Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Dragana Nikoletić i Marija Midžović

Ahtisarijev plan i pitanje srpske kulturne baštine na Kosovu

Pitanjem kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, koja se može smatrati najugroženijom evropskom baštinom na pragu trećeg milenijuma, posebno kada je reč o srpskim spomenicima kulture, bavio se i Specijalni izaslanik UN Marti Ahtisari. Zajednička ocena srpskih stručnjaka je da ponuđena rešenja ne ostavljaju prostor za optimizam. Ako specijalni izaslanik, vođen oročenim pesimizmom, posle konsultacija koje su zakazane početkom nedelje u Beču u jednom trenutku bude rekao, kako najavljuje, “E, tu smo, sad je dosta” i iznese Generalnom sekretaru UN plan o budućem statusu Kosova i Metohije - veliko je pitanje da li će u depou Narodnog muzeja u Beogradu ostati deo materijala arheološke i etnografske zbirke Muzeja u Prištini, ili će biti vraćeni sadašnjem Muzeju Kosova, osnovanom 2000. godine. Kao što je, u ostalom, 2003. godine političkom voljom na zahtev Mihaela Štajnera iz tog materijala izuzeta praistorijska figurina i vraćena kao znak dobre volje srpske strane, a onda, pred očima svetske javnosti, proglašena uz veliku pompu «simbolom kulturnog identiteta kosovarskog naroda». Nimalo slučajno jer je reč o figurini koja se nalazila na memorandumu Muzeja u Prištini i predstavljala njegov službeni simbol.

Materijal koji se pominje u Ahtisarijevom dokumentu čini nešto manje od 2 000 predmeta, procentualno malom delu (oko 5 posto ukupnog materijala zaostalog u fundusima u Prištini) ove zbirke koji je, prema rečima Branimira Jokića, direktora Muzeja u Prištini, na regularan način korišćen za realizovanje izložbi o arheološkom i etnološkom nasleđu na Kosovu i Metohiji koje su organizovane 1998. i 1999. u Beogradu.

U aneksu V o verskom i kulturnom nasleđu, član 6 Ahtisarijevog predloga, stoji sledeće: "Republika Srbija vratiće (shall return, engl.) arheološke i i etnološke predmete koji su uzeti kao pozajmica iz muzeja Kosova za privremene postavke u Beogradu u 1998-1999. u roku od 120 dana od dana stupanja na snagu ovog predloga rešenja".

- Nadam se da će sporni predmeti ostati u posedu Muzeja u Prištini sa prisilno izmeštenim sedištem u Beogradu i spreman sam da to branim do kraja, pre svega, na stručan način, pravilnim tumačenjem zaštite kulturnog nasleđa. Smatram da ono ne može pripadati samo jednoj etničkoj zajednici, u prvom redu kada se radi o preistorijskom nasleđu. Kada je u pitanju prednemanjićko nasledje, odnosno nasledje ranog srednjeg veka, kao i kulturno nasledje nastalo u dugom periodu srpske srednjevekovne države i koje je baštinio srpski narod, smatram neprimerenim da se danas osporava srpskim stručnjacima na Kosovu i Metohiji da se bave zaštitom vlastitog kulturnog nasledja. Stvaranje arheološke zbirke Muzeja u Prištini, preciznije sva arheološka iskopavanja, publikovanje i prezentaciju zbirke finansirala je država Srbija. Ove činjenice su nesporne i one su dobro poznate kolegama Albancima na Kosovu i Metohiji. Stoga je neprihvatljiv njihov jednostrani pristup. Oni bi svakako hteli da su vlasnici i da upravljaju celokupnim kulturnim nasleđem ni jednog trenutka ne izrazivši spremnost da odgovornost podele sa srpskim stručnjacima. Srpski stručnjaci su proterani iz institucija, onemogućeni da se bave svojom profesijom, a time je i njihova egzistencija dovedena u pitanje. Danas na Kosovu i Metohiji pod upravom UN skoro da ne funkcioniše nijedna srpska ustanova kulture. O multietničkim ustanovama čak ni međunarodni predstavnici više ne govore, jer su i sami svesni da postoje samo albanske jednonacionalne institucije i da srpski stručnjaci u njima ne mogu participirati. Razloga je više, a osnovni je bezbedonosni - kaže Jokić.

Za direktora Muzeja Jokić je imenovan 1998. godine, a samo godinu dana kasnije posle bombardovanja Muzej je izmešten u Beograd, doslovno u jednu kancelariju u zgradi Etnografskog muzeja na Studentskom trgu. On i njegovi saradnici intenzivno rade na zaštiti i prezentaciji kulturne baštine na Kosovu i Metohiji. Organizovali su veliki broj nastupa i gostovanja kako u Srbiji i Crnoj Gori tako i u inostranstvu.

Prema svedočenju Jokića, paralelno sa svakodnevnim radom na zaštiti nasleđa, ulažu se napori na prevazilaženju nerazumevanja od strane srpske kulturne javnosti, odnosno pojedinaca u nekim institucijama kulture. Za definisanje statusa ne samo Muzeja u Prištini već i svih matičnih ustanova kulture, nije bilo dovoljno razumevanja.

- Pravni vakuum u kojem delujemo svih ovih godina u velikoj meri je uticao na osipanje stručnih kadrova. Da bi sačuvali kadrovski potrencijal i izmenili sadašnji položaj ustanova kulture, izašli smo sa predlogom za reorganizaciju i revitalizaciju ustanova i povratak u sistem zaštite na Kosovu i Metohiji. S pravom očekujemo od međunarodne zajednice da podrži održivost srpskih institucija na Kosovu i Metohiji. To bi bio osnovni preduslov za saradnju sa albanskim ustanovama i podelu odgovornosti kakvu poznaje evropska praksa u očuvanju baštine, ističe Jokić.

Od 2000. godine u zgradi muzeja u Prištini, vodećoj muzejskoj instituciji u Pokrajini od osnivanja 1947, u prizemlju se nalazio Muzej Kosova, dok su gornje spratove koristili predstavnici Evropske agencije za rekonstrukciju i razvoj. Privremena Administracija UN je, kaže Jokić, 2000. godine osnovala novu instituciju, “Muzej Kosova”, instituciju u koju više nemaju pristupa srpski stručnjaci.

Jokić tvrdi da naša pozicija u pregovorima o kulturnom nasleđu nije adekvatna njenoj vrednosti, brojnosti i neprocenjivom značaju. On podseća da je Ministarstvo kulture Srbije oformilo Komisiju za povratak pokretnog materijala, čiji sam naziv prejudicira status materijala. Takva pozicija obesmišljava i eventualnu saradnju i razumevanje sa drugom stranom.

- Srpski stručnjaci sa Kosova i Metohije do sada nisu imali priliku da iznesu svoje mišljenje i predloge po pitanju zaštite kulturnog nasledja. Već godinama pojedinci iz jednog broja institucija u Beogradu, monopolističkim pristupom i bez bilo kakve konsultacije sa nama, u međunarodnim kontaktima nastupaju komotno i „kosmopolitski“. Kada je u pitanju pokretno kulturno nasledje, sadašnja direktorka i bivši direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Beograda, sada savetnik, bez zakonskog osnova i potrebne javnosti, zastupaju gledišta koja su u suprotnosti sa stavovima srpskih stručnjaka na KiM, a time i u suprotnosti sa mogućom zaštitom srpskog kulturnog nasledja na KiM. Zato očekujemo od relevantnih državnih institucija jasno tumačenje zakonskih propisa koji bi onemogućili ovakve štetne istupe, ističe Jokić.

Iz više izvora saznaje se da je povratak materijala već obećan, ali Evropa ipak nije uspela da dobije tumačenje pomenutog člana iz Ahtisarijevog plana od Gordane Marković, direktorke Zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, koordinatora radnih grupa, već nas je za sve informacije uputila na pregovarački tim.

Do koje tačke su stigli pregovori dve strane saznali smo od gospođe Burbuqe Bakija - Deva, šefa Odeljenja za zaštitu kulturne baštine Ministrastva kulture, omladine i sporta Kosova/UNMIK, koja je radila na čelu tamošnje radne grupe.

- Pri ministarstvima Srbije i Kosova i UNMIK organizovane su radne grupe koje su se tokom 2005-2006. godine bavile problematikom povraćaja pozajmljenog materijala iz Muzeja Kosova. Na Donatorskoj konferenciji u Parizu (koju je organizovao UNESCO prošle godine) ministar Kojadinović je obećao da će da vrati tražene arheološke eksponate, što je potvrdio pred novinarima na sastanku sa ministrom kulture Albanije Bujarom Leskajem i Arberom Hadrijem, direktorom Muzeja Kosova, kaže za Evropu Burbuke Bakija-Deva.

Jedan od retkih predstavnika Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Beogradu koji je bio spreman da prokomentariše sugestije iz Ahtisarijevog plana bio je Marko Omčikus, savetnik u ovoj kući. Može li se praviti paralela sa svojevremnim zahtevom da se vrati muzejski materijal iz Vukovara?

- Tehnički gledano, materijal može da se vrati u Prištinu u roku od 48 sati. Opušteno za nedelju dana. Takođe tehnički gledano partenonski frizovi mogu da se u opušteno? dinamici spakuju i prebace iz Londona u Atinu za 120 dana. Ovde se radi o materijalu Muzeja u Prištini i on tamo nesporno pripada, kao što i partenonski frizovi izloženi u Britanskom muzeju od 1803. pripadaju Atini, a ne vraćaju se iako danas nema nikakvog razloga da tamo i dalje stoje. Muzejski materijal iz Vukovara vraćen je tamo gde pripada. U sva tri slučaja zajedničko je to što je dislociranje činjeno iz razloga očuvanja od propadanja i neovlašćenog razvlačenja. Kada su se stvorili uslovi materijal je vraćen Vukovaru i tu nema mesta nikakvom daljem spekulisanju. Što se tiče muzejskog materijala iz Prištine, nesporno je da će biti vraćen. Međutim, politički gledano, u tom dokumentu očigledno je da nas tretiraju kao loše momke kojima će se sve oprostiti ako se pokažemo dobri i to vratimo u datom roku!?

Taj dokument bi bio u redu i potpun da je u njemu dat i realan rok od 10 godina albanskoj strani da se obaveže i garantuje punu restituciju nepokretnog kulturnog nasleđa nad kojim su atakovali njihovi ekstremisti. U tom smislu bih i podneo amandman na dokument, kaže Omčikus.

Marko Omčikus takođe smatra da srpska strana mora u pregovorima da obezbedi da Republika Srbija zadrži nadležnost nad spomenicima srpske provenijencije i da tu nadležnost poveri stručnoj konzervatorskoj instituciji, Republičkom zavodu za zaštitu spomenika.

- To ne bi isključivalo implementaciju i nadgledanje, ali struka mora da bude dominatna, a očuvanje nasleđa glavni cilj, jer ono nije ugroženo samo od mogućih zlonamernih nasrtaja već i od krajnje nestručnih poteza SPC - kaže Omčikus.

On ocenjuje da SPC ne uvažava konzervatorske principe u zaštiti nasleđa i sprovodi mnoge stvari na svoju ruku, nesvesno potirući stvarne vrednosti. Tu su-krivicu dele sa političarima na vlasti, što u krajnjoj liniji ide na ruku albanskoj strani, koja može u jednom trenutku da nas optuži za nestručnost u očuvanju nasleđa.

Do zaključenja ovog broja Evropa nije mogla da dođe u kontakt sa ministrom kulture Draganom Kojadinovićem, koji je bio na putu u Americi. Ipak od Miladina Lukića, pomoćnika ministra za zaštitu kulturne baštine, čuli smo lični stav da niko nema pravo da individualno obećava da će vratiti nešto što nije njegovo, već vlasništvo Republike Srbije. Povraćaj traženog pokretnog materijala je vrlo osetljiva stvar i o tome može da odluči jedino Skupština Srbije.

Slavko Živanov, PR Koordinacionog centra Srbije za Kosovo i Metohiju, izjavio je za Evropu da je tokom pregovora radnih grupa srpske i albanske strane prošle godine u Beču, u okviru razgovora o decentralizaciji, razgovarano i o povraćaju artefakata u Muzej Kosova, što je trebalo da bude gest dobre volje sa srpske strane povodom formiranja zaštitnih zona oko manastira. - To je bila stvar pregovora, da ne kažem trgovine. Znači, Srbija nije a priori protiv vraćanja muzejskih eksponata, ali nije ni za bezuslovni povraćaj. Pitanje je koliko su Albanci spremni da ispoštuju dogovor oko formiranja zaštitnih zona, kaže Živanov.

Antrfile

KVAZINAUKA

Kosovarski kulturni identitet

Pitanje kosovarskog kulturnog identiteta spada po oceni naših sagovornika u kvazinaučna pitanja i političku koketeriju. Reč je o potrebi da se na osnovu arheoloških nalazi plagira da su Albanci zatečeni, autohtoni živalj i količina falsifikovanih činjenica koja treba da potkrepi ovako „iskazan kulturni identitet“ je ogromna. Branimir Jokić podseća da sve što pripada preistoriji je deo evropskog i svetskog nasleđa i ne može biti „kosovarsko“ nego sa prostora Kosova i Metohije sa konkretnim stvaraocima tog nasledja. Kada je reč o srednjem veku postoje brojni artefakti koji svedoče o srpskom prisustvu, kao i predmeti iz prenemanjićke Srbije. Nauka otkriva i istovremeno prisustvo Albanaca na prostoru KiM, ali u minimalnom procentu.

Zanimljiv je i primer Drenice koja se naziva Drugom Srpskom Svetom Gorom i o kojoj sačuvan turski popis iz 1455. svedoči o potpuno drugačijoj nacionalnoj strukturi stanovništva od današnje. Kada je reč o džamijama, njihova gradnja započinje tek u 16. veku i one svakako predstavljaju otomansko, a ne albansko kulturno nasleđe i njihovo preimenovanje u „kosovarsko“ nasleđe sa stanovišta struke je neprimereno, kao i albansko svojatanje nekih od najznačajnijih srpskih manastira i crkava na KiM. Jokić naglašava da je pojava izvrtanja činjenica sve prisutnija, ali i bez adekvatnog i dovoljnog odgovora domaće i međunarodne stručne javnosti.

Marko Omčikus takođe smatra da kulturno nasleđe, a posebno arheologija uvek može da bude predmet političkog koketiranja, naročito ako se pri tom još i aktiviraju kvazinaučne teorije. Narodi na Balkanu nisu imuni od lansiranja takvih teza. Postoje i teze sa albanske strane da su srpski manastiri zapravo albanski, pa i zagovaranja da se osnuje albanska autokefalna pravoslavna crkva. Svakako su vam poznate i razne srpske kvazinaučne teorije i teze. Ozbiljna nauka takvim tezama se ne bavi i odbacuje ih. U ozbiljnim društvima takve teze ne nalaze svoje uporište, kaže Omčikus.

INTERVJU: BRANIMIR JOKIĆ

EVROPA: Na koju vrstu muzejskog materijala se odnosi zahtev iz Ahtisarijevog plana, aneks V, član 6 o vraćanju arheoloških i etnoloških predmeta?

JOKIĆ:Zahtev se odnosi na arheološki i etnografski materijal, odnosno, deo materijala Arheološke i Etnografske zbirke Muzeja u Prištini.

EVROPA: Tvrdite da Ahtisarijev zahtev o povraćaju nije utemeljen ni pravno ni na bilo koji drugi način i da je rezultat albanske propagande?

JOKIĆ: Do sada, nažalost, nije bilo pokušaja da se napravi potpuniji uvid u stanje i sadržaj pokretnog kulturnog nasleđa koje je ostalo širom institucija na Kosovu i Metohiji. Ako sve u institucijama, kao što ukazuje Predlog, pripada i treba „da se vrati“ albanskim kolegama na čuvanje, opravdano se postavlja pitanje šta je sa baštinom koja predstavlja deo srpskog tradicionalnog i modernog nasleđa i koji je to deo baštine na Kosovu i Metohiji o kome srpski stručnjaci, kvalifikovano i odgovorno, mogu da vode računa?! Kako smo 1999. godine proterani iz svih institucija na Kosovu i Metohiji i kako objektivno ne možemo da se vratimo u naše stanove, kuće i na naša radna mesta, znači li to da nemamo pravo da se bavimo poslom za koji smo zaduženi i da li to znači da smo, unapred, osuđeni na trajno gubljenje identiteta i prisilno nametanje „kosovarskog kulturnog identiteta“?! Jer, i Predlog govori o „kosovarskom“ verskom i kulturnom nasleđu.

EVROPA: Zašto je Mihael Štajner tražio praistorijsku statuetu iz arheološke zbirke i koja je njena simbolika i značaj za albansku etničku zajednicu na Kosovu i Metohiji, ako bismo se saglasili da praistorijski predmeti imaju univerzalno značenje?

JOKIĆ: Davanje statuete je bio izraz dobre političke volje iskazan sa srpske strane, a u cilju otpočinjanja dijaloga. Sumnjajući da će albanska strana zloupotrebiti taj gest, od gospodina Štajnera sam lično tražio da garantuje da se to neće dogoditi. Nažalost, figurina je već na aerodromu u Prištini dočekana sa posebnom pompom i slikama kojima je ceo grad bio izlepljen. Figurina je proglašena „simbolom kulturnog identiteta kosovarskog naroda“. Napominjem, ta figurina, kao jedna od desetina sličnih iskopanih na arheološkim nalazištima u Srbiji, bila je samo službeni simbol Muzeja u Prištini.

EVROPA: Koliko su stručnjaci za kulturnu baštinu sa Kosova i Metohije zastupljeni u pregovorima?

JOKIĆ: Pregovore vodi odabran tim odgovornih državnih predstavnika. Vaše pitanje može da se odnosi na radne grupe koje su formirane za podršku pregovaračkom timu - u njima nismo zastupljeni. Bili smo pozvani da učestvujemo u radnoj grupi Ministarstva kulture Srbije, ali, nažalost, samo formalno. Razgovore su u naše ime vodile kolege iz drugih institucija iz Srbije. Radom tih radnih grupa koordinirala je g-đa Gordana Marković, direktorka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

EVROPA: Kako komentarišete činjenicu da je ministar Kojadinović obećao albanskoj strani povraćaj predmeta iz Muzeja?

JOKIĆ: Sa tom informacijom, službeno, nisam upoznat, te ne mogu ni da je komentarišem.

EVROPA: Izneli ste stav da UNESCO politizuje svoju ulogu kada je reč o zaštiti kulturne baštine na KIM?

JOKIĆ: Tako se može tumačiti poslednji gest ove značajne organizacije, a to je potpisivanje ugovora o korišćenju sredstava prikupljenih na donatorskoj konferenciji u Parizu 2005. godine sa Administracijom UNMIK. Ova civilna Misija je, kao što je poznato, protivno međunarodnim obavezama, deo nadležnosti u domenu baštine prenela na Privremene institucije samouprave na Kosovu/UNMIK, konkretno, Ministarstvu za kulturu, sport i omladinu.

EVROPA: Kako tumačite činjenicu da u Ahtisarijevom Predlogu među sedam predstavnika institucija u okviru Saveta za implementaciju i nadgledanje za koji se predlaže da bude uspostavljen, nema, osim SPC-a, nijedne institucije iz Srbije, pa tako ni Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture?

JOKIĆ: Na osnovu ponuđenog predloga rešenja stiče se utisak da predlagač stidljivo prepoznaje SPC i naš Institut za zaštitu spomenika kulture u Leposaviću. Smatram da to nije dovoljno i da svi vidovi baštine moraju da dobiju adekvatnu institucionalnu zaštitu. Svesni smo da dobra organizacija u ovim vremenima puno znači, pa se i naša razmišljanja i zalaganja u poslednjih nekoliko godina kreću u okvirima jasne potrebe za racionalizacijom i reorganizacijom srpskih ustanova kulture. Na taj način, smatramo, dobili bismo osnov i za pokretanje pitanja nadležnosti i podele odgovornosti, i to, isključivo na način kako pozitivna evropska praksa prepoznaje i sugeriše.

DRAGAN KOJADINOVIĆ

Nisam obećao povratak artefakata ja sam Srbin i pravoslavac

EVROPA: Kada i sa kojim ciljem je osnovana Komisija za povraćaj pokretnog materijala pri Ministarstvu kulture RS?

KOJADINOVIĆ: Razgovori se vode paralelno na dva koloseka i njima rokovodi Specijalni pregovarački tim Srbije sa jedne strane i Ministarstvo, kroz četiri radne grupe formirane prošle godine koje se bave povraćajem odnosno obezbeđivanjem artefakata, planske dokumentacije, aktuelnim kulturnim razmenama i obnovom crkava i manastira. Taj posao je započet godinu dana posle pogroma na KiM i uništavanja 35 crkava i manastira. Stupili smo u direktnu komunikaciju sa zaštitarima iz Prištine i posle razgovora sa ministrom kulture privremenih organa KiM Astrikom Haračijom, dogovorili obnovu osam crkava.

EVROPA: Šta se dešava sa artefaktima na koje se odnosi Ahtisarijev zahtev?

KOJADINOVIĆ: Sve što je u kontekstu Ahtisarijevog plana, vodi Pregovarački tim, ali mi sa njima imamo komunikaciju, odnosno to nisu potpuno odvojeni razgovori: oni su nadležni za to, a na našim komisijama je da pripreme sve to.

EVROPA: Da li ste vi lično obećali povraćaj artefakata?

KOJADINOVIĆ: Ja sam samo rekao da moramo da vidimo gde se taj materijal nalazi, u kom je stanju itd. Samo vraćanje materijala podrazumeva završetak pregovora i odluku vlade do koje još nije došlo. Mnogo toga je urađeno na planu rekonstrukcije crkava uz pomoć Međunarodne komisije ispred Saveta Evrope na čijem čelu je Ema Karmajkl (Emma Carmichael). Saradnja na tom polju je tek započeta, ali povratak artefakata, po meni, podrazumeva pre svega povratak ljudi na svoja ognjišta. Ni od obnove crkava i manastira nema ništa, ako u njima nema života. To je dugačak proces i zavisi od političke situacije i odnosa Beograda i Prištine.

EVROPA: Kakav je vaš stav?

KOJADINOVIĆ: Da budućnost na KiM moram videti u saradnji, zajedničkom životu, a da prednost dajemo pravim informacijama, a ne neprijateljstvima i predrasudama koje traju vekovima.

EVROPA: Pomoćnik ministra kulture Kosova nam je rekla da ste vi decidirano obećali povraćaj artefakata?

KOJADINOVIĆ: Svaki državni činovnik mora da zna šta je procedura. Ja nisam slobodan strelac i ne mogu da radim šta hoću. Postoje odluke koje mora da donese ili verifikuje vlada, pogotovu u ovom trenutku. Ali kaže da ima mnogo onih koji hoće da falsifikuju istoriju. Bilo je takvih pokušaja čak i na zvaničnim sastancima (na Donatorskoj konferenciji u Parizu prošle godine), i to je osuđeno, deljene su brošure sa podacima koji nemaju utemeljenje ni u istorijskoj ni u kulturnoj baštini. To su stvari koje otežavaju proces, ali jednog dana će morati da se normalizuje situacija, a prethodno treba da se obave neke radnje, među kojima je i povraćaj artefakata.

EVROPA: Spolja gledano, tela koja se bave istom tematikom, zaštitom baštine KiM nisu povezana, u Pregovaračkom timu kažu da nisu obavešteni o vašim akcijama, dok direktor Muzeja u Prištini Jokić kaže da nije ni konsultovan.

KOJADINOVIĆ: Što bismo mi njega konsultovali, nek se vrati u Prištinu pa da priča iz prvog reda. Ja sve radim otvoreno i ne pričam šta se dešava u Prištini iz pete ruke, sve informacije su dostupne, jedini politički problem je povratak artefakata. Sve što je urađeno s naše strane urađeno je kao gest dobre volje i želje da počne da se popravlja sve loše što je bilo među nama u istoriji. Ali ja sam samo deo tima koji se zove vlada i ne bih ništa ni mogao da uradim bez njihove odluke. Pored toga, moram da podsetim da sam Srbin i pravoslavac i da se nikad ne bih se zaletao kad su takve stvari u pitanju.

 

 

 
 
Copyright by NSPM