Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Mehdi Huseni

KOSOVO IZMEĐU DVA "FILOZOFSKO-POLITIČKA" EKSTREMA

Mitrovica PRESS – Mitrovica

Boston/Mitrovica, 10. decembar - Prvi ekstrem odnosi se na "filozofsko-političku" tezu kolektivne paranoje srpskog etnocentrizma (nacionalizma, rasizma, fašizma, kolonijalizma i genocida) da "Kosovo pripada Srbiji", dok drugi "filozofsko-politički" ekstrem odražava apstraktnu nihilističku albansku tezu zvanične Tirane da "Kosovo pripada Kosovu", umesto da se makar kaže da Kosovo pripada Albaniji.

Obe ove kontradiktorne teme biće razjašnjene tek kada Kosovo stekne svoju nezavisnost kao međunarodno-pravni subjekt.

Uz "ispeglana" filozofska, utopijska, dekadentna, egzistencijalistička i prepotentna spekulisanja koja idu do krajnosti kod nekih analitičara diletanata, koja se odražavaju kroz duh i period komunističke "filozofske nauke" u vidu "bratstva-jedinstva", odnosno titoističko-rankovićevske Jugoslavije "bratstva-ubistva", ne može da se interpretira niti da se pravilno shvati, a ni da se vodi borba protiv kolonijalističke i genocidne politike Srbije usmerene protiv Albanaca i etničke Albanije, već se zamagljuje i još više zamračuje u smislu teorije i prakse njenog "dešifrovanja" u prilog realizacije i pragmatizma istorijske, političko-filozofske, diplomatske i pravne opravdanosti rešenja kolonijalnog albanskog pitanja na Balkanu.

Treba da nam bude jasna činjenica da uz dekadentnu političku filozofiju ne mogu da se postignu oslobođenje, sloboda i nezavisnost Kosova niti ostalih teritorija etnički kolonizovane Albanije. Zato, došao je odlučujući istorijski trenutak (kako je to nekad govorio naš istaknuti rodoljub Hasan Priština, borac za oslobođenje i ujedinjenje etničke Albanije), da predsednik Republike Albanije, Bamir Topi, i njen aktuelni premijer, Salji Berisa, otvoreno i u lice kažu zvaničnom Beogradu da je "Kosovo Albanija, a ne Srbija"! U suprotnom, Srbija i velikosrbi neće prestati da urliču i neće odustati od njihove antialbanske teze "Kosovo je Srbija" (!?)

Dakle, sve dok se Albanija zvanično ne bude izjasnila da je Kosovo Albanija, kako Kosovo, tako i Albanija, zajedno sa njihovim odanim saveznikom i spasiocem SAD, imaće nesporazume, razmirice i ozbiljne probleme sa kolonijalističkom Srbijom i sa rasističkim i fasističkim velikosrbima zbog teze "Kosovo je Srbija" (!?)

To da Beograd i velikosrbi tvrde i brane svoju tezu kolonijalističko-genocidnog sadržaja "Kosovo je Srbija", nimalo nas ne iznenađuje, ali to da neki albanski "filozofi" na vlasti još uvek nemaju hrabrosti da pred svetom i pred Srbijom tvrde i brane istinitu antitezu "Kosovo je Albanija" to ne samo da nas uznemiruje, već smo zbog toga i ogorčeni i podstiče nas da sumnjamo da albanskoj "političkoj filozofiji" još uvek nije jasno da surova kolonijalna i hegemonistička vladavina Srbije ne može da bude odbačena deklarativnim, navodno filozofskim parolama da "Kosovo pripada onima koji tamo žive"?! Kakva politička i nacionalna hipokrizija?! Kakav eufemizam?! Kakav je to filozofski daltonizam?! Nemati ni ljudske ni nacionalne svesti, nemati hrabrosti reći ono što treba da se kaže - istinu - da Kosovo ne pripada Srbiji već etničkoj Albaniji.

Upravo tu istinu treba braniti svim dozvoljenim zakonskim, nacionalnim i međunarodnim sredstvima.

Demaskiranje viševekovne velikosrpske istorije, politike, propagande, diplomatije i kolonijalistčke i genocidne prakse preko leđa Albanaca i etničke Albanije na Balkanu ne može da se obavi "mlaćenjem prazne slame", "jalovim pričama" i korišćenjem diletantskih eufemističkih koncepata kao i sramnog, anemičnog, zastrašujućeg, spekulativnog, moralizatorskog, antifilozofskog, protivrealnog i antipragmatičnog rečnika, već ih treba razobličiti pred svetom, nazvati ih pravim imenom i prezimenom, onako kako je izgrađen i osvedočen njegov antialbanski sadržaj.

Naime, uz gimnastičko uvežbavanje spekulativnih koncepata daltonističke i dekadentne filozofije, čime se "hrane" čitaoci različitih masmedija koja pripadaju "vremenima slame", nijedan narod u svetu nije stekao ni slobodu ni nezavisnost.

Zato, i mi Albanci na Balkanu, sve dok se budemo "hranili" i dok se budemo zadovoljavali takvim antifilozofskim i antirealističnim proizvodima (koji u suštini nisu ništa drugo izuzev običan imaginarijum lažne, obmanjivačke, romantične simbolike "dijalektike" filozofije apsolutne individualne zabrinutosti F. Ničea), živećemo uz ropstvo i srboslovenski kolonijalizam na Balkanu.

"Kada Srbi kažu da su nevini, oni tada izražavaju svoj krajnji rasizam" (Andre Gliksman).

Do sada, u istoriji Srbije i Srba, niko preciznije, ljudskije i objektivnije nije definisao srpski etnocentrizam od istaknutog francuskog filozofa Andre Gliksmana kada kaže da "Kada Srbi kažu da su nevini, oni tada izražavaju svoj krajni rasizam".

Ta definicija je više nego tačna, kako u antropološkom, etnološkom, istorijskom, psihološkom, propagandističkom, tako i u humanom aspektu, da celokupna psihologija i praksa svetskog antisemitizma može da doživi evoluciju ali ne i srpski, jer njegova geneza ima karakter nasleđa koje se prenosi sa kolena na koleno, kultivisano je institucionalno i sistematski, počev od roditeljskog doma, preko sveštenstva SPC, učitelja, profesora, akademika, pisaca, pesnika, dramaturga, političara, diplomata i raznih vojno-policijskih stratega itd. Jednom rečju, srpski antisemitizam nije uvezen spolja, već je originalni direktni proizvod srpske kolektivne antisemitske paranoje "Made in Serbia".

Upravo to je glavni razlog zašto Srbi ni danas ne mogu da se oslobode "bagaza" vekovne ustajalosti njihove manijakalne filozofije da su oni, navodno "najmiroljubiviji, najpravedniji, najdemokratskiji, najkulturniji, najproduhovljeniji, najnapredniji i najcivilizovaniji" na Balkanu. Dakle, svi ovi negativni koncepti čine organsku celinu velikosrpskog mitološkog etnocentrizma.

Dakle, upravo to je suština doktrine i prakse autodestruktivnog, antisemitskog etnocentrizma i srbocentrizma, na osnovu kojih je Srbija, u svom istorijsko-političkom, kolonijalističkom i militarističkom kontinuitetu, izvršila više od 10 puta genocid nad Albancima i nad Etničkom Albanijom (1842-1999).

U tom tradicionalnom etno-centrističkom (rasističkom i fašističkom) stilu, i politika i propaganda današnje Srbije, u Beogradu je, 4. decembra 2007. godine, i zvanično započela kampanju protiv nezavisnosti Kosova.

Inicijator, nosilac i glavni režiser ove populističke svesrpske kampanje čiji je moto "Kosovo je Srbija" je Ministarstvo za Kosovo i Metohiju Vlade Repulike Srbije na čelu sa ministrom Slobodanom Samardžićem (članom srpskog pregovaračkog tima za Kosovo u okviru "shuttle diplomacy" Martija Ahtisarija i "Trojke" Volfganga Isingera), "zaboravljajući" pri tom da Kosovo pripada Albaniji, a ne Srbiji, nezavisno od činjenice da Tirana još uvek nema hrabrosti da Srbiji kaže tu istinu.

 

 

 
 
Copyright by NSPM