Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Tomas Flajner:

Trojka uzima ozbiljno stavove srpske strane

Intervju vodila Daniela Nikolić

Njujork, 29.09.2007.

Daniela Nikolić: Evo nas u Njujorku, nakon upravo održane prve runde direktnih pregovora izmedju delegacija Beograda i Prištine uz posredovanje Trojke. Bili ste pravni savetnik Državnog pregovaračkog tima Srbije na pregovorima u Beču. Šta Vas motiviše da i dalje budete u Timu?

Prof. Dr. Tomas Flajner: Vrlo sam ponosan na ovu delegaciju, i imam odličan osećaj u vezi sa njom, prosto svi imaju isti cilj. Ovo sam rekao i juče na pregovorima: potpuno sam ubedjen da ovaj tim traži konsenzus, i da je u potpunosti protiv jednostranih rešenja. A u pitanjima koja se tiču mira, u krajnjoj instanci, i nalaženja konsenzusa, potrebno je puno vremena i strpljenja, ali je kompromis na kraju jedini garant stabilnog i prosperitetnog regiona.

Kakav je vaš utisak sada, nakon ovih prvih direktnih pregovora na kojima su dve strane sedele licem u lice i slušale predloge jedna druge? Kakva je bila atmosfera?

Kao prvo, stav Albanaca u ovim razgovorima nije značajno različit od onoga što smo već čuli. Ali moj osećaj, bar što se Trojke tiče, i u to sam ubeđen, je da nas shvataju daleko ozbiljnije nego što je to bio slučaj u Beču sa gospodinom Ahtisarijem. To se vidi i u takozvanom body language, to se vidi u pitanjima koja su nam postavljali i načinu na koji su reagovali na naše odgovore. Bilo je očigledno da nas pažljivo slušaju, da razmišljaju, da vagaju u glavama, da bolje shvataju naš stav.

U pripremi za ovaj intervju rekli ste da je tokom razgovora bio pominjan „podeljen suverenitet“ (common soveregnity). Šta to u stvari znači u slučaju Srbije i Kosmeta?

Da, gospodin Tadić je pomenuo ideju podeljenog suvereniteta, i američki predstavnik u Trojki ga je pitao šta pod tim podrazumeva. Ja sam rekao da ću odgovoriti pitanjem: zar ne bi rekli da su SAD i Portoriko pod podeljenim suverenitetom? Dakle, Portoriko je samo jedan primer autonomnog regiona pod jedinstvenim suverenitetom SAD. Postoji mnogo drugih primera, poput Olandskih i Farskih ostrva ili Tatarstana, ali u slučaju SAD, najdirektniji primer je podeljeni suverenitet u slučaju Portorika. Želeo bih da ukažem da podeljeni suverenitet ne podrazumeva samo federaciju, niti zajedničku državu.

Paralela sa Kosovom leži u tome da Portoriko ima snažnu autonomiju i sopstveni ustav ali je deo SAD, odnosno suvereniteta SAD, i u krajnjoj instanci zavisi od Ustava SAD. Imaju neku vrstu spoljne politike u odnosu na Latinsku Ameriku, ali je ipak deo suvereniteta SAD.

Da pređemo na pitanje konfederacije? Ovaj oblik uređenja takođe je pominjan ove nedelje u Njujorku. Da li bi takav model bio održiv? Ima li primera uspešnih konfederacija? Ili su, kao i u slučaju SCG, dosadašnji modeli konfederacije pokazali da one u stvari vode nezavisnosti država članica?

U istoriji znam za samo jedan primer konfederacije koji je doveo da stvarno održive i uspešne federacije, a to je Američka konfederacija iz 1776. godine. Ne mogu sad iz glave da navedem nijedan sistem koji bi se mogao nazvati konfederacijom. Švajcarska se naziva konfederacijom, ali to u stvari nije, i to ima veze sa problemom prevoda. Ali Švajcarska je u stvari federacija.

Kad govorimo o konfederaciji u slučaju Srbije i Kosova, ja ne mislim da bi taj model bio uspešan. Zašto? Zato što u konfederaciji imate dva ravnopravna partnera koji u određenim situacijama mogu međusobno da se blokiraju. A ako ti partneri imaju problem međusobnog poverenja onda oni to mogu stalno da rade i tako nastaje neefikasnost u funkcionisanju – ne dolazi se do rešenja, nema razvoja, ekonomskog između ostalog.

Po mom mišljenju, kad govorimo o Srbiji i Kosovu potrebno je govoriti o izgradnji poverenja i o pomirenju. A poverenje i pomirenje se ne mogu dostići ako imate dva ravnopravna partnera. Upravo za to je potreban podeljeni suverenitet, jedno zajedničko telo, a unutar tog tela obe strane treba da rade na uspostavljanju tog novog poverenja i pomirenja. U slučaju Srbije ovo je jedino moguće ako date široku autonomiju drugom telu. U principu, imate dve mogućosti: (imate mogućnost) da skoro sve nadležnosti date konfederaciji, u kom slučaju bi došlo do potpune blokade koja bi dovela do šah-mat pozicije; druga mogućnost je da jednom delu date izuzetno široku autonomiju i da onda dve strane samo u malom broju slučajeva moraju da rade zajedno. A moje je mišljenje da u ovom slučaju mora da se ide na tu široku autonomiju, gde bi se samo u nekim slučajevima, recimo na pojedinim važnim pitanjima vezanim za spoljnu politiku, radilo zajednički, kako bi se uspostavilo zajedničko povererenje i dogovor. Potrebno je razviti ovu sinergiju da bi se kroz nju upotrebile različitosti koje sada postoje između Kosova i Srbije.

Koliko sastanaka očekujete tokom oktobra i novembra, koju dinamiku susreta? Imajući u vidu da deseti decembar nije krajnji rok za okončanje pregovora, već datum kada Trojka podnosi izveštaj SB UN, šta Vi očekujete, pogotovo s obzirom na predstojeće parlamentarne izbore na Kosovu i Metohiji 17. novembra?

Prvo, što se tiče pregovora, već imamo dogovor za susret 14. oktobra u Briselu, a ima ideja da sledeći susret bude nedelju dana nakon toga, i to u Beču, i ništa više nije dogovoreno u bližoj budućnosti. Po mom mišljenju, ako bismo 10. decembra hteli da imamo neki izveštaj, konačan ili ne, svejedno morali bismo da imamo pregovore svakog dana ili skoro svakog dana. A to, čini mi se, nije ni predviđeno, a verovatno ni moguće za obe strane – upravo zbog izbora na Kosovu.

Ono čemu se nadam je da će 10. decembra Trojka moći da kaže da je uverena da je rešenje na osnovu konsenzusa moguće, da to rešenje može biti u ovom ili onom pravcu, i da oni predlažu nastavak pregovora, jer veruju da pregovori zaista vode konsenzusu. A nesporno je da takvi pregovori iziskuju puno više vremena.

Javnosti i na Kosmetu i u užoj Srbiji željne su da se ovo pitanje okonča, jer od njegovog rešenja puno toga zavisi. Kako vidite da privremene institucije na Kosmetu i Vlada Srbije treba da pripreme javnost za ono što sledi u pregovorima i nakon njih?

Po mom ličnom mišljenju, prvi i glavni cilj ovih pregovora jesu obični ljudi, običan svet. Prosperitet i razvoj običnih ljudi su jedino načelo u nalaženju rešenja. Ali pri tom mislim na prosperitet i razvoj svih. Ne možemo imati prosperitet i razvoj jednog dela stanovništva ako je drugi deo frustriran i nezadovoljan. Međutim, moramo biti svesni da je ovde bilo rata, da je došlo do strašnog gubitka poverenja, i da je sada potrebno vreme da se pomirenje i poverenje između zajednica ponovo izgrade, kao što je to uostalom bilo slučaj na drugim mestima.

Zato i običan narod mora da bude svestan da ćemo moći da dođemo do kompromisnog rešenja tek onda kada nam nade postanu realne. A onda će se i njihova situacija popraviti u velikom stepenu. Ali takodje moraju biti svesni da nije razumno prihvatiti rešenje koje će frustirati veliki deo jednog naroda. To je nešto što sebi ne možemo priuštiti jer su obični ljudi i njihove sudbine nešto o čemu moramo voditi računa.

Gospodine Flajner, ima li nešto, što Vas nisam pitala, a što biste dodali?

Da, hteo sam da dodam nešto. Ja sam bio prisutan na razgovorima u Beču, a evo sad smo imali direktne pregovore u Nujorku. U Beču nismo imali pregovore – imali smo razgovore. I trenutno je slično i ovde, ali imam osećaj da sada pregovori mogu da počnu. Jer bar što se Trojke tiče, vidim i ubeđen sam da nas shvataju ozbiljno, da naša zabrinutost postaje i njihova, a sve u cilju nalaženja kompromisnog rešenja koje bi bilo održivo za ceo region i za budućnost. Iz pitanja koja nam postavljaju članovi Trojke stekli smo utisak da ih zaista zanimaju naši odgovori i da će ih uzimati za ozbiljno i ubuduće. U slučaju gospodina Ahtisarija, bar takav je bio moj osećaj, on jeste slušao naše odgovore, ali nas nije uzimao za ozbiljno, jer svaki susret je završavao rečima, „Ako ne bude postignut dogovor, mi ćemo dati predlog koji će biti nametnut stranama, kao nešto što mi smatramo da je dobro rešenje“.

Dakle, mi nikada nismo imali razgovore, a sada imamo početak nečega što mogu biti dobri pregovori. Ali to bi onda značilo da će nam trebati puno više vremena, a ne da se pregovori završe okončanjem mandata Trojke, 10. decembra. Biće nam potrebno mnogo više vremena, jer u ovakvim stvarima puno toga zavisi od izgradnje poverenja – ne možete imati rešenje bez izgradnje poverenja. A izgradnja poverenja znači ulaganje vremena, znači puno dogovaranja oko različitih stvari. Jedino tako se može doći do održivog rešenja, ne jednostranog, već onog zasnovanog na konsenzusu.

Kako komentarišete pitanje, odnosno pretnje mogućim izbijanjem nasilja zbog „frustiranosti“ jedne nacije.

Prvo Portoriko, a onda Tatarstan, Farska ostrva, Alandska ostrva, Zanzibar – sve su to nacije gde smo imali strašne konflikte početkom i sredinom 19. i 20. veka. I kao i sada, svi su i tada govorili da je neumitno i da moraju odmah postati nezavisni, ali to se nije desilo; lično sam iskusio Južni Tirol u Italiji, gde se govori nemački i gde smo imali puno terorizma. Svi su govorili da ta priča o nezavisnosti Južnog Tirola „neće moći“ da prođe u Italiji. A kako sada može? Imamo autonomiju, i status koji se može dati Kosovu, ljudi su sretni da tamo žive. Ima problema, i uvek će ih biti sa manjinama, ali ljudi su srećni. Da je Tirol bio odsečen od Italije i dat Austriji, italijanska manjina bi bila uznemirena i frustrirana. Slično bi se desilo i u slučaju davanja nezavisnosti Kosovu, gde bi srpska manjina bila frustrirana. Potrebno je rešenje gde bi svi živeli zajedno, bez frustriranosti.

A da li bi albansko stanovništvo bilo duboko frustrirano u slučaju autonomije kao konačnog rešenja? Da li imate neki lek za takav ishod?

Daću Vam primer iz Švajcarske. Mi imamo malu italijansku zajednicu u trojezičnom kantonu Klezon. Ja sam jednom pitao političara iz te italijanske zajednice, zašto se ne obrate Italiji, zašto ne odu u Italiju? A on mi je rekao - „Vidite, naši susedi u Tirani (Tirana u Italiji), kada hoće da izgrade školu, moraju da pišu Rimu, a onda nikada ne dobiju odgovor. Mi to ne moramo.“ I upravo to je motivacija za razvoj. Sami ljudi mogu da vide i odluče šta im je potrebno za razvoj i to onda postaje njihova jedina motivacija, i u tom slučaju nisu frustrirani. Kad govorimo o autonomiji, vi možete napraviti školu, i sami za nju platiti, i na taj način se pobrinuti za svoju decu. To vas onda automatski čini zainteresovanim.

Naravno da sam svestan da albanski narod sada ima očekivanja, na osnovu nekih obećanja , da će dobiti nezavisnost. Ali običan narod treba da zna da se ne vredi oslanjati na velike narode. Možete se osloniti samo na sebe. Mi obični ljudi moramo se brinuti o sebi i treba naći pravni okvir koji bi nam u tome pomogao. Ja ću uraditi sve što mogu, dati primere, ideje, biti kreativan u nalaženju rešenja koje bi, naglašavam, bilo kompromisno za sve u regionu.

Nadamo se da ćete na drugoj strani imati ravnopravne partnere u tome. Hvala na intervjuu, gospodine Flajner.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM