništvo Nemačke nad EU i G8 velika je šansa da se plan za Kosovo ostvari. Ako je ikada postojalo pitanje zauzimanja za evropske vrednosti (silovanja po Bosni dok je EU stajala kao posmatrač) i evropske interese, onda je to sada po pitanju Kosova. Svi važni evropski interesi sada su na Kosovu dovedeni u pitanje, dok u tome nema nijednog životno važnog interesa za Rusiju.

Na kraju: strateški. U perspektivi, jedini način na koji će Ahtisarijev plan funkcionisati je da se obe strane – i Kosovo i Srbija – pridruže Evropskoj uniji, zajedno s njihovim susedima na Balkanu. Među državama članicama Unije norma je postojanje slojevitih ugovornih aranžmana o podeljenom i ograničenom suverenitetu. Put za Kosovo nije u izgradnji nacionalne države nego u postajanju članom zajednice. Isto važi i za Srbiju. Ovo zahteva da vodeći evropski državnici imaju hrabrost i sposobnost sagledavanja budućnosti i da u tom svetlu posmatraju dalje proširenje Unije, jer će samo na taj način mir u slobodnoj Evropi kao celini biti obezbeđen.

U ovom trenutku, niko u evropskoj politici nema snagu da ovo prizna, iako su ministri spoljnih poslova evropskih država prošle nedelje izazvali ohrabrujuće glasove iz Srbije. U stvari, polovina Evrope već žali za napravljenim proširenjem. Ali, reći ću i ovo: u velikom balkanskom proširenju EU planiranom za 2014. godinu Kosovo i Srbija treba da postanu njena 33. i 34. država. Ili, po obrnutom redosledu, kako to Srbi vole da kažu. Ostali pridružnici u 2014. godini su Crna Gora, Bosna i Albanija. (Hrvatska i Makedonija su se uvukle nešto ranije, a za znatiželjne, Turska pristupa 2020. godine)

Kao što je bilo pomenuto pre nekoliko godina od strane predsedavajućeg, italijanskog predsednika vlade Đulija Amata: (na 100-godišnjicu Prvog svetskog rata) Sarajevska konferencija od 2014. treba da proslavi ovaj uspeh. Od Sarajeva do Sarajeva.

Timothy Garton Ash, The Globe and Mail, 15. februar 2007.

*Britanski politički pisac Timoti Garton Eš je profesor evropskih studija na Oksfordu.

Prevod Aleksandar Dimitrijević

 

 
 
Copyright by NSPM